Klasni
i politički sukobi sve više su se zaoštravali i postepeno pretvarali u
prikriveni ili otvoreni građanski rat. I sve se to duboko usijecalo u svijest
mladog Platona, koji je budno pratio događaje. Cijelog života nosio je u sebi
uvjerenje koje je tada stekao i koje je kasnije izložio u Državi napisavši da
„ako do vlasti dođu oni koji, u svojoj oskudici, žude za dobrima koja bi bila
samo njihova, ubijeđeni da je upravo vlast ono mjesto na kojem se može najviše
nagrabiti, . . . tada će doći do borbe za vlast, pa će ova borba — slično onome
što se događa u ratu — upropastiti i njihova domaćinstva i cijelu državu"
(521a).
Ako se malo bolje i
dublje zamislimo, ove Platonove riječi nakon 24 stoljeća kod nas na Balkanu a,
i u cijelom svijetu, dolaze na djelo. Dovoljno nam se usmjeriti u okviru
granica Bosne i Hercegovina ili samo Kantona Sarajevo. Vidimo na mikro-području
da Platonove riječi imaju smisla i da se jednostavno obistinjavaju. Veći dio
ljudi koji su se upustili u političke vode i avanture, krenuli su bez igdje
ičega. I vidi čuda, rekli bi, obogatiše se, nagrabiše, a narod i država,
odnosno kanton propada. A sve po zakonu, kako god da okrenemo. Tome kraja nema,
pa čak ni u Platonovoj Državi.
Zamisao Države, kao i
cijela Platonova moralno-politička filozofija, često nam se prikazuje kao
poetsko maštanje. Argumenti za ovakva gledišta traže se i nalaze kod samog Platona,
koji je napisao i to da se „ljudski rod neće osloboditi nevolja sve dok ne uzmu
vlast u svoje ruke pravi i valjani predstavnici filozofije, ili dok se
upravljači država nekim božanskim promislom ne počnu baviti filozofijom".
U Državi Platon istupa
istovremeno kao filozof i kao umjetnik, i tako modelira ideal Države prema
iskustvima stečenim u najburnije vrijeme grčkog političkog života, kad je
najoriginalnija i najznačajnija tekovina antičkog društva, polis, gradska
država, preživljavala svoju krizu, da bi na njenim ruševinama izrastao prvo,
Aleksandrov kosmopolis, a zatim jedan novi svijet koji je našao svoj izraz u
rimskoj državi.
Već na prvim stranicama
Države čitalac se suočava s diskusijom o pravičnosti. Pitanja o moralu
razmatraju se s političkog gledišta, a politička pitanja s moralnog gledišta.
Brani se shvatanje da je pravičnost glavna i najvažnija od svih vrlina i da je kao
takva temelj cjelokupnog života, kako pojedinačno tako i društveno, tj. svih
odnosa u državi i cjelokupne političke djelatnosti. Tipično starohelensko shvatanje politike
svodi se u stvari na ovo: budući da čovjek, kao pojedinac, iznad svega teži
najvišem dobru, i državna zajednica teži tom istom, pa je prema tome najviše
dobro najviši ideal života u državi. To je smisao antičke iluzije o
neraskidivom jedinstvu politike i morala, koja je u ovom ili onom obliku
potrajala sve do početka moderne epohe, kad je doživjela radikalnu kritiku u djelima
Makijavelija.
Štaviše, može se reci
da se u staroj Grčkoj, u doba najvećeg uspona gradske države, moralni život
nije ni mogao zamisliti izvan države. Otuda se državi i prilazi kao moralnoj
ustanovi, a pravičnost se prikazuje tako da kao moralna dispozicija sjedinjuje
u sebi sve druge vrline. To je uzrok što se Platon upušta u široka razmatranja,
ne samo moralno-političkih već i mnogih drugih filozofskih pitanja u vezi s
problemom pravičnosti. Zato neki zaključuju da je Država „vjerovatno najizgrađenija monografija o pravičnosti.
Da bi pokazao kolika je
prednost države koja se zasniva na pravičnosti u poređenju sa državom koja nije
takva, Platon polazi izdaleka i izlaže sofistička gledišta o pravičnosti. Nasuprot
njihovom stavu da su ljudi pravični samo zato što ne mogu činiti nepravdu, to
jest da su pravični protiv svoje volje (359b), Platon iznosi argumente za svoje
gledište da je pravičnost bolja od nepravičnosti, kako za ljude tako i za
države. U daljem sudaru sa sofističkim gledištima on odbacuje sofističku
teoriju društvenog ugovora i iznosi svoju teoriju o postanku države, koju
zasniva na principu podijele rada. S jedne strane, on genijalno uočava zakon
podijele rada, a, s druge, stvara teoriju o postanku države koja ima čisto
potrošački karakter i koja se javlja kao negacija atinske demokratije. Za
istoriju nauke o društvu i ocjenu Platonovog doprinosa u razvitku saznanja o
društvu Platonovo shvatanje da je zakon podijele rada temelj podijele društva
na klase ništa ne gubi zbog ograničenosti zaključka do kojeg je sam Platon
došao trudeći se da postanak države objasni isključivo mnogostranošću ljudskih
potreba i ograničenošću individualnih ljudskih mogućnosti. Istina, on svoje
gledište o podijeli rada ne izlaže onako kako bi to možda učinio neki današnji
sociolog, ali je to gledište svakako plod veoma konkretnih zapažanja i analiza
koje se ne mogu osporiti.
Uzor idealnih
društvenih odnosa Platon izgrađuje po analogiji sa ljudskim organizmom, jer u
državi uvijek gleda uvećanog čovjeka, i polazeći od stava da ljudski organizam vrši tri najvažnije funkcije,
zaključuje da i država ima tri najvažnije funkcije koje treba da vrše tri
staleža: upravljači (filozofi), čuvari (vojnici), radni ljudi (seljaci,
radnici, zanatlije).
Ali šta je u stvari za
Platona idealna država? U načelu, on mudro kaže da je „najbolja i najsložnija
ona država u kojoj za vlašću najmanje teže oni koji su izabrani da vladaju, a
ako država ima drukčije vladaoce, onda je u njoj obrnuto" (520d), a kad
strukturu države podešava prema svom gledištu - da je podijela rada temelj podijele
na klase, on tako oštro odvaja staleže jedan od drugog da se dobija prava slika
kastinskog uređenja. On smatra da „takva razmjena i takva mnogostruka djelatnost
moraju biti ubitačne po državu" i da je „međusobno zamjenjivanje funkcija
tri vrste ljudskih bića najveća šteta za državu, pa bismo je, s najviše opravdanja,
mogli nazvati zločinstvom", te zaključuje da je to „po prirodi stvari
nepravičnost", pošto je nepravičnost „najveće zločinstvo prema sopstvenoj
državi" (434bc).
Platon je bio iskreno
ubijeđen da se samo takvim uređenjem može obezbijediti sloboda da svaki
građanin vrši one funkcije za koje je sposoban. I tu je on protivriječan kao i
u mnogim drugim stvarima. Rodio se i podigao kao atinski građanin i naučio od
svog djetinjstva da je slobodno učestvovanje u državnim poslovima ne samo pravo
već i dužnost svakog slobodnog građanina. S druge strane, međutim, oštri klasni
sukobi, pretjerani individualizam, demagogija i druge karakteristične slabosti atinske
demokratije izazvale su kod njega mišljenje da državi treba dati daleko veću vlast
nad pojedincima, a naročito da joj treba prepustiti selekciju građana.
U savremenom svijetu i
društvu mnoge Platonove zamisli, ideje i inovacije ne bi uspjele da se „prime“,
odnosno da uspiju. Mnoge njegove zamisli današnjem svijetu, prvenstveno meni izgledaju
nezamislive i nesprovodive. Dovoljno je razumijeti njegovu zamisao o
funkcionisanju „ljubavnih“ odnosa muškarca i žene. Po nekim mojim moralnim
pravilima to nema veze s vezom. Međutim, nekima bi se to i svidjelo a nekima je
to prije svega i odvratno. Da je nekom vremenskom mašinom Platona dovesti sada,
ovdje i pustiti ga da piše knjigu Država. Kakav bi ona izgledala, teško je
reći. Sigurno bi se i on zapitao, pa rekao: „Vi ljudi ste otišli zaista
predaleko“!
Po sebi se razumije da
krajnji smisao Platonovog shvatanja podijele i funkcija staleža u državi treba
uvijek tražiti u Platonovom ubjeđenju da „nijedna država, nijedno uređenje i
isto tako nijedan čovijek neće biti savršen dok ti malobrojni nepokvareni
filozofi koje sad nazivaju neupotrebljivim, željeli oni to ili ne, ne budu
nekako sudbinom prinuđeni da se pobrinu o državi i da joj posluže, ili dok
istinska ljubav prema pravoj filozofiji kao kakav božanski dah ne obuzme sinove
onih koji sada vladaju i kraljuju, ili same vladare" (499). Idealna državna
uprava mogla bi se, po Platonovom mišljenju, ostvariti samo ako na vrhu
staleške hijerarhije budu najmudriji, tj. filozofi. Oni, filozofi, posvetili bi
se potpuno državnim poslovima, kao i stalež čuvara (vojnika); a da među njima
koji upravljaju ne bude sukoba koje izaziva imovinska nejednakost (dvije
„države" u jednoj).
Platon je bio svjestan
da nejednakost staleža uvijek ostavlja široko otvorene mogućnosti da jedan
stalež bude sretan na račun drugog. Zato naročito naglašava da „zakoni ne idu
za tim da jedan rod u državi bude naročito sretan, nego da stvore blagostanje
cijele države", pa radi toga ,,i
dovedu građane milom ili silom u harmoniju" (519e). Od svega je ipak, po
Platonovom mišljenju, dobro vaspitanje najbolja prevencija protiv izrodavanja
pojedinih staleža u vršenju njihovih funkcija (416b) i zbog toga on povjerava
državi ulogu apsolutnog vaspitača svih njenih građana, da s punim pravom opredjeljuje
svakog pojedinca za one funkcije koje im ona odredi. I tu počinje ona totalna
vlast države nad svim njenim građanima koju Platon veliča kao nešto idealno. A
to je, u stvari, glavni korijen onog karakterističnog totalitarizma u Platonovom
shvatanju apsolutne potčinjenosti pojedinca državi, koji Platona u izvijesnom
smislu približava raznim oblicima današnjeg totalitarizma, kao što ga razne
druge misli i gledišta približavaju najprogresivnijim idejama našeg doba.
Prema misliocima stare
Grčke, čovjek je društveno i političko biće (zoon politikon) – kako ga je i Aristotel
defenirao. Svako je obavezan sudjelovati u političkom životu svoga grada. Državna
vlast se u ono vrijeme definirala kao javna vlast u polisima u kojoj su
sudjelovali svi slobodni građani. Vlast je u ono vrijeme imala i aparat prisile
kojim je štitila pravni poredak. Vlast je bila ograničena ustavom. Za razliku
od javne vlasti postojala je i tzv. vlast u domaćinstvu odnoikos. Ovdje vlast ima
pater familias, te postoje odnosi muškarac-žena, otac-dijete i gospodar-rob.
Naime, u prva dva odnosa pater familias vlada nad djetetom i ženom zbog njihove
dobrobiti. Robom vlada radi dobrobiti domaćinstva tzv. ekonomije domaćinstva,
njime vlada despotski – što znači da rob nema ni socijalne, ni ekonomske, ni
političke slobode, odnosno, on je usko vezan za svog gospodara.
Država kakvu Platon
zamišlja je idealna država, bez mana, i jednostavno je neostvariva. Karl Popper
kaže da je Platon začetnik totalitarne države, jer je sve podređeno državnoj
vlasti, pa čak i odgoj djece.
To je takozvani
Platonov komunizam. On se ne zaustavlja samo na ukidanju privatne svojine i na
uvođenju apsolutne potrošačke jednakosti, već ide i dalje, sve do zahtjeva „da država
kojom se savršeno upravlja treba da ima zajednicu žena, zajednicu djece i
cjelokupnog obrazovanja, a isto tako i zajedničke poslove u ratu i miru". Ali
tu Platon ne misli na državu kao cjelinu, već samo na upravljače države, a što
se tiče proizvođačkog dijela stanovništva, ono nije obavezno da uspostavi
potrošačku jednakost i zajednicu žena, ali je apsolutno obavezno da stvara sva
dobra za upravljače i cijelu državu. Prema tome, Platon uopšte ne zamišlja da
se cijeli sistem državnog uređenja zasniva na imovinskoj (i ostaloj) jednakosti
ljudi. Naprotiv, njegova Država zasniva se upravo na principu kastinske
nejednakosti ljudi, na principu kastinske podjele rada i funkcija. Potrošačku
jednakost zamišljao je Platon isključivo kao privilegiju upravljača i čuvara države,
jer je mislio da samo na taj način vladajući staleži mogu biti apsolutno
oslobođeni svih neposrednih briga ο materijalnim uslovima života i posvećeni
isključivo državnim poslovima. Ostali građani (ne računajući uopšte robove
lišeni su te privilegije i njihova je jedina obaveza da budu proizvođači dobra.
Jednakost, dakle, nije privilegija svih građana. Jedina privilegija koju svi
građani imaju jeste totalna „pravičnost" za sve, koja se u stvari sastoji
u tome da svaki pojedinac, bez obzira kome staležu pripada, apsolutno podređuje
svoje osobne interese, potrebe i želje državi. Tako se Platonova država javlja
kao totalna sila iznad društva, koja sve pojedince pretvara u dijelove ili
ćelije organizma a stalež u svoje organe. Po sebi se razumije da u takvom
organizmu nema ni mjesta ni uvjeta za bilo kakav individualizam i da je takva
zamisao države direktno suprotna atinskoj demokratiji. Zbog toga Karl Poper i
kritikuje Platonovu zamisao države kao prvi cjeloviti model „zatvorenog
društva“.
Poper smatra da se u
Platonovoj teoriji ο pravičnosti već nalaze bitni elementi modernog
totalitarizma i da je krajnji smisao sveukupnog Platonovog institucionalizma da
spriječi svaku mogućnost političkih promjena uspostavljanjem staleško-kastinske
kontrole totalnog upravljanja državom. Ali teško je ukazati na sve značajne
elemente ovog Platonovog djela. Ima tu obične, svakodnevne životne mudrosti;
ima nagovještaja koji uvijek daju povoda za svakojaka poređenja sa idejama
raznih mislilaca, raznih epoha. Genijalne analize mješaju se kod Platona neprekidno
sa naivnim zabludama i predrasudama. Ima riječi kojima je danas teško naći
pravi smisao, jer su rečene u drugo vreme i ljudima drukčijeg načina mišljenja,
a ima riječi koje zvuče kao da ih kazuje naš savremenik. Na mahove Platon
govori kao progresivni mislilac, ali odmah zatim istupa kao konzervativac i
reakcionar koji idealizuje totalitarnu ulogu države kao savremeni fašist.
Fantazija se neprekidno miješa sa realnom analizom. Na kraju devete knjige
Država Platon kaže da „uopšte nije važno da li ovakva država negdje stvarno
postoji ili će tek u budućnosti postojati" i da ona, u stvari, „postoji
samo u mislima", a kad dokazuje da ostvarenje sreće u državi zavisi od
mudrosti upravljača, govori kao da je imao prilike da vidi državu u kojoj je to
postignuto. Na jednoj strani, zalaže se da državom upravljaju najmudriji i
najbolji, a, na drugoj, zahtjeva da država kojoj takvi ljudi stoje na čelu
uspostavi apsolutnu kontrolu nad umjetnicima. On se zalaže za ostvarenje
principa jednakosti među upravljačima, a ne pomišlja uopšte na prirodnu
jednakost ljudi ο kojoj govore sofisti, koje on inače oštro kritikuje kao ljude
koji se ne zalažu za istinu i pravdu.
S jedne strane, uzima
nejednakost ljudi kao neku vrstu prirodnog zakona, a, s druge, zahtjeva
ravnopravnost žena kao da je naš savremenik, i govori da „nema, prema tome, nikakvog
posla u upravi države koji bi pripadao ženi zato što je žena, niti muškarcu
zato što je muškarac, nego su prirodne sposobnosti podjednako podijeljene među
oba stvorenja, i u svima poslovima može po svojoj prirodi učestvovati žena, i u
svima poslovima muškarac, samo je žena u svima slabija od muškarca". A
malo dalje nastavlja da je „. . . i kod muškarca i kod žene prirodna sposobnost
za čuvanje države ista, bez obzira na to što je kod jednog slabija, a kod
drugog jača".
Platon ni od čega nije
više strepio nego da nerazumni ljudi upravljaju državom i odlučuju ο
najvažnijim stvarima. Da bi se spriječilo takvo upravljanje državom, Platon je
zahtjevao da se mladi ljudi - budući državnici - obavežu „zakonom da se
ponajviše bave onim obrazovanjem koje će ih osposobiti da u najvećoj mjeri i znalački
postavljaju pitanja i da na njih odgovaraju". Tako državnici postaju
filozofi, a filozofi državnici, a gdje
toga nema, države slabo prolaze, ili, kako Platon doslovno kaže: „Ako sadašnji
kraljevi i vlastodršci ne postanu pravi i dobri filozofi, i ako oboje:
politička moć i filozofija (ljubav prema mudrosti ) ne postanu jedno, i ako
silom ne isključe one mnogobrojne prirode koje teže samo za jednim, ili samo
zadrugim... neće prestati nesreće ne samo za državu nego... i za ljudski rod, i
državno uređenje koje smo sada riječima opisali neće postati moguće niti će
ugledati svjetlost sunca".
Po svemu izgleda da se
Platon nikad nije mogao sasvim izlječiti od velikih iluzija svoje mladosti zbog
kojih umalo nije završio kao rob - da samo filozofi mogu biti dobri upravljači
i da dobri upravljači moraju biti filozofi. Razočaravši se u političare, Platon
je svu svoju djelatnost ograničio na Akademiju, i tu je svoj ideal jedinstva
filozofije i politike zasnivao teorijski, ostvarujući na taj način u teoriji
ono što nije mogao da postigne u praksi. Država je u pravom smislu teorijsko
zasnivanje Platonovog ideala jedinstva filozofije i politike. U ovom dijelu
Platon je izrazio ono što mu je bilo najviše priraslo za srce i u njemu se
najviše osjeća dah Platonovog filozofiranja. On je filozofiji postavio velike
zahtjeve, ali je još veće zahtjeve postavio svima koji njome hoće da se bave. Smatrao
je da filozofijom ne treba da se bave ni nedostojni ni nesposobni. Bojao se zloupotrebe
filozofije, jer je vjerovao da su sofisti glavni krivci dekadencije atinske
politike. Zato je tražio da filozof bude odgovorni znalac, a ne samo dobronamjerni
ljubitelj mudrosti koji ne zna da traži istinu, koji je za takav posao
nesposoban, ili kojem do istine uopšte nije ni stalo. U prilikama koje su prijetile
da obezvrijede dijalektiku, odnosno težnju za mudrošću koja se ispunjava u
nepristrasnom traganju za istinom, nije teško shvatit i slijedeće Platonovo upozorenje:
„Svakako su sadašnje
pogrešne predstave i prezrenje pogodi li filozofiju zato što se, kako sam i
ranije spominjao, njome ne bave oni koji su toga dostojni. Njome se ne bi
smjeli baviti njeni nezakonti, nego nju treba da njeguju njeni zakoniti
sinovi".
A „zakoniti sinovi
filozofije" su oni koji, kako se to dalje u tekstu Države objašnjava, ne
hramlju u duhovnom naporu, ni na teškom putu traganja za istinom, niti se
kolebaju kad je u pitanju vrijednost istine. Stoga ni poslije dvadeset i četiri
stoljeća, koja nas dijele od Platona i njegovog doba, ova upozorenja nisu
izgubila ništa od svog živog i trajnog smisla.
Platonova Država
prepuna je raznih ideja i zapažanja, i ako želimo da shvatimo njenu stvarnu historijsku
vrijednost, moramo poći od činjenice da je to proizvod sasvim drukčijeg vremena
i sasvim drukčijeg duha i da nikakva poređenja sa našim vremenom i po našim
današnjim mjerilima neće omogućiti pravo razumijevanje onoga što je u njoj najznačajnije.
