Maloljetnička delinkvencija, restorativna pravda i medijacija

Ponašanja koja su nas nekad svrstavala u kategoriju huligana danas, na žalost postaju modelom ponašanja sve većem dijelu mlade generacije. Svaka čast većini 'normalnih', no kako je krenulo, uskoro  iznimkama. No, potencijalna opasnost prijeti od onih drugih, izgubljenih, agresivnih, željnih pažnje, pozicije i uspjeha na neki sasvim krivi način. 'Ta' djeca nisu neka druga djeca, već ona ista iz vrtića i škole koja su nas do nedavno pristojno pozdravljala. Svijet oko nas se mjenja i djeca se mjenjaju.

Prepoznavanje problema i reakcija

Najvažnije je prepoznati početak neprihvatljivog ponašanja djeteta i odmah reagirati. A on počinje već sa bezazlenim odlaskom sa zadnjeg sata... I tako to krene. Ako se na vrijeme ne uoči i ne korigira, sigurno vodi ka lošem u životu, ka maloljetničkoj delikvenciji, kasnijim kriminalnim radnjama i takvom načinu života. Na temelju brojnih i kontinuiranih statističkih podataka Mup-a RH navodim neka početna neprihvatljiva ponašanja kroz koja dijete sigurno kroči ka svemu lošem za njega, za njegovu obitelj, prijatelje, za naše društvo u cjelini:

• izostajanje s nastave
• neprihvatljivo ponašanje u zonama odgojno – obrazovnih ustanova
• vršnjačko nasilje (bulllying i cyberbullying)
• posjećivanje ugostiteljskih lokala, kladionica i sl.
• huligansko - vandalsko ponašanje (uništavanje imovine, pisanje grafita, sudjelovanje u navijačkim neredima i sl.)
• konzumiranje sredstava ovisnosti među mladima (opojne droge, alkoholna pića, duhanski proizvodi)
• nedozvoljeni noćni izlasci maloljetnih osoba do 16 godina starosti
• skitnja i prosjačenje
• nedozvoljena i štetna druženja maloljetnih osoba do 18 godina starosti s osobama sklonim kriminalitetu, skitnji, raznim oblicima iskorištavanja maloljetnih osoba
• udaljavanje maloljetnih osoba od porodičnog doma i bjegovi iz odgojnih ustanova

Kada pogledamo paletu neprihvatljivih ponašanja sigurno ćemo uočiti da već kao 'ljudi iz kvarta', u večernjoj šetnji primjećujemo bar nekoliko od nabrojanih oblika ponašanja u našem susjedstvu. Kod djece koja su do nedavno bila vesela djeca na igralištu, na biciklima, rolama, s loptom pod rukom. No, ponekad je dovoljno i samo nekoliko dana, tjedana da 'dobar' dječak ili djevojčica koje smo odgajali krene u nekom totalno krivom smjeru, sa totalno krivim društvom, u totalno nepotrebne životne situacije, a sve to pod okriljem, u tom periodu, nedovoljno zainteresiranih roditelja. I ne događa se nikada slučajno. Ne mareći za njih, ne pitajući se gdje su im djeca u 10 na večer, s kime se druže i kako provode vrijeme koje bi trebali provoditi s obitelji. Za par mjeseci već može biti prekasno. Što se u tim dječjim glavama prekopča? A časkom se postaje glavonja, a još brže delikvent...

A mi, koji im nismo roditelji samo ih s gorčinom gledamo kako ne odrastaju, nego jurišaju ka kriminalu i 'crnoj kronici'! A još češće okrećemo glavu da nas ne zadesi neka neugodna situacija s malim 'glavonjama' ili njihovim roditeljima.

Za početak dobrog odgoja brižno i stalno imajmo kontrolu nad kretanjima naše djece, svakako upoznajmo prijatelje s kojima se druže, ograničimo djetetovo vrijeme izbivanja iz kuće, naročito u večernjim satima i puno i stalno razgovajamo s njima i ozbiljno, i kroz  šalu, u zezanciji, šetnji, na igralištu. Komentirajmo zajedno s njima slične situacije o poznatoj djeci ili sve češće takove vijesti.  Razgovarajmo o svemu i svačemu, pa tako i o 'glavonjama' iz škole i iz kvarta. Iz razgovora ćemo puno saznati o našoj djeci koja rastu i mjenjaju se bez obzira na naš odgoj i moralna načela. Promjena u ponašanju je prirodna i normalna, ali je isto tako prirodno da ne gubimo kontakt sa djecom koliko god to nekada izgledalo kao nemoguća misija. Pružimo djeci osjećaj povjerenje u nas, roditelje. Ali, takav se odnos gradi svakoga dana. Ako uspijemo u tom dijelu odgoja, tada nas informacije koje slijede sigurno neće zanimati vezano za naše dijete.

Zakonske odredbe i maloljetnici

Maloljetnička delinkvencija podrazumijeva kaznena djela koja su počinile osobe mlađe od 18 godina života. Uporište policijskih postupanja nalazi se u odredbama Zakona o sudovima za mladež i Zakona o prekršajima uz primjenu policijskih ovlasti prema Zakonu o policiji i drugim zakonskim i podzakonskim propisima.

Mladi su odgovorni za kažnjiva ponašanja u BiH prema starosti, na slijedeće načine:

• Dijete je osoba do navršenih 14 godina života i nije kažnjivo odgovorna, te se prema njoj ne može pokrenuti postupak, već se postupa u okviru nadležnosti službe socijalne pomoći.
• Maloljetnik je osoba u dobi od 14 do 18 godina života, kazneno i prekršajno odgovorna.
• Mlađi punoljetnik je osoba u dobi od 18 do 21 godine života, kazneno i prekršajno odgovorna.

Podsjetimo se i prava i dužnosti roditelja:

roditelji radi dobrobiti svog maloljetnog djeteta, a sukladno s njegovom dobi i zrelosti, imaju pravo i dužnost nadzirati ga u njegovom druženju s drugim osobama

• roditelji imaju pravo i dužnost djetetu mlađem od 16 godina zabraniti noćne izlaske bez njihove pratnje ili pratnje druge odrasle osobe u koju imaju povjerenje
• noćnim izlaskom smatra se vrijeme od 23 do 5 sati
• svrha nije 'policijski sat' prema osobama mlađim od 16 godina, već pomoć i podrška roditeljima u ispunjavanju obveza odgoja djece
• roditelj uvijek mora znati s kime se njegovo dijete druži i kako provodi slobodno vrijeme
• radi nepoštivanja ove odredbe roditelji mogu prekršajno i kazneno odgovarati

Sudeći prema vijestima o ubistvima, silovanjima, pljačkama i drugim krivičnim djelima, Bosna i Hercegovina iz mjeseca u mjesec postaje sve nesigurnija zemlja. Malo je koherentnih analiza statističkih podataka koje bi pokazale da li građani zaista imaju osnova da se ove godine osjećaju nesigurnije nego prethodnih, ali je (subjektivno) opće stanje sigurnosti u Bosni i Hercegovini sve više upitno.

Delinkventno ponašanje maloljetnika na području Bosne i Hercegovine u posljednje  vrijeme poprima zabrinjavajuće razmjere. To je protivdruštveni oblik ponašanja, opasna i složena sociopatološka pojava, vrlo delikatan ne samo kriminološki, pravni, ekonomski i sociološki nego, jednako tako, i ozbiljan problem porodice, obrazovnih i zdravstvenih ustanova. Uobičajeno se naziv delinkvencija upotrebljava za maloljetne počinioce krivičnih djela koja su zakonom određena kao delikt. Međutim, potrebna je posebna pažnja pri upotrebi ovog naziva. Savremena shvatanja maloljetničke delinkvencije obuhvataju širok dijapazon ponašanja iz kojih je sistematski moguće izdvojiti osnovna shvatanja maloljetničke delinkvencije u užem smislu (krivičnopravna teorija) i shvatanja u širem smislu (teorije o devijantnosti).

Naime, izrazom delinkvencija u širem smislu označava se ukupnost protivpravnih ponašanja koja nemaju karakter krivičnih djela, a to su najčešće prekršaji i prestupi, dok se izraz delinkvencija u užem smislu koristi za protivpravna ponašanja djece i maloljetnika kažnjiva po krivičnim propisima koja bi da su ih izvršile punoljetne osobe bila označena kao kriminalitet. Maloljetnička delinkvencija je prestupničko ponašanje specifično za populaciju maloljetnika, a pojava delinkventnog ponašanja kod djece i mladih vrlo je osjetljiv društveni problem, čije posljedice trpimo svi, kao članovi društva.

Iako može zvučati smiješno, činjenica da su građani Sarajeva odlučili zaposliti superjunaka Batmena (u konkursu za posao objavljenom na portalu market.ba) koji bi ih spasio od stope kriminala u porastu je ustvari tragikomična i više nego indikativna.

Godina 2010., ali i 2011., u Tuzli i uopće Tuzlanskom kantonu ostat će upamćena kao godina strahovanja i zločina. Crne rubrike novina prepune su slučajeva premlaćivanja, silovanja, ubistava i samoubistava. Dvadeset devetog decembra 2010. godine u neposrednoj blizini SKPC Mejdan u Tuzli dva mladića su uz prijetnju upotrebe vatrenog oružja  na naročito okrutan i ponižavajući način silovali devetnaestogodišnju djevojku, studenticu iz Tešnja. Ovaj zločin zaprepastio je tuzlansku i bosanskohercegovačku javnost. Međutim, trenutaka za oporavak nije bilo. U novogodišnjoj noći još jedan akt nasilja. Dvije nepoznate osobe silovale su studenticu Medicinskog fakulteta koja se vraćala iz Omladinskog doma prema Slatini. Nekoliko dana poslije tuzlanskim vlastima se obratila i dvadesetdevetogodišnjakinja iz tuzlanskog naselja Ši Selo također uz optužbe da je četvrtog decembra silovana.

„Nakon ovih silovanja se uopće ne osjećam sigurno i izbjegavam sama hodati gradom. Baš i nisam primijetila patrole policija na mjestima ovih nemilih događaja. Mislim da bi policija stvarno trebalo da se aktivira, nisam zadovoljna njihovim učešćem u osiguravanju ulica Tuzle“, navodi Nevzeta Šečić, studentica treće godine na Pravnom fakultetu Univerziteta u Tuzli.

Neki novi klinci, neki stari zakoni

U Krivičnom zakonu Bosne i Hercegovine „dijete“ se definira kao „osoba  koja nije navršila 14 godina života“, a „maloljetnik“ kao „osoba koja nije navršila 18 godina života“.

Također, treba imati u vidu i definiciju maloljetnika prema Pekinškim pravilima: „Maloljetnik je dijete ili mlada osoba koja se, prema datom pravnom sistemu, može tretirati drugačije od odraslih po pitanjima prestupa.“

Prema izvještaju o stanju bezbjednosti u Republici Srpskoj za period januar – decembar 2010. godine, od ukupno evidentirana 9522 krivična djela općeg kriminaliteta, njih 705  počinjeno je od maloljetnih lica. Broj prekršaja uz upotrebu vatrenog oružja počinjenih od maloljetnih lica u Republici Srpskoj u istom periodu iznosi 14.

U izvještaju o stanju bezbjednosti u Federaciji Bosne i Hercegovine za prvih pola godine u 2010. o maloljetničkoj delinkvenciji se navodi sljedeće: „…maloljetnička delinkvencija je poseban društveni problem zbog toga što se maloljetnici pojavljuju kao prestupnici u oblasti zloupotrebe droga, a često i kao počinioci pojedinačno ili grupno, vršeći najčešće krivična djela teške krađe u poslovne prostore, automobile, stanove i drugo. Također, sve se češće pojavljuju i kao izvršioci težih krivičnih djela, kao što su razbojništva, silovanja i sl. Od ukupnog broja prijavljenih lica za počinjena krivična djela 670 (8,1%) čine maloljetnici“.

„Maloljetnicima se izriču odgojne mjere, a starijem maloljetniku se izuzetno može izreći i kazna maloljetničkog zatvora. Maloljetnicima od 14 do 16 godina (mlađi maloljetnici) mogu se izreći samo odgojne mjere. Maloljetnici također ne mogu biti osuđeni na uvjetnu osudu“, navodi se u Krivičnom zakonu BiH.

Ilustrativan je primjer  jednog od štićenika Zavoda Hum koji je do punoljetstva  počinio čak 467 krivičnih djela. Amir Zelić, direktor Doma za djecu bez roditeljskog staranja Bjelave, kaže kako je poslije 467 krađa dječak dobio samo ukor socijalne službe i pojačan nadzor u toj poluzatvorenoj ustanovi.

U vezi sa Zavodom „Hum“ vrlo je interesantan podatak da je otvaranjem Odjela za maloljetnike u okviru Kazneno-popravnog zavoda u Tuzli  te prebacivanjem dijela štićenika Zavoda „Hum“ u Tuzlu smanjen ukupan obim kriminaliteta u Kantonu Sarajevo. Ovaj zavod je mjesto u koje maloljetnici dolaze nakon opomena, ukora, pojačanih mjera nadzora i disciplinskih mjera. Tu provode od jedne do pet godina, u zavisnosti od efikasnosti tretmana i izvještaja koje zavod svaka tri mjeseca predočava sudskim organima. S maloljetnicima u sukobu sa zakonom rade vaspitači, sociolozi, pedagozi, psiholozi, socijalni radnici, referenti za obrazovanje, kulturu i sport. Štićenici su podvrgnuti individualnom ili grupnom tretmanu, u zavisnosti od težine krivičnih djela, psihičkog stanja i drugih problema. Ako se osvrnemo unazad, već više godina procent maloljetničkog prestupništva u ukupnom broju krivičnih djela u Bosni i Hercegovini kreće se između 8% i 10%. Nepostojanje zatvora i ustanova za resocijalizaciju registriranih maloljetnih prestupnika, zatim veliki broj djece prepuštene ulici, djece bez adekvatnog roditeljskog staranja, vaspitno zapuštenih maloljetnika itd. mogli bi se označiti čestim uzrocima učešća maloljetnika u kriminalitetu u ovom obimu. Stoga je neophodno putem nadležnih institucija osigurati da se maloljetni izvršioci krivičnih djela stave pod odgovarajući oblik vaspitne kontrole.

Nepovoljna su kretanja i u dobnim strukturama maloljetnih delinkvenata. Tako, u grupi krivično odgovorne djece uzrasta od 14 do 18 godina zakon najčešće krše djeca od 16 i 17 godina. Primjetna je pojava da sve mlađa djeca dolaze u sukob sa zakonom i da se ta granica pomjera ka četrnaestoj godini života. Posebno zabrinjava porast broja djece ispod 14 godina, koja su krivično neodgovorna, kako među počiniocima prekršaja tako i među počiniocima krivičnih djela. Ovakvom ponašanju često prethodi, ili ga prati, sve veći broj slučajeva zanemarivanja, prekidanja i napuštanja redovnog školovanja. Dječaci su izrazitija grupa maloljetnih prestupnika (98%), a urbana sredina češće je ambijent gdje je maloljetničko prestupništvo prisutno. Najčešće počinjena krivična djela su djela protiv imovine (čak 90% u strukturi počinjenih krivičnih djela od maloljetnika), a u manjem broju su djela protiv života i tijela i djela usmjerena protiv javnog reda i mira.

„Zašto je maloljetnička delinkvencija u porastu?“, pitanje je koje se sve češće čuje među građanima Bosne i Hercegovine. Jedan od argumenata koji se nameće kao odgovor je da  teška ekonomska situacija generira sve složeniju (ne)sigurnosnu sliku Bosne i Hercegovine. Ali, da li je to baš jedini uzrok?

Društveno neprihvatljivo ponašanja djece i maloljetnika svakako je u vezi sa sociokulturnim uzrocima, u koje spadaju: klima i geografski položaj zemlje, katastrofe i ratovi, ekonomske prilike, siromaštvo i nezaposlenost, urbanizacija, migracije, te porodica, škola, način provođenja slobodnog vremena i utjecaj mas-medija.

Dakle, socijalno okruženje, društveni uslovi i opće stanje društva u kojem dijete živi, nerijetko imaju presudan utjecaj.

Potvrđuje to i Biljana Milošević, magistrica sociologije i viši asistent na Katedri za sociologiju Univerziteta u Istočnom Sarajevu, koja  smatra da je „naše društvo evidentiralo ovaj problem, ali samo na opažajućem nivou“.   Milošević ističe da „kao zemlja u tranziciji  patimo od različitih sociopatoloških oboljenja, tako da  postojanje maloljetničke delinkvencije nije iznenađenje. Ovo je nestabilna zemlja sa čestim migracijama stanovništva,  gdje se porodice razdvajaju, ne samo iz emotivnih ili moralnih problema, već sve češće i iz ekonomskih“.

Mr. Milošević dodaje da „psihološka nestabilnost pred mnogim problemima, te poteškoćama pri adaptaciji na različite životne uslove i situacije izaziva promjene u ponašanju kroz različite poremećaje koji vode ka devijantnom ponašanju. Socijalni faktori, ili oni spoljni, čine veoma bitnu komponentu etiologije maloljetničke delinkvencije. U njih, prije svega, ubrajamo porodicu, školu, sredstva mas-medija, i sl.“

Mediji i zajednički napori u službi prevencije maloljetničke delinkvencije

Ako imamo u vidu okvirnu definiciju pojma maloljetničke delinkvencije, prema kojoj bi maloljetnička delinkvencija predstavljala svako ponašanje pojedinca ili grupa mladih koje je društveno neprihvatljivo (asocijalno i antisocijalno), to jest kojim se krše društvene norme (pravne i moralne) konkretnog i globalnog društva, i koje, kao takvo (eksponentno), izaziva spontanu ili organiziranu akciju društva u cjelini, u namjeri da se zaštite sve društvene vrijednosti, kao i sami akteri tog ponašanja, onda je vidljiv stepen kompleksnosti ovoga problema. Slijedom navedene definicije, neminovno je kontinuirano provoditi naučna istraživanja kako bi se osigurala pouzdana i objektivizirana slika o maloljetničkoj delinkvenciji, koja može poslužiti donosiocima odluka ali i praktičarima da na temelju činjenica usmjeravaju svoje aktivnosti. Naravno, ne smije se zaboraviti ni uloga medija, posebno istraživačkog novinarstva.

Izvještavanje o nasilju pred medije stavlja višestruke zahtjeve  u smislu informiranja javnosti, analize i interpretacije događaja, do prevencije. Ubistvo Denisa Mrnjavca 2008. godine aktualiziralo je ovaj problem. Počinioci ovog djela, ali i onih koja će uslijediti, uglavnom su maloljetne osobe. Iako je politizacija događaja česta boljka naših medija, ovaj put je to uglavnom izbjegnuto. U proteklih nekoliko godina ne može se tvrditi da se korektno izvještavalo o slučajevima ubistava širom zemlje, obračunima, maloljetničkoj delinkvenciji. Poseban problem predstavlja nedostatak podrobnih analiza i istraživanja uzroka novonastale situacije. Mali je broj tekstova u kojim se problem nasilja i sigurnosti u Bosni i Hercegovini tretira kao posljedica, i traga se za uzrokom. Uglavnom se sve svodi na izvještavanje, informiranje, pozivanje na odgovornost nadležnih vlada, pravosuđa, policije. Međutim, i ovdje se pozivalo na odgovornost vlada, bez ozbiljnih istraživanja šta zaista pojedini organi čine na sprečavanju maloljetničke delinkvencije i bez kontakta s njima. Tome u prilog ide činjenica da i pored postojanja državne Strategije protiv maloljetničkog prestupništva u Bosni i Hercegovini (2006-2010) („Službeni glasnik BiH“, broj 14/08), koja je definirala strateške ciljeve, aktivnosti i konkretne nosioce aktivnosti, predstavnici medija nisu bili skloni kontaktirati te organe radi objektivnog izvještavanja. Naprotiv, svjedoci smo posezanja za „senzacionalističkim“ naslovima radi prodaje novine, gledanosti televizije i sl. Ovakvi tekstovi su širili dodatni strah i paniku među građanima. Vrlo malo se radi na serijama tekstova koji bi ponudili analitički pregled situacije, kritički osvrt, sveobuhvatnu sliku i eventualno rješenje. Istovremeno, značaj ovakvog cjelovitog pristupa ogleda se i u preventivnom efektu. Javnost bi bila upoznata s problemom, ali bi se i probudila svijest da svi možemo postati žrtvom, i da moramo na pravi način reagirati.

Kao prigovor medijima može se uzeti i njihova pasivnost kada je u pitanju praćenje zakonodavno-pravnog okvira vezanog za maloljetnike. Naime, tokom 2010. godine u Republici Srpskoj usvojen je Zakon o postupanju s djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku („Službeni glasnik RS“, br. 13/10), dok je isti zakon u Federaciji Bosne i Hercegovine trenutno u parlamentarnoj proceduri usvajanja. Prvi put u pravosudnom sistemu imamo zakone koji objedinjuju materijalne i procesne odredbe u vezi s maloljetnicima, što svakako zaslužuje određenu medijsku pažnju, odnosno potrebu informiranja građana o novim rješenjima.

Dr. Kržalić smatra da sama policija kao organ zadužen za održavanje javnog reda i mira zaista ne može doprinijeti efikasnom povećanju nivoa sigurnosti ukoliko se ne uključe i drugi segmenti društva, posebno kada je u pitanju maloljetničko prestupništvo. „Prevencija zahtijeva sveukupnu društvenu aktivnost, počevši od pedagoško-odgojnih i obrazovnih institucija, policije, pravosuđa, tužilaštva, zakona, pa do spoznaje samih građana o sopstvenoj ulozi i obavezi u održavanju javne sigurnosti“, ističe dr. Kržalić.

U tom pravcu se najčešće odvijaju akcije nevladinog sektora. U medijima su najviše prostora dobili protesti građana u organizaciji pokreta „Dosta“, „Front“, „Revolt“ i drugih.

Protesti su za cilj imali pokazati vlastima koliko se (ne)sigurno osjećaju građani zemlje i tražiti od njih hitne akcije. S druge strane, pokušao se podići i nivo svijesti o ovoj problematici putem raznih plakata, pamfleta i grafita koji poručuju da svako od nas, u svakom momentu, može postati žrtva.

Činjenica je da je trenutna tendencija rasta maloljetničke delinkvencije veliki društveni problem, koji kod većine građana stvara osjećaj nesigurnosti i zabrinutosti. Sve dok nadležni organi jasno ne percipiraju neminovnu spregu zakonodavstva, prevencije, alternativnih mjera, institucionalnog tretmana, primjene krivičnog zakonodavstva za maloljetnike u praksi, kao i održivog sistema podrške u strateškom tretiranju problematike maloljetničke delinkvencije, teško možemo govoriti o sistemskom rješavanju problema. Ali, bez sumnje, i građani imaju svoju ulogu, koju je potrebno naglašavati kako bi se pozicija pasivnog posmatrača zamijenila statusom aktivnog učesnika. Ovo iz razloga kako bismo svi skupa uživali visok stepen stanja bezbjednosti u vezi s ponašanjem maloljetnika, odnosno pojavama devijantnosti u njihovom ponašanju.

Korisni savjeti

Korisno je podsjetiti se situacija u životu djece koje zbog izostanka roditeljskog nadzora mogu postati rizične po djecu i njihovo ponašanje. Prije svake takve situacije 'podebljajmo' razgovor i komunikaciju s djecom o mogućim neprihvatljivim ponašanjima i vrlo čestim, teškim posljedicama.

Pod mogućim rizičnim situacijama, mislim na izlete i maturalna putovanja, kada se većina djece odvaja od roditelja i samostalno odlučuje o svom ponašanju. Uzroci su sasvim uobičajeni – izgledati 'starije', dokazati se pred prijateljima u bilo kojem od neprihvatljivih ponašanja (prekomjerno konzumiranje alkohola, pušenje ili čak uzimanje droga).

Sa vrlo sličnim posljedicama završavaju organizirani odlasci bez roditelja na ljetovanja/zimovanja, odlasci na sportska natjecanja, koncerte ili druge vrste izbivanja iz doma bez roditeljskog nadzora.

Svakako budite svjesni i običnih izlazaka djeteta sa društvom i budite upućeni s kime izlazi, kuda izlazi te obavezno ograničite vrijeme izlaska primjereno godinama djeteta.

Alarm

U slučaju da se kamen već prejako zakotrljao, ispustili ste na neko vrijeme konce iz ruku i primjetili da:

• iz vašeg doma pod nejasnim okolnostima nestaju vrijednosti (novac, nakit, tehnička roba i sl.)
• dijete naglo popusti u učenju
• dijete pod nejasnim okolnostima gubi svoje osobne predmete (mobitele, odjeću i sl.)
• dijete kući donosi predmete koje mu vi niste kupili
• na tijelu svog djeteta se uočavaju tjelesne ozljede ili promjene u tjelesnoj konstituciji
• vaše dijete pokazuje interes za morbidne sadržaje (literatura, filmovi…)
• vaše dijete dovodi u obiteljski dom vama potpuno nepoznate osobe
• konzumira duhanske proizvode i sredstva ovisnosti

Krajnji je trenutak vratititi se svom djetetu i pružite mu ljubav i podršku da se spasi od loših utjecaja i lošeg društva. Ako mislite da ne možete sami, žrtvujte svoju neugodu za dobrobit djeteta i potražite stručnu pomoć psihologa, pedagoga, Centra za socijalnu skrb, i dugih nadležnih službi i spasite svoje dijete.

Kad policija zakuca na vrata za mnoge je prekasno jer su već dio tog lošeg društva, loših navika i reputacije sa policijskim dosjeom. A tada je težak put pred djetetom i roditeljima, a striček policajac sve češće je na vratima sa sve dužom listom pitanja.

A on/ona uopće nije loše dijete! Ili nam se to samo kao roditeljima čini?! Ili je tako i bilo, do prije koji dan?!

Kad bi nam se još škole pridružile na pravi način i predložile neke zajedničke preventivne akcije (djeca + roditelji + škola) vjerujem da bi učvrstili pravi put onima koji se ne dvoume da razbijati prozore na školi, u stvari, nije nikakva zabava, a one koji su se zatekli sa nekolicinom destruktivaca u takvom vandalizmu da bi ih posramilo druženja s takozvanim prijateljima. Na roditeljima je ogromna odgovornost u ova agresivna i destruktivna vremena. Krajnje je vrijeme i još veća društvena odgovornost na državi i stručnjacima da ekpeditivno razmišljaju i pripremaju kvalitetne preventivne metode za takve vrste ponašanja kojih će biti sve više, a našoj djeci će ona postajati normalnija, svakodnevnija i na kraju priče prihvatljiva?!

Za neke je već (na žalost) prekasno!

Šta je to medijacija

Medijacija je postupak u kojem treća neutralna osoba (MEDIJATOR) pomaže strankama u nastojanju da postignu obostrano prihvatljivo rješenje spora. Medijator uspostavlja i olakšava razgovor između stranaka, kako bi one postigle ovaj cilj. Medijator ne donosi odluke o tome kako će spor biti riješen.

U toku procesa svaka strana u sporu može iznijeti svoje stavove, pojasniti kako trenutni spor utiče na nju, te kakve bi opcije zadovoljile njene interese. Medijator će pažljivo slušati, usmjeravati stranke da razgovaraju o ključnim pitanjima, uočavati zajednička stanovišta i interese stranaka i pomagati strankama da na njima baziraju svoj dogovor.

Medijacija polazi od stanovišta da bez obzira na suprotstavljene pozicije i emotivni naboj stranaka, sporove treba posmatrati kao izazov. Sporovi su svakodnevne situacije, koje nam šalju signale da ljudi koji su u njih uključeni nisu zadovoljni stanjem ili međusobnim odnosima i da žele promjenu – transformaciju spornog odnosa. Ako stranke uspiju konfliktne situacije posmatrati kao izazov iz kojeg treba da proizađu novi odnosi i stanja, lakše će ih i rješavati. Ovaj transformativni karakter medijacije je jedna od njenih najvećih prednosti, jer stranke koje su donijele odluku o rješenju svog problema na obostrano zadovoljstvo, uspostavljaju novi, trajniji, povoljniji odnos, koji počiva na zdravim i samim tim čvršćim osnovama.

Cilj medijacije, dakle, nije da utvrdi koja je stranka u pravu u svom viđenju spora ili opravdanost njenih zahtjeva i da se na osnovu toga donese odluka, već da omogući strankama postavljanje novog zajedničkog okvira problema – zajedničkog izazova, koji uključuje interese i potrebe obje strane iz kojeg će potencijalno proizaći konačan obostrano zadovoljavajući odogovor.

Medijacija je povoljna za stranke

-          Stranke same dolaze do rješenja, što povećava opredjeljenost za provođenje dogovora.

-          Mišljenja i vrijednosti stranaka se uvažavaju.

-          Medijacija stvara pozitivnu atmosferu i pomaže izgradnji odnosa.

-          Medijacija je brza i efikasna. Spor je moguće riješiti u toku nekoliko dana ili sedmica.

-          Medijacija je jeftinija u odnosu na druge postupke rješavanja sporova.

-          Informacije iznesene u postupku medijacije su povjerljive.

Iskustva drugih zemalja su pokazala da, čak iako stranke ne postignu sporazum na medijaciji, u kasnijim fazama rješavanja sporova ili u sudskom postupku lakše dolaze do rješenja.

Osnovni principi u postupku medijacije

·         Dobrovoljnost - strane u sporu dobrovoljno pokreću postupak medijacije i sudjeluju u

·         Povjerljivost - postupak medijacije je povjerljive prirode. Izjave stranaka iznesene u postupku medijacije ne mogu se bez odobrenja stranaka koristiti kao dokaz u bilo kojem drugom postupku.

·         Jednakost stranaka - Stranke u postupku medijacije imaju jednaka prava.

·         Neutralnost medijatora - Medijator posreduje na neutralan način, bez predrasuda u pogledu stranaka i predmeta spora.

Proces medijacije

1.    Uvodna riječ medijatora

• Uvod dajete po potrebi. Počinjete na prijateljski način, kratkim opisom uloge medijatora uz naglašavanje lične neutralnosti.
• Postavite cilj sastanka i dnevni red.
• Odredite vremenski okvir procesa.
• Postignite dogovor oko plana rada. Recite jednostavno nešto slično ovom: „Kako vam ovo izgleda? Ima li nečeg što biste dodali?“

2.    Postavite osnovna pravila

• Iskoristite osnovna pravila ustanovljena na nivou kompanije, ukoliko postoje.
• Pravila pripremite pre sastanka.
• Pitajte za dodatna osnovna pravila.
• Tražite saglasnost svih zainteresovanih oko osnovnih pravila i obećanje da će ih se držati. Ukoliko se saglasnost ne postigne, privremeno prekinite sastanak.

3.    Izjava o problemu koju daju sve strane

• Svaka strana mora da ima priliku da neometana iznese svoj stav.
• Uobičajeno je da onaj ko je tražio medijaciju prvi govori.
• Kako bi se obezbijedile činjenice o datoj situaciji, ovo je trenutak da se problem definiše iz lične perspektive i kada se medijatoru pruža više informacija o emotivnom stanju svih prisutnih.

4.    Medijatorovo prikupljanje informacija

• Medijator postavljajte otvorena pitanja kako bi razumio suštinu problema i stavove svih strana. Obratite pažnju na činjenice ali i emocije koje ih prate i pravite jasnu razliku među njima.  Postavljajte pitanja kao što su sledeća:
• Šta se zapravo dogodilo?
• Šta vi mislite?
• Zbog čega tako mislite?
• Imate li konkretan primer?
• Medijator često sumira ili ponavlja rečeno (parafrazira) u cilju razjašnjavanja: „Dakle, ono što ste rekli je...“

5.    Identifikovanje problema i sporazum

• Medijator je taj koji traži zajedničke ciljeve sukobljenih strana.
• Medijator je taj koji predlaže teme oko kojih se treba nagoditi kako bi verovatnoća pozitivnog ishoda bila veća.
• „Predlažem da se pozabavimo slijedećim temama...“

1.    (tema)

2.    (tema)

3.    (tema)

„Hajde da počnemo pitanjem br. 2 (počinjete od manje konfliktnih tema). Šta mislite o tome?“

6.    Pribavljanje mišljenja/pregovaranje

U ovom koraku mogu se primeniti različite metode, shodno potrebama sukobljenih strana. Uobičajeni sled je ovakav:

• Hipotetički scenario – medijator pita učesnike da predlože idealan scenario. Onda vodi diskusiju kojom bi se došlo do idealnog scenarija oko koga bi se svi složili.
• 'Partijski sastanak' – Vrlo efikasan način rešavanja poslovnih konflikta može se, u slobodnoj interpretaciji, nazvati 'partijskim sastankom'. Na takvom sastanku definiše se pitanje od najvećeg interesa. Sve opcije i nagodbe vezane su za njega. U porodičnoj svađi, recimo, pitanje od najvećeg interesa može biti šta je najbolje za decu. U biznisu to može biti šta je u najboiljem interesu klijenta. Medijator će se često sretati sa pojedincima kao sukobljenim stranama nasamo, da bi uz pomoč brejnstorminga došao do odgovarajućeg rešenja. Na osnovu takvih, pojedinačnih sastanaka, medijator će dati svoj predlog.
• Predlog medijatora – medijator predlaže mogući scenario i poziva zainteresovane da daju svoje mišljenje, odnosno, modifikuju ga, ne bi li se sporazumeli.

7.    Pregovaračke taktike

Mnogi ljudi uključeni u procese medijacije koriste klasične taktike pregovaranja. Medijator mora da ih drži pod kontrolom uz pomoć osnovnih pravila kao što su ova:

• Ti govoriš prvi – medijator je taj koji daje reč.
• Spreman da odustane – medijator upravlja ovakvim odlukama sledeći osnovna pravilima. To je taktika koja se vrlo često koristi u raspravama sa radnicima.
• Pozivanje na viši autoritet – povremeno se pojave problemi koji se ne mogu rešiti medijacijom i moraju se podići na višu instancu.
• Podelite razlike – ovo je vrlo moćna pregovaračka taktika kojom se strane dovode za sto. Opasnost leži u tome što obe strane mogu steći utisak da gube umesto da dobijaju.

8.    Postizanje dogovora

• Medijator traži povoljne signale s obje strane.
• Kada ih primjeti, treba da predloži metod brejnstorminga pri čemu bi sve strane dale što više prihvatljivih prijedloga i lakše došle do sporazuma.
• Čim se postigne dogovor oko rješenja, medijator ovo naglašava riječima: „Dakle, složili smo se da je to najbolje rješenje. (Rekapitulirajte šta.) Jesam li u pravu?“
• Sve se strane slažu i pristupa se primjeni rješenja.
• Ukoliko je primjereno situaciji, medijator može da predloži i razgovor o potencijalnim nesuglasicama i načinima za uspješniji zajednički rad u budućnosti.

Stepen uključenosti svake od zainteresiranih strana predstavlja glavni kriterij 'restorativnosti'. Prema tome, 'potpuno restorativni' postupci su oni koji uključuju aktivno sudjelovanje sve tri skupine zainteresiranih stranki (npr. sastanci). Tamo gdje jedna od zainteresiranih strana nedostaje – kao npr. lokalna zajednica koja treba biti medijator između prestupnika i žrtve – takvi postupci se nazivaju 'uglavnom restorativni', dok u slučaju pojavljivanja samo jedne zainteresirane stranke postupak je 'djelimično restorativan'.

U tom smislu, sastanak u okviru lokalne zajednice može biti mnogo više restorativan nego obični postupak medijacije između prestupnika i žrtve. Prvo, to otvara postupak prema lokalnoj zajednici, u suprotnom bi to bio privatni postupak. Drugo, na taj način se smanjuje moć koju imaju profesionalni medijatori tokom postupka medijacije. Dakle, moć medijatora se smanjuje, a postupak podliježe većoj kontroli. Treće, ovakav postupak potvrđuje odgovornost lokalne vlasti koje trebaju biti zabrinute za građane koji se u određenom slučaju smatraju žrtvama odnosno prestupnicima: 'U kontekstu posredovanja, sastanci u lokalnoj zajednici su tako dizajnirani da potiču dijalog u okviru zajednice' (Braithwaite i Daly, 1994). U konačnici, to rješava problem nejednake pregovaračke moći stranaka, uključivanjem ostalih članova lokalne zajednice.

Zašto medijacija za stranke predstavlja najpogodniji način rješavanja njihovog spora? 

- U mirenju iznose se na vidjelo svi detalji spora, a ne samo njihova pravna interpretacija,
tijekom mirenja stranke zadržavaju kontrolu nad postupkom i mogu ga prekinuti u svakom trenutku,

- Mirenje umanjuje mogućnost sukobljavanja između stranaka i njihovih punomoćni ka,

- Tokom mirenja umanjuje se mogućnost emocionalne frustracije stranaka, koja je pratitelj svakog sporenja, posebno onog u sudskom parničnom postupku,

- U mirenju se utvrđuju interesi stranaka, a ne njihovo pravo, 

- Postupak mirenja je brz (najčešće završava za samo nekoliko sati ili u jednom danu), 

- Postupak mirenja pred sudom je besplatan, nagodba od zajedničkog interesa, postignuta mirenjem, daje manje povoda za njezino osporavanje,

- Mirenje završava nagodbom koju stranke dobrovoljno izvršavaju, što isključuje potrebu za dugotrajnim i skupim ovršnim postupkom.

Prednosti medijacije u odnosu na sudski parnični postupak

- Sudski postupak je javan, a postupak mirenja tajan (sve izneseno tijekom postupka mirenja ostaje povjerljivo i ne može se upotrijebiti u ili izvan parničnog postupka),

- Sudski postupak je strog i formalan, a postupak mirenja neformalan i elastičan, te se odvija u ugodnom ambijentu i ozračju,

- U sudskom postupku stranke sebe i suca uvjeravaju u svoj pravni položaj na temelju zakona, a u postupku mirenja važni su interesi stranaka, a ne utemeljenost njihovih zahtjeva na zakonu,

- U sudskom postupku sudac umjesto strana ka donosi odluku o njihovu sporu, a u postupku mirenja o vlastitom sporu odlučuju same stranke (vlastito rješenje spora),

- Sudska odluka stvara pobjednika i gubitnika i često je njome nezadovoljna i stranka koja je uspjela u sporu, a u postupku mirenja obje su stranke pobjednici jer su postigle nagodbu od obostranog interesa,

- Uspjeh stranaka u parničnom postupku je neizvjestan, a nagodba u mirenju za stranke isključuje rizik moguće nepovoljne sudske odluke,

- Sudskom presudom narušavaju se i onako poremećeni odnosi između stranaka u sporu, a nagodba u postupku mirenja sve sudionike čini zadovoljnima i omogućuje zadržavanje njihovih dobrih odnosa u budućnosti,

- Sudski postupak je dugotrajan i skup, a postupak mirenja je iznimno brz i besplatan.

Kakve su posljedice neuspješnog postupka medijacije?

Stranke ne mogu trpjeti pravne posljedice zbog neuspjeha u postizanju nagodbe u postupku mirenja. Upravo suprotno, one imaju veliku korist i od neuspjelog mirenja. Ovo stoga što stranke u ugodnom ozračju tijekom mirenja mogu znatno unaprijediti svoju ranije potpuno prekinutu komunikaciju i pri tome približiti svoje ranije oštro suprotstavljene stavove. Posljedica je završetak njihove nastavljene parnice već nakon samo nekoliko ročišta.

Zaključak

I na samom kraju, trebamo znati da medijacija polazi od stanovišta da bez obzira na suprotstavljene pozicije i emotivni naboj stranaka, sporove treba posmatrati kao izazov. Sporovi su svakodnevne situacije, koje nam šalju signale da ljudi koji su u njih uključeni nisu zadovoljni stanjem ili međusobnim odnosima i da žele promjenu – transformaciju spornog odnosa. Medijacija je postupak u kojem treća neutralna osoba (MEDIJATOR) pomaže strankama u nastojanju da postignu obostrano prihvatljivo rješenje spora.

Restorativna pravda nije primjenjiva u svim slučajevima. Međutim, tamo gdje je primjenjiva i gdje daje i može dati fantastične rezultate, se u Bosni i Hercegovini koristi slabo, gotovo nikako. To treba mijenjati, pod hitno. Ako uspijemo to, onda ćemo od naše djece „napraviti“ velike ljude.

Definitivno, primjena restorativne pravde u sklopu maloljetničke delinkvencije je poželjna. Postoji dosta prostora za nju i njeno korištenje i dobre rezultate. Potrebna je samo volja nadležnih institucija, ministarstava i kvalitetna komunikacija među njima.