XI.
ČOVJEK KAO SUBJEKAT MEĐUNARODNOG PRAVA
Međunarodna zaštita ljudskih prava
Pravni pisci djele ljudska prava u tri generacije.Prva generacija tiče se građanskih i
političkih prava koja su po mišljenju njihovih zagovornika proizilazila iz
prirodnih prava.
Drugu generaciju čine ekonomska, socijalna i kulturna ostvarena u dvadesetom vijeku sa
pojavom socijalizma.
U treću generaciju spadaju prava grupa i drugih
kolektiviteta kao što su pravo naroda na samoopredeljenje, pravo na razvoj,
pravo na zdravu životnu sredinu i druga prava.Pojava i razvoj ovih prava veže
se za drugu polovinu dvadesetog vijeka.
3.2.3. Univerzalna deklaracija
o ljudskim pravima
Postavlja se pitanje pravne obaveznosti Deklaracije. O
tome postoje različita mišljenja.
Postoje oni koji tvrde da je Deklaracija pravno obavezujući instrument. Ovaj stav temelje na činjenici da se neki drugi
međunarodni instrumenti za zaštitu ljudskih prava pozivaju na Deklaraciju kao
pravniosnov njihovog donošenja.
Po drugom shvatanju Deklaracija nema obavezujuću pravnu snagu, nego je više spisak ideala kojima treba težiti. Ona
predstavlja program aktivnosti Ujedinjenih nacija na polju ljudskih prava i
sloboda. Ne postoji nijedna odredba u Deklaraciji koja govori o njenoj pravnoj
obaveznosti.
3.2.4. Međunarodni pakt o
građanskim i političkim pravima
Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima
usvojen je na sjednici Generalne skupštine UN 16. decembra 1966. godine, a
stupio na pravnu snagu 23. marta 1976. Godine.Pakt se sastoji od preambule i 53
člana podijeljenih u šest dijelova.
Prvi dio (član 1.) priznaje svim ljudima pravo na
samoopredjeljenje uključujući pravo da sami određuju vlastiti politički status,
slijede vlastite ekonomske, socijalne i kulturne ciljeve i raspolažu vlastitim
resursima.
Drugi dio (članovi 2-5) obavezuje članice da donose zakone gdje je
to neophodno radi oživotvorenja prava sadržanih u Paktu i da osiguraju
efektivne pravne lijekove za bilo koju povredu ovih prava.
Treći dio (članovi 6-27.) se bavi navođenjem pojedinačnih ljudskihprava.
Četvrti dio (članovi 28-45.) reguiiše
uspostavu i rad Komiteta za ljudska prava podnošenje izvještaja o mjerama radi
ostvarivanja prava sadržanih u Paktu i sadrži mjere nadzora nad implementacijom
Pakta.
Peti dio (članovi 46-47.) pojašnjava da Pakt ne može biti tumačen
na način kojim se povređuju odredbe Povelje UN ili urođena prava koja pripadaju
svakom narodu da potpuno i slobodno iskorištava svoja prirodna bogatstva i
resurse. Šesti dio (članovi 48-53.) odnosi se na ratifikaciju, stupanje na
pravnu snagu i amandiranje Pakta.
3.3.1. Komitet za eliminaciju rasne diskriminacije
Pored procedure izvještavanja, Konvencija je ustanovila tri druga mehanizma putem kojih Komitet
izvršava svoje nadzorne funkcije.
To su; procedura ranog upozoravanja, ispitivanje međudržavnih pritužbi i
ispitivanje individualnih pritužbi.
Evropski sistem zaštite
Evropski sistem zaštite
ljudskih prava proizašao je iz iskustava stečenih prije i tokom Drugog
svjetskog rata što je dovelo do obnavljanja napora za očuvanje mira i saradnju
između država. To je dovelo do stvaranja tri
regionalne organizacije koje su osnovane sa različitim ciljevima a koje u
svojim programima imaju brigu o ljudskim pravima.
To su:
1.Savjet Evrope čiji je
osnovni cilj unapređenje vladavine prava, zaštita i unapređenje ljudskih prava
i demokratije;
2.Evropska Unija koja je
zamišljena kao institucija za unapređenje trgovine i ekonomske stabilnosti
svojih članova, i
3.Organizacija za sigurnost i
saradnju u Evropi koja je osnovana radi očuvanja mira i vojne sigurnosti u
Evropi.
3.4.1.2. Sistem
Evropske Unije
Povelja
Evropske Unije izlaže na jednom mjestu, prvi put nakon nastanka
Evropske Unije, čitav asortiman građanskih, političkih, ekonomskih i socijalnih prava građana Evropske unije kao i njenih
rezidenata. Ova prava su grupisana u šest grupa: dostojanstvo, slobode, jednakost, solidarnost, građanska prava i
pravda.
3.4.1.3. Organizacija za
sigurnost i saradnju u Evropi
U nedostatku
suda koji bi kontrolisao postivanje ljudskih prava preuzetih kao političke
obaveze država članica OSCE-a, razvijena je mreža drugih institucija koje vrše
drukčiju vrstu kontrole. To su Ured
OSCE-a za demokratske institucije i
ljudska prava, Visoki komesar OSCE-a za
nacionalne manjine i predstavnik OSCE-a za slobodu medija.
3.4.2.2. Američki sisitem
zaštite
Član 1.
Konvencije obavezuje države članice Konvencije da poštuju prava i slobode priznate
Konvencijom i da osiguraju da sve osobe
pod njihovom jurisdikcijom slobodno i potpuno ostvaruju prava i slobode, bez dikriminacije po bilo kojem osnovu.
Poglavlje II (članovi 3-25.) nabraja građanska i
politička prava sadržana u Konvenciji.
Poglavlje III odnosi se na ekonomska, socijalna i
kulturna prava.
Prvi dodatni protokol (Protokol iz San Salvadora) usvojen od Organizacije
američkih država 1988. godine odnosi se na ekonomska, socijalna i
kulturna prava.
Drugi dodatni protokol odnosi se na
ograničenja za izricanje smrtne
kazne.
Konvencija predviđa sljedeće organe koji ce imati nadležnost u odnosu na pitanja koja se tiću ispunjenja obaveza iz Konvencije:
Konvencija predviđa sljedeće organe koji ce imati nadležnost u odnosu na pitanja koja se tiću ispunjenja obaveza iz Konvencije:
a)Medjuameričku komisiju za ljudska prava
b)Medjuamerički sud za ljudska prava
3.5.2.3. Izbjeglice
3.5.2.3.1. Međunarodni
standardi za zaštitu izbjeglica
Protokol o
statusu izbjeglica iz
1967. godine, je samostalan dokument, koji je integralno povezan sa
Konvecijom iz 1951. godine. Prorokol uklanja vremenska i geografska ograničenja
sadržana u pojmu izbjeglice u Konvenciji.
Zajedno, Konvencija i Protokol o izbjeglicama
uređuju tri ključne oblasti:
a) definiciju izbjeglice, zajedno sa
uslovima za prestanak i isključenje iz izbjegličkog statusa;
b) pravni status izbieglica u zemlji
azila, njihova prava i obaveze, uključujući
pravo da budu zaštiženi od prisilnog povratka ili refoulementa na
teritoriju gdje bi njihov život ili sloboda bili ugroženi.
c) obaveze država, uključujući saradnju sa
UNHCR-om u obavljanju njegovih zadataka i olakšavanje njegovih nadzornih
funkcija u vezi sa primjenom Konvencije.
Pristupanjem
Protokolu države pristaju da odredbe Konvencije o izbjeglicama budu
primijenjene na sve osobe koje su obuhvaćene
definicijom izbjeglice iz Protokola.
3.5.2.4. Osobe bez
državljanstva (apatridi)
U nekim
dijelovima svijeta vrlo je raširena pojava apatridije. Postoje milion ljudi bez
državljanstva. To je posljedica rođenja u zemlji koja nije zemlja njihovog
porijekla. Zemlja u kojoj su rođeni nije im dužna dati državljanstvo.
Ova materija regulisana je sa dvije osnovne konvencije o osobama bez
državljanstva.
Konvencija o statusu osuba bez državljanstva iz 1954. godine
, ima za cilj
regulisanje i poboljšanje statusa osoba bez državljanstva i osiguranje da takve osobe uživaju osnovna prava i slobode
bez diskriminacije.
Konvencija o
smanjenju broja osoba bez državljanstvo iz 1961. godine, definira načine na koji osobe koje bi
inaće bile bez državljanstva mogu dobiti ili zadržati državljanstvo putem utvrđene veze sa državom
rođenja ili porijekla. Konvencija
obuhvata pitanja kao što je prijem u drćžavljanstvo, gubitak iii
odbacivanje državljanstva, uskraćivanje državljanstva i transfer teritorije. Konvencija također naglašava važnost
zadržavanja jednom stečenog
državljanstva.
3.6.1. Manjine
Ujedinjenih nacija predložila je 1947. godine
slijedeće elemente za definiciju
nacionalne manjine:
1) nedominantna grupa,
2) zelja za
održanjem po diferenciranom tretmanu,
3) očuvanje osnovnih karakteristika... po kojima se oni razlikuju od većinskog stanovništva.'
Ova definicija
sadrži slijedeće elemente: 1)
brojčana inferiornost, 2) državljanstvo, 3)posjedovanje etničkih, vjerskih ili
jezičnih karakteristika, različitih od ostatka stanovništva, 4) pokazivanje
osječaja solidarnosti, i to u svrhu: 5) održavanja svoje kulture,
tradicije, vjere ili jezika.
S obzirom na
način nastanka manjina mogli bismo ih podijeliti u tri osnovne skupine:
1) Autohtone ili "teritorljalne"
manjine - koje već od davnine žive na određenom teritoriju (Baski,
Katalonci, Korzikanci, Laponci ... ),
2) Neautohtone "neteritarijalne" manjine - nastale
nasilnim preseljenjem (nasilna preseljenje robova iz Afrike na američki
kontinent ili Indijaca na Jug Afrike, na Antile i dr.) ili dragovoljnom
migracijom (seoba njihovih pripadnika iz
vjerskih, političkih ili ekonomskih razloga),
3) "Nove" autohtone manjine - karakterizira
ih specifičan oblik "stvaranja" novih etničkih skupina nastao u
posljednjim decenijama XX. stoljeca.
3.6.1.4. Evropski sistem
zaštite manjina
U okviru Savjeta Evrope usvojena su dva vrlo važna
dokumenta o manjinskoj zaštiti.
To su: Evropska povelja o regionalnim ili manjinskim
jezicima iz 1992. Godine i Okvirna
kanvencija za zastitu nacionalnih manjina
iz 1995. godine.
XII.
DRŽAVNA TERITORlJA
1.
Pojam državne teritorije
Državna teritorija se razlikuje po tome da li se
nalazi pod isključivom vlašću jedne države
ili je terra nullius, odnosno teritorija
koja se ne nalazi pod isključivom vlasti ni jedne države.
Zbug toga razlikujemo eksklave koje predstavljajlu dio državnog teritorija odvojen od
glavnine državnog podrućja i sa svih strana opkoljen područjima druge države ili država, i enklave koje
predstavljaju dio područja druge države
unutar područja države
3. Državne granice
Državne granice mogu biti prirodne ili
vjestačke.
1.
Prirodne su one granice
gdje se granična linija proteže prirodnim oblikom
tla poput rijeke ili planinskog lanca. Kada se granica između dviju država prostire planinskim lancem granična
linija može povezivati njihove grebene ili slijediti vododjelnicu.
Ukoliko granica slijedi vododjelnicu
povlači se na način da dijeli slivove vodenih tokova koji se ulivaju u istu rijeku odnosno more.
2.
Vjestačke ili ugovorne su one granice koje ne
slijede prirodni oblik zemljišta pa se moraju posebno odrediti i opisati u
ugovoru.
One se protežu od tačke do tačke,
Ukoliko nema ugovora granicom se smatra ona crta koja faktički postoji bez osporavanja.
Posebna vrsta
državnih granica su one koje
slijede zemljine paralele ili merdijane.
3.2. Pravni osnov
Granice između država se po pravilu utvrđuju
sporazumima između susjednih država. Ovi sporazumi mogu biti pismeni ili
prećutni.
Granica
također može biti utvrđena na osnovu sudske ili arbitražne odluke.
U
slučaju teritorijalnih promjena koje dovode do sukcesije država primjenjuje se
princip uti possidetis.
3.3. Povlačenje državnih granica.
Postupak
povlačenja državnih granica prolazi
kroz tri faze: fazu delimitacije, fazu demarkacije i faza elaboraclje.
Prva
faza sastoji se u zaključenju sporazuma o granicama ili u utvrđenju granice putem sudske ili arbitražne
edluke.
Druga faza
sastoji se od pobližeg obilježavanja. Demarkacije državne granice na terenu. To se uglavnom povjerava stručnim komisijama
sačinjenim na paritetnoj osnovi kojima
se povjerava zadatak obilježavanja granice na terenu. Takve komisije imaju ovlasti da na terenu mogu iz
opravdanih razloga neznatno odstupiti
od ugovorene linije kako bi se granica sto bolje postavila.
Treća
faza je izrada pismenog elaborata sa opisom granične crte i podizanje graničnih
stubova ili kamenih znakova koji se
najčešće označavaju brojevima a ponekad i podizanje žicane ograde.
Prilikom
povlačenja prirodnih granica u praksi su se izgradila određena pravila.
Ukoliko granica
prolazi planinskim lancem postoje dvije mogučnosti za povlačenje granične linije.
-
Prva je da se granična linija povuče prateći lanac
najviših vrhova.
-
Druga
je da granica slijedi razvode (vododjelnicu) na koji način cjelovili slivovi
rijeka pripadaju istoj državi.
Pravilo
je običajnog prava da će granica slijediti izmjenu toka rijeke ukoliko se ona
dešava postepeno. Ako granična
rijeka postepeno mijenja svoj tok,državna granica se pomjera sa linijom sredine
ili thalwegom njenog glavnog rukavca. Ali kod nagle promjene
toka rijeke ona ostaje u dotadašnjem
koritu.
Ova
pravila važe sarno ukoliko šta drugo nije ugovoreno. To važi i za utvrđivnje granice između država između
kojih postoji jezero. Ukoilko šta drugo
nlje ugovoreno postoje tri mogučnosti.
-
Prva, da je
jezero u tom slučaju koimperij.
-
Druga. da pojas
uz obalu pripada svakoj državi
posebno a ostatak izvan obalnog pojasa je sloloodan.
-
Treća, pokojem
se dijelu čitava površina jezera.
4. Stjecanje teritorije
Stjecanje
teritorije je pripojenje novih teritorija
državnoj teritoriji neke države. Po
tradicionalnom shvatanju postoje dva osnovna načina stjecanja teritorije.
To su originarni (izvorni) i derivativni (izvedeni) način.
5. Međunarodne
rijeke i jezera
5.1. Rijeke
Razlikujemo
dvije vrste rijeka:
nacionalne i međunarodne.
Nacionalne su
one rijeke koje u cjelosti prolaze kroz teritoriju samo jedne države. Dok su
međunarodne one rijeke koje razdvajaju teritorlje dviju ili više država ili prolaze kroz više država. Danas se po
međunarodnom pravu međunarodnim rijekama smatraju samo one rijeke čiji je reižm
uređen međunarodnim ugovorom. Takve rijeke nazivaju se još i konvencionalne rijeke.
Prilikom
regulisanja riječnog režima važni kriteriji su: stepen plovnosti rijeke i
mogučnost njenog ekonomskog iskorištavanj za energetslke svrhe, navodnjavanje,
ribolov i druge namjene.
Režim
plovidbe rijekom Dunavom
Zadaci
Komisije su: nadgledanje primjene odredaba Konvencje, izrada generalnog plana
za obimnije radove koji su u interesu plovidbe, konsuitacije i preporuke
zemljama članicama, harmonizacija carinskim, sanitarnih i drugih odredbi,
harmonizacija regulacije unutrašnje plovidbe sa EU i Središnjom komisijom za
plovidbu rijekom Rajnom itd.
Režim plovidbe rijekom Savom. Plovidba rijekom Savom uređena je Okvirnim sporazumom o slivu rijeke Save. Sporazum
su potpisale priobalne zemlje 3.
decembra 2002. godine pod pokroviteljstvom Pakta o stabilnosti za Jugoistočnu Evropu. Sporazum je stupio na snagu
29. decembra 2004.
godine.'"
Cilj sporazuma utvrđen Članom 2.
je:
a)
uspostava međunarodnog režima plovidbe rijekom Savom i njenim plovnim
pritokama,
b)
uspostava održivog upravljanja vodama; i
c)
poduzimanje mjera za sprećavanje ili ograničavanje
opasnosti, te za smanjenje i uklanjanje štetnih posljedica nastalih
usljed poplava, leda, suša i nezgoda koje uključuju tvari opasne za vode.
Radi sprovedbe Sporazuma Komisija donosi:
a.)
odluke u cilju osiguranja sigurnosti plovidbe;
b.)
odluke o uvjetima finansiranja
izgradnje plovnih puteva i njihovom održavanju;
c) odluke o svom radu, proračunu i
postupcima; i
d)
preporuke o svim drugim pitanjima u
vezi s provedbom ovog Sporazuma.
Savska komisija osniva Sekretarijat
sa Sekretarom na čelu. Sekretar ima tri
zamjenika.
5.1.1. Pravo plovidbe međunarodnim rijekama
Režim plovidbe rijekom Savom. Plovidba rijekom Savom uređena je Okvirnim sporazumom o slivu rijeke Save. Sporazum
su potpisale priobalne zemlje 3.
decembra 2002. godine pod pokroviteljstvom Pakta o stabilnosti za Jugoistočnu Evropu. Sporazum je stupio na snagu
29. decembra 2004.
godine.'"
Cilj sporazuma
utvrđen Članom 2. je:
a)
uspostava međunarodnog režima plovidbe rijekom Savom i njenim plovnim
pritokama,
b)
uspostava održivog upravljanja vodama; i
c)
poduzimanje mjera za sprećavanje ili ograničavanje
opasnosti, te za smanjenje i uklanjanje štetnih posljedica nastalih
usljed poplava, leda, suša i nezgoda koje uključuju tvari opasne za vode.
Konvencija
utvrđuje mehanizme saradnje između država članica. To su; sastanak, stranaka i Međunarodna komisija za sliv rijeke Save.
Savska
komisija je zajedničko tijelo sa međunarodnopravnom i poslovnom sposobnošću
potrebnom za obavljanje njenih funkcija. čine je po jedan član i zamjenik člana iz svake države članice. Svaka članica ima
jedan glas. Sjedište komisije je u Zagrebu. Radi sprovedbe Sporazuma Komisija
donosi:
a.)
odluke u cilju osiguranja sigurnosti plovidbe;
b.)
odluke o uvjetima finansiranja
izgradnje plovnih puteva i njihovom održavanju;
c) odluke o svom radu, proračunu i
postupcima; i
d)
preporuke o svim drugim pitanjima u
vezi s provedbom ovog Sporazuma.
Savska
komisija osniva Sekretarijat sa Sekretarom na čelu. Sekretar ima tri zamjenika.
6. Vazdušni prostor
Sporazumom
o međunarodnom vazdušnom tranzitu (tzv. Sporazum dviju sloboda) je propisano:
"Svaka
država ugovornica daje drugim državama ugovornicama sljedeče vazdušne slobode u
odnosu na redovni linijski promet:
(1)
pravo prelijetanja preko njene teritorije bez slijetanja;
(2)
pravo slijatanja u nekomercijalne svrhe
Mnogo
ambiciozniji je Sporazum o međunarodnom vazdušnom transportu koji za države
članice garantuje pet sloboda. To su pored navedene dvije i:
(3)
pravo da se iskrcaju putnici pošta i teret iz države kojoj pripada vazduhoplov;
(4)
pravo da se ukrcaju putnici. pošta i teret u državi kojoj pripada vazdohoplov;
i
(5)
pravo iskrcavanja i ukrcavanja putnika. poste i tereta između zracnih luka bilo
koje stranke Konvencije.
Provni režim međunarodnog vazdušnog
saobraćaja.
Ova materija uređena je Čikaškim
konvencijama usvojenim 1944. godine.
Tu spadaju:
1.Konvencija
a međunarodnom civilnom vazduhoplovstvu;
2.Sporazum
o međunarodnom vazdušnom tranzitu ·(tzv. Sporazum dviju sloboda);
3.Sporazum
o međunarodnom vazdušnom transportu i Privremeni sporazum a međunarodnom
civilnom vazduhoplovstvu.
Svaka država
ugovornica daje drugim državama ugovornicama sljedeče vazdušne slobode u odnosu
na redovni linijski promet:
(1)
pravo prelijetanja preko njene teritorije bez slijetanja;
(2)
pravo slijatanja u nekomercijalne svrhe
Mnogo
ambiciozniji je Sporazum o međunarodnom vazdušnom transportu koji za države
članice garantuje pet sloboda. To su pored navedene dvije i:
(3)
pravo da se iskrcaju putnici pošta i teret iz države kojoj pripada vazduhoplov;
(4)
pravo da se ukrcaju putnici. pošta i teret u državi kojoj pripada vazdohoplov;
i
(5)
pravo iskrcavanja i ukrcavanja putnika. poste i tereta između zracnih luka bilo
koje stranke Konvencije.
U članu 1. Konvencije je propisano
da se ova Konvencija primjenjuje:
a)
na krivična djela predviđena krivičnim zakonima; i
b)
na akte koji bez obzira da li predstavljaju krivična djela ili ne mogu da
ugroze ili ugrožavaju sigurnost zrakoplova ili lica ili dobara u njemu ili u
njemu remete dobar red i disciplinu."
Ova
Konvencija se primjenjuje na zrakoplove dok su u letu.
Sporazum
kojim se regulišu aktivnosti država na mjesecu i drugim nebeskim tijelima iz
1979. godine ponavlja, razjašnjava i dopunjuje ugovor iz 1967. godine. Što je
naročito važno on se bavi pitanjem prirodnih resursa. Član 11. navodi:
1.
Mjesec i njegovi prirodni resursi su zajednlčka baština covječanstva koja
nalazi svoj Izraz u odredbama ovog sporazuma i naročito u paragrafu 5 ovog
Člana
2.
Mjesec nije prikladan biti predmet aneksije okupacijom ili bilo kojim drugim
sredstvom ... ;
8. Zajednička baština čovječanstva
Po članu 11.(7) režim zajedničkog
nasijeđa čovječanstva ima sljedeće glavne funkclje:
a) uređen i siguran razvoj prirodnih resursa mjeseca
b)
racionalno upravljanje tim resursima;
c) proširenje mogučnosti upotrebe ovih resursa; i
d)
pravičnu diobu od strane ugovornica korist; koje proističu iz tih resursa, vodeči
posebno računa o interesima i
potrebama zemalja u razvoju kao i naporima svih zemalja koje su direktno
doprlnjele eksploataciji mjeseca.
XIII. MEĐUNARODNO PRAVO MORA
2. Dijelovi
mora koji čine dio teritorije
obalne države
U dijelove mora
koji čine dio državnog teritorija obalne države spadaju:
1. Unutrašnje
morske vode
2. Arhipelaške
vode arhipelaških drlžava
3. Teritorijalno
more
Pomorske
karte i popis geografskih koordinata.
Obalna država ne bi trebala vršiti svoju krivičnu
jurisdikciju na stranom brodu ukoliko se radi o trgovačkom brodu ili državnom
brodu koji se koristi u trgovačke svrhe
koji prolazi teritorijalnim morem, radi hapšenja neke osobe ili vršenja istražnih radnji u vezi s bilo kojim
kaznenim djelom počinjenim na brodu za vrijeme njegova prolaska, osim u ovim slučajevima:
(a) Ako se posljedice kaznenog djela
protezu na obalnu državu
(b) Ako je kazneno djelo takvo da remeti
mir zemlje ili red u teritorijalnom moru
(e) Ako je zapovjednik broda, ili
diplomatski agent, ili konzularni dužnosnik
države zastave zatražio pomoć mjesnih organa
(d) Ako su takve mjere potrebne radi
suzbijanja nedopuštene trgovine opojnim drogama ili psihotropnim tvarima
3. Dijelovi mora nad kojim obalna država ima
određena suverena prava
3.1. Vanjski morski pojas
Clan 33. Konvencije, "vanjski pojas"
glasi:
1. U pojasu mora koji se nalazi uz njeno
teritorijalno more, nazvanom vanjski
pojas obalna država može vršiti nadzor potreban da bi:
a) spriječila kršenje svojih carinskih,
fiskalnih, useljeničkih ili zdravstvenih
zakona i drugih propisa na svom padručju ili u svom teritorijalnom moru;
b) kaznila krsenje tih zakona i drugih
propisa počinjeno na svom području ili
u svom teritorijalnom moru.
2. Vanjski pojas se ne može prostirati
preko 24 morskih milja od polaznih crta od kojih se mjeri širina teritorijalnog
mora.
3.2.1sključiva ekonomska
zona
Po č1anu 56. Konvencije u isključivoj ekonomskoj
zoni obalna država ima:
a) Suverena prava radi istraživanja i
iskorištavanja, očuvanja i gospodarenja
živim i neživim prirodnim bogatstvima voda nad morskim
dnom i onih morskog dna i njegova podzemlja, te u pogledu drugih djelatnosti
radi gospodarskog istraživanja i iskorištavanja pojasa, kao što je proizvodnja energije korištenjem vode, struja
i vjetrova.
b) Jurisdikciju, u skladu s relevantnim
odredbama Konvencije, u pogledu:
(i) podizanja i
upotrebe umjetnih otoka, uredaja i naprava
(ii) znanstvenog istraživanja mora
(iii) zaštite i
očuvanja morske okoline
(c)
druga prava i dužnosti predviđene u ovoj
Konvenciji
3.4. Zatvorena ili poluzatvoreno
mora
Obalne države na zatvorenim iIi poluzatvorenim
morima su dužne međusobno sarađivati na ostvarivanju svojih prava i
ispunjavanju svojih dužnosti koje su propisane Konveneijom. U tom cilju ove
države trebaju nastojati
samostalno ili uz pomoć neke regionalne organizacije:
a) usklađivati gospodarenje, očuvanje,
istraživanje i iskorištavanje živih bogatstava mora
b) usklađivati ostvarivanje svojih prava i
ispunjavanje svojih dužnosti u pogledu zaštite i očuvanja morske okoline
c) usklađivati svoje politike znanstvenog
istraživanja i -gdje je to primjereno - poduzimati zajednicke programe
znanstvenog istraživanja toga područja;
d) pozivati, na odgovarajući način, druge
zainteresirane države ili međunarodne organizacije na saradnju s njima u
provedbi odredaba ovog člana.
3.5. Pravo pristupa
neobalnih država moru i od mora i sloboda tranzita
Članom 125. Konvencije uređeno je pitanje odnosa
između neobalne i tranzitne države na sljedeći način:
1. Neobalne države imaju pravo pristupa
moru i od mora radi ostvarivanja prava predviđenih Konvencijom, uključujući
prava koja se tiču slobode otvorenog mora i zajedničke baštine čovječanstva. U
tu svrhu neobalne države užvaju slobodu tranzita preko područja tranzitnih
država svim prijevoznim sredstvima.
2. Zainteresirane neobalne države i
tranzitne države dogovaraju se dvostranim,
subregionalnim i regionalnim sporazumima o uvjetima i načinima
ostvarivanja slobode tranzita.
3. Tranzitne države, u ostvarivanju svoje pune suverenosti nad svojim
područjem imaju pravo poduzimati sve potrebne mjere radi osiguranja da prava
i olakšice, predviđeni u ovom dijelu za neobalne države, ni na koji način
ne naruše njihove zakonite interese.
4. Dijelovi mora koji se nalaze izvan nacionalne
jurisdikcije
4.1. Otvoreno
more
Član 87. definira slobode otvorenog mora koje je
otvoreno za sve države obalne i
neobalne. One se ostvaruju pod uslovima propisanim Konvencijom i drugim
pravilima međunarodnog prava. Te slobode sadrže između ostalog:
(a) Slobodu
plovidbe
(b) Slobodu
prelijetanja
(c) Slobodu
polaganja podmorskih kabala i cjevovoda
(d) Slobodu
izgradnje umjetnih otoka i drugih uređaja koje dopušta međunarodno pravo
(e) Slobodu
ribolova
(f) Slobodu
znanstvenog istraživanja
4.2. Zona međunarodnog
podmorja (Zona)
Pravni položaj Zone
i njenih bogatstava uređen je članom 137. Konvencije koji glasi:
1. Nijedna država ne može zahtijevati niti ostvarivati suverenost ili suverena prava nad
bilo kojim dijelom Zone ili njenim bogatstvima; nijedna država, ni fizicka ili
pravna osoba ne može prisvojiti bilo koji dio Zone ili njenih bogatstava.
Nijedan takav zahtjev ili ostvarivanje suverenosti ili suverenih prava ili
takvo prisvajanje neće se priznati.
2. Sva prava na bogatstva Zone pripadaju
covjecanstvu kao cjelini, u ime kojega djeluje Vlast. Ta bogatstva ne mogu se
otuđiti. Rude izvadene iz Zone mogu se otuđiti samo u skladu s ovim dijelom, te
pravilima, propisima i postupcima Vlasti.
3. Nijedna država, ni fizička ili pravna
osoba ne može zahtijevati,
stjecati ili ostvarivati prava na rude izvadene iz Zone osirn u skladu s ovim
dijelom. Prava drukcčje zahtijevana, stječana ili ostvarivana neće se priznati.
Ponašanje država u odnosu na Zonu mora biti usklađeno sa
odredbama
Konvencije i načelima sadržanim u Povelji OUN i drugim pravilima međunarodnog
prava, u interesu održavanja mira i sigurnosti i unapređenje međunarodne saradnje
i razumijevanja.
5. Tjesnaci koji služe međunarodnoj plovidbi
Režim neškodljivog prolaska, primjenjuje se u
tjesnacima koji služe međunarodnoj plovidbi:
(a) u kojima se ne primjenjuje režim
tranzitnog prolaska
(b) između jednog dijela otvorenog mora ili
isključive ekonomske zone i teritorijalnog mora strane drzave. U arhipelaškim
vodama brodovi svih zemalja užvaju pravo neškodlljvog prolaska. Slobodan
prolazak je prolazak brodova tjesnacima u kojima postoji plovni put otvorenim
morem ili ekonomskom zonom pagodan za plovidbu.
7.1. Suecki kanal.
Egipat je 1956.
godine proglasio nacionalizaciju Kanala nakon čega je nastao sukob, Savjet sigurnosti donio je zaključak kojim
su za budućnost utvrđena nacela o režimu kanala a Francuska, Velika Britanija i
SAD koje su spor iznijele pred Savjet sigurnosti upućene su da u izravnim
pregovorima izrade sporazum na osnovu tih nacela. Ta nacela su:
1. Sloboda
plovidbe prokopom bez diskriminacije
2. Poštivanje
egipatske suverenosti
3. Odvajanje
uprave kanala od bilo koje zemlje
4. Uređivanje
taksa za plovidbu sporazumom između Egipta i korisnika kanala
5. Odvajanje
dijelova prihoda za održavanje i daljnje poboljšanje prokopa
6. Neriješena
pitanja izmedu Egipta i Društva Sueckog kanala trebaju se riješiti arbitratom
7.1. Suecki kanal.
Egipat je 1956.
godine proglasio nacionalizaciju Kanala nakon čega je nastao sukob, Savjet
sigurnosti donio je zaključak kojim su za budućnost utvrđena nacela o režimu
kanala a Francuska, Velika Britanija i SAD koje su spor iznijele pred Savjet
sigurnosti upućene su da u izravnim pregovorima izrade sporazum na osnovu tih
nacela. Ta nacela su:
1. Sloboda plovidbe prokopom bez diskriminacije
2. Poštivanje egipatske suverenosti
3. Odvajanje uprave kanala od bilo koje zemlje
4. Uređivanje taksa za plovidbu sporazumom između
Egipta i korisnika kanala
5. Odvajanje dijelova prihoda za održavanje i
daljnje poboljšanje prokopa
6. Neriješena pitanja izmedu Egipta i Društva
Sueckog kanala trebaju se riješiti arbitratom
7.2. Panamski kanal.
Panamski kanal
koji spaja Atlantski i Tihi okean je otvoren za promet 1914. Godine. Promet
kanalom trenutno je uređen ugovorima između SAD i Paname zaključenim 1977.
godine, koji su stupili na pravnu snagu 1. oktobra 1979. godine. Ovi
ugovori kojima su priloženi brojni popratni dokumenti su:
1) Ugovor o Panamskom kanalu, i
2) Ugovor o trajnoj neutralizaciji
i upravljanju Panamskim kanalom
7.3. KiIski kanal.
Kilski kanal je
prokopan na teritoriji Njemačke radi ubrzanja i skraćenja puta između Baltičkog
i Sjevernog mora a otvoren je
za promet 1896. godine. Poseban pravni status za Kilski kanal nametnut je
Njemačkoj odredbama Versajskog mirovnog ugovora (članovi 380-386.) prema kojem
je kanal:
a) Otvoren za plovidbu ratnih i trgovačkih brodova svih zemalja, osim onih koje se nalaze u ratu s Njemačkom;
i
b) Njemačka je mogla ubirati takse samo
radi održavanja plovnosti i popravaka
kanala.
XIV.
PRAVO MEĐUNARODNIH UGOVORA
3. Osnovne vrste međunarodnih ugovora
Postoji vise
kriterija za klasifikaciju medunarodnih ugovora. To moze biti forma u kojoj je
ugovor zakljucen, broj ucesnika u ugovora, priroda ugovora, rok trajanja
ugovora, teritorijalno vazenje, mogucnost pristupanja ali i neki drugi
kriteriji.
S obzirom na formu u kojoj su zakljuceni ugovori mogu biti pismeni i u nekom drugom obliku.
Obzirom na broj ucesnika ugovori se dijele na dvostrane (bilateralne) i
mnogostrane (multilateralne). S obzirom na prirodu ugovori se dijele na:
ugovore zakone i ugovore pogodbe. Razlikujemo takodjer ugovore- ustave medj.
organizacija koji su istovremeno i mnogostrani sporazumi drzava njegovih
ucesnica.
Konvencija navodi kao posebnu vrstu ugovore kojima se osnivaju medj.
organizacije i ugovore koje usvoji jedna medj. organizacija.
S obzirom na predmet ugovor moze biti
politicki, ekonomski, kulturno
prosvjetni. Politicki sporazumi zakljucuju se s namjerom da se ne
preuzimaju pravne obaveze. Oni imaju moralni i politicki znacaj za ucesnike
sporazuma.
S obzirom na mogucnost pristupa ugovoru drzava koje nisu ucestvovale u njegovom
zakljucenju medj.
ugovori se dijele na zatvorene,
poluotvorene i otvorene ugovore.
S obzirom na teritorijalno vazenje ugovori mogu
biti: univerzalni, regionalni i lokalni.
Postoje ugovori pod razlicitim kolokvijalnim nazivima tako da je iz naziva
ugovora vrlo tesko zakljuciti o kakvom se ugovoru zaista radi, primjeri su:
Jedan memorandum o razumijevanju, pactum de contrahendo (on se rijetko koristi
a znaci da su se drzave sporazumjele da zakljuce ugovor, takoder znaci da se u
buduci ugovor ukljuce odredjene klauzule ili da se pristupi ugovoru koji je vec
zakljucen.), modus vivendi.
Neki autori dijele ugovore na sljedeci
nacin: a) ugovori u
formi sporazuma izmedju drzava(Versajski sporazum i drugi sporazumi zakljuceni
nakon I svjetskog rata), b) ugovori u formi sporazuma izmedj sefova drzava. Oni
se mogu opisati kao historijski najstariji; c) ugovori u formi medjuvladinih
sporazuma, d) ugovori zakljuceni izmedu ministarstava, ministara ili drugih
podredjenih vladinih organa ili agencija.
6. Postupci sklapanja ugovora
U medj. praksi
razvila su se dva osnovna postupka zakljucenja medj. ugovora: pojednostavljeni
i slozeni postupak, a moguce su i kombinacije ova dva postupka.
Pojednostavljeni postupak se sastoji u
razmjeni instrumenata koji sacinjavaju ugovor. Pristanak drzava da budu vezane
ugovorom koji sacinjavaju medjusobno razmijenjeni instrumenti izrazava se ovom
razmjenom: a) ako instrumenti
predvidjaju da ce njihova razmjena imati to dejstvo; ili b) ako se na drugi
nacin utvrdi da su se te drzave dogovorile da ce razmjena instrumenata imati to
dejstvo.
Slozeni postupak
sklapanja ugovora moze se sastojati od vise odvojenih radnji.
Nosiocima
određeni funkcija u državi nije potrebna punomoć jer se podrazumijeva da oni
imau pravo predstavljati svoju državu.Punomoć
nije potrebna:
a)šefovima
država, šefovima vlada i ministrima vanjskih poslova za sve aktere koji se
odnose na zaključenje međunarodnih ugovora;
b)šefovima
diplomatskih misija, za usvajanje teksta ugovora između države koja akredituje
i države kod koje se akredituje;
Pregovori se mogu voditi na
različite načine:Pismeno(razmjenom ponuda,diplomatskim kanalima, u okviru
djelatnosti neke međuvladine organizacije ili na diplomatskoj konferenciji.
Član 12
konvencije, koji propisuje u kojim slučajevima država izražava pristanak da
bude vezana ugovorom potpisivanjem navodi:
a)ako ugovor
predviđa da će potpis imati to dejstvo
b)ako se na
drugi način utvrdi da su se države kje su učestvovale u pregovorima dogovorile
da će potpis imati takvo dejstvo;
c)ako namjera
države da da takav efekt potpišu proizilazi iz punomoći njenog predstavnika ili
je izražena tokom pregovora.
Pristanak države
da bude vezana ugovorom izražava se putem ratifikacije:
a)ako ugovor
propisuje da se pristanak izražava ratifikacijom
b)ako je na
drugi način utvrđeno da su se države koje su učestvovale u pregovorima
dogovorile da je potrebna ratifikacija
c)ako je
predstavnik te države potpisao ugovor za koji se traži ratifikacija;ili
d) ako namjera
te države da potpiše ugovor pod rezervom ratifikacije proizlazi iz punomoći
njenog predstavnika ili je izražena u toku pregovora.
9. Tumačenje ugovora
Pravila koja se
primjenjuju na tumacenju prava uopce primjenjuju se na tumacenje izvora medj.
prava pa i medj. ugovora. Postoje tri
osnovna pristupa tumacenja ugovora:
Objektivni pristup znaci tumacenje
ugovora u saglasnosti sa uobicajenim znacenjem upotrebljenih rijeci u ugovoru; Subjektivni pristup polazi od
namjere drzava pregovarateljica, smatrajuci- da je namjera stranaka najbitniji
elemenat ugovora, a rijeci u tekstu nemaju znacenje ako ne izrazavaju tu
namjeru; Teleoloski pristup
zahtijeva tumacenje ugovora u saglasnosti sa njegovim ciljevima i namjerama.
Ova tip pristupa tumacenju ugovora ne iskljucuju se u prakticnoj primjeni nego
se dopunjuju.
12. Posebne ugovorne klauzule
Pastoje neke
odredbe u medj. ugovorima koje nisu spomenute u Beckoj konvenciji o pravu
ugovora koje se dugo i cesto unose u ugovore tako da su dobila i odredjene
nazive. Federalna klauzula koju
sadrze ugovori koje sklapaju slozene drzave. Njom se vodi racuna o ustavnoj raspodjeli nadleznosti izmedju
federacije i federalnlh jedinica. Klauzula najveceg pavlašćenja
predstavlja obecanje jedne drzave drugoj ugovornici da ce dobiti sve one
povlastice koje je ona dala ili ce dati u buducnosti nekoj drzavi.
Ova klauzula kao
izraz prijateljstva i bliskosti unosi se u ugovore iz oblasti ekonomskih odnosa
izmedju drzava.14. Ništavost ugovora
Apsolutni uzroci ništavosti su oni koji se
ne mogu naknadno otkloniti i ugovor se ne moze konvalidirati, cak i ako bi
drzava koja je pretrpjela stetu pristala da takav ugovor ostane na snazi. Ti
uzroci su:
Ius eogens norma- Nistavan je
svaki ugovor koji je u trenutku kad se zakljucuje u sukobu sa imperativnom
normom opceg medj. prava.
15. Suspenzije primjene, prestanak i povlačenje iz
ugovora
Ugovor može
prestati ili biti suspendiran na sljedece nacine:
Prestanak
ugovora ili povlacenje iz ugovora na osnovu odredaba ugovora ili po pristanku
stranaka.
Konvencija predvidja da do prestanka
ugovora ili povlacenja iz
ugovora moze doci:
a) prema
odredbama ugovota,
b) u svakom
trenutku uz pristinak svih clanica, nakon
konsultacije
sa ostalim drzavama ugovornicama. Vecina ugovora sadrzi odredbe o prestanku ili
povlacenju iz ugovora.
Prestanak
ugovora ili obustavljanje njegove primjene kao posljedica krsenja ugovora
I pored bitnog krsenja ugovora ostecena drzava moze
izgubiti pravo na pozivanje na razlog za prestanak ugovora, za povlacenje iz
njega ili obustavu njegove primjene ako je ta drzava nakon sto se upoznala sa
cinjenicama:
a) izricito
pristala smatrati da ovisno o slucaju, ugovor vrijedi, da ostaje na snazi ili
da se dalje primjenjuje; ili
b) ako treba da se zbog ovog stava smatra kao
da je pristala, ovisno o slucaju, na vazenje ugovora ili na njegovo ostajanje
na snazi ili na njegovu primjenu.
16. Sukcesija država u odnosu na međunarodne ugovore
Član 24 Bečke konvencije propisuje:
1.Dvostrani ugovor koji je na dan sukcesije država
bio na snazi u pogledu teritorije na koju se odnosi sukcesija država smatra da
je na snazi između države koja je stekla nezavisnost i druge članice:
a)ako su se one o tome izričit sporazumjele; ili
b)ako na osnovu njihovog ponašanja, treba smatrati
da su se one o tome sporazumjele.
Po pitanju multilateralnih ugovora Bečka konvencija
razlikuje:
Ugovore na snazi na dan sukcesije država i ugovore
koji nisu obavezivali državu prednicu na dan sukcesiju države.
Država koja ostane nakon otcjepljenja dijela njene
teritorije-Svaki ugovor koji je na dan sukcesije država bio na snazi u pogledu
države prednice ostaje na snazi u odnosu na ostatak njene teritorij ako :
a)
o tome nije drukčije dogovoreno
b)nije
utvrđeno da se ugovor jedino odnosi na teritoriju koja se otcjepila od države
prednice; ili
c)
iz ugovora ne proističe ili ako nije na drugi način utvrđeno da bi primjena
ugovora na državu prednicu bila nespojiva sa predmetom i cilejm ugovora ili bi
iz osnova izmjenila uslove izvršenja ugovora.
ZABRANA UPOTREBE SILE U ODNOSIMA IZMEDJU DRZAVA
Lokaranski
sporazumi iz 1925 godine, predstavljaju napredak u odnosu na dotadasnje
sporazume, cija je zajednicka odlika da nikada nisu stupili na pravnu snagu.
Ovi sporazumi se oslanjaju na cl.16.
Pakta Lige naroda koji je propisivao kolektivne sankcije protiv prekrsioca
Pakta. Zavrsni akt konferencije sadrzavao je ugovore o arbitrazi zakljucene
pojedinacno izmedju Njemacke i sl. drzava pojedinacno: Belgije, Francuske,
Poljske i Cehoslovacke, kao i izmedju Francuske i Poljske, i Francuske i
Cehoslovacke.
Medjutim kljucni
akt konferencije bio je Garantni ugovor izmedju Njemacke, Belgije, Velike
Britanije i Italije. Clan 2 ovog sporazuma glasi: Njemacka i Belgija i takodjer
Njemacka i Francuska se uzajamno obavezuju da nece ni u kom slucaju napadati
ili izvrsiti inavaziju jedna druge ili pribjeci ratu jedna portiv druge. Ova
odredba se nece primjeniti u slucaju:
1. ostvarenja
prava legitimne odbrane
2. akcijama
saglasnim cl, 16.Pakta
3. akcijama koje
su rezultat odluke donesene od Skupstine ili Savjeta
Prema ovom prijedlogu agresija se sastoji u
sledecem:
1. Agresorom u
medjunarodnom sukobu bit ce smatrana drzava koja prva preduzme jedna od sl.
akata:
a) objave rata
protiv druge drzave,
b) zauzimanje
teritorije druge drzave vlastitim oruzanim snagama bez obajve rata,
c)
bombardodavanje teritorije druge drzave vlastitim oruzanim snagama, kopnenim,
pomorskim ili zrakoplovnim, ili namjeran napad pomorske ili zrakoplovne snage
druge drzave,
d) iskrcavanje
ili uvodjenje unutar granica druge drzave kopnenih, pomorskih ili zrakoplovnih
snaga bez dozvole vlade takve drzave...
e) ustanovljenje
pomorske blokade obala ili luka drzave
Posebno opravdanje za napad ne moze biti bazirano
na:
A) unutrasnjoj
situaciji u datoj drzavi, kao npr:
a) politicka,
ekonomska ili kulturna zaostalost date drzave,
b) pod izgovorom
lose uprave,
c) moguca
opasnost po zivot ili imovinu stranih drzavljana,
d)revolucionarni
ili kontrarevolucionarni pokreti, gradjanski rat, neredi ili strajkovi,
e) uspostava ili
odrzavanje u bilo kojoj drzavi bilo kojeg politickog, ekonomskog ili socijalnog
poretka.
Prema Londonskim konvencijama smatra se napadacem
onaj koji je prvi izveo jedno od sl. djela:
1. objavu rata,
2. upada oruzanim
snagama na podrucju druge drazve, makar i bez obajve rata,
3. navalu
kopnenim, pomorskim ili zracnim snagama na podrucje, brodove ili zrakoplove
druge drzave bez objave rata,
4. pomorsku
blokadu obale i luka druge drazve,
5. davanje
potpore oruzanim bandama koje su organizovane na vlastitom podrucju drzave i
upadaju u podrucje druge drzave.
2. Briand-Kellogg-ov pakt
Ovaj pakt je
imao samo dva operativna clana koji glase:
Clan 1: visoke strane ugovornice izjavljuju
svecano u ime svojih naroda da osudjuju pribjegavanje ratu radi rjesenja
medjunarodnih sporova, i da ga se odricu kao orudja nacionalne politike u
svojim medjunarodnim odnosima.
Clan 2: visoke strane ugovornice priznaju da ce
raspravljanje i rjesenje svojih sporova ili sukoba koji se mogu medju njima
pojaviti uvijek vrsiti jedino mirnim putem, ma kakve prirode ili porijekla ti
sporovi bili.
3. Opsta zabrana rata po Povelji UN
Ciljevi UN
ustanovljeni clanom 1. Povelje su:
ocuvanje medjunarodnog mira i sigurnosti i u tu svrhu poduzimanje pogodnih
kolektivnih mjera radi sprecavanja i otklanjanja sega sto ugorzava mir i radi
suzbijanja napada i drugih narusavanja mira.
4. Rad na zabrani i definicija agresije nakon
donosenja Povelje
Povelja
organizacije americkih drzava iz 1948.g poznata kao Povelja iz Bogote, u cl. 5.
Sadrzi sl. odredbe: Americke drzave potvrdjuju sl.principe: Americke drzave
osudjuju agresivni rat: pobjeda ne daje prava.
Definicija
agresije koju je dao H.Alfaro glasi:
Agresija je
prijetnja ili upotreba sile od strane drzave odnosno vlade, protiv druge
drzave, na bilo koji nacin, bilo koje oruzje da je upotrebljeno i bez obzira da
li otvoreno ili na drugi nacin, iz bilo kojeg razloga ili za bilo koje ciljeve
izvan invidualne ili kolektivne samoodbrane ili izvrsenje odluke ili preporuke
od nadleznog organa UN.
Pet osnovnih
principa o mirnoj koegzitenciji sadrzani u sporazumu izmedju Kine Indije iz
1954.god. glase: 1. uzajamno postivanje suveriniteta i teritorijanlnog integriteta,
2. uzdrazavanje
od agresije,
3. uzajamno
nemjesanje u unutrsanje odnose iz bilo kojeg razloga ekonomske, politicke ili
ideoloske prirode,
4. jednakost i
uzajamna pomoc, i
5. mirna
koegzistencija.
Agresija je napad jedne drzave na drugu ne samo
vojnim snagama i ne samo na njeno podrucje i njene vojne snage nego i na njenu
nezavisnost, i to na sve nacine i svim sredstvima.
Intervencija ukljucuje korake uvijek korake ili
mjere odnosne drzave koji su usmjereni
na rjesenje neke situacije ili nekog spora koji je zapravo u cjelosti
ili djelimicno, u nadleznosti jedne druge drzave ili drzava.
XXI.
PRAVO ORUŽANIH SUKOBA, MEĐUNARODNO RATNO I MEĐUNARODNO HUMANITARNO PRAVO
Pravo oružanih sukoba primjenjuje se u sljedećim
situacijama:
Prvo, u slucajevima koji se smatraju ratom u
smislu medunarodnog prava. To su oruzani sukobi izmedu drzava kao subjekata
medunarodnog prava;
Drugo, primjenjuje se na odnose izmedu
zaracenih i neutralnih država kada neutralne drzave postupaju poštujući svoju
neutralnost u sukobu koji tece izmedu zaracenih drzava;
Treće, primjenjuje se i na oruzane akcije UN-a
kada se poduzimaju oružane mjere u cilju nametanja, uspostave ili odrzanja
narusenog medunarodnog mira.
I četvrto, postoji
tendencija koja je naročito dosla do izrazaja u Zenevskim konvencijama iz 1949.
godine i dopunskim protokolima iz 1977. godine, da se pravila medunarodnog
humanitarnog prava, mada u reduciranom obimu, primijene i na unutrasnje oruzane
sukobe.
3. Kodifikacija prava
oruzanih sukoba i medunarodnog humanitarnog prava putem
medunarodnih konvencija
U znatno
povoljnijim medunarodno politickim uvjetima do kojih je doslo nakon Drugog
svjetskog rata u avgustu 1949. godme, u Zenevi je odrzana diplomatska
konferencija na kojoj su 12. avgusta 1949. godine usvojene i potpisane cetiri konvencije iz oblasti medunarodnog
humanitarnog prava. To su:
-
Zenevska konvencija a poboljsanju položaja ranjenika i bolesmka u oružanim snagama u ratu;
-
Zenevska konvencija a poboljsanju položaja ranjenika, bolesnika brodolumaca oružanih snaga na moru;
-
Zenevska konvencija a postupanju sa ratnim zarobljenicima;
-
Zenevska
konvencija a zastiti
gradanskih lica u vrijeme rata.
Sve
ove Konvencije dopunjene su na diplomatskoj konferenciji 1977. godine, sa dva
dopunska protokola:
-
Dopunski
protokol Zenevskim konvencijama od 12. avgusta 1949. godine o zastiti žrtava
medunarodnih oruzanih sukoba (Protokol I);
-
Dopunski protokol Zenevskim konvencijama od 12. avgusta 1949. godine a zastiti žrtava nemeđunarodnih oružanih
sukoba (Protokol II).
7. Svršetak rata
Rat se
okončava formalno i neformalno.
Formalno rat se okončava zaključenjem ugovora
o miru a neformalno pukim prestankom neprijateljstva trajnijeg karaktera.
Najčešći način okončanja rata je zakljucenje mirovnog ugovora.
To je ujedno i
najpoželjniji način okončanja rata s obzirom i da je najčešći cilj rata nametanje uvjeta mira drugoj državi upotrebom
oružane sile. Stoga mirovni ugovori sadrže aranžmane vezane za promjene
granica,reparacije, razmjenu zarobljenika, imovinska pitanja, važenje ugovora i
slično.
Član 52. glasi: "Ništav je svaki ugovor
zaključenje kojeg je postignuto primjenom iii
upotrebom sile
protivno načelima međunarodnog prava koja su unesena u
Povelju Ujedinjenih
nacija."
Mirovni ugovori
obično sadrže ekonomsko-finansijske klauzule koje se najčešće odnose na
reparacije, restituciju i ratnu odštetu. Okončanje neprijateljstva moguće je i
prije okončanja ratnog stanja.
Postoje 4 načina okončanja neprijateljstva prije
okončanja ratnog stanja
To
su:
PRIMIRJE kojim se obustavljaju
ratne operacije uzajamnim sporazumom zaraćenih strana. Primirje može biti opće i lokalno ukoliko se ne odnosi na cjelokupno područje ratnih
operacija;
OPĆA BEZUSLOVNA
KAPITULACIJA je jednostran čin poražene države praćen
sporazumom o predaji svih vojnih
jedinica i dokidanjem svih civilnih vlasti u toj državi.
PREKID NEPRIJATELJSTVA
ILI PRIMIRJE
po nalogu iii preporuci
Savjeta
sigurnosti UN. Cilj takve
odluke je apsolutni ·prestanak neprijateljstava između zaračenih strana na
vremenski rok predviđen rezolucijom Savjeta sigurnosti. U tom roku bi trebalo
postići trajniji politički sporazum, redovno uz medijaciju organa UN.
OSTALE VRSTE UGOVORA O
PREKIDU ILI SUSPENZIJI NEPRIJATELJSTVA – do različitih
vrsta ugovora između strana u sukobu dolazilo je na diplomatskim
konferencijama, uz posredovanje trećih država ili organa UN.
8. Vrste rata
Najstarija
podjela ratova potiče od klasične škole međunarodnog prava koja dijeli ratove prema tome da li se oni odvijaju između
suverenih država kao subjekata
međunarodnog prava ili se ti sukobi odvijaju unutar jedne države. Po ovom osnovu ratovi mogu biti medunarodni ili unutrasnji (gradanski). Prvi se odvijaju između dviju suprotstavljenih
strana dviju ili vise država, a drugi između suprotstavljenih grupa unutar
jedne države.
Prema prostoru koji zahvataju, ratovi se dijele na lokalne i svjetske.
Lokalni ratovi su ograničeni na određeni region
i obuhvataju manji broj država, ili je
prostor na kojem se odvijaju ograničen. Nasuprot tome, svjetski ratovi kao sto
su to pokazali primjeri dva svjetska rata odvijaju se gotovo na cjelokupnoj
zemaljskoj kugli.
S obzirom na način vođenja i upotrijebljena sredstva
ratovi se mogu podijeliti na totalne
i ogrančene ratove. U totalnim ratovima se prema potrebi
angažuje cjelokupno stanovništvo i svi materijalni resursi jedne države u cilju
postizanja vojne pobjede, dok je kod ograničenih
ratova učešće stanovništva i materijalnih
resursa srazmjerno postavljenom ratnom
cilju.
S obzirom na ratne ciljeve koji mogu biti pravedni
i nepravedni, ratovi se dijele na pravedne i nepravedne.
Savremena pravna teorija konstruirsala je pojmove zakonitog
i nezakonitog rata.
Nezakonit bi bio svaki rat koji je suprotan
Povelji Ujedinjenih nacija koja zabranjuje prijetnju silom ili upotrebu sile
radi zadovoljavanja nekog interesa.
Ženevske
konvencije od 12.avgusta 1949. godine, i Dopunski protokoli Ženevskim konvencijama od 12. avgusta 1949.
godine, (Protokol I i Protokol II) usvojeni 1977. godine, razlikuju 4 moguće vrste sukoba:
Međunarodni oružani sukobi u koje spadaju
svi slučajevi objavljenog rata; svaki drugi sukob između dvije iii vise država
stranaka Ženevskih konvencija; te svi slučajevi okupacije dijela iii cijele
teritorije neke države, čak i ako ta okupacija ne naiđe ni na kakav otpor
Nemeđunarodni (unutrašnji, građanski)
oružani sukobi
u
koje spadaju oni koji se vode na području jedne države (sa izuzetkom onih u
korištenju prava naroda na samoopredjeljenje). U unutrašnjim sukobima primjenjuju se pravila
iz zajedničkog člana 3. Ženevskih konvencija, te
pravila iz
Protokola II iz 1977. godine.
Unutrašnjji nemiri i zategnutost.. Dopunski
protokol II iz 1977. između ostalog navodi da se taj Protokol neće primjenjivati
na situacije unutrašnjih nemira i zategnutosti, kao sto su
pobune, izolirani i sporadični akti nasilja i ostali akti slične
prirode, jer to nisu oružani sukobi.
Uplitanje Savjeta sigurnosti UN u
međunarodni iii nemeđunarodni
oružani sukob. Ako Savjet
sigurnosti, ili neki vojni savez po njegovom odobrenju, preduzme oružanu
akciju, oružane snage UN ili međunarodne organizacije dužne su da u svim
situacijama poštuju pravila prava oružanih sukoba. Čak i u operacijama protiv
države agresora, obje strane u sukobu
moraju poštivati ista
pravna pravila i ogranicenja.
9. Područje
ratnih operacija
Klasicno ratno pravo razlikovalo je pojmove ratište i podrucje ratnih operacija. Prema klasičnom ratnom pravu ratište je sav prostor na kome zaraćeni
mogu pripremati i provoditi neprijateljstva, odnosno ukupan prostor u kome
zaraćene drzave smiju oruzanim snagama voditi rat, neovisno o tome da Ii one u tom prostoru ratuju i da
li im je uopće moguće da svoja
neprijateljstva efektivnom oruzanom borbom prosire na cijelo to podrucje.
Za
razliku od ratišta, područje ratnih operacija
je prostor na kome se neprijateljstva i ratne operacije stvarno vode.
10. Osobe koje
učestvuju u oružanim sukobima
U oruzanim sukobima ucestvuju po pravilu oruzane
snage zaraćenih strana. Oruzane snage sastoje se od odredenih vidova koje po
pravilu cine kopnena vojska i ratno vazduhoplovstvo a ukoliko država
posjeduje izlaz
na more onda i ratna mornarica. Oruzane snage zaraćenih strana legalan
su objekt primjene oruzane sile od strane protivnika.
Na Brussels-koj konferenciji 1874.
go dine, usvojena je Deklaracija a
zakanima i abicajima rata.
Clan 9. Daklaracije glasi: Zakoni, prava i
obaveze primjenjivati će se ne samo na redovnu vojsku, nego i na pripadnike
milicije. i dobrovoljce ukoliko ispunjavaju odredene uvjete.
Deklaracija priznaje
status zaraeene strane i puckim ustanicima
Clan 10. Deklaracije glasi: Stanovnistvo
teritorije koja nije okupirana, koje, zbog priblizavanja neprijatelja, spontano
se digne na oruzje da bi se oduprlo invazionim trupama bezda je imalo vremena
da se
organizuje u
skladu sa clanom 9. smatrat će se zaraćenom stranom ukoliko postuju zakone i
obicaje rata.
Clan 11. glasi: Oruzane snage zaraćenih
strana.mogu se sastojati od boraca i neboraca (t.j. medicinskog i vjerskog
osoblja).
Haski pravilnik razlikuje borce i neborce unutar
oruzanih snaga.
Neborce definira
kao osobe koje pripadaju vojsci i koji potpadaju pod vojnu disciplinu, ali se
ne bore s oruzjem u ruci.
Svaki borac kad se nade u vlasti protivnicke strane
postaje ratni zarobljenik.
Špijuni nemaju pravo na staus borca ili ratnog zarobljenika.
U medunarodnim
oruzanim sukobima spijunaza nije zabranjena, za razliku od spijunaze u vrijeme
mira. Haski pravilnik iz 1907. godine,
clanom 29. definira kao spijuna sarno onu osobu koja, "djelujuci
potajno ili pod laznim izgovorima, prikuplja iii nastoji da prikupi
obavjestenja u
operativnoj zoni
jedne zaracene strane, s namjerom da ih saopci
protivnickoj
strani." Plaćenici nemaju pravo
biti borci iii ratni zarobljenici.
XXII. OGRANIČENJE I ZABRANE
OBAVEZNA U SVIM ORUŽANIM SUKOBIMA
3. Ograničenja i zabrane u
pogledu načina ratovanja
Općeprihvaćena načela klasičnog ratnog prava vaze i danas. Pojedine zabrane
sadržane su u pojedinim Haškim konvencujama usvojenim na Haškoj mirovnoj
konferenciji iz 1907. godine, kao i Ženevskim konvencijama iz 1949. godine i
Dopunskim protokolima 1 i 2 iz 1977. godine.
1) Haški pravilnik o zakonima i običajima rata iz 1907. God. između ostalog
zabranjuje:
- Vjerolomno ubijanje ili ranjavanje pripadnika oružanih snaga protivnika
- Ubijanje ili ranjavanje neprijatelja koji se bez uslovno predao.
- Zloupotrebe zastave parlamentaraca, državne zastave neprijatelja ili
uniformi
- Haški pravilnik ne zabranjuje ratna lukavstva
2) Ženevske
konvencije iz 1949. godine, i protokoli iz 1977. godine se sastoje u pojavi novih zabranjenih načina ratovanja i
postupaka koji se smatraju teškim povredama ovih konvencija i predstavljaju
međunarodne zločine. Među zabranama koje
navodi ovi propisi su:
1. Perfidije, napade na vojne ili civilne sanitetske jedinice, bolnice kao
i na osoblje
2. Zloupotrebu znaka raspoznavanja Crvenog krsta, crvenog polumjeseca,
crvenog lava
3. Korištenje zastave, oznaka i uniformi neutralnih ili drugih država koje
nisu u sukobu
4. Izricanje naredbe da ne smije biti preživjelih
5. Napadi na osobe koje iskaču padobranom iz vazduhoplova
4. Ograničenja i
zabrane s obzirom na objekte
Ova definicaija
zahtjeva da bi se neki objekat smatrao vojnim objektom i prema tome vojnim
legitimnim ciljem:
1. Da objekt po svojoj prirodi efikasno doprinosi vojnoj
akciji
2. Da uništenje tog objekta daje određenu vojnu prednost
Da bi se osiguralo da civilno stanovništvo i objekti nece biti predmet
napada, nužno je poduzeti mjere opreznosti prilikom napada. Dopunski protokol 1. napade bez izbora
cilja. Takvi napadi po clanu 51. su:
a) Napadi koji nisu usmjereni na određeni vojni cilj
b) Napadi pri kojima se primjenjuje metoda ili sredstvo
borbe koji ne mogu biti upravljeni na određeni vojni objekat
c) Napadi prilikom kojih se primjenjuje metod ili koristi
sredstvo borbe čije se djelovanje ne može ograničiti.
„U smislu ove Konvencije, ratni zarobljenici su lica koja
pripadaju jednoj od sljedećih kategorija,a koja su potpala pod vlast
neprijatelja:
(1) Pripadnici oružanih snaga
(2) Pripadnici ostalih milicija i pripadnici ostalih
dobrovoljačkih jedinica, ispunjavaju sljedeće uvjete:
(a) da na čelu imaju lice odgovorno za svoje podčinjene;
(b) da imaju određni znak za razlikovanje i koji se može uočiti
na daljinu
(c) da otvoreno nose oružje
(d) da se u svojim akcijaa pridržavaju zakona i običaja rata
(3) Pripadnici redovnih oružanih snaga koji izjavljuju da
pripadaju jednoj vladi
(4) Lica koja prate oružane snage
(5) Članovi posada
(6) Stanoništvo ne okupirane teritorije
Zaštita civilnog stanovništva
Konvencija ustanovljava zaštitu određenih mjesta radi
opće zaštite od odeđenih posljedica rata.To su:
a)Sanitetske i sigurnosne zone i mejsta
b)Neutralizirane zone
c)Građanske bolnice
Pored ovih zona i mjesta predviđenih Konvencijom Dopunski
protokol i predviđa postojanje sljedećih mjesta i zona pod posebnom zaštitom:
a)Nebranjena mejsta
b)Demilitarizirane zone
10. Pravila o
nemeđunarodnim oružanim sukobima
Očito je da
osobama kojem učestvuju u unutrašnjim odnosno nemeđunarodnim oružanim sukobima
treba osigurati minimum zaštite. To je učinjeno već 1949. godine, prilikom
usvajanje ženevskih humanitarnih konvencija. Zajednički član 3. glasi:
U slučaju oružanog sukoba koji nema karakter međunarodnog
sukoba i koji izbije na teritoriji jedne od visokih strana ugovornica, svaka od
strana u sukobu bit će dužna da primjenjuje makar sljedeće odredbe:
22) U tom cilju zabranjeni:
a) Nasilje, b) Uzimanje talaca, c) Povrede ličnog
dostojanstva, d) Izricanje i izvršavanje kazni bez predhodnog suđenja
33) Ranjenici i bolesnici bit će prihvaćeni i njegovani
Protokol dalje zabranjuje u svako vrijme i na svakom
mjestu da se čine sljedeća djela:
a) Nasilje na
životom, zdravljem i fizikim ili mentalnim blagostanjem ljudi, b) Kolektivne
kazne, c) Uzimanje talaca, d) Akti terorizma, e) Vrijeđanje ljudskog
dostojanstva, f) Ropstvo i trgovina robljem u svim oblicima, g) Prijetnja izvršenjme
bilo kojeg od gore spomenutih djela.
