Prevencija kriminaliteta i restorativna pravda su bili predmeti mnogih
naučnih rasprava, inovativnih politika i praktičnih konstrukcija u
posljednjih nekoliko godina. Međutim, oba pojma se i dalje široko tumače
jer se pri tome u obzir uzima raznolikost teorija, ideala, načela i
prakse. Prevencija kriminaliteta se može involvirati u bilo koju radnju
koja za cilj ima smanjenje štete vezane za kriminal. Kao što je i
definisano u UN smjernicama za prevenciju kriminaliteta iz 2002. godine
(United Nations Guidelines for the Prevention of Crime), ona obuhvata
strategije i mjere koje nastoje smanjiti rizik od pojave kriminaliteta, i
njegovog štetnog utjecaja na pojedince i društvo, uključujući i strah
od kriminaliteta (fear of crime), tako što utječe na višestruke uzroke
koji dovode do njegove pojave. Kao takve, sve teorije o uzročnosti
kriminaliteta su po definiciji teorije o prevenciji kriminaliteta, i
nude opsežan niz teorija o uzročnosti kriminaliteta koje postoje, pri
čemu možemo doći do zaključka da je oblast prevencije kriminaliteta
veoma široka.
Isto tako, restorativna pravda je veoma široko interpretirana. Jedna
sveobuhvatna definicija kaže da je to 'proces u kojem stranke koje su
učesnici određenog krivičnog djela pokušavaju zajednički riješiti kako
da se nose sa posljedicama krivičnog djela i njegovim implikacijama u
budućnosti' (Marshall, 1996). Ova definicija identifikuje tri središnja
elementa restorativne pravde: uključivanje pojma zainteresiranih strana,
važnost sudjelovanja i deliberativnih procesa, te naglasak
restorativnih rezultata koji impliciraju pojmove pomirenja,
približavanja i većeg uzajamnog povjerenja među strankama. Kao dodatak
ovome, Van Ness i Strong (1997) su izdvojili četiri temeljna elementa
restorativne pravde koji mogu poslužiti za empirijska istraživanja:
suočenje, reparacija (odšteta), reintegracija i sudjelovanje. Dva od tih
elemenata se odnose na postupke – suočenje i sudjelovanje, dok se druga
dva odnose na rezultate tj. to su odšteta i reintegracija. Neki
predstavnici teorije i prakse restorativne pravde stavljaju naglasak
stavljaju na postupak, dok zanemaruju rezultate i to se smatra pogrešnim
pristupom. Neki opet tvrde da bez obzira na postupak, rezultati mogu
biti dovoljni za restorativnu pravdu, dok ostali tvrde da je u postupku
sve, i da rezultati zavise od postupka. U tom smislu, Morris (2002)
tvrdi da: 'bilo koji rezultat – uključujući i kaznu zatvora – može biti
restorativan ako su ga ključne stranke smatraju prihvatljivim i ako su
na njega pristale'. Ostali komentatori stavljaju naglasak na prirodu
restorativnih rezultata, s manjim naglskom na postupak. Na primjer, Lode
Walgrave (2008) definira restorativnu pravdu kao 'opciju za
zadovoljenje pravde nakon učinjenog krivičnog djela koja ima za cilj da
popravi individualnu, relacijsku i društvenu štetu koju je djelo
prouzrokovalo'.
Za neke od predlagača, restorativna pravda vuče korijene iz pokreta
žrtava, kojeg se mora pridržavati. Sa ovog gledišta, žrtvama se
omogućava postupak koji ispunjava (ili barem nastoji ispuniti) njihove
emocionalne i afektivne potrebe, i to treba da bude primarno mjerilo
vrijednosti. Za ostale, zvijezda vodilja treba biti restauracija
deliberativnih kvaliteta kojima se nastoji prevazići sukob, i to
posredstvom profesionalaca (Christie, 1977). Postoje i oni za koje
restorativna pravda predstavlja snažan normativni kriterij pomoću kojeg
se kritikuju slabosti punitivnog krivičnopravnog sistema, posebice
načini na koje se okrivljuju, kažnjavaju i stigmatiziraju ljudi koji su
uhvaćeni u „prljavim radnjama“. Na određenom nivou, takvi uslovi
omogućavaju restorativnoj pravdi da dobije podršku od različitih
subjekata i pronađe svoje mjesto u različitim političkim programima i
pospješivanje institucionalne retorike. Isto tako, u praksi, to također
može značiti da ove inicijative odu u drugom, vrlo često
natjecateljskom, smjeru kako bi se pridobili glasači tokom predizborne
kampanje. U ovom široko zastupljenom načinu animiranja glasača, postoji
opasnost da se putem restorativne pravde postave previsoki ciljevi koje
poslije neće biti moguće ispuniti, zbog čega to može završiti
razočarenjima na većem većini frontova.
Ipak, restorativna pravda nesumnjivo predstavlja izazov za tradicionalna
shvatanja pojma pravde i otvara ga ka širem skupu vrijednosti, principa
i ciljeva u odnosu na koje on treba biti posmatran. Djelimično, to čini
uvođenjem novih subjekata kao što su zainteresirane strane, koje imaju
interese i potrebe koje pravda treba zadovoljiti. Ovo je u suprotnosti
sa uskim okvirom punitivnog krivičnopravnog sistema koji regulira odnos
prestupnika i države. Učešće zainteresiranih strana prestavlja centralnu
komponentu i temeljnu vrijednost restorativne pravde. U skladu sa ovim,
McCold and Wachtel (2002) su nastojali klasificirati različite oblike
praktičnog postupanja restorativne pravde prema stepenu uključenosti
medijatora u postupak. Za potrebe svog tzv. 'modela involviranosti'
odredili su tri šire kategorije posrednika: oštećeni, prestupnik i
društvo (lokalna zajednica).
Stepen uključenosti svake od zainteresiranih strana predstavlja glavni
kriterij 'restorativnosti'. Prema tome, 'potpuno restorativni' postupci
su oni koji uključuju aktivno sudjelovanje sve tri skupine
zainteresiranih stranki (npr. sastanci). Tamo gdje jedna od
zainteresiranih strana nedostaje – kao npr. lokalna zajednica koja treba
biti medijator između prestupnika i žrtve – takvi postupci se nazivaju
'uglavnom restorativni', dok u slučaju pojavljivanja samo jedne
zainteresirane stranke postupak je 'djelimično restorativan'.
U tom smislu, sastanak u okviru lokalne zajednice može biti mnogo više
restorativan nego obični postupak medijacije između prestupnika i žrtve.
Prvo, to otvara postupak prema lokalnoj zajednici, u suprotnom bi to
bio privatni postupak. Drugo, na taj način se smanjuje moć koju imaju
profesionalni medijatori tokom postupka medijacije. Dakle, moć
medijatora se smanjuje, a postupak podliježe većoj kontroli. Treće,
ovakav postupak potvrđuje odgovornost lokalne vlasti koje trebaju biti
zabrinute za građane koji se u određenom slučaju smatraju žrtvama
odnosno prestupnicima: 'U kontekstu posredovanja, sastanci u lokalnoj
zajednici su tako dizajnirani da potiču dijalog u okviru zajednice'
(Braithwaite i Daly, 1994). U konačnici, to rješava problem nejednake
pregovaračke moći stranaka, uključivanjem ostalih članova lokalne
zajednice.
______________________________________________________________
