Pošto
je filozofija izraz opštih karakteristika našeg mišljenja njene će maksime
određivati i naš odnos prema politici. Možda se može reći i obrnuto, da je
mnoga filozofija smišljena i zato da obrazložimo i utemeljimo vlastite
političke stavove.
Platon je smatrao da
postojeći oblici uređenja države koji su se nudili u Staroj Grčkoj
[demokratija, oligarhija, aristokratija, monarhija (i tiranija)], nisu dobri.
Filozofija je, prema tome, dužna da razmotri pojam države i pruži principe za
njeno pravedno uređenje.
Platon se ovim pitanjem
bavi u pomenutom velikom dijalogu "Država". Tu on počinje od rasprave
o stavu sofista koji smatraju da ne postoji jedan odgovor na pitanje šta je pravednost.
Za njih je svaka "pravda" samo izraz interesa onoga ko je na vlasti i
prema tome svi zakoni su jednako pravedni ili nepravedni. Ono što je za jednoga
nepravedno, za drugoga je pravedno i nema načina da se odluči ko je u pravu.
Sokrat, koji i u ovom dijalogu zastupa Platona, odbacuje ovo mišljenje, jer
smatra da je sigurno da pravedni ne mogu biti svi postupci, već samo određeni.
Da bi odredio šta je
pravednost, Platon počinje od ideje da je pravedno dati svakome ono što mu
pripada, a da će pravedna država biti ona u kojoj budu zadovoljeni interesi
svih, a ne samo jednog dijela društva. Drugi princip na kome počiva Platonova
ideja države je da o svemu treba da odluči onaj koji zna, a ne većina, jer
znanje nikada nije kod većine nego kod pojedinaca.
Kada se ovi principi
primijene, nastaje država u kojoj svako radi samo onaj posao za koji ima
najviše sposobnosti, znanja i talenta i ne miješa se u poslove drugih.
Proizvođači i trgovci rade i uživaju plodove rada kroz imovinu koju stiču, ali
ne učestvuju u drugim poslovima. Državu štite vojnici, a vode je upravljači,
koji su predati brizi o opštem dobru. Zato i nemaju svoju imovinu već žive
umjereno na račun države čuvajući zakone, braneći državu i baveći se naukom i
filozofijom.
Ovim slojevima se ne
pripada po rođenju nego po talentu. Platon je smatrao da bi se građevina ovakve
države brzo urušila ako ne bi počivala na tako vaspitanim građanima da predano
služe dobru cjeline, gdje svaki obavlja samo svoju dužnost i ne miješa se u
poslove drugih. Da bi vladari pravilno vodili državu prvo moraju u sebi
savladati nagone za neumjerenošću i postići da njihov razum upravlja njihovim
tijelom, onako kako će oni ubuduće upravljati tijelom države. Takvo vaspitanje
postiže se u mladosti - putem gimnastike i muzike, kojima bi se kasnije
pridružilo izučavanje matematike i, na kraju, dijalektike ili filozofije.
Filozofija se tako
pokazuje i kao neka škola nepristrasnosti. Dijalektika, odnosno, rasprava i
argumenti služe da nas, koliko je to moguće, udalje od naših želja, interesa i
predubjeđenja, i približe nepristrasnoj istini o nečemu. Filozofi su određeni
da vladaju jer im njihovo znanje o pravdi i vaspitanje da se drže toga znanja,
omogućava da donose zakone koji koriste cjelini, odnosno, svim građanima
društva.
Iako dizajnirana
da spriječi manjkavosti, osobito tiranije i demokratije onoga doba, Platonova
država ostala je kontroverzna u filozofiji. Ona je imala danas sporne
autoritarne crte. Npr. vladari su mogli da propisuju sadržaje umjetnosti u
državi, miješali su se u ono što bi danas nazvali privatnim životom građana, a
Platon je smatrao i da je opravdano laganje podanika u svrhu nekog dobrog
cilja. Platonova vizija države možda je upravo dokaz da i najbrižljivije
opisana idealna država može biti manjkava, jer tako "dubok logos ima",
da parafraziram Heraklita.