I.
POJAM MEĐUNARODNOG PRAVA
Pravni teoretičari
dijele cjelokupno pravo na dva dijela: na unutrašnje pravo i na međunarodno
pravo. Unutrašnje pravo reguliše odnose između domaćih pravnih subjekata,
fizičkih i pravnih lica. Dok međunarodno pravo uređuje odnose između subjekata
međunarodnog prava. Međunarodno pravo se dijeli na međunarodno privatno provo ili pravo o sukobu zakona
(eng. conflict of laws) i međunarodno
javno pravo koje je sinonim za međunarodno pravo.
Međunarodno privatno
pravo rješava pitanja sukoba nadležnosti odnosno primjene stranog prava i,
nadležnosti stranih sudova. Ono obuhvata aktivnosti pojedinaca, korporacija i
drugih privatnih subjekata kada te aktivnosti prelaze državne granice. Na
primjer, slučajevi razvoda braka između državljana različitih država.
Medunarodno pravo reguliše
odnose između država i drugih subjekata međunarodnog prava.
Osnovne odlike koje mora sadržavati svaka definicija međunarodnog
prava;
a)da je međunarodno pravo - pravo; b)da je M.P. sistem pravnih pravila; c)da M.P. uređuje odnose između država i drugih subjekata međunarodnog prava u njihovim uzajamnirn odnosima; d)da se M.P. ne može zamisliti bez postojanja više država između kojih se odvija pravni saobraćaj.
a)da je međunarodno pravo - pravo; b)da je M.P. sistem pravnih pravila; c)da M.P. uređuje odnose između država i drugih subjekata međunarodnog prava u njihovim uzajamnirn odnosima; d)da se M.P. ne može zamisliti bez postojanja više država između kojih se odvija pravni saobraćaj.
S obzirom na ove elemente mogli bi smo definisati
M.P. kao sistem pravnih pravila koja
na pravni način uređuju odnose između
država i drugih subjekata
M.P.-a
1.
Priroda međunarodnog prava
U odgovoru na ova
pitanja moramo poći od prirode pravila od kojih se sastoji međunarodno
pravo. Ta pravila su po članu 38. Statuta Međunarodnog suda u Hagu: a)međunarodne
konvencije, bilo opće ili posebne,
kojima se ustanovljavaju pravila izričito priznata od država u
sporu; b)međunarodni običaji kao
dokaz opće prakse prihvaćeni kao pravo;
c)opća pravna načela priznata od civiliziranih naroda; d)Pod uslovima odredaba člana 59. sudske
odluke i doktrine najkvalifikovanijih publicista različitih naroda, kao
pomoćno sredstvo za utvrđivanje pravnih pravila.
Za međunarodno pravo mjerodavna je Bečka
konvencija o pravu ugovora koja u članu 7. navodi ko se smatra predstavnikom države u cilju
usvajanja ili ovjeravanja teksta nekog ugovora ili izražavanja pristanka države
da bude vezana ugovorom. To su:
a)Šefovi države, šefovi vlada, i ministri vanjskih poslova, za sve akte
koji se odnose na zaključenje ugovora;
b) šefovi diplomatskih misija, za usvajanje teksta ugovora između država
koje i države kod koje se akredituju
c)akreditovani predstavnici država.
Za unutrašnje pravo mjerodavan je ustav koji
reguliše nadležnost i način istraživanja pristanka države da bude vezana
ugovorom. Taj se postupak uobičajeno zove ratifikacija.
2. Podjela pravila međunarodnog prava
a) S obzirom na teritorijalno
važenje pravila međunarodnog prava dijele se na pravila općeg
(univerzalnog) i pravila posebnog (partikularnog)
međunarodnog prava. Pravila općeg međunarodnog prava obavezuju gotovo sve
države članice međunarodne zajednice bez
ikakvog terotorijalnog ograničenja. Nasuprot ovim, pravila
partikularnog međunarodnog prava primjenjuju se na ograničen broj država ili
drugih subjekata međunarodnog prava.
b) S obzirom na obaveznost
primjene sve norme međunarodnog prava dijele se na imperativne
ili apsolutno obavezujuće (ius cogens) norme i na dispozitivne norme
(ius dipositiven)
međunarodnog prava.
c) Podjela M.P.-a na pravo rata i pravo mira
samo je tehničke prirode i vezana je za postupak izlaganja materije, izvjesna
pravila primjenjuju se samo u doba rata.
3. Odnos između međunarodnog i
unutrašnjeg prava
Prvo shvatanje je dualističko a drugo monističko.
Prema dualističkom shvatanju unutrašnje i međunarodno pravo predstavljaju
dva nezavisna i različita pravna sistem.
U vezi sa pitanjem primjene međunarodnog
prava unutar jedne države prisutna su dva shvatanja. Po
jednom, poznatom kao teorija transformacije, da bi se primijenila unutar
jedne države, pravila međunarodnog prava se moraju predhodno
transformirati u zakone i druge pravne akte domaće države. Po drugom, teorija
adopcije, dovoljno
je da pravilo međunarodnog prava bude prihvaćeno da bi se neposredno primijenila.
Nasuprot ovim, poklonici monističkog shvatanja
polaze od toga da su unutrašnje i međunarodno pravo dijelovi jednog
jedinstvenog pravnog poretka.
Pristalice primata međunarodnog nad
unutrašnjim pravom polaze od stava da međunarono pravo ima primat nad
cjelokupnim unutrašnjim pravom države uključujući i njen stav. Pristalice primata unutrašnjeg
nad međunarodnim pravom polaze od principa suvereniteta svake države što
pruža mogućnost da države odlučuju koje međunarodne obaveze će
prihvatiti birajući same i način na koji će ih izvršiti.
III.
IZVORI MEĐUNARODNOG PRAVA
1.
Pojam izvora međunarodnog prava
Pod izvorima međunarodnog prava (M.P.-a)
podrazumijevamo izvore prava i baveza za subjekte M.P.-a. U međunarodnom kao i
unutrašnjem pravu razlikujemo izvore u materijalnom i izvore u formalnom
smislu.
Pod izvorima u materijalnom
smislu podrazumijevamo različite društvene činjenice koje presudno utiču na
stvaranje cjelokupnog pravnog poretka pa i M.P.-a kao njegovog dijela. Zbog
svoje prirode ovi izvori predmet su interesovanja sociologije ili opće pravne
filozofije. Pod izvorima u formalnom
smislu, podrazumijevaju se konkretni pravni akti koji sadrže
određena međunarodna pravna pravila, odnosno oblik u kojem se ta pravila
pojavljuju.
Najautoritativnija odredba o tome šta se smatra
izvorom međunarodnog prava sadržana je u članu 38. Statuta Međunarodnog suda u
Hagu koji propisuje:
1.Sud, čija funkcija je da riješava u saglasnosti sa međunarodnim pravom sporove koji su mu podneseni i primijenit će: a)....međunarodne konvencije, bilo opće bilo posebne, kojima se ustanovljavaju pravila izričito priznata od država u sporu; b).....međunarodni običaj kao dokaz opće prakse prihvaćene kao pravo; c)....opća pravna načela priznata od civiliziranih naroda; d)....pod uslovima odredaba člana 59. sudske odluke i doktrine najkvalifikovanijih publicista različitih naroda, kao pomočno sredstvo za utvrđivanje pravnih pravila.
1.Sud, čija funkcija je da riješava u saglasnosti sa međunarodnim pravom sporove koji su mu podneseni i primijenit će: a)....međunarodne konvencije, bilo opće bilo posebne, kojima se ustanovljavaju pravila izričito priznata od država u sporu; b).....međunarodni običaj kao dokaz opće prakse prihvaćene kao pravo; c)....opća pravna načela priznata od civiliziranih naroda; d)....pod uslovima odredaba člana 59. sudske odluke i doktrine najkvalifikovanijih publicista različitih naroda, kao pomočno sredstvo za utvrđivanje pravnih pravila.
2.)
Ova odredba ne ograničava pravo suda na jedan spor tješava exaequo et bono ako parnične stranke na to pristanu.Iz načina
navođenja vidimo da ovaj član razlikuje glavne
izvore pod kojim podrazumjeva: ugovore, običaje i opća načela prava i pomoćna sredstva za utvrđivanje pravnih
pravila (sudske odluke i doktrine).
2.
Ugovori kao izvori prava
Najvažniji izvor prava član 28.Statuta Međunarodnog
suda u Hagu u redosljedu nabrajanja stavlja međunarodne konvencije na prvo
mjesto. Međunarodni ugovori imaju više različitih naziva: konvencije, protokol,
akt, pakt, povelja, sporazum, memorandum, statut, aranžman, deklaracija itd...
Za svrhu proučavanja ugovora kao izvora međunarodnog
prava najvažnija podjela ugovora je na:
1)Ugovore zakone
2)Ugovore pogodbe
Ugovori između država zaključuju se kako bi se
izrazila saglasnost o nekom pitanju i oni predstavljaju „oblik zamjene za
leglistativu poduzetu od država“. Ovi ugovori izvor su prava i obaveza za
države potpisnice. Neki višestrani međunarodni ugovori djeluju generalno za
razliku od drugih koji se odnose na ograničen broj pitanja između malog broja
učesnika.Odatle proizilazi razlika između ugovora zakona i ugovora pogodbi.
Ugovor
zakoni su oni ugovori kod kojih postoji saglasnost šireg
kruga učesnika o potrebi da se neko važno pitanje M.P.-a uredi ugovorom za
ubuduće. Neki se odnose na formiranje međunarodnih organizacija: Povelja UN,
Rimski statut međunarodnog krivičnog suda i ugovor o Antartiku i konvencija o
sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida.
Države koje ne potpišu i ne ratificiraju međunarodni
ugovor nisu njime vezane. To je opće pravilo potvrđeno i u jurisprudenciji
međunarodnog suda u Hagu.
Ugovori
pogodbe nisu instrumenti stvaranje prava pošto djeluju
između malog broja država i imaju ograničen predmet.
3.
Običaji kao izvor međunarodnog prava
Običaji su bili najbrojniji izvor međunarodnog
prava. Međutim, sada su to međunarodni ugovori što je posljedica intenziviranja
procesa stvaranja međunarodnog prava putem međunarodnih ugovora - zakona, što
je naročito prisutno nakon stvaranja Organizacije UN-a.
Međunarodno običajno pravilo razlikuje se od običaja
po svijesti o pravnoj obaveznosti koja kod pukog običaja ne postoji. Običajno pravo nastaje iz običaja onog
trenutka kada običaj počne pratiti svijest o pravnoj obaveznosti. Za nastanak običajnog pravnog pravila
potrebna su dva elementa. To su:.................
a) materijalni element - tj. praksa odnosno ponavljano vršenje,
b) subjektivni odnosno psihološki element - tj. svijest o obaveznosti prakse koja je prihvaćena kao pravo.
a) materijalni element - tj. praksa odnosno ponavljano vršenje,
b) subjektivni odnosno psihološki element - tj. svijest o obaveznosti prakse koja je prihvaćena kao pravo.
Da bi
utvrdili da se radi o materijalnom elementu običajnog pravnog pravila moramo
utvrditi prirodu konkretne prakse. To utvrđujemo analizom prakse države koja
obuhvata trajanje, stalnost,
istovjetnost i opštost.
Subjektivni ili
psihološki
element.....................................................................
Drugi element potreban za nastanak međunarodnog običajnog pravila. Nije dovoljna samostalna i istovjetna praksa država. Potrebno je da je ta praksa praćena sviješću o njenoj pravnoj obavezanosti.
Drugi element potreban za nastanak međunarodnog običajnog pravila. Nije dovoljna samostalna i istovjetna praksa država. Potrebno je da je ta praksa praćena sviješću o njenoj pravnoj obavezanosti.
Prema stupnju opštosti međunarodna običajna pravila
djele se na: opća, regionalna i lokalna, zavisno od širine kruga država i
drugih subjekata međunarodnog prava u čijoj praksi je nastao običaj.
4.
Opća načela prava kao izvor međunarodnog prava
Opća načela prava prema Statutu Međunarodnog suda u
Hagu predstavljaju ravnopravan izvor međunarodnog prava sa konvencijama i
običajima.
Postoje različita shvatanja na što upućuju opšta
pravna načela. Jedni smatraju da su to pravila prirodnog prava dok drugi,
posebno pozitivisti, smatraju da ona ne mogu unijeti ništa novo u međunarodno
pravo ukoliko to ne odražava volju država.
Opća pravna načela su pravna načela najopćije naravi
izvučena iz unutrašnjih prava i prakse država koje imaju razvijene pravne
sisteme za koje se smatra da su civilizacijske tekovine. Ona su zajednička za
sve pravne poredke.
Postoje neka opća načela svojstvena svakom sudskom i
arbitražnom postupku a to su: Načelo nezavisnosti i nepristrasnosti sudskog
tijela, načelo ravnopravnosti i obostranosti saslušanja stranaka, načelo
litispendenacije, načelo presuđene stvari, načelo da presuda mora biti
obrazložena itd.
5.
Sudska odluka kao izvor prava
Iz ovakve formulacije vidljivo je da sudske odluke
ne spadaju u osnovne izvore nego predstavljaju pomoćno sredstvo za utvrđivanje
pravnih pravila. I ako sudske presude ne predstavljaju formalni izvor prava
presude Međunarodnog suda igraju značajnu ulogu u razvoju međunarodnog prava.
Njegove presude u mnogim predmetima imaju širok utjecaj na tumačenje i
razumjevanje a ponekad i na stvaranje međunarodnih pravnih pravila. Međunarodni
sud se u pogledu pravnih shvatanja poziva u glavnom na svoju jurispudenciju
nastojeći da njegove odluke budu konzistentne i previdljive.
6.
Nauka međunarodnog prava
Vrijednost nekog naučnog djela zavisi od
međunarodnog ugleda pisca i njegovih sposobnosti da uvjerljivim pravnim
razlozima obrazloži svoje zaključke i stavove. Nakon Huge Grociusa koji se
smatra ocem međunarodnog prava pravni pisci su se polarizirali u tri pravne
škole: Naturalisti, Pozitivisti i
Eklektici. Najznačajniji pojedinačni uticaj na praksu država imao je
Vattel. Većina pravnih pisaca u 19 vijeku bili su Pozitivisti.
Društvo
za međunarodno pravo je nevladino tijelo koje okuplja
nacionalna društva za međunarodno pravo ali i članove pojedince. I ono ima za
cilj razvoj međunarodnog prava kako javnog tako i privatnog i unaprjeđenje
međunarodnog razumjevanja i poštivanja međunarodnog prava.
7.
Pravičnost kao izvor prava
Pravičnost sama po sebi ne predstavlja izvor prava i
ako se ne može zanemariti njen značaj u postupku primjene prava.U tom okviru
razlikujemo pravičnosti infra legem, praeter legem i
contra legem.
Pravičnost infra legen je pravičnost unutar redovne primjene prava.
Pravičnost praeter legen primjenuje se u slučaju postojanja pravnih praznina.
Pravičnost contra legen vezuje se za posebno ovlaštenje stranaka dato sudu da
njihov spor presudi ex aequo et bono tj.suprotno
pravu.
8.
Drugi mogući izvori M.P.-a (rezolucije generalne skupštine i“meko pravo“)
Za razliku od revolucija Savjeta sigurnosti koje su
pravno obavezujuće za sve države članice UN-a ,rezolucije Generalne skupštine
nisu pravno obavezne i predstavljaju samo preporuke državama članicama.Međutim
situacija nije tako jednostavna kako to izgleda na prvi pogled.Generalna
skupština je usvojila velikom večinom ili čak i jednoglasno veliki broj
rezolucija i deklaracija.Posljedica pristanka na rezoluciju je da se smatra da
se prihvačaju pravila koja ona sadrži.Pristanak na rezoluciju može značiti
potvrdu postojanja prakse i postojanja
opinio juris.
„Meko pravo“sastoji se iz pisanih instrumenata koji
iskazuju pravila o ponašanju koja nemaju namjeru biti pravno obavezna tako da
nisu podvrgnuta ugovornom pravu i ne stvaraju opinio juris koji se traži za
njih da bi bili državna praksa koja doprinosi običajnom pravu.Pošto nisu pravno
obavezni ne mogu se izvršiti putem suda.
9.
Jednostrani akti kao izvori međunarodnog prava
Čl.38 Statuta Međunarodnog suda u Hagu ne predviđa
jednostrane akte država i drugih subjekata međunarodnog prava kao izvor
međunarodnog prava. Jednostrani akti se
mogu podjeliti na one koji se ne mogu smatrati izvorom međunarodnog prava već
samo vrstom pravnih poslova odnosno radnji te na one koji se mogu smatrati
izvorom međunarodnog prva.
U prvu grupu spadaju: Notifikacija, priznanje i
protest. Notifikacija je forma
izražavanja volje neke države. Priznanje i protest su reakcije na akte
ili ponašanje neke druge države .
U drugu grupu
jednostranih akata - tj. onih koji se mogu smatrati izvorom međunarodnog prava
spadaju: Obećanje - akt kojim neka
država preuzima nove međunarodne obaveze.
Odreknuće - akt kojim država
napušta neko svoje postojeće subjektivno pravo.
IV.
DRŽAVE KAO SUBJEKTI MEĐUNARODNOG PRAVA
1.
Pojam subjekta međunarodnog prava
Pod subjektom prava podrazumijevamo svakog onog ko ima
pravnu i poslovnu sposobnost. Pravna sposobnost znači sposobnost subjekta da
može biti nosilac prava i obaveza. Poslovna sposobnost znači sposobnost
subjekta da može svojim radnjama proizvoditi pravno relevantne
posljedice.Subjekti međunarodnog prava stupaju u međusobne odnose u ambijentu
zvanom međunarodna zajednica.Pod međunarodnom zajednicom podrazumijevamo skup
država i drugih subjekata međunarodnog prava i međunarodnih odnosa, između
kojih se odvija pravni saobraćaj.
2. Države kao subjekt međunarodnog prava
2.1. Pojam i
nastanak države. Države su osnovni i najvažniji
subjekti međunarodnog prava. Međunarodno pravo je produkt odnosa između država.
Danas postoji više od 190. država u svijetu koje se medu sobom razlikuju po
veličini teritorije, broju stanovnika, ekonomskom razvoju, geografskom
položaju, kulturi i drugim kriterijima. Tokom historije ljudskog društva razlikovala su se dva
načina nastanka nove države: originarni i derivativni način.
0 originarnom načinu nastanka govorimo onda kada neka
država nastaje na ničijem području. Svi ostali načini nastanka država su derivativni jer u svim tim slučajevima
postoji jedna ili više država prednica, kao i jedna ili više država sljednica.
Nova država može nastati na osnovu: unutrašnjeg pravnog
akta države prednice, ugovora između bivših kolonijalnih sila i organiziranih
političkih faktora u kolonijama;međunarodnog ugovora i odluke političkih organa
UN-a.
Konvencija iz Montevidea o pravima i dužnostima država iz
1933. godine u
članu 1. propisuje: "Država kao međunarodno pravni subjekat mora
posjedovati slijedeće elemente:
1. Stalno stanovništvo, 2. Utvrđenu teritoriju, 3. Vladu
i 4. Sposobnost da stupa u odnose sa drugim državama.
Stalno stanovništvo. Da bi jedan entitet bio država mora imati značajno
stalno stanovništvo.
Brojnost stanovništva nije odlučujući element državnosti,
stoga ni pravila međunarodnog prava ne propisuju obavezu postojanja minimalnog
broja stanovnika.
Državna teritorija. Drugi bitan element države jeste njena teritorija. Hans
Kelzen definira državnu teritoriju kao "prostor gde je dopušteno da se
vrše državni akti, i posebice njeni akti prinude, prostor na kome je država, a
to znači-njeni organi, ovlaštena međunarodnim pravom da izvršava državni pravni
poredak. Državna teritorija je trodimenzionalan prostor koji
obuhvata: a) suhozemne oblasti zajedno sa zemljinom "utrobom" ispod
nje; b) vodene površine: rijeke, jezera i pomorske teritorijalne vode, i c)
vazdušni prostor iznad suhozemnog i vođenog dijela državne teritorije.
Vlada. Treći element koji zahtijeva Konvencija je postojanje
efektivne vlasti nad teritorijom i stanovništvom. "Država ne mora imati bilo kakav poseban oblik
vlasti, ali tu mora postojati neka vlast koja vrši funkcije vlade i biti
sposobna da predstavlja entitet u međunarodnim odnosima“.
Propale države,ovaj izraz se u posljednje vrijeme koristi da bi se
opisale neke države u kojim je
došlo do kolapsa pravnog poretka, Somalija je primjeronog što se u međunarodnom
pravu naziva propala država. Sa pravnog i političkog stajališta ove države imaju tri karakteristike:
Prvo, 'propale države' povezane su sa unutrašnjim i urođenim problemima, koji
mogu biti uzrokovani vanjskim uticajima Dolazi do dezintegracije vlasti ali ne
i raspada države. Drugo, dolazi do unutrašnjeg kolapsa pravnog poretka i treće,
ne postoje organi koji su u stanju da predstavljaju državu u međunarodnim
odnosima i na koje se može utjecati izvana.
Sposobnost stupanja u odnose sa drugim državama. Četvrti element koji zahtijeva Konvencija, je sposobnost stupanja u odnose sa drugim državama. "Jedan entitet nije država ukoliko nema nadležnost,
unutar svoga vlastitog ustavnog sistema, da vodi međunarodne odnose sa drugim
državama, kao i političke, tehničke i finansijske sposobnosti da to tako
čini."
Samoopredjeljenje i granice država. Deklaracija o davanju nezavisnosti kolonijalnim državama
i narodima iz 1960. godine, u tačci 6. propisuje samoopredjeljenje unutar postojećih
kolonijalnih granica: "Svaki pokušaj usmjeren na djelimični ili potpuni raskid nacionalnog
jedinstva i teritorijalnog integriteta zemlje je nespojiv sa ciljevima i
principima Povelje Ujedinjenih nacija." Ovaj stav je doveo do toga da su gotovo sve nove države
stekle nezavisnost u postojećim nepromijenjenim granicama.
Helsinški finalni akt iz 1975. godine, naglašavajući značaj poštivanja
ravnopravnosti naroda i njihovog prava na samoopredjeljenje navodi: "Države učesnice poštivat će ravnopravnost naroda i
njihovo pravo na samoopredjeljenje, djelujući uvijek u skladu sa ciljevima i načelima
Ujedinjenih nacija i odgovarajućih normi međunarodnog prava, uključujući one
koje se odnose na teritorijalni integritet država,"
2.2. Priznanje
država i vlada
Priznanje nove države predstavlja slobodan akt kojim
jedna ili više država konstatuje postojanje neke države i pokazuje svoju volju
da je smatra članom međunarodne zajednice. Priznanje je vezano za neke faktičke
promjene u odnosima između država ili unutar države. Diskreciono je pravo svake
države da li će priznati neku novu državu ili ne.Razlikujemo de iure i defacto priznanje. Priznanje de iure je stalno, trajno, neopozivo i ima retroaktivan učinak odnosno važi od dana
kada je država nastala, dok je de facto priznanje privremeno ili je ograničeno na pojedine
odnose. Samo priznanje može biti izričito ili prećutno kad se iz ponašanja države može zaključiti da priznaje novonastalu državu
kao subjekta međunarodnog prava.
Priznanje nove
vlade. Pitanje
priznanja nove vlade postavlja se samo u situacijama kada je nova vlada došla
na vlast neustavnim putem. Primjeri za to su revolucije i pučevi koji mogu
dovesti čak do postojanja više vlada koje pretenduju da vrše vlast.Priznanje
neke posebne vlade je "formalno priznanje da je neki posebni režim efektivna vlada te
države“.
2.3. Nestanak
države
Nestanak države i njenog međunarodnopravnog
subjektiviteta pitanje je činjenica. Država prestaje postojati gubitkom nekog
od elemenata koji je čine državom. Gubitak stanovništva ili teritorije teško se
može zamisliti. Stoga država prestaje postojati gubitkom trećeg stalnog
elementa svake države, to jest gubitkom suvereniteta.
U praksi se to dešava: a) integriranjem u drugu državu
tako da postane njen dio
b) kad se država raspadne tako da čitava njena teritorija
pripada dvjema ili više novih država
c) „kad se država raspadne u dijelove od kojih svi postanu dijelovi drugih -
obično susjednih država“, d) Kao posljedica osvajanja i aneksije u ranijim vremenima.
2.4. Osnovna prava
i dužnosti država
Najznačajniji međunarodnopravni dokument kojim su prava i
dužnosti država postala pravila pozitivnog međunarodnog prava je Povelja UN-a iz 1945. godine. Generalna skupština UN-a je
konsen-zusom, bez glasanja usvojila Deklaraciju o principima međunarodnog prava koji se tiču
prijateljskih odnosa i saradnje medu državama u saglasnosti sa Poveljom
Ujedinjenih nacija iz 1970. Godine. Ova deklaracija predstavlja autentično
tumačenje Povelje UN-a te izlaže i razrađuje 7 principa koji su izraz
kodifikacije i progresivnog razvoja međunarodnog prava. To su:
2.4.1. Princip
zabrane prijetnje ili upotrebe sile. U međunarodnom pravu rat je postao protivpravan tek zaključenjem tzv. Briand-Kelloggovog pakt-a, koji je potpisan u Parizu 1928. godine.Države stranke tog
pakta svečano su u ime svojih naroda izjavile: "Član 1: Visoke strane
ugovornice izjavljuju svečano u ime svojih naroda da osuđuju pribegavanje ratu
radi rješenja međunarodnih sporova, i da ga se odriču kao oruđa nacionalne
politike u svojim međunarodnim odnosima."Deklaracija iz 1970. godine,
navodi sljedeća pravila: Agresivni rat je zločin protiv mira koji povlači
odgovornost po međunarodnom pravu;Države su dužne da se uzdržavaju od svake
propagande u korist agresivnog rata;Nikakvo stjecanje teritorija koje je
posljedica upotrebe sile ili prijetnje silom neće biti priznato kao
zakonito;Svaka država je dužna da se suzdrži od organiziranja ili poticanja na
organiziranje dobrovoljačkih snaga ili oružanih skupina, uključujući plaćenike,
radi njihovog ubacivanja na područje neke druge države; i Svaka država je dužna
da se uzdrži od organiziranja, podstjecanja, pomaganja ili učešća u građanskom
ratu ili terorističkim aktima u nekoj drugoj državi i ne dozvoli na svom
području organizirano djelovanje u svrhu izvršenja tih radnji.
2.4.2. Princip
mirnog rješavanja međunarodnih sporova. Princip mirnog rješavanja međunarodnih sporova sadržan u
članu 2. (3) Povelje Ujedinjenih nacija glasi: "Članovi Organizacije
rješavat će svoje međunarodne sporove mirnim puteni na takav način da
međunarodni mir i sigurnost, kao ni pravda, ne budu ugroženi.
Najopćiji iskaz o obavezama država da svoje sporove
rješavaju miroljubivim sredstvima nalazi se u rezoluciji Generalne skupštine UN
iz 1982. godine, poznatoj kao Deklaracija iz Manile o mirnom rješavanju međunarodnih
sporova koja
potvrđuje i razrađuje relevantne odredbe. Deklaracija iz Manile potvrđuje član
33. Povelje koji propisuje: "Stranke bilo kojeg spora čiji će nastavak
vjerovatno ugroziti održavanje međunarodnog mira i sigurnosti, će prije svega,
tražiti rješenje pregovorima, istragom, posredovanjem, mirenjem, arbitražom,
sudskim rješenjem, pribjegavanjem, regionalnim agencijama ili sporazumima, ili
drugim mirnim sredstvima po vlastitom izboru."
2.4.3. Princip neintervencije. Nedopuštena intervencija se može definirati kao miješanje jedne države ili
grupe država neposredno ili posredno u poslove koji spadaju u unutrašnju ili
vanjsku nadležnost druge države, bez njenog pristanka. Intervencija u takva
pitanja nije u saglasnosti sa Poveljom Ujedinjenih nacija kao ni sa kasnijim
međunarodnim dokumentima koji dalje razrađuju ovu zabranu.Deklaracija iz 1970.
godine, navodi da: "Nijedna država niti grupa država nema- pravo da
intervenira, neposredno ili posredno, iz bilo kojeg razloga, u unutrašnje ili
spoljne poslove neke države. Prema tome, ne samo oružana intervencija, već i
svaki drugi oblik miješanja ili svaka prijetnja, usmjereni protiv ličnosti
države ili protiv njenih političkih, ekonomskih ili kulturnih elemenata
suprotni su međunarodnom pravu."
2.4.4. Dužnost
država da međusobno surađuju u skladu sa Poveljom UN-a. Deklaracija o
principima međunarodnog prava koji se tiču prijateljskih odnosa i suradnje među
državama u saglasnosti sa Poveljom Ujedinjenih nacija iz 1970. godine, obavezuje države da sarađuju jedna s
drugom bez obzira na razlike u političkim i društvenim sistemima. Ta saradnja
treba da se odnosi na: očuvanje međunarodnog mira i sigurnosti, na osiguranje
univerzalnog poštivanja ljudskih prava i osnovnih sloboda za sve, na saradnju
na ekonomskom, socijalnom, kulturnom i tehničkom polju, u skladu sa principima
suverene jadnakosti i neintervencije.
2.4.5. Princip
ravnopravnosti i samoopredjeljenja naroda. Član 1. (2) Povelje UN navodi kao jedan od ciljeva Ujedinjenih nacija:
"razvijanje među nacijama prijateljskih odnosa zasnovanih na poštivanju
principa jednakopravnosti i samoopredjeljenja, i poduzimanje drugih prikladnih
mjera da se ojača univerzalni mir." Deklaracija iz 1970. godine, određuje
njihov sadržaj na sljedeći način: "Prema principu ravnopravnosti i
samoopredjeljenja naroda, principu utvrđenom Poveljom, svi narodi imaju pravo
da odrede svoj politički status, potpuno slobodno i bez stranog miješanja, i da
nastave svoj privredni, društveni i kulturni razvoj, a svaka je država dužna
poštivati ovo pravo saglasno odredbama Povelje."
2.4.6. Princip suverene jednakosti država. Svi članovi Ujedinjenih nacija pravno su jednaki. Deklaracija
iz 1970. godine, navodi da: "Sve države uživaju suverenu jednakost. One
imaju jednaka prava i dužnosti i ravnopravni su članovi međunarodne zajednice
nezavisno od razlika ekonomske, socijalne, političke ili neke druge prirode.
"Deklaracija definira šta čini sadržaj te jednakosti
navodeći pri tome sljedeće elemente:
a) Države su pravno jednake, b) Svaka država uživa
neotuđiva prava svojstvena punom suverenitetu; c) Svaka država je dužna da
poštuje ličnost ostalih država; d) Teritorijalni integritet i politička
nezavisnost države su nepovredivi; e) Svaka država ima pravo da slobodno bira i
razvija svoj politički, socijalni, ekonomski i kulturni poredak i f) Svaka
država je dužna da savjesno ispunjava svoje međunarodne obaveze i da živi u
miru sa ostalim državama.
2.4.7. Načelo
ispunjavanja prihvaćenih međunarodnih obaveza u dobroj vjeri. Sve države su dužne
da svoje međunarode obaveze ispunjavaju u dobroj vjeri.Član 2. (2) Povelje UN
navodi: "Svi članovi će, da bi se svakom od njih osigurala prava i
povlastice koje proističu iz članstva, savjesno ispunjavati obaveze koje su
preuzele u saglasnosti sa ovom Poveljom".
3.
Vrste država prema složenosti
Prema svojoj unutrašnjoj strukturi države mogu biti
unitarne i složene. Unitarne države imaju jednostavnu, jedinstvenu i
centralizovahu državnu strukturu tako da nema nedoumica po pitanju koja vlast
predstavlja državu u odnosima sa drugim subjektima međunarodnog prava. Složene
države se medu sobom razlikuju zavisno od distribucije vlasti između centralnih
i lokalnih organa.
Personalna
unija predstavlja privremenu i prolaznu zajednicu država koju povezuje ličnost
monarha. Zajednica je zasnovana bilo nasljeđivanjem bilo izborom stranog
monarha za svoga.
Realna
unija predstavlja zajednicu država koja je nastala pristankom država članica.
Članice unije također imaju zajedničkog vladara-ustavnog monarha. U novije vrijeme
susrećemo različite saveze država.
Konfederacija je zajednica država
zasnovana na međunarodnom ugovoru kojim se neke nadležnosti suverene države
prenose na organe konfederacije. Danas ne postoji čist koniederalni model, mada
se neke zajednice država približavaju tom modelu.
Federacija je savezna država za razliku od konfederacije koja je savez država.
Federacija je jedna država sastavljena od dvije ili više federalnih jedinica.
Za raliku od konfederacije koja se osniva ugovorom i čiji je temeljni akt
ugovor, temeljni i najviši pravni akt federacije je ustav.
Federacije nastaju na dva načina: integracijom i devoiucijom.
Primjer federacije
koja je nastala integracijom jesu: SR Njemačka, Sjedinjene Američke Države i
bivša SFRJ. Dok su primjeri federacije nastale devoiucijom: Brazil, Meksiko,
Bosna i Hercegovina i mnoge druge.
Osnovna razlika između federacija nastalih integracijom i
federacija, nastalih devoiucijom je u tome što federalne jedinice federacija
nastalih integracijom, unose kvalitet državnosti a dio svog suvereniteta,
voljom vlastitih građana, prenose na federaciju.
4.
Zavisne države
Pored suverenih država koje su punopravni subjekti
međunarodnog prava, oduvijek su postojale države i sui generis teritorijalni
entiteti koji nisu imali puni međunarodnopravni subjektivitet. Ovdje ćemo se
osvrnuti na neke oblike zavisnih država i sui generis teritorijalni
entiteta.
Vazalitet. Vazalne države su historijska kategorija koja se vezuje za period feudalizma.
Vazalne države nisu bile subjekti međunarodnog prava tako da su svi međunarodni
ugovori koje je zaključivao sizeren ipso facto obavezivale i vazalnu državu. Srbija, Crna Gora, Rumunija i Bugarska bile su u vazalnom odnosu prema
Turskoj do Berlinskog kongresa 1878. Godine.
Protektorat. Protektorati predstavljaju odnos između dviju država u kojem je jedna
protektor, odnosno sila zaštitnica, dok je druga protektorat odnosno država pod
"zaštitom". Osnov za uspostavu protektorata je međunarodni ugovor
zaključen između ove dvije države kojim je definisan sadržaj protektorata.
Država protektor uobičajeno potpuno predstavlja državu pod zaštitom u
međunarodnim odnosima i zaključuje međunarodne ugovore koji ovu obavezuju.
5.
Sui generis teritorijalni entiteti
5.1. Mandati. Mandati su po stepenu razvijenosti grupisani u Mandate:
A, B i C. Mandatorima je dato ovlaštenje upravljanja mandatom na način koji je
zavisio od kategorije mandata i razvijenosti teritorije.
5.2. Sturateljstvo. Kad su Ujedinjene nacije zamijenile Ligu naroda po
okončanju Drugog svjetskog rata sistem mandata zamijenjen je starateljskim
sistemom.
5.3. Međunarodne
teritorije. Dešavalo se i još uvijek se dešava da se neka područja stave pod
međunarodnu upravu. Svaki slučaj dešavao se pod različitim uvjetima i odnosio
se na teritorijalne entitete sa različitim stepenom autonomije. U slučaju
Jugozapadne Afrike, Ujedinjene nacije su nastojale uspostaviti vlastitu
administraciju neovisno o Poveljom UN ustanovljenom institutu starateljstva.
5.4. Sveta stolica i Država Vatikanskog Grada. Papska država postojala je još od osmog i devetog vijeka kada je od
franačkih vladara dobila teritorije na kojima je papa vršio suverenu vlast. Ova
država mijenjala je teritorijalni obuhvat ali je svo to vrijeme držala u
posjedu grad Rim i dijelove srednje Italije. Italija je osvojila papsku državu
1870. godine, i jednostrano uredila položaj pape Garancijskim zakonom iz 1871. godine.
Italija je ovim zakonom jednostrano preuzela široke
međunarodne obaveze u odnosu na papu i Vatikan. Zakonom je priznata
nepovredivost papine osobe, određena mu je godišnja renta, priznata potpuna
sloboda u duhovnoj ovlasti, pravo da šalje i prima diplomatske predstavnike,
ali mu je osporen suverenitet nad bilo kojom teritorijem.
5.5. Suvereni malteški viteški red. Puni naziv ovog reda je Suvereni jenisalemski, rodoski i malteški vojni hospitalni red sv.
Ivana. Osnovan je tokom krstaških ratova kao hospitalni vojni red a danas je prvenstveno katolički red koji se bavi
pružanjem humanitarne, medicinske i socijalne pomoći. Sjedište mu je bilo na
Rodosu, i na Malti a od 1834. godine u Rimu gdje red posjeduje dvije zgrade [Palazzo Malta i Viila Malta].
Italijanski kasacioni sud je, baveći se pitanjem pravnog
personalšteta ovog reda po »talijanskom pravu zaključio da: "Veliki
meštar, bio je priznat kao suveren od Rodosa sa svim atributima takve pozicije
koja je uključivala... pravo aktivnog i pasivnog poslanstva zajedno sa pravom
pregovaranja direktno sa drugim državama i zaključenja konvencija i
ugovora...Takvi atributi suvereniteta i nezavisnosti nisu prestali, u slučaju
reda do današnjeg dana - u najmanju ruku ne sa formalne tačke u odnosima sa italijanskom
državom."
6.
Trajno neutralne države
Neutralnost je svojstvo onog koji je neutralan i koji se
ne miješa u tuđe sukobe i sporove. (Izraz neutralnost vodi porijeklo iz
latinske riječi ne-uter što znači nijedan od dvojice, nijedan ni drugi). U
međunarodnom pravu neutralnost je općeprihvaćen naziv za označavanje međunarodnopravnog
položaja države koja ne učestvuje u nekom oružanom sukobu. Moderna neutralnost
nastala je u šesnaestom i sedamnaestom vijeku u krilu međunarodnog klasičnog
prava. Razlikujemo nekoliko tipova "neutralnog" ponašanja država, pa
prema tome i nekoliko tipova neutralnosti.
6.1. Prigodna
neutralnost je stanje u
slučaju izbijanja rata između trećih država. Jedna država ili skupina država
proglašavaju vlastitu neutralnost u odnosu na konkretni oružani sukob od kojeg
časa stupaju u određena prava i obaveze naspram zaraćenih država. Ova vrsta
neutralnosti proglašava se u trenutku izbijanja oružanog sukoba. Prava i
obaveze država ovog modela neutralnosti sadržana su u sekcijama pet i trinaest Druge haške konferencije iz 1907. godine, odnosno u clvijem konvencijama: Konvenciji koja se odnosi na prava i dužnosti neutralnih
sila i osoba u slučaju rata na kopnu i Konvenciji koja se odnosi na prava i dužnosti neutralnih sila u slučaju
pomorskog rata.
6.2. Samoproglašena
neutralnost. Neke države
svojim unutrašnjim aktima još u doba mira proglašavaju status neutralne
države. Razlikuju se od predhodnog modela po vremenu proglašenja neutralnosti a
od trajno neutralnih država po tome što ne postoji međunarodnopravni osnov za
proglašenje neutralnosti.
6.3. Trajna
neutralnost je svojstvo
države po međunarodnom običajnom pravu koje je obavezuje na neutralnost u svim
sadašnjim i budućim ratovima. Treće države pri hvataj u ili čak garantttju
trajnu neutralnost ovih država.
6.4.
Nesvrstanost je nastala tokom hladnog rata da bi se izrazio odnos
prema stranama u hladnom ratu: Sovjetskom Savezu i Sjedinjenim Američkim
Državama. Države koje su slijedile ovu politiku obrazovale su pokret
nesvrstanih.
8.
Sukcesija država
8. 1. Uopće o
sukcesiji država. Sukcesija
država je dio međunarodnog prava koji se bavi pravnim posljedicama promjene
suvereniteta na nekoj teritoriji. Sukcesija kao pravni pojam unesen je u
međunarodno pravo iz unutrašnjeg civilnog prava. Uzroci koji dovode do
sukcesije država su različiti, može se raditi o prenosu jednog dijela državne teritorije novoj nezavisnoj državi, ujedinjenju država, otcjepljenju dijela ili dijelova teritorije jedne države ili o raspadu države. Sukcesija država odnosi se na
preuzimanje prava i obaveza države prednice od država sukcesora.
Elementi pojma sukcesije država su država prednica,
država sukcesor i prava i obaveze države prednice koja su predmet sukcesije. Postoji
šest glavnih tipova teritorijalnih promjena na koja se primjenjuju pravila o
sukcesiji država:
Ustup - Postojeća država prednica ustupa dio svog područja postojećoj državi
sljednici
Prisjedinjenje - Prednica u cjelosti postaje dio druge već postojeće države sljednice.
Dakle, država prednica prestaje postojati, a država sljednica proširuje svoje
područje.
Ujedinjenje – dvije ili više država prednica se ujedinjuju u novu državu
sljednicu i time gube svoju državnost.
Odvajanje - Kad na dijelu ili dijelovima područja države prednice
nastaju jedna ili više država sljednica.
Raspad - Država prednica prestaje postojati, a na njenom području nastaju dvije ili
više država sljednica.
Podjela - Više susjednih država sljednica međusobna podjele područje
države prednice koja prestaje postojati.
Sukcesija država odnosi se na sljedeća pitanja:
8.2. Sukcesija u
pogledu državne imovine. Bečka konvencija, u pogledu posljedica sukcesije država u oblasti državne imovine
propisuje za slučaj raspada države u članu 18. slijedeće: Kad se neka država
raspadne i prestane da postoji, i kada dijelovi
teritorije države prednice obrazuju dvije ili više država sukcesora, a ukoliko se odnosne države sukcesori drukčije ne dogovore: a) nepokretna državna imovina države prednice prelazi na državu sukcesora na čijoj se teritoriji ona nalazi, b) nepokretna država imovina države prednice, koja se nalazi van njene teritorije, prelazi na države sukcesore u pravičnoj razmjeri c) pokretna država imovina države prednice, vezana za aktivnosti države prednice u pogledu teritorija na koje se odnosi sukcesija država, prelazi na odnosnu državu sukcesora
teritorije države prednice obrazuju dvije ili više država sukcesora, a ukoliko se odnosne države sukcesori drukčije ne dogovore: a) nepokretna državna imovina države prednice prelazi na državu sukcesora na čijoj se teritoriji ona nalazi, b) nepokretna država imovina države prednice, koja se nalazi van njene teritorije, prelazi na države sukcesore u pravičnoj razmjeri c) pokretna država imovina države prednice, vezana za aktivnosti države prednice u pogledu teritorija na koje se odnosi sukcesija država, prelazi na odnosnu državu sukcesora
d) pokretna državna imovina države prednice, izvan one koja
je pomenuta u alineji cj, prelazi na države sukcesore u pravičnoj srazmjeri.
8.3. Sukcesija u
pogledu državnih dugova. Definicija državnog duga data je u članu 33. Bečke konvencije koji glasi:
"Za svrhe članova ovog dijela izraz 'Državni dugovi' podrazumijeva svaku
finansijsku obavezu države prednice u pogledu druge države, međunarodne
organizacije ili svakog drugog subjekta međunarodnog prava, nastalog u skladu
sa međunarodnim pravom. Bečka konvencija vrši klasifikaciju dugova prema
posebnim kategorijama sukcesije država, pa prema tome razlikuje dugove koji su
posljedica transfera dijela teritorije jedne države, stvaranja nove nezavisne
države, ujedinjenja država, otcjepljenja dijela ili dijelova teritorije jedne
države i raspada jedne države.
8.4. Sukcesija u pogledu
državnih arhiva. Državne arhive države prednice
čine dokumenti koje su državni organi prednice izdavali ili primali u
obavljanju svojih funkcija, a koji su na dan sukcesije pripadali državi
prednici. To znači da arhivi užih teritorijalnih cjelina, crkveni, privatni i
drugi slični arhivi nisu predmet sukcesije. Pravilo međunarodnog prava je da
svi državni arhivi države prednice, ma gdje se nalazili i bez obzira na koga
budu preneseni, moraju ostati otvoreni za slobodan pristup, korištenje i
kopiranje ostalim državama sljednicama.
8.5. Državljanstvo. Promjena suvereniteta na nekoj teritoriji nije bez utjecaja na stanovništvo
odnosne teritorije. Država nameće prava i obaveze stanovništvu koje trajno ili privremeno
boravi na njenoj teritoriji na osnovu svog prava teritorijalnog suvereniteta.
8.6. Stečena prava. "Stečena prava su subjektivna prava nastala u prošlom pravnom poretku,
koji je zamijenjen novim po kojemu ta prava ne bi mogla nastati, a uz to su ta
prava, možda i načelno suprotna sadašnjem, novom pravnom poretku. Izraz stečena
prava tvorevina je unutrašnjeg državnog prava koje određuje sudbinu
subjektivnih prava stečenih po jednom zakonu ili u jednom poretku nakon Što se
zakon odnosno poredak promijeni. Ovdje ćemo spomenuti samo neka od njih:
8.7.
Sukcesija u članstvo međunarodnih organizacija. Što se tiče
sukcesije država u pogledu članstva u međunarodnim organizacijama, ne postoje
neka čvrsta pravila općeg međunarodnog prava niti novija praksa država koja bi
se mogla uzeti kao precedent. Po općim pravilima međunarodnog prava, generalno
je prihvaćeno da nakon raspada država, država koja zadržava kontinuitet, ako
takva postoji, preuzima članstvo države prednice u međunarodnim organizacijama,
dok nova nezavisna država ili države moraju tražiti novo članstvo, U slučaju
disolucije država nejasno je koja od država sukcesora može naslijediti članstvo
države prednice u međunarodnim organizacijama.
V.
ORGANI DRŽAVE ZA
ODRŽAVANJE MEĐUNARODNIH ODNOSA
1.
Uvod
Državni organi za međunarodno predstavljanje i
održavanje međunarodnih odnosa se dijele u dvije šire skupine: unutrašnje
organe i vanjske organe. Razlika između ove dvije vrste organa posljedica je
razlika u njihovoj primarnoj nadležnosti. Unutrašnji organ-države kreiraju
spoljnu politiku, donose zakone i druge propise kao i pojedinačne odluke koji
predstavljaju osnov za vodenje spoljne politike. U ovu grupu spadaju: šefovi
država, vlade i njihov šef, ministri vanjskih poslova i parlament. Vanjski
organi sprovode i izvršavaju politiku i odluke unutrašnjih organa. Oni svoju
službu vrše u inostranstvu, na teritoriji stranih država.
Ovi orgami svojim radnjama mogu proizvoditi
medjunarodnopravne posljedice cak i u situacijama kad prekorace ustavna
ovlastenja. U spoljasnje organe spadaju:
diplomatske i specijalne misije te konzulati.
2.
Unutrašnji organi države za održavanje međunrodnih odnosa
2.1.
Šef države
U medunarodnom pravu i medunarodnim odnosima sef
drzave se smatra najvisim organom spoljasnjeg zastupania drzave. Polozaj sefa
driave regulisan je ustavom drzave i medunarodnim pravom. Medjunarodno pravo priznaje sefu drzave neke
funkcije i ovlasti neovisno o njegovim ustavnim ovlascenjima. To su pravo medunarodnog
predstavljanja i zastupanja drzave. Za to mu ne treba nikakava posebna punomoć.
Ne pravi se nikakava razlika izmedju individulnih i kolektivnih sefova drzava.
sef drzave pored predstavljanja i zastupanja drzave ima odredjenu ulogu u
imenovanju i primanju diplomatskih i konzularnih predstavnika, u zakljucivanju
i ratifikaciji medunarodnih ugovora, utvrdivanju opcih pravaca i prioriteta
spoljne politike, objavi rata i zakljucivanju mira. Šef drzave na celu specijalne misije uziva u
drzavi prijema olaksice, privilegije i imunitete koje medunarodno pravo
priznaje sefovima drzava. Sef drzave ima odredena prava u inostranstvu koja
proizilaze iz principa suverene
jedanakosti drzava. To su: licna neprikosnovenost, izuzece od jurisdikcije
strane drzave, druge privilegije i imunitete medu kojima su najvazniji
nepovredivost stana i sloboda komuniciranja.
2.2.
Vlada i njen šef
Vlada je organ izvsne vlasti u svakoj drzavi. Na
njenom celu nalazi se sef vlade koji najcesce nosi naslov: predsjednik vlade,
premijer ili kancelar. Vladu ili makar njenog predsjednika bira parlament. Kao
organ za odrzavanje medunarodnih odnosa moze se pojaviti vlada u cjelini ili
njen sef. Sef drzave ili parlament mogu vladi ili pojedinim ministarstvima
povjeriti odredene poslove vezane za vodenje vanjskih poslova koji mogu·
ukljucivati pripremu prijedloga za imenovanje ambasadora i drugih medunarodnih
predstavnika. Vlada ili pojedini ministri mogu predlagati sefu drzave
podnosenje zahtjeva za stjecanje clanstva u medunarodnim organizacijama,
zakljucenje pojedinih medunarodnih ugovora kao i davati druge prijedloge koji
se odnose na vodenje vanjske politike. U parlamentamom sistemu uloga sefa vlade
u odlucivanju je dominantna. Sve vaznije vanjskopoliticke odluke u
parlamentarnom sistemu donosi vlada i njen sef.
2.3.
Ministar vanjskih poslova
Nalazi se na celu
organa koji se najcesce naziva ministarstvo vanjskih poslova. Ministar je
neposredno nadredjen cjelokupnom diplomatskom i konzularnom osoblju u
inostranstvu. Ministarstvo vanjskih poslova je organ koji koordinira politicke
i druge odnose svoje drzave sa drugim drzavama i medunarodnim organizacijama.
Nadlezno je za sprovodenje vanjske politike
neposredno ili posredstvom diplomatsko-konzularnih i drugih predstavnistava u
inostranstvu. Takodjer, prati stanje i razvoj medunarodnih odnosa kao i
bilateralne saradnje sa drugim drzavama i medjunarodnim organizacijama.
Ministarstva vanjskih poslova samostalno ili u saradnji sa drugim organima i
institucijama ucestvuje u zakljucivanju medunarodnih ugovora, predlazu prekid i
uspostavu diplomatskih i konzularnih odnosa.
2.4.
Parlament
Donosi odluke koje predstavljaju temelj za vodenje
vanjske politike. U mnogim parlamentima
postoje odbori i komisije za vanjsku politiku koji ostvaruju direktne kontakte
sa istim ili slicnim tijelima drugih drzava, iako zbog svoje strukture nisu
pogodni za neposredno vodenje spoljne politike. Posto parlamenti nisu organi
izvrsne vlasti oni ih ne mogu zamijeniti u operativnoj djelatnosti na podrucju
vodenja vanjske politike.
3.
Spoljašnji organ za održavanje diplomatskih odnosa
3.1.
Uvod
Danasnje diplomatsko
pravo sadrzano je u nekoliko medunarodnopravnih dokumenata koji su proizvod
kodifikacije i progresivnog razvoja medjunarodnog prava u ovoj oblasti. To
su: a)Bečka kanvencija a diplomatskim
odnosima iz 1961 b)Konvencija o
specijalnim misijama, 1969
c)Konvencija o sprecavanju i kaznjavanju krivicnih djela pocinjenih
protiv osoba pod medjunarodnom zastitom ukljucivsi diplomatske agente,
1973 d)Becka konvencija o
predstavljanju drzava u odnosima sa univerzalnim međunarodnim organizacijama iz
1975 b e)Konvencija o sigurnosti osoblja
UN-a i pridruzenog osoblja iz 1994
3.2.
Uspostava diplomatskih odnosa
Svaka drzava slobodno
odlucuje da li ce sa nekom drzavom uspostaviti diplomatske odnose. Uspostava
diplomatskih odnosa ne obavezuje na istovremeno otvaranje diplomatske misije.
Uslov za uspostavu diplomatskih odnosa je da se radi o suverenim i medjunarodno
priznatim drzavama. Sve drzave kao subjekti medjunarodnog prava imaju aktivno i
pasivno pravo poslanstva. Aktivno pravo poslanstva je pravo drzave da upucuje
diplomatske predstavnike u druge drzave i medunarodne organizacije. Pasivno
pravo poslanstva je pravo prijema diplomatskih predstavnika upucenih od drugih
subjekata medunarodnog prava. Drzava koja koristeci pravo aktivnog poslanstva
upucuje svog diplomatskog predstavnika je drzava koja akredituje, a drzava
prijema je drzava kod koje se akredituje. Drzave prema medunarodnom pravu
nemaju obavezu za uspostavu diplomatskih odnosa. Drzave se dogovaraju o
otvaranju diplomatskih misija. Prilikom donosenja odluke o otvaranju
diplomatske misije drzave se rukovode ne samo politickim nego i ekonomskim
razlozima.
3.3.
Diplomatski zastupnici
Diplomatski zastupnici
su osobe ovlastene da predstavljaju i zastupaju svoju drzavu u inostranstvu.
Sef misije je osoba koju je drzava ovlastila da postupa u tom svojstvu dok je
clan diplomatskog osoblja osoba koja ima diplomatsko svojstvo. Sefa misije
imenuje drzava koja ga upucuje, u skladu sa vlastitim propisima i na vrijeme
kaje ona odredi Prije zvanicnog
imenovanja odredene osobe, mora se dobiti pristanak agreman od drzave prijema.
Drzava primateljica moze odbiti dati pristanak bez navodenja razloga. Clanovi
diplomatskog osoblja misije u nacelu su drzavljani drzave koja akredituje. Ako
ne postaji izricit sporazum o broju osoblja diplomatske misije, drzava kod koje
se akredituje moze zahtijevati da se taj broj krece u granicama onog sto se
smatra razumnim i normalnim. Drzava prijema moze obavijestiti drzavu koja
akredituje da je njen sef misije, clan diplomatskog osoblja ili bilo koji drugi
clan osoblja misije persona non grata. Smatra se da je sef misije preuzeo svoje
funkcije od trenutka predaje akreditivnih pisama ili cim notifikuje svoj
dolazak. Sef misije iii clan
diplomatskag osoblja moze predstavljati svoju drzavu kod svake medunaradne
organizacije. Drzava u kojoj je sjediste
medunarodne organizacije ne moze odbiti ta imenovanja. Funkcija sefa misije
prestaje: zbog subjektivnih razloga na strani sefa misije (penzionisanje,
ostavka, smrt, bolest i sl.) opozivom od drzave koja ga je akreditovala i
proglasenjem persona nan grata od drzave prijema. U slucajevima pogorsanja
odnosa izmedu drzava upucivanja i prijema, sef misije moze biti pozvan na odmor
ili na konsultacije.
Razredi
sefova diplomatskih misija
Becka konvencija a
diplomatskim odnosima iz 1961. godine, sefove diplomatskih misija dijeli u tri
klase i to: a) ambasadori iii nunciji
akreditirani kad sefava drzava i drugi sefovi misija jednakag ranga;
b) poslanici, ministri ili internunciji, akreditirani kod sefova
drzava; c) otpravnici poslova akreditirani
kod ministara vanjskih poslova.
Svi sefovi misija
akreditovani u jednoj drzavi cine diplomatski kor (zbor), na cijem celu se nalazi
duajen. On ima pretezno protokolarnu funkciju.
Ova pocasna titula pripada sefu misije najviseg razreda, koji je na tom
polozaju u toj drzavi proveo neprekidno najduze vremena odnosno koji je
najranije stupio na duznost. Vojni
atase-i koji takoder spadaju u diplomatski kor po navedenim kriterijima,
obrazuju takozvani kor (zbor) vojnih atasea, Duajen kora vojnih atesea utvrduje
se po kriteriju vremena provedenog u drzavi prijema bez obzira na vojni cin
koji posjeduje.
Ostalo
osoblje diplomatskih misija (Bečka konvencija o
diplomatskim odnosima, 1961.) - Podjela cjelokupnog osoblja diplomatske misije
na cetiri skupine: a) sef misije; b) diplomatsko osoblje; c) administrativno i tehnicko osoblje
(pisari, arhivari, prevodioci, sifranti itd.); d) posluzno osoblje (vratari, cuvari,
vozaci, cistaci i sl.), te u nekim slucajevima i privatna posluga clanova
misije.
Funkcije
diplomatskih misija: a) predstavljanju drzave koja akredituje kod
drzave kod koje se akredituje b)
zastiti u drzavi kod koje se akredituje interesa drzave koja akredituje i
njenih drzavljana u granicama koje dopusta medunarodno pravo
c) pregovaranju sa vladom drzave u kojoj je misija uspostavljena d).......prikupljanju obavjestenja
svim dopustenim sredstvima o stanju i razvoju dogadaja u drzavi u kojoj je
misija uspostavljena i izvjestavanju o tome svoje vlade e).......unapredenju prijateljskih odnosa i razvijanju ekonomskih,
kulturnih i naucnih odnosa izmedu drzave koja akredituje i drzave kod koje se
akredituje
3.4.
Diplomatske privilegije i imuniteti
Pravila savremenog
opceg obicajnog prava o diplomatskim privilegijama i imunitetilna kodificirana
su Beckom konvencijom o diplomatskim odnosima iz 1961. godine, i obavezuju
clanice konvencije po osnovu clanstva u konvenciji a ostale drzave kao propisi
opceg obicajnog prava. Prvo su prevladavala shvatanja o eksteritorijalnosti
diplomatskih misija. kasnije se pojavljuje teorija o predstavnickom karakteru
diplomatskih predstavnika i diplomatskih misija. Danas je vladajuca
funkcionalna teorija po kojoj privilegije i imuniteti postoje radi formalnog i
nesmetanog vrsenja diplomatskih funkcija. privilegijama i imunitetima se ne
daje prednost pojedincima vec da se obezbijedi uspjesno vrsenje funkcija
diplomatskih misija kao predstavnika drzave.
Diplomatske povlastice priznaju se diplomatskim misijama i diplomatskom
osoblju, arhivima, dokumentima i imovini misija, osobama diplomatskih agenata i
clanovima njihovih porodica. Nesto manje prava na zastitu ima administrativno,
tehnicko i posluzno osoblje misije.
Privilegije i imuniteti
diplomatskih predstavnika su regulisani sljedecim pravnim izvorima:
-Beckom konvencijom o
diplomatskim odnosima iz 1961
-Konvencijom o
privilegijama i imunitetima UN iz 1946
-Konvencijom o
privllegijama i imunitetima specijaliziranih ustanova iz 1947
-Sporazumima o
sjedistima medunarodnih organizacija
Prostorije
misije su nepovredive. Organi drzave primateljice u kojoj
se misija nalazi, ne smiju uci u prostorije misije, osim uz pristanak sefa
misije. Drzava primateljica je obavezna preduzeti sve potrebne mjere radi:
sprecavanja nasilnog ulaska u prostorije misije iii njihovo ostecenje i
sprecavanja narusavanja mira misije ili povrede njenog dostojanstva. Prostorije
misije i imovina koja se u njima nalazi ne smiju biti podvrgnuti pretresu, oduzimanju
i pljenidbi. Drzava prijema je duzna u slucaju prekida diplomatskih odnosa, pa
cak i u slucaju oruzanog sukoba postivati i stititi prostorije misije kao i
njenu imovinu i arhive. Prostorije misije, imovinu i arhive drzava koja
akredituje moze u takvim slucajevima povjeriti na cuvanje nekoj trecoj drzavi
koju prihvata i drzava prijema.
Arhivi
i dokumenti misije su nepovredivi u svako vrijeme i
bez obzira na mjesto gdje se nalaze. Takoder su nepovredivi spisi i prepiska
misije. Arhiva i dokumenti su zasticeni i u slucaju prekida diplomatskih odnosa
ili rata.
Sloboda
opcenja (komuniciranja) Drzava u kojoj je mislja
akreditirana duzna je dozvoliti i stititi slobodu komuniciranja misije za
sluzbene svrhe. Sluzbena prepiska misije je nepovrediva.
Diplomatska
valiza ne smije biti otvarana niti zadrzavana. Paketi koji
cine diplomatsku valizu treba da nose spoljne vidne oznake i mogu sadrzavati
samo diplomatske dokumente ili predmete za sluzbenu upotrebu. Najpovjerljiviji
dokumenti salju se diplomatskom valizom koju prati diplomatski kurir.
Polozaj
diplomatskog agenta. Licnost diplomatskog agenta je
nepovrediva. On ne moze biti podvrgnut nikakvoj vrsti hapsenja ili pritvaranja.
Privatni stan diplomatskog agenta uziva istu nepovredivost i zastitu kao i
prostorije misije. Njegova imovina takoder uziva nepovredivost. Diplomatski
agent uziva imunitet od kaznene jurisdikcije drzave u kojoj je akreditovan. On
takoder uziva imunitet od gradanske i upravne jurisdikcije sa izuzecima ako se
radi a tuzbi vezanoj za njegovu privatnu nekretninu. Imunitet diplomatskog
agenta od jurisdikcije drzave kod koje je
akreditovan ne oslobada
ga od jurisdikcije drzave koja ga je akreditovala. Drzava koja akredituje moze se odreci sudskog
imuniteta diplomatskih agenata i clanova njegove porodice ali to odricanje mora
uvijek biti izricito. Diplomatski agent nije obavezan svjedociti. Osloboden je
i svih poreza i taksi, licnih davanja, javnih sluzbi i vojnih nameta sa
odredenim izuzecima. Diplomatski agent ne smije u drzavi kod koje je akreditovan
obavljati nikakvu profesionalnu iii trgovinsku djelatnost radi licne zarade.
Administrativno
i tehnicko osoblje kao i clanovi porodica tog osoblja,
uzvaju, pod uslovom do nisu drzavljani drzave kod koje se akredituje ili da
nisu u njoj stalno nastanjeni iste privilegije i imunitete kao i diplomatski
agent s tim da se imunitet od gradanske i upravne nadleznosti primjenjuje
jedino na djela ucinjena u obavljanju njihovih funkcija. Osoblje i clanovi
njihovih porodica koji su drzavljani drzave primateljice ne uzivaju povlastice
i imunitete.
Posluzno
osoblje misije Clanovi posluznog osoblja misije koji nisu
drzavljani drzave primateljice ili u njoj nemaju stalno boraviste, uzivaju
imunitet u pogledu postupaka ucinjenih u vrsenju njihovih funkcija i oslobodeni
su od poreza i taksi na platu koju primaju za svoju sluzbu.
Privatna
posluga Clanova misije koji nisu drzavljani drzave kod koje
se akredituje ili koji u njoj nisu stalno nastanjeni oslobodeni su od poreza i
taksi na plate koje primaju za svoju sluzbu.
Duznosti
lica koja uzivaju privilegije i imunitete. Duzni su
postovati zakone i propise drzave primateljice i uzdrzavati se od mijesanja u
unutrasnje poslove drzave primateljice. U slucaju prekrsaja tih duznosti,
drzava domacin moze zatraziti da bilo koji clan misije napusti njenu teritoriju
i u tom pogledu mu odrediti razuman rok. Ako on to ne ucini, drzava
primateljica moze odbiti da tu osobu prizna kao clana misije, a najtezi
slucajevi mogu uzrokovati prekid diplomatskih odnosa.
4.
Specijalne misije
Specijalne misije
historijske su pretece stalnim diplomatskim misijama. Radi se o privremenoj, ad
hoc diplomatiji koja se narocito rasirila nakon Drugog svjetskog rata. Drzave
salju svoje delegacije na teritoriju drugih drzava radi razmatranja nekog
bilateralnog ili muluitilateralnog pitanja. Moze se raditi o pregovorima radi
zakljucenja nekog medunarodnog
ugovora, radi rjesenja
nekog spornog pitanja ili radi ucesca na nekom medunarodnom skupu ili
konferenciji. Delegaciju mogu predvoditi sef drzave, sef vlade, ministar
vanjskih poslova ili neki drugi za to ovlasteni drzavni zvanicnik. Nepostojanje
diplomatskih i konzularnih odnosa ne predstavlja smetnju za stanje specijalnih
misija. Ali takoder postojanje stalnih diplomatskih i konzularnih misija u
drzavi prijema ne predstavlja smetnju za slanje specijalnih misija. Red
prvenstva vise specijalnih misija na teritoriji drzave prijema ukoliko ne
postoji neki poseban dogovor utvrduje se po abecednom redu drzava.
5.
Predstavljanje država u odnosima sa međunarodnim organizacijama univerzalnog
karaktera
Ova materija je
regulisana Beckom konvencijom o predstavljanju drzava u njihovim odnosima sa
medunarodnim organizacija univerzalnog karaktera iz 1975 godine.
Ova Konvencija
razlikuje tri oblika multilateralne diplomatije: 1.stalne misije pri medunarodnim
organizacijama 2.delegacije drzava
pri organima i na konferencijama
3.delegacije posmatraca pri organima i na konferencijama
Drzave clanice mogu
ukoliko to pravila organizacije dopustaju uspostavljati stalne misije pri
medjunarodnim organizacijama dok drzave neclanice mogu uspostavljati stalne
misije posmatraca. Ove misije nemaju nikakve redovne odnose sa vladom drzave
domacina. Te odnose ostvaruju diplomatske misije akreditirane kod drzave
prijema ukoliko postoje.
Funkcije
stalnih misija: a)
obezbjedenje predstavljanja drzave imenovanja pri organizaciji
b)odrzavanje veza izmedu drzave imenovanja i organizacije c)vodenje
pregovora sa organizacijom u okviru organizacije d)upoznavanje sa
djelatnoscu organizacije i podnosenju izvjestaja o tome vladi drzave imenovanja e)......obezbjedenje ucesca drzave
imenovanja u djelatnostima organizacije f)........zastiti
interesa drzave imenovanja u odnosu na organizaciju g)radu na ostvarivanju
ciljeva i nacela organizacije saradnjom sa organizacijom i u okviru
organizacije
Funkcije
stalne misije posmatraca:
a) obezbjedenju
predstavljanja drzave imenovanja i u zastiti njenih interesa u odnosu na
organizaciju, kao i u odrzanju vezi sa organizacijom.
b) upoznavanju sa
djelatnoscu organizacije i podnosenju izvjestaja vladi drzave imenovanja o
tome.
c) unapredenju saradnje
sa organizacijom i vodjenju pregovora sa njom.
6.
Konzularne misije
Od sesnaestog vijeka
mijenja se funkcija konzula. Oni prestaju biti samo izabrani arbitri nego
postaju funkcioneri drzave koja ih bira i salje u inostranstvo sa izvjesnim
diplomatskim funkcijama i odgovarajucim privilegijama i imunitetima. Materija
iz oblasti konzularnog prava kodificirana je u Beckoj konvenciji o konzularnim
odnosima iz 1963. godine.
6.2.
Sličnosti i razlike diplomatske i konzularne službe
Diplamatska sluzba bavi
se prvenstveno spoljnopoliticikim pitanjima i u tom cilju odrzava odnase sa
nadleznim organima drzave prijema i drugih drzava koji se nalaze u drzavi
prijema. To su politicke licnosti najviseg ranga. Konzularna sluzba ima
prvenstveni cilj zastitu prava i interesa gradjana drzave imenovanja i u tom
cilju ona odrzava odnose sa najnizim lokalnim organima vlasti drzave prijema.
Ona cesto dolazi u dodir sa ljudima sa najnize ljestviee svojih drzavljana. To
su Ijudi koji imaju problem sa zakanima drzave domacina.
6.3.
Kumulacija diplomatskih i konzularnih funkcija
U praksi se desava da
unutar diplomatske misije postoji konzularni odjel za obavljanje odredenih
konzularnih funkcija mada drzave nastoje razdvojiti ove misije i cine to cim im
se za to ukaze prilika. Takoder, konzularni sluzbenik moze uz saglasnost-drzave
domacina, biti od svoje drzave ovlasten da obavlja diplomatske radnje, ukoliko
u toj zemlji nema diplomatske misije. Obavljanje diplomatskih poslova ne daje
mu pravo na diplomatske privilegije i imunitete. S druge strane, kad
diplomatska misija obavlja konzularne funkcije osoblje diplomatske misije
zadrzava diplomatske privilegije i imunitete.
6.4.
Uspostava i odrzavanje konzularnih odnosa
Sve Suverene drzave
imaju pravo, a nemaju obavezu uspostaviti i odrzavati konzularne odnose.
Uspostava konzularnih odnosa vrsi se na osnovu uzajamne saglasnosti. Prekid
diplomatskih odnosa ne povlaci ipso facto i prekid konzulanlih odnosa. Konzulat
se otvara uz saglasnost drzave prijema. Konzularno podrucje je teritorija na
kojoj konzularni ured obavlja konzularne funkcije.
6.5.
Konzularne funkcije
a) zastiti interesa
svoje drzave u drzavi u kojoj je angaziran, i interesa njenih drzavljana,
fizickih i pravnih lica u granicama koje dopusta medunarodno pravo
b) pomaganju razvoja
trgovackih, ekonomskih, kulturnih i naucnih odnosa dvije zemlje i unapredenju
uzajamnih prijateljskih odnosa u okviru Konvencije
c) obavjestavanju svim
dopustenim sredstvima. o uslovima i razvoju trgovinskog, privrednog, kulturnog
i naucnog zivota drzave prijema, podnosenju izvjestaja o tome drzavi
odasiljanja i davanju obavjestenja zainteresiranim licima
d) izdavanju pasosa i
putnih isprava drzavljanima drzave odasiljanja, viza i odgovarajucih isprava
osobama koje zele putovati u njegovu drzavu
e) pruzanju pomoci i
potpore drzavljanima, fizickim i pravnim licima drzave odasiljanja
6.6.
Šef konzularnog ureda i drugi konzularni funkcioneri
Sefovi konzulata dijele
se na cetiri klase i to: a) generalni konzuli; b) konzuli; c) vicekonzuli i d)
konzularni agenti.
Sefa konzularnog ureda
imenuje njegova drzava, uz odobrenie drzave primateljice, slicno kao i kod
diplomatskih misija. Maticna drzava izdaje sefu konzularnog ureda patentno (ili
pravizomo) pismo u kojem potvrduje njegovo svojstvo sefa konzularnog ureda i
navodi osnovne podatke o njemu i njegovom buducem uredu. Po prijemu patentnog
pisma drzava domacin izdaje egzekvaturu tj, odobrenje imenovanom sefu
konzularnog ureda da obavlja svoje funkcije. Ona moze, bez obrazloienja, odbiti
izdati egzekvaturu, a moze je naknadno i povuci. Svi sefovi konzularnih ureda u
jednom gradu cine konzularni kor (zbor) kojeg predvodi duajen (doyen) koji ima
cermonijalne funkcije. Duajen je sef konzuiarnog ureda u najvisem razredu u tom
mjestu, koji tu funkciju obavlja najduze bez prekida. Funkcije clanova
konzularnog ureda prestaju: a) opozivom od strane maticne drzave; b)
povlacenjem egzekvature; c) notifikaciiom od strane drzave domacina da je
doticnu osobu prestala smatrati clanom konzularnog osoblja.
6.7.
Konzuli po zvanju i počasni konzuli
Konzuli se obicno
dijele na dvije vrste: karijerne konzule i pocasne konzule. Karijerni konzuli su
drzavni sluzbenici drzave koja ih upucuje dok su pocasni konzuli osobe koje ne
primaju platu za svoj rad i uglavnom se regrutuju iz poslovnih krugova drzave
prijema. Karijerni konzuli su uglavnom drzavljani drzave upucivanja dok su
pocasni konzuli uglavnom drzavljani drzave prijema. Karijerni konzuli su osobe
kojima je to iskljucivo zanimanje. Oni nacelno trebaju biti drzavljani zemlje
koja ih upucuje, izuzetno mogu biti i drzavljani druge drzave ali uz saglasnost
drzave prijema koju ona moze povuci u svakom trenutku.
6.8.
Olakšice, privilegije i imuniteti koji se odnse na konzulat
Konzularne prostorije
su nepovredive. Medutim, smatrat ce se da je pristanak dobiven u slucaju
izbijanja pozara i drugog nesretnog slucaja koji zahtijeva preduzimanje mjera
zastite. Drzava domacin je duzna preduzeti sve mjere zastite prostorija
konzularnog ureda od nasilnog ulaska i uznemiravanja. Konzularni arhivi i
dokumenti su nepovredivi u svako vrijeme i bez obzira na mjesto na kome se
nalaze. Konzularne prostorije i imovina u njima, kao i prevozna sredstva
konzularnog ureda, ne mogu biti predmetom bilo kakve rekvizicije. Konzularni
funkcioneri i sluzbenici ne podlijezu nadleznosti sudskih i upravnih vlasti
drzave prijema za djela ucinjena u vrsenju konzularnih funkcija. Medutim,
izuzece se ne odnosi na gradjanske tuzbe pokrenute na osnovu ugovora koje je
konzularni funkcioner ili radnik sklopio u svojstvu fizicke osobe. Konzularni
funkdoneri mogu biti uhapseni ili pritvoreni sarno za teza krivicna djelan
osnovu odluke nadleznog suda. Konzularni funkcioneri i sluzbenici mogu biti
pozvani da svjedoce i oni ne mogu odbiti duznost svjedocenja izuzev o
cinjenicama vezanim za obavljanje njihove funkcije i nisu duzni pokazati
dokumente i sluzbenu prepisku koja se na to
odnosi. Konzularnl
funkcioneri i sluzbenici i clanovi njihovih porodica koji sa njima zive u istom
domacinstvu oslobodeni su od svih poreza i taksi drzave prijema. Sva navedena
ogranicenja ne odnose se na pocasnog konzula, koji je u vecini slucajeva drzavljanin drzave u kojoj
se nalazi konzularni ured.
VIII. MEĐUNARODNE
ORGANIZACIJE KAO SUBJEKT
MEĐUNARODNOG PRAVA
1. Pojam i izvori prava
međunarodnih organizacija
Pravo međunarodnih organizacija je dio međ. prava koji se
prvenstveno bavi međ. organizacijama kao subjektima međ. prava. Predmet ovog
dijela međ. prava su međ. međuvladine organizacije. Pravo međ. organizacija je
pisano, zbog pisanog karaktera akata kojim se osnivaju međ. org., zatim
ugovorno zbog toga što je ono sadržano u ugovoru kao osnivačkom aktu međ. org.
Po svojoj prirodi je partikularno i obavezuje države članice i samu
organizaciju i njene organe. Izvori prava međunarodnih organizacija su uglavnom
formalni izvori pošto materijalne izvore ove kao i kod drugih grana prava
nalazimo u društvenoj stvarnosti kojom se prevashodno bavi sociologija prava.
U formalne izvore prava
međ. org. spadaju: 1. Konstitutivni akti međunarondih organizacija i njihova
tumačenja, 2. ugovori koje međ. org. sklapaju s drugim subjektima međ. prava
vezani uz djelokrug rada međ.org. a čija obaveznost proizlazi iz konstitutivnih
akata organizacija; 3. pisani propisi koji nisu ugovornog značaja: statuti,
pravilnici, poslovnici, zaključci i sl. 4. pravotvorna praksa međ. org. 5. odluke nadležnih organa kao sto je npr.
odluka o prijemu novih članova i druge odluke; 6. običajna pravna pravila
nastala u praksi njenih organa i država članica. Ova pravila su dopunskog
karaktera; i 7. pravila sadržana u općim izvorima međ. prava definisana čl. 38.
Statuta Međ. suda u Hagu.
2. Pojam međunarodnih
organizacija
Međunarodne
organizacije su subjekti međ. prava koji za razliku od država ne posjeduju
teritoriju, stanovništvo niti ih odlikuje suverena vlasta ali one posjeduju
pravni subjektivitet kako u unutrašnjem tako i u međ. pravu. Ono što
karakteriše međ- org. je da one predstavljaju institucionalni oblik saradnje
izmedu država osnivača. Radi zadovoljenja neke zajedničke potrebe ili interesa
država trajnog karaktera, države osnivaju međ. org. zaključenjem ugovora o
osnivanju međ. org. Taj ugovor predstavlja osnivački akt međ. org. koji
sadrži: ciljeve i nadležnost org.,njene organe, njihove odnose i nadležnosti,
način donošenja odluka, način finansiranja, prava i dužnosti drž. članica kao i
druga pitanja. Svaka međ. org. ima svoje
stalne organe koji predstavljaju dokaz
institucionalizacije međ. saradnje između njenih članova. Org. ostvaruje
funkcije radi kojih je obrazovana
pomoću tih organa. Svaka međ. org. ima najmanje tri organa za ostvarivanje
svojih funkcija: Plenarni, Izvršni i Administrativnotehnički organ.
Plenarni
ili skupštinski su oni kojima su zastupljene sve države članice org. To su
konferencije država članica koje se sastaju na redovnim i vanrednim
zasjedanjima. Naziv plenarnog organa utvrdjuje se osnivačkim aktom i razlikuje
se od org. do org. Gotovo svi plenarni org. utvrđuju opštu politiku međ. org.i
razmatraju izvještaje o radu drugih organa međ org. Plenarni organi u pravilu
ne danose obavezujuće odluke nego preporuke koje imaju neobavezujuću ulogu. lzvršni organi osiguravaju kontinuitet
rada org. između plenarnih zasijedanja. Uži su po sastavu a njihova org.
struktura je u funkciji brzog i efikasnog ostvarivanja ciljeva i zadataka org.
Pored glavnih međ. org. mogu imati i druge: pomoćne i sudske organe. Pomoćne
organe osnivaju glavni org. na temelju ovlasti koje su im date osnivačkim
aktom, radi obavljanja nekih tačno određenih poslova. Pomoćni organi međ.org u
svom radu podvrgnuti su nadzoru organa koji ih je osnovao.Neki pomoćni organi
su po svojoj prirodi neovisni u radu od organa koji ih je osnovao: Međ.
krivicni sud za bivsu Jugoslaviju (iCTY) ;Međ. krivicni sud za Ruandu (ICTR).
Sudski organi međ. org. su u svome radu neovisni od organizacije koja ih je
osnovala.
S obzirom na stepen
povezanosti sa međ. org. sudske organe dijelimo na tri grupe: prvu grupu
čine sudovi koji su osnovani ustavnim aktom međ. org.(Stalni sud međ. pravde
osnovan Paktom Lige naroda i Međ. sud u Hagu osnovan Poveljom UN za ljudska
prava, Medjuamericki sud za ljudska prava, Međ. sud za pravo mora. Drugu
grupu čine sudski organi koju su u
tijesnoj vezi sa rneđ. org. unutar koje djeluju (Administrativni
tribunal UN vezan za Generalnu skupstinu UN kao i dr. administrativni sudovi
međ. org. Treću grupu čine kvazisudski organi stvoreni radi nadzora nad
izvršenjem nekog međ. ugovora zaključenog unutar medj. org. (Odbor za prava
čovjeka osnovan Međ. paktom o građanskim i političkim pravima i Odbor za
ekonomska, socijalna i kulturna prava osnovan Međ. paktom o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.
3. Akti
međunarodnih organizacija
Prema stepenu
obaveznosti razlikujemo pravno neobavezujuće i pravno obavezujuće akte
međunarodnih organizacija. U pravno neobavezujuće spadaju: Obicne
preporuke veoma su česte u praksi međ.org. Državama članicama se preporučuje da
nešto učine jer je to poželjno sa aspekta ciljeva međ. org. Preporuke sa
obavezom izvještavanja također su neobavezujući akti gdje traže izvještavanje o
stanju u određenoj oblasti. Tehničke preporuke u pravilu su pravno
neobavezujući akti ali stvarno obavezujući jer se odnose na tehničke zahtjeve
koji su izraz funkcionalne nužnosti za uređenje neke oblasti na određen
način.Prividne preporuke kojima se poziva na izvršenje neke postojeće
međpravne obaveze država clanica iz djelokruga međ.org. Odnose se na pravne
obaveze država članica.
Pravno
obavezujući akti međunarodnih organizacija su: Osnivacki akti međ. org.
koji su kao međ. ugovori obavezujući za članice međ. org. po
pravillm a međ. ugovornog prava. Za osnovanu medunarodnu org. to su njihovi
ustavi. Neki zaključci međ. org. usvojeni u formi rezolucija,
odluka i sl. kojlma je nužno na jedinstven način regulisati neka pitanja od
značaja za funkcionjsanje organizacije. Ta pitanja mogu se ticati članstva org.
finansiranja org., prava i obaveza država članica i dr.
Akti organizacija čija obaveznost proizilazi iz osnivačkog akta org. Ti
akti odnose se na pitanja iz nadležnosti organizacije kao što su operacionalnl
akti. Ovdje spadaju i rezolucije i odluke Savjeta sigurnosti doneseni u skladu
sa poglavljem VlI Povelje.
Presude sudskih organa međ, org.
takoder
su pravno obavezujuće. Države su dužne da se povinju odlukama sudskih i
kvazisudskih organa međ. org. Ugovori o sjedištu međ. org. nesumnjivo
su pravno obavezni po pravilima međ. ugovornog prava.
4. Historijski
razvoj međunarodnih organizacija
Prve stalne međ. org. nastale su u XIX vijeku kao sredstvo vođenja
međ. odnosa i razvoja saradnje medu državama. One su evolulrale iz ad hoc multilateralnih
konferencija sazvanih od država da se bave nekim posebnim pitanjima kao što je
npr. Bečki kongres iz 1815. godine sazvan nakon Fran. revoluclje iz 1789.
godine, i poraza Napoleona. Na kongresu je ustanovljen savez evropskih sila
poznat kao Sveta alijansa. Rane međ. org. bavile su se tehnickim,
nepolitickim pitanjima kao sto su riječne komisije za Rajnu i Dunav. U
drugoj polovini XIX vijeka osnivaju se administrativne unije (upravni
savezi) kao sto je Međ. telegrafska unija osnovana 1865. god. Nakon I svjetskog
rata na Versajskoj mirovnoj konfereneiji 1919 stvorena je Liga (Drustvo) naroda (1920-1946), sa
sjedistem u Ženevi, na inicijativu americkog predsjednika Woodraw Wi/sona mada
SAD nikad nije postala njenom članicom. Temeljni akt Lige bio je Pakt lige naroda, sastojao se od 26.
članova. Cilj osnivanja Lige naroda bio je očuvanje međ. mira i sigurnosti.
Pakt Lige naroda sadržavao je odredbe radi sprečavanje vođenja napadačkog rata.
Tadašnja političko pravna teorija objašnjavala je da je pravo na rat sastavni
dio državnih atributa, ali da su se države koje su članice Lige same obavezale
da neće vršiti to svoje pravo mimo uvjeta iz Pakta Lige naroda. Paralelno sa
Ligom stvarena je i Medunarodna organizacija rada. Krajem II svjetskog rata
dolazi do osnivanja Ujedinjenih nacija. Nakon njegovog okončanja rata dolazi do formiranja
velikog broja međ. vladinih i nevladinih organizacija tako da se njihov broj
računa u hiljadama.
Međ. org. sada igraju značajnu ulogu u međ. odnosima kao i u
razvoju međ. prava. Njihove funkcije uključuju; osiguranje foruma radi
utvrđivanja, raspravljanja i vijećanja o pitanjima od opšteg interesa;
djelovanje kao sredstvo za preduzimanje akcija kojima se rješavaju međ.
problemi; osiguranje mjesta za prihvatanje i razvoj pravila od zajedničkog
interesa; osiguranje foruma za rješavanje međ. sporova i kao sredstva za
osiguranje mehanizama za unapređenje, nadzor i superviziju poštivanja
dogovorenih pravila.
5. Vrste međunarodnih organizacija
Dijelimo ih po više različitih kriterija.
Po vrsti osnivača dijelimo ih na vladine i nevladine organizacije. Vladine osnivaju države međ. ugovorom
koji je ujedno i osnivački akt međ. organizacije. One stiču međ.pravni
subjektivitet odvojen od subjektiviteta država osnivača i država članica rneđ.
organizacije. U nekim međuvladinim org. članice nisu države nego neka državna
tijela kao što su centralne banke, željeznice i sl. Nevladine međ. org. (eng.INGO) su vrsta organizacija civilnog
društva koje su nedržavne i neprofitne org., i koje služe javnom dobru ili
interesu određene društvene grupe, koje osnivaju pojedinci ili grupe pojedinaca
iz vise različitih država za razliku od nevladinih org. (eng. NGO) čiji su osnivači pojedinci iIi
grupe iz samo jedne države.
Uloga međ. org. u međ. pravnom
sistemu je neformalna. One utiču na donošenje propisa te vrše nadzor nad njihovim izvršenjem.
Najvidljivija uloga ima je na polju ljudskih prava i zaštite čovjekove okoline.
Postoje i nevladine org. ovlaštene od vlada država za obavljanje
određenih poslova kao što je Crveni krst(križ), takođe mogu imati savjetodavni
ili posmatrački
status. Ekonomski i sociialni savjet UN u
rezoluciju 1996/31 iz 1996. god. utvrdio je kriterije koji moraju biti
primijenjeni prema nevladinim međ. org. za stjecanje savjetodavnog statusa. To
su: a) organizacija se treba baviti pitanjima koja ulaze u nadležnost
Ekonomskog i socijalnog savjeta i njegovih pomoćnih tijela; b) ciljevi i svrha
organizacije moraju biti u skladu sa duhom, svrhom i načelima Povelje UN, c)
mora imati ustanovljeno sjediste i izvrsni organ; d) mora imati demokratski
usvojen "ustav" i legitimitet u zastupanju svojih clanova; e) mora
imati nevladin karakter, te ne biti osnovana od vladinog tijela kao ni
meduvladinim sporazumom. U okviru Savjeta Evrope usvojena je Evropska konvencija o priznanju pravnog personaliteta međ.
nevladinih org. iz 1986. Potpisnice konvencije priznaju pravni
personalitet nevladinim organizacijama registrovanim u državama članicama
konvencije. Države mogu odbiti primijenu Konvencije jedino u slučaju da NVO,
koja se poziva na njenu primjenu, svojim ciljem ili stvarnom djelatnošću: a)
ugrozava drzavu ili javnu sigurnost, onemogucava sprečavanje nemira iii
zlocina, ugrozava zdravlje Ijudi iii moral, odnosno prava i
slobode drugih Ijudi; ili b) ugrozava međudržavne odnose, odnosno mir i
međ.sigurnost. Značaj nevladinih org. uočen je još 1952. godine, kada im je
omogućeno sticanje tzv. konsultativnog statusa. Međ. nevladine org. sa
savjetadavnim statusom su od 1976. godine povezane u Odbor međ. nevladinih
organizacija. Saradnja međ. nevladinih org. sa Savjetom Evr. prisutna je i
prilikom izrade i nadzora nad primjenom različitih vrsta međ. konvencija i
drugih akata kao što su: EKLJP, konvencije o priznavanju pravnog personaliteta
međ. nevladinim org., Europska konvencija za sprečavanje mučenja i nečovjecnag
ili ponizavajuceg postupanja ili kazne, Evropska povelja o regionalnim ili
manjinskim jezicima i dr.
Glavni organi nevladinih međunarodnih
organizacija su:
Plenarni organ koji se sastoji od predstavnika svih država članica organizacije.
Ovaj organ nosi nazive: generalna skupstina, kongres, vijeće i sl. Obično se
sastaje periodično i odlučuje o općim pitanjima kao što su usvajanje, izmjene i
dopune akata organizacije, prijem i isključenje iz članstva, finansijskim
pitanjima kao i o izvještajima drugih organa organizacije. Izvršni organ koji
obavlja izvršne poslove organizacije. Susrećemo ga pod nazivima: izvršni odbor,
odbor direktora i sl. Sprovodi politiku org. i izvršava odluke plenarnog organa
te nadzire rad generalnog sekretara org. Administrativno tehnicki organ
obavlja administrativno tehnicke i stručne poslove za potrebe org. Običnon
je smješten u sjedištu org. te na neki način predstavlja njeno središte sa
kojim se često identifikuje čitava org. Generalni sekretar rukovodi
svakodnevnim aktivnostima org. i sef je administrativnom i tehničkom osoblju. Predsjednik
predstavlja organizaciju i predsjedava sjednicama plenarnog organa. Pored
ovih glavnih organa org. imaju blagajnika koji sa bavi finansijskim pitanjima
kao i različite pomoćne organe.
Po opsegu nadležnosti razlikujemo opće i specijlizirane međunarodne nevladine
organizacije
Opće se bave se najširim
spektrom različitih pitanja radi čijeg vršenja su osnovane. Primjer su
Ujedinjene nacije. Iz njenog osnivačkog akta Povelje UN vidimo da su to:
politicka, ekonomska i socijalna pitanja, mirno rjesavanje medunarodnih
sporova, primjena sankcija prema narusiteljima medunarodnog mira i sigurnosti i
mnoga dr. pitanja.
Za razliku od ovih specijalizirane
organizacije se mogu baviti sarno uskim spektrom poslova radi čijeg
vršenja su osnovane. Primjer su Međ. monetarni fond ili Svjetska zdravstvena
organizacija.
Globalne ili
univerzalne su one međ. org. koje okupljaju ili su otvorene
za pristup svih ili skoro svih država svijeta. U ovu grupu spadaju UN, njene
specijalizirane agencije, Svjetska trgovinska organizacije i mnoge druge
org. Regionalne međ. obuhvataju geografski uži krug država i otvorene su za pristup
državama iz tačno određenog regiona iii koje posjeduju neku regionalnu
odliku. To spadaju: Evropska unija, Arapska liga i sl.
Po stepenu ovlasti i domašaja odluka međ. org. se dijele na: koordinirajuće i
nadnacionalne. Koordinirajuće međ.
organizacije koordiniraju uzajamnu saradnju država članica org. Odluke u
organima ovih organizacija donose se većinom glasova iz država svih članova
org. Donesene odluke imaju snagu pravno neobavezujućih preporuka. Nadnacionalne
međ. org. imaju nadležnost donošenja obavezujućih odluka za države
članice organizacije. Najpoznatija je Evropska unija.
6. Priviliegije i imuniteti međunarodnih organizacija
Međ. organizacijama potrebne su određene privilegije i imuniteti
kako bi mogle uspješno ostvarivati prava i izvršavati obaveze. Privilegije i
imuniteti potrebni su kako samoj međ.org. tako i njenim službenicima. Kao
posebni izvori prava privilegija i imuniteta međ. org. i njenih službenika
navode se: a) osnivacki akti međ. org. za države članice org. b) ugovor o
sjedištu zaključen između međunarodne org. i države sjedišta; c) Konvencija o
privilegijama i imunitetima UN iz 1946. god. i Konvencija o privilegijama i
imunitetima specijaliziranih agencija UN iz 1947.god. d) unutrašnje pravo i
pravna praksa države sjedišta; e) običajno međ. pravo; f) opća načela prava
priznata od civiliziranih naroda.
Pod međ. službenicima podrazumijevamo samo osobe koje u
diplomatskom svojstvu djeluju u ime neke međ. org. Međunarodni službenici uživaju samo funkcionalni imunitet.
Izvorni nosilac tih
privilegija i imuniteta je međ. org.
Vrste privilegija i imuniteta međ.org.
Međ. org. uživaju sljedece privilegije i imunitete: imunitet od
jurisdikcije, nepovredivost prostora i arhiva, fiskalne i valutne privilegije,
sloboda komuniciranja, pravo izdavanja putnih isprava.
Obim privilegija i imuniteta koje uživaju međ. službenici uži je u
odnosu na privilegije i imunitete koje uživaju diplomatski agenti država.
Konvencija o privilegijama i imunitetima UN iz 1946. godine daje privilegije i
imunitete, oslobođenja i olakšice date prema međ. pravu šefovima diplomatskih
misija generalnom sekretaru i svim njegovim pomoćnicima, njihovim bračnim
drugovima i maloljetnoj djeci. Privilegije i imuniteti daju se funkcionerima
isključivo u interesu UN, a ne radi njihove lične koristi.
IX.
UJEDINJENE NACIJE
1.
Osnivanje Ujedinjenih nacija
Izraz UN prvi
put je upotrijebljen od strane američkog predsjednika Roosevelta u Deklaraciji
UN od 1. Januara 1942. godine kada su se predstavnici 26 država obavezali da će
nastaviti borbu protiv sila osovine. Na Moskovskoj konferenciji održanoj u
oktobru 1943. godine, usvojena je zajednička deklaracija četiri nacije SAD,
Velike Britanije, Sovjetskog Saveza i Kine. Vlade ovih drzava "ujedinjene
u odlučnosti, u saglasnosti sa deklaracijom UN iz januara 1942. godine" ,i
kasnijim deklaracijama... priznajući nužnosti brze i mirne tranzicije iz rata u
mir i ustanovljenja i održanja međunarodnog mira i sigurnosti sa najmanjim
skretanjem svjetskih ljudskih i ekonomskih resursa zanaoružanje; zajednički
izjavljuju; da oni priznaju nužnost ustanovljavanja što prije je to moguće opće
međunarodne organizacije, utemeljene na principu suverene jednakosti svih
država koje vole mir i otvorene za članstvo svim takvim državama, velikim i
rnalim,. radi očuvanja međunarodnog mira i sigurnosti." Povelja UN
potpisana je 26. juna 1945. godine, kada su se predstavnici 50 država, sastali
u San Francisku na Konferenciji UN radi stvaranja međunarodne organizacije.
Poljska koja nije bila predstavljena na konferenciji potpisala je Povelju
kasnije i postala jedna ad 51 izvornih članova UN. Povelja UN se sastoji iz 111 članova podijeljenih
u XIX Poglavlja. Statut Međunarodnog suda a u Hagu sastavni je dio Povelje UN.
2.
Ciljevi i načela ujedinjenih nacija
U preambuli Povelje UN navodi se: „Mi narodi UN
rijeseni... da spasimo buduća pokoljenja užasa rata ... " na koji način je
određen opći cilj osnivanjaUN. Ciljevi Ujedinjenih nacija su:
1.
Održanje međunarodnog mira i sigurnosti i u tu svrhu preduzimanje efikasnih
kolektivnih mjera radi spriječavanja i otklanjanja prijetnji minu, suzbijanje
akata agresije ili drugih povreda mira kao i postizanje mirnim putem, a u
skladu sa načelima pravde i međunarodnog prava, sređivanja ili rješavanja
međunarodnih sporova ili konfliktnih situacija koje bi mogle dovesti do povreda
mira;..............
2. Razvijanje prijateljskih odnosa među nacijama koji su zasnovani na poštivanju načela ravnopravnosti i prava naroda na samoopredjeljenje, te preduzimanje drugih odgovarajućih mjera radi učvršćivanja mira u svijetu;...............................
3. Ostvarenje međunarodne saradnje rješavanjem međunarodnih problema ekonomske, socijalne, kulturne ili humanitarne prirode, unapređivanje i podstjecanje poštivanja ljudskih prava i osnovnih sloboda za sve bez obzira na rasu, pol, jezik ili vjeru:.....
4. Postavljanje Organizacije kao središta za usklađivanje akcija preduzetih radi postizanja ovih zajedničkih ciljeva."
2. Razvijanje prijateljskih odnosa među nacijama koji su zasnovani na poštivanju načela ravnopravnosti i prava naroda na samoopredjeljenje, te preduzimanje drugih odgovarajućih mjera radi učvršćivanja mira u svijetu;...............................
3. Ostvarenje međunarodne saradnje rješavanjem međunarodnih problema ekonomske, socijalne, kulturne ili humanitarne prirode, unapređivanje i podstjecanje poštivanja ljudskih prava i osnovnih sloboda za sve bez obzira na rasu, pol, jezik ili vjeru:.....
4. Postavljanje Organizacije kao središta za usklađivanje akcija preduzetih radi postizanja ovih zajedničkih ciljeva."
Načela
Ujedinjenih nacija:
"Organizacija i
njeni članovi će pri ostvarivanju ciljeva, navedenih u Članu 1. postupati u
skladu sa sljedećim načelima:
1.
Organizacija počiva na načelu suverene jednakosti svih njenih članova;
2.
Svi članovi će, da bi se svakom od njih osigurala prava i povlastice koji
proističu iz članslva, savjesno ispunjavati obaveze koje su preuzeli u
saglasnosti sa ovom Poveljom;
3.
Svi članovi će rjcešavati svoje međunarodne
sporove mirnim putem na takav način da mir i sigurnost, kao ni pravda ne
budu ugroženi;
4.
Svi članovi će se u svojim ·međunarodnim odnosima uzdržavati od prijetnje silom
ili upotrebe sile protiv teritorijalnog integriteta ili političke nezavisnosti
svake države, ili na bilo koji drugi način koji nije u saglasnosti sa ciljevima
UN;
5.
Organizacija će nastojati da države koje nisu članice UN postupaju u skladu sa
ovim načelima, ukoliko je to potrebno radi održavanja međunarodnog mira i
sigurnosti;
6.
Ništa u ovoj Povelji ne daje ovlaštenje UN da se upliću u pitanja koja se po
svojoj suštini nalaze u unutrašnoj nadležnosti svake države, niti će
zahtijevati od država članica da podnose takva pitanja za rješavanje po ovoj
Povelji; ali ovo načelo neće prejudicirati
primjenu prinudnih mjera po poglavlju VII Povelje.
3.
Članice Ujedinjenih nacija
Članice UN dijele se na
iskonske i naknadno primljene. lskonske (prvobitne) članice UN su sve one
države koje su učestvovale na osnivačkoj konferenciji UN u San Francisku i potom
ratifikovale Povelju u skladu sa clanom 110. Povelje. Njih je sa Poljskom bilo
51. Iskonske članice su odlučivale o prijemu novih država u članstvo. Prijem
svake takve države u članstvo UN
sprovodi se na osnovu odluke Generalne skupštine, a po preporuci Savjeta
sigurnosti. Savjet sigurnosti prilikom davanja preporuka cijeni da li se radi o
miroljubivoj državi i da li je ona sposobna izvršavati obaveze koje su uslov za
prijem u članstvo. Bivša Jugoslavija je bila jedna od država osnivača UN i
prema tome njena iskonska clanica. Što se tiče Bosne i Hercegovine ona je
primljena u članstvo Ujedinjenih nacija nakon disolucije bivse SFRj kao
naknadno primljena članica. Bosna I Hercegovina je Rezolucijom Generalne
skupstine od 22. maja 1992. godine primljena u članstvo Ujedinjenih nacija sa
svim pravima i obavezama koje proizilaze iz članstva UN.
4.
Prava i dužnosti država članica Ujedinjenih nacija
Sve države članice UN
imaju pravo i dužnost učestvovati i glasati na zasjedanjima Generalne skupštine
o svim pitanjimakoja su na dnevnom redu zasijedanja. One imaju pravo biratt i
da budu birane u organima koje ona imenuje. U Generalnoj skupštini članice
Ujedinjenih nacija biraju članove Međunarodnog suda u Hagu, Generalnog
sekretara UN te članove pomoćnih organa. Države članice UN pozivaju se na sve
diplomatske konferencije u okviru UN, na kojima njihovi predstavnici mogu
raspravljati i odlučivati o predloženim nacrtima konvencija i a drugim
zaključcima.
5.
Posebni položaj stalnih članica Savjeta sigurnosti
Najveće sile pobjednice
u Drugom svjetskom ratu osigurale su za sebe povlašten položaj u Savjetu
sigurnosti. To su postigle kroz ustanovljenje dviju vrsta članica. Jedne su
stalne članice kojima je taj status osiguran u članu 23. Povelje u kojem su one
izričito navedene kao takve. Republika Kina, Francuska, Rusija kao nasljedniea
SSSR-a, Ujedinjeno Kraljevstvo Velike
Britanije i Sjeverne Irske i Sjedinjene Američke Države su stalni članovi
Savjeta sigurnosti.
Prema clanu 27. odluke u Savjetu sigurnosti donose se
potvrdnim glasanjem devet članova koje uključuju glasove svih pet stalnih
članica savjeta sigurnosti. Ukoliko bilo koja od njlh glasa suprotno smatra se
kao da je uložila veto i takva odluka ne proizvodi pravno dejstvo. Praktično je
nemoguće lišiti bilo koju od ovih država privilegovanog položaja u Savjetu
sigurnosti s obzirom na način na koji se vrše izmjene i dopune Povelje.
6.
Suspenzija, isključenje iz članstva i povlačenje iz UN
Član 5. Povelje
propisuje: "Članici Ujedinjenih nacija protiv koje je Savjet sigurnosti
preduzeo preventivnu ili prinudnu akciju, Generalna skupština može na preporuku
Savjeta sigurnosti privremeno obustaviti ispunjavanje prava i povlastica koje
ima svaka država po osnovu č1anstva u Organizaciji. Savjet sigurnosti može ponovo
uspostaviti ispunjavanje ovih prava i povlastica." Ovdje se radi o tzv.
velikoj suspenziji članice UN. Odluku o suspenziji donosi Generalna skupština
na prijedlog Savjeta sigurnosti. Razlog za suspenziju je preduzimanje
preventivnih i prinudnih mjera. Pored velike postoji i tzv. mala suspenzija.
Ona je predviđena članom 19. Povelje koji glasi: Članica UN koja je u zaostatku
sa uplatom svog financijskog doprinosa Organizaciji ne može učestvovati u
glasanju Generalne skupštine ako je iznos njenih zaostalih uplata jednak ili
veći od iznosa doprinosa koji je bila obavezna da plati prethodne pune dvije
godine.
7.
Položaj država nečlanica prema Povelji UN
Prijetnja silom ili
upotreba sile u rješavanju međunarodnih sporova je zabranjena. Poveljom je
propisano da Organizacija osigurava da države koje nisu članice UN postupaju u
skladu sa njenim načelima u mjeri u kojoj je to potrebno za održavanje
međunarodnog mira i sigurnosti. Organizacija
i njene države članice mogu državu nečlanicu UN prisiliti na poštivanje rezolucija Savjeta sigurnosti.
8. Organi
Ujedinjenih nacija
Povelja UN-a predviđa 6 glavnih organa UN-a: Generalnu skupštinu, Savjet
sigurnosti, Ekonomski i socijalni savjet, Starateljski savjet, Međunarodni Sud
u Hagu i Sekretarijat. Povelja također predviđa mognćnost osnivanja pomoćnih
organa ukoliko to bude potrebno.
8.1. Generalna
skupština
Generalna skupština je
plenarni organ koji sačinjavaju svi članovi UN u kome su sve države
zastupljene sa najviše po pet predstavnika,
a svaka članica ima po jedan glas. Nadležnost Generalne skupštine
je trojaka: opća, supsidijarna i konkurentna.
Generalna skupština ima opštu
nadležnost. Ona može raspravljati o svim pitanjima ili predmetima koji ulaze u okvir Povelje ili se odnose na
ovlaštenja ili zadatke bilo kojeg drugog organa predviđenog Poveljom. O svim
tim pitanjima ona može davati preporuke državama članicama, Savjetu sigurnosti
i drugim organima Ako neko pitanje koje prema Povelji spada u nadležnost UN
nije izričito data u nadležnost nekom drugom organu, za njegovo razmatranje je
nadležna Generalna skupština te u takvom slučaju govorimo o njenoj
supsictijarnoj nadležnosti. Kada njena nadležnost postoji paralelno sa
nadležnošću nekog drugog organa onda govorimo o njenoj konkurentnoj
nadležnosti. Generalna skupština daje preporuke u cilju: unapređenja
saradnje na političkom polju i
podstjecanja progresivnog razvoja međunarodnog prava i njegove kodifikacije i unapređenja međunarodne saradnje
na ekonomskom, socijalnom,
kulturnom prosvjetnom i zdravstvenom polju. Generalna
skupština ima tri vrste zasijedanja: redovna, vanredna i hitna vanredna.
Redovna se sazivaju svake godine, po pravilu u septembru po potrebi se
produžavaju u narednu kalendarsku godinu. Vanredna zasijedanja saziva generalni Sekretar na zahtjev Savjeta sigurnosti ili većine članica UN. Generalna skupština ima više stalnih i ad
hoc organa za različite djelatnosti. To su glavni odbori, odbori, savjeti i
paneli, radne grupe i druga tijela. Ima 6. glavnih odbora i to: prvi za
razoružanje i međunarodnu sigurnost, drugi za ekonomska i finansijska pitanja,
treći za socijalna, humanitama i kulturna pitanja, četvrti za posebna politička
pitanja i dekolonizaciju, peti administrativni i budžetski odbor i šesti pravni
odbor.
8.2. Savjet sigurnosti
Savjet sigurnosti je izvršni organ Ujedinjenih nacija. Sastoji se od
petnaest država članica od čega su pet stalne članice a deset bira Generalna
skupština dvotrećinskom većinom na mandatni period od dvije godine. Stalne
članice Savjeta sigurnosti su Francuska, Kina, Ruska federacija umjesto ranijeg
Sovjetskog Saveza, Sjedinjene Američke Države i Velika Britanija Savjet
sigurnosti preporučuje Generalnoj skupštini prijem, suspenziju i isključenje
država iz članstva UN· a, te imenovanje Generalnog sekretara, a sa Generalnom
skupštinom učestvuje u paralelnom postupku izbora sudija Međunarodnog suda u
Hagu. Savjet sigurnosti može osnivati pomoćne organe za obavljanje njegovih
zadataka. U ovom trenutno on ima preko 1540. odbora i drugih pomoćnih organa.
Među njima su najpoznatiji: odbor za protivterorizam, Međunarodni krivični sud
za bivšu Jugoslaviju , Međunarodni krivični sud za Ruand, Odbor za vojno
osoblje, Misija za sprovođenje mirovnih misija, Odbor za sankcije i drugi stalni
odbori i ad hoc odbori.
8.3. Ekonomski i
socijalni savjet
Ekonomski i socijalni savjet sastoji se od 54 člana UN koje bira
Generalna skupština dvotrećinskom većinom prisutnih članova koji
glasaju. Svaki član ekonomskog i
socialnog savjeta ima jednog predstavnika u Savjetu. Zasjedanja se održavaju 2. puta godišnje, u proljeće i jesen, u Ženevi.
U vršenjul svojih nadležnosti, ekonomski i socijalni savjet osniva stalne
odbore, tzv. funkcionalne komisije i regionalne komisije. Ekonomski i
socijalni savjet je nadležan za bavljenje ekonomskim, socijalnim, kulturnim, prosvjetnim, zdravstvenim i srodnim
predmetima i može da daje
preporuke u svim ovim pitanjima Generalnoj skupštini, clanovima UN i zainteresiranim specijaliziranim agencijama. Ekonomski i
socijalni savjet zaključuje sporazume sa specijaliziranim agencijama kojima se
utvrđuju uslovi pod kojima se agencije povezuju sa Ujedinjenim nacijama.
8.4. Starateljski
savjet
Starateljski savjet je bio osnovan radi provođenja međunaradnog sistema
starateljstva iz poglavlja XII Povelje Ujedinjenih nacija. Nakon što je
posljednje starateljsko područje Palou na Pacifiku steklo nezavisnost 1. 1.
1994. godine, Starateljski savjet je suspendovao svoju djelatnost.
8.5. Međunarodni sud u
Hagu
Medunarodni sud u Hagu
je glavni sudski ol'gan UN·a.'" Nasljednik je Stalnog suda medunarodne
pl'avde, kojeg je osnovala Liga narada 1920. godine. Medl1narodni sud u Hagll osnovan je Poveljom UN~a, a Statut suda je sastavni dio Povelje UN.
8.6.
Sekretarijat
Sekretarijat se sastoji od Generalnog Sekretara i pomoćnog osoblja.
Generalnog Sekretara imenuje Generalna Skupština na preporuku Savjeta
sigurnosti. On je najviši administrativni službenik UN, ali obavlja i značajne političke funkcije. U
njegovoj nadležnosti je i
priprema budžeta Organizacije, registrovanje i publikovanje međunarodnih
ugovora, predstavljanje Organizacije, akreditovanje diplomatskih predstavnika država članica kao i obavljanje drugih
poslova
koje mu povjere drugi glavni organi UN. Generalni sekretar UN može pokrenuti
postupak u cilju stjecanja
relevantnih podataka o bilo kojem sporu iii sukobu u kojem nadležni organi UN trebaju postupati
u cilju očuvanja međunaradnog mira i sigurnosti.
Uloga Generalnog sekretara je u praksi nadmašila propise Povelje. Generalni
sekretar i osoblje Sekretarijata su nazavisni u svom radu.
Generalni sekretar imenuje osoblje
sekretarijata prema pravilima koja utvrđuje
Generalna skupština vodeći računa o marljivosti, stručnosti, neporočnosti
kao i o najširoj mogućoj geografskoj osnovi. Generalni sekretar podnosi
Generalnoj skupštini godišnji izvještaj o radu organizacije.
9.
Pregled specijaliziranih agencija (ustanova)
u okviru Ujedinjenih nacija
9.1.
Uvod -
Specijalizirane ustanove su samostalne međ. org. koje imaju specijaliziranu
nadležnost. One se osnivaju ugovorima zaključenim između zainteresiranih država koje postaju njihove članice.
Razne specijalizovane agencije
ustanovljene međ. sporazumima, koje imaju široke međ. odgovornosti na ekonomskom, socijalnom, kulturnom,
prosvjetnom, zdravstvenom i srodnim
poljima, što je utvrđeno
njihovim osnovnim statutima, povezane
su sa Ujedinjenim nacijama sporazumima koje su zaključili sa Ekonomskim i
socijalnim savjetom, kojim se utvrđuju uvjeti pod kojim se agencija u
pitanju povezuje sa UN-om. Svaka
specijalizlrana agencija je poseban subjekt M.P.-a. Po prostoru djelovanja i po članstvu, specijalizirane agencije su univerzalne
međunarodne organizacije. U većini specijaliziranih ustanova primjenjuje se
načelo jednakog prava svih država članica u njihovom plenarnom organu. Većina specijaliziranih ustanova ima sličnu
strukturu.
9.2.
Međunarodna organizacija rada (ILO)
Osnovana je Versajskim
mirovnim sporazumom iz 1919. godine.
Odredbe dijela XIII Versajskog Sporazuma
odnoslle su se na ovu organizaciju.
Sjedište Organizacije je u Ženevi. Međunarodna organizacija rada bila je
tijesno povezana Ligom Naroda pa ju je
trebalo nakon propasti Lige prilagoditi
novim okolnostima.Članovi Međunarodne organizacije mogu biti države članice UN ali i
one koje to nisu u skladu sa procedurom
propisane Ustavom. Danas su 183. države članice Organizacije.
Član 2. Ustava predviđa postojanje tri gIavna organa organizacije. To su: Opća
konferencija (Međunarodna konferencija rada), Upravno vijeće Međunarodni ured rada.
Opća
konferencija je sastavljena od predstavnika svih
država članica. Opća konferencija je povremeni sastanak predstavnika svih drzava članica. Svoje odluke
donosi vecinom glasova a dvotrećinska vecćina se traži samo za određena pitanja predviđena članom
17. (2).
Upravno vijeće sastavljeno je od 56
delegata izabranih na period od tri
godine .Od tog broja polovina. tj. 28 su predstavnci vlada 14 predstavnici radnika a 14 predstavnici poslodavaca. Upravno
vijeće bira predsjednika i dva potpredsjednika iz reda svojih članova. Jedan od
njih mora biti predstavnik vlada, drugi radnika a treći poslodavaca.
Međunarodni ured rada
je
administrativnotehnički organ Organizacije sa sjedištem u Ženevi. Na čelu ureda
se nalazi direktor kojeg imenuje Upravno vijeće prema čijim uputama djeluje.
Direktor je odgovoran za rad Ureda, imenuje njegovo osoblje vodeć i računa između ostalog i o regionalnoj i polnoj zastupljenosti.
Osnovni zadatak
Organizacije je poboljšanje položaja radnika i uvjeta rada.U tome najznačajniju ulogu ima Konferencija koja usvaja
zaključke u obliku nacrta konvencija
ili preporuka koje usvaja dvotrećinskom većinom.U sastavu organizadje
djeluje Odbor stručnjaka koji ispituje izvještaje država članica o primjeni
ratificiranih konvencija i preporuka. Također u sastvu Organizacije djeluje i Upravni sud čiji je zadatak
rješavanje sporova uposlenika sa Organizacijom.
9.3. Organizacija za poljoprivredu i prehranu (FAO)
Osnovana je 1943.
godine, u Hot Springsu u SAD. Sekretarijat i gIavni sekretar imaju sjedište u Rimu.Osnovni zadatak a ove Organizacije je U
ostvarenju "slobode čovječanstva od gladi" .U cilju
ostvarivanja tog zadatka Organizacija sakuplja. analizira, proučava, tumači i širi informacije vezane za
poljoprivredu i prehranu.Također, daje savjete i preporuke, organizira misije
stručnjaka te unapređuje obrazovanje u pogledu pitanja vezanih za poljoprivredu i prehranu kao i za upravljanje hranom. Glavni organi Organizacije su:o
Konferencija, Savjet te glavni direktor i njegov ured. Konferencija je
plenarni organ sastavljen od predstavnika svih članica Organizacije koji se sastaje na redovna zasijedanja svake dvije
godine. Njene funkcije su
raznovrsne i odnose se na utvrđivanje politike Organiizacije,
budžet, usvajanje općih akata donošenje preporuka i druga pitanja.Savjet
je izvršni organ Organizacije sastavljen od 49. država članica izabranih od strane Konferencije. On prema
ustavu ima one ovlasti koje mu prenese Konferencija. Glavnog
direktora FAO imenuje Konferencija na mandat od šest godina
sa mogučnošću reizbora na period od četiri godine. On upravlja svojim uredom.
koji je po svojoj prirodi administrativno tehnički organ Organizacije.
9.4. Organizacija Ujedinjenih nacija za prosvjetu,
nauku i kulturu (UNESCO)
Sjedište je u
Parizu osnovana je 1945. godine u Londonu usvajanjem Ustava Organizacije, Svrha osnivanja ave Organizacije je doprinos međunarodnom miru i
sigurosti kroz obrazovanje, nauku i kulturu u cilju
unapređenja pravde, vladavine prava i poštivanje ljudskih
prava i osnovnih sloboda bez obzira na razlike u rasi, polu, jezikiu i
vjeroispovijesti . Članstvo UNESCO-a
otvoreno je svim državama clanicama UN-a a i nečlanicama po proceduri prijema
propisanoj Ustavom Organizacije. Prema
Ustavu UNESCO ima tri glavna organa. To su: Opća konferencija, Izvršni odbor i Sekretarijat.
Opća konferencija je plenami organ sastavljen od predstavnika
svih država članica Organizacije. U radu konferencije
može učestvovati najviše po pet predstavnika svake države članice. Konferencija
utvrđuje politiku i glavne smjernice rada Organizacije. Ona može sazivati
međunarodne konferencije
o pitanjima prosvjete, nauke i umjetnosti.
Izvršni odbor sastavljen je je
od 58 država članlca koje bira Opća konfereneija. Zadaci su mu mnogobrojni a
među njima su i pripremanje dnevnog reda Opće konferencije, nadzor nad
sprovođenjem programa usvojenih
od Opće konferencije, savjetovanje UN, preporuka prijema novih članova i drugo.
Sekreterijat je
administrativno tehnički organ UNESCO·a. Sastavljen je od Generalnog sekretara
i osoblja koje on imenuje vodeći računa kriterijima propisanim Ustavom.
9.5. Svjetska zdravstvena organizacija (WHO)
Osnovana je
1947.godone, sa sjedištem u Ženevi. Svrha osnivanja Organizacije je ostvarivanje najviše razine zdravlja za sve
narode što je uslov za očuvanje međunarodnog mira i sigurnosti. U
ostvarivanju te svrhe Organizacija djeluje kao centralno tijelo za koordinaciju zdravrstvenog rada.WHO
pomaže državama u unapređenju zdravlja
kroz pružanje tehničke
pomoći uključujućo i obavljanje epidemiološke i statističke službe.
Organizacija ima tri glavna organa: Svjetska zdravstvena skupština, Izvršni odbor i Sekretarijat.
Svjetsku zdravstvenu skupštinu čine predstavnici svih država članica.
Ona utvrđuje politiku Organizacije, imenuje generalnog direktora, nadzire rad lzvršnog odbora i generalnog
direktora, utvrđuje finansijsku politiku Organizacije i odobrava njen budžet a
tI njenoj nadležnosti su i druga najvažnija pitanja iz djelokruga organizacije.
lzvršni odbor je izvršni organ organizacije sastavljen od 34.
Člana imenovana
iz 34 članice organizacije od strane Svjetske zdravstvene skupštine na period od tri godine e sa mogućnosti reizbora. Njegov je zadatak sprovođenje odluka i politike koju utvrdi Skupština,
priprema dnevnog reda Skupštine i
drugo.
Sekretarijat je
administrativnotehnički organ Organizacije sastavljen od Generalnog sekretara i
administrativno tehničkog osoblja koje on imenuje u skladu sa utvrđenim
kriterijima.
9.6. Međunarodne finansijske ustanove
9.6.1. Svjetska Banka
Svjetska banka
je nastala kao posljedica Konferencije u Bretton Woodsu (SAD) 1944.
godine. Do danas se ona
razvila u Grupu svjetske banke koja
se sastoji od pet finansijskih organizacija. To su: a) Međunarodna banka za obnovu i razvoj (IBRD) b) Međunarodno
udruženje za razvoj (IDA) c)Međunarodna
finansijska korporacija(IFE) d)Agencija za jamstvo
mnogostranih ulaganja (MIGA) e)Međunarodni centar za rješavanje investicijskih sporova (ICSID)
Međunarodna
banka za obnovu i razvoj - osnovana je
Sporazumom o osnivanju koji je ujedno i njen Ustav. Razlog njenag osnivanja bio je obnova i razvoj
država članica razorenih u Drugom
svjetskom ratu, unapređenje privatnih stranih ulaganja,davanje zajmova,
unapređenje međunarodne trgovine, održavanje međunarodnog platnog prometa, poboljšanje radnih i
životnih uslova državama članicama.
Postoje dvije vrste članica
ove banke: iskonske koje čine sve
članice međunarodnog monetarnog fonda koje su u
određenom roku prihvatile članstvo u IBRD i naknadno primljene članice uz
poštivanje procedure prijema.
Glavni organi IBRD-a su; Odbor guvernera, Izvršni direktori i Predsjednik IBRD.
Odbor guvernera je plenarni organ koji čine guverneri svih država članica izabrani
u odbor na period od pet godina. Guverneri između sebe biraju predsjednika.
Međunarodno
udruženje za razvoj osnovano je sa ciljem unapređenja
ekonomskog razvoja., porasta produktivnosti i životnog standarda naročito u nerazvijenim dijelovima svijeta.U tom cilju
IDA osigurava finansijska sredstva radi zadovoljavanja finansijskih potreba tih
država davanjem povoljnih zajmova dopunjujući na taj nacin djelatnost lBRD.
Članovi IDA-e dijele se na iskanske i naknadno primljene, Organi IDA-e su;
Odbor guvernera, Izvršni direktori i Predsjednik.
Međunarodna
finansijska korporacija. osnovana je sporazumom a osnivanju međunarodne
finansijske korporacije. Njime je određena i svrha njenog osnivanja koja se sastoji u unapređenju razvoja i
poticaju privatnog poduzetništva i to naročito u zemljama u razvoju.. Članavo
IFC dijele se na iskonske i naknadno primljene. Glavni organi IFe su; Odbor
guvernera. Odbor direktora na čelu sa predsjednikom i Predsjednik Korporacije.
Agencije
za jemstvo mnogostranih ulaganja(MIGA) osnovana je sa
ciljem poticanja međunarodnih ulaganja i
to naročito u proizvodne svrhe u zemljama u razvoju. U ispunjavanju
svojih ciljeva MIGA izdaje garancije za strana ulaganja u državama članicama i nastoji osigurati
ulaganja kako bi povećala nivo investicija
u zemljama u razvoju. Glavni organi MIGA su; Savjet guvernera, Odlbor
direktora i Predsjednik sa osobljem Organizacije.
Međunarodni centar za
rješavanje investicijskih sporova (ICSID) osnavan je sa ciljem mirnog rješavanja investicijskih sporova između država članica s
jedne i državljana drugih država članica s druge strane. Sredstva za
rješavanje sporova propisana su osnivačkim aktom Organizacije a najčešće se
sastoji u mirenju i arbitraži.
Organi ICSID-a su
:Upravni savjet i Sekretarijat a tu su
jos i Odbor miriteija i Odbor
arbitara.
9.6.2.
Međunarodni monetarni fond (IMF) ili MMF
Je jedna od
finansijskih institucija stvorena u Bretton Woodsu 1944.godine. Njegova svrha
je unapređenje međunarodne monetarne saradnje,olakšavanje uravnoteženog rasta
međunarodne trgovineJ unapređenje zaposlenosti, ostvarenje monetarne
stabtlnosti, uspostava međunarodnog platnog sistema, podizanje životnog
standarda u državama članicama,saradnja i savjetovanje u međunarodnim
monetarnim pitanjirna i drugo. Postoje dvije vrsta č1anica IMF. To su: iskonske
i naknadno primljene. Najvažnija obaveza članica IMF je davanje doprinosa Fondu
prema kvotama utvrđenim prema ekonomskoj snazi država. Glavni organi IMF·a su:
Odbor guvernera. Izvršni odbor i Generalni sekreterijat i njegovo osoblje.
Odbor guvernera plenarni organ Fonda koji čine guverneri iii njihovi
zamjenici iz država članica, Odbor ima opštu i supsidijarnu nadležnost. On je
nadležan za sva pitanja koja spadaju u nadležnost fonda ali i sva pitanja iz nadležnosti Fonda
koja ne spadaju u nadležnost drugih organa spadaju u nadleznost Odbora guvernera.
Izvršni odbor
kaao
izvršni organ Organizacije je odgovoran za poslovanje
IMF a u svome radu podređen je Odboru guvernera. Sačinjavaju ga
izvršni direktori Srazmjerno članskim kvotama
te Generalni sekretar.
Generalnog direktora
IMF, koji ne smije biti iz
reda Izvršnih direktora ili Odbora guvernera, bira Izvršni odbor. Generalni
direktor je podređen u svom radu
lzvršnom odboru a nadređen svoiim
službenicima koje sam imenuje U skladu sa utvrđenim kriterijima.
9.6.3. Svjetska trgovinska organizocija (WTO)
Je proizišla
iz Općeg sporazuma o
tarifama i trgovini (GATT). Osnovana
je 1994. godine sporazumom u Marakashu sa
sjedištem u Ženevi. Svrha organizacije je utvrđena članom
i njenog osnivačkog akta. To je ostvarenje institucionaliziranih
trgovinskih odnosa između država članica organizacije j olakšanje
ostvarenja i unapređenja ciljeva navedenih samom osnivačkom aktu
Organizacije kao i u drugim brojnim međunarodnim sporazumima. Svrha
organizacije je j da bude centar za pregovore država članica u pogledu
međunarodnih trgovinskih odnosa i njihovog pravnog uređenja.Glavni
organi WTO su: Ministarska konferencija, Opći savjet i Sekretarijat.
9.7. Međunarodna organizacija za civilnu avijacijll (lCAO)
Osnovana je na Međunarodnoj konferenciji za civilno
zrakoplovstvo u Čikagu 1944. godine. Svrha njenog osnivanja je unapređenje
i povećanje sigurnosti zračnog prometa,
osiguranje razvoja međunarodnog civilnog
zrakaplovstva, zračnih cesta, zračnih luka, kao i ostvarenje sigurnog redovnog
,svrsishodnog i ekonomičnog zracnog prometa. Llanovi ICAO se dijele na iskonske
i naknadno primljenje. lCAO ima tri glavna organa: Skupštinu, Savjet i
Zrakoplovnu komisiju.
Skupštinu čine predstavnici svih
država članica. Sastaju
se jednom u tri godine na redovna zasijedanja, dok po potrebi
može imati i izvanredna zasijedanja.
Savjet je izvršni organ
Organizacije odgovoran u svom radu Skupštini. Sastavljen je od 36. Država
članica koje imenuje skupština.
Zrakoplovnu
komisiju čini 19. članova
izabranih od Sacjeta između Osobia koje prcdlože države članice Konvencije.
Pored toga Konvencija predviđa i Generalnog sekretara Organizacije koji
se nalazi na čelu osoblja organizcije sa sjedištem u Montrealu.
9.8. Međunarodna pomorska organizacija (lMO)
Osnovana je 1948.
godine pod nazivom Međuvladina pomorska savjetodavna organlzacija koja je 1982.
Godine, promijenila naziv u Međunarodna pomorska organizacija sa sjedištem u
Londonu.. Svrha Organizacij e je pružiti mehanizme za saradnju država na
polju pomorske plovidbe, razvijanje međunarodnih standarda sigurnosti na
moru, kako u pogledu plovidbe tako i u nadzoru i sprečavanju onečišćenja
morske okoline posebno sa brodova. Glavni organi Međunarodne pomorske
organizacije su: Skupština, Savjet, Odbor za sigurnost na moru , Odbor
za zaštitu morske okoline, Pravni
odbor, Odbor za tehničku saradnju i Sekretarijat.
9.9. Svjetska poštanska unija (UPU)
Jedna je od najstarijih međunarodnih
organizacija č iji korijeni sežu u
1874.godinu. Sjedište Unije je u Bernu-Švicarska a službeni jezik je francuski.
Cilj Organizacije je ostvarenje slobode poštanskog prometa kao i njegovo unapređenje .
Postoje dvije vrste članova Unije: iskonski i naknadno primljeni. Sve
Članice su stranke Svjetske
poštanske konvencije koja osigurava promet
poštanskih pošiljki i kupona za odgovor. Savez ima Savjetodavnu komisiju za poštanske studije. Organi
Unije su: Kongres, Upravni savjet, Savjet za poštanske djelatnosti
i Međunarodni ured.
9.10. Međunarodna unija za telekomunikacije (lTU)
Osnovana je 1865.
godine u Parizu pod nazivom Svjetska telegrafska unija.Svrha postojanja Unije utvrđena je članom 1.
Osnivačkog akta koji navodi kao
cilj Unije: održavanje i širenje međunarodne saradnje između svih država članica
na području telekomunikacija, unapređenje saradnje sa drugim međunarodnim organizacijama ali i sa
drugim subjektima (međuvladinim
i nevladinim) davanje tehničke pomoći zemljama u razvoju na području telekomunikacija, unapređenje
razvoja telekolmunikacijske tehnologije i drugo. Organi Unije su utvrđeni Osnivačkim aktom.
To su: Konferencija punomoćnika,
Savjet svjetske konferencijeo međunarodnim telekomunikacijama, Radiokomunikacijski sektor i
Radioregulacijski odbor, Sektor za telekomunikacijsku standardizaciju
uključujući skupštine za
telekomunikacijsku standardizaciju, Sektor za telekomunikacijski razvoj uključujući
svjetske i regionalne konferencije za razvoj telekomunikacija i Sekretarijat.
9.11. Svjetska meteorološka organizacija (WMO)
Osnovana je Konvencijom o svjetskoj meteorološkoj organizaciji
potpisanoj u Washingtonu 1947. godine. Svrha
njenog osnivanja koja se sastoji
u unapređenju međunarodne saradnje i uspostavi međunarodne mreže za meteorološka iIi hidrološka i druga
geofizička promatranja vezana
za meteorologiju, kao i uspostava i održavanje centara zaduženih za obavljanje meteorološke službe, ostvarenje
brze razmjene meteoroloških informacija i unapređenje standardizacije unutar meteorološke službe,
unapređenje hidroloških aktivnosti
kao i istraživačkih i edukacijskih djelatnosti vezanih uz
meteorologiju. Organi WMO Sll: Svjetski meteorološki kongres, Izvršni
savjet, Regionalna meteorološka
udruženja, Tehničke komisije i Sekretarijat.
9.12. Svjetska organizacija za illtelektualno
vlasništvo (WIPO)
Osnovana je 1967.
godine u Stokholmu Konvencijom o osnivanju Svjetske organizocije za
intelektualno vlasništvo. Funkcije WIPO Sll: unapređenje razvoja mjera usmjerenih na efikasnu zaštitu intelektualnog vlasništva, posebno kroz
usklađivanje nacionalnog
zakonodavstva na tom polju, vršenje administrativnih funkcija Pariške
i Bernske unije u pogledu kojih WIPO djeluje kao svojevrsna krovna i kordinacijska organizacija, poticanje sklapanja međunarodnih sporazuma
u cilju zaštite intelektualnog
vlasništva, pružanje pravne i tehničke pomoći državama na zaštiti intelektualnog vlasništva
unapređenje ali i proučavanje zaštite intelektualnog vlasništva. Glavni organi su: Opća skupština,
Konferencija, Koordinacijski odbor i Međunarodni ured. Sjedište Organizacije je u Ženevi.
9.13. Međunarodna agencija za atomsku enrgiju
(IAEA) osnovana je
1957. godine kao organizacija "atomi za mir pod okriljem
Ujedinjenih nacija.Njen zadatak je usmjeravanje upotrebe atomske
energije u svrhu ostvarenja mira, zdravlja i napretka svih dijelova svijeta a ne u
vojne svrhe.Njene funkcije koje
se sastoje u poticanju i pomoći u
razvoju praktične primjene
atomske energije u miroljubive svrhe
uključujući i proizvodnju elektične energije, poticanje razmjene
znanstvenih i tehničkih informacija vezanih uz miroljubljivu saradnju sa Ujedinjenim nacijama i njihovim specijaliziranim agencijama s ciljem regulacije mirnodopske upotrebe
atomske energije.Ona također nadzire širenje nuklearnog oružja kao i
radioaktivnih materijala nastojeći da se ti materijali upotrebljavaju
isključivo u miroljubive svrhe. Glavni organi Agencije propisati Statutom su :Generalna skupština,Odbor guvernera i
Sekreterijat na čijem čelu se nalazi Generalni sekreta.Sjedište je u Beču.
X. REGIONALNE I OSTALE
MEĐUNARODNE ORGANIZACIJE I SPORAZUMI
1. Sjevernoatlanski savez
(NATO)
Sjevernoatlanski Savez (eng.
North Atlantic Treaty Organisation - NATO) osnovan je 1949. godine,
potpisivanjem Sjevernoatlanskog sporazuma između dvanaest država
tadašnjeg zapadnog bloka. Za razumjevanje NATO saveza ključna je odredba
sadržana u članu 5. Ugovora koja
glasi: „Stranke su saglasne da će se oružani napad na jednu ili više njih u
Evropi ili Sjevernoj Americi smatrati napadom na sve njih“.
Savezu je naknadno pristupilo jos šesnaest država tako da je danas NATO savez od 28. država članica,
NATO ostvaruje različite oblike saradnje sa mnogim drugim državama.
Najznačajniji je Euro-atlantsko partnerski savjet (EAPC) koji je na sastanku u Sintri u maju 1997. godine,
zamijenio dotadašnji Savjet za
saradnju Sjevernog Atlantika, čiji je zadatak pokretanje nove faze programa. Program
Partnerstvo za mir ustanovljen je u okviru NACC-a 1994. godine i usmjeren je na
praktična pitanja odbrambene i vojne saradnje dok je NACC bio forum širokih
konsultacija o političkim i sigurnosnim pitanjima.
Usvajanje osnovnog dokumenta EAPC-a pokazuje odlučnost država članica na
podizanju uzajamne vojne i političke saradnje na kvalitativno viši nivo. Prema
ovom dokumentu države članice imaju zajedničku obavezu jačanja i širenja mira na evroo-atlantskom području. Zajedničke
vrijednosti na kojma ta obaveza
počiva sadržane su u Okvornom dokumentu Partnerstva za mir. EAPC u
stvari nudi okvir za političko i sigurnosno savjetovanje te intenzivniju saradnju unutar programa partnerstvo za mir.
NATO savez ima sljedeće glavne organe:
a) Sjevernoatlanski savjet
b) Odbor za odbrambeno planiranje
c) Grupa za nuklearno planiranje
a. Sjevernoatlanski savjet
(eng. North Atlantic Counci/-NAC) koji
se sastoji od stalnih predstavnika svih
država članica Saveza osnovan
je na osnovu člana 9.
Ugovora. Savjet mora biti tako
organiziran da se može brzo sastati što praktično znači svake sedmice
ali i u kraćim intervalima. Savjet je ovlašten osnivati pomoćna tijela koja
budu potrebna. Savjet ima političke ovlasti i pravo donošenja odluka koje se
tiču Saveza. Savjet se može sastajati i
na višim nivoima kao na primjer na nivou šefova država, šefova vlada, ministara vanjskih poslova ili ministara odbrane.
Sjednicama predsjedava Generalni sekretar NATO-a ili njegov zamjenik.
b. Odbor za odbrambeno
planiranje sastavljen je od
stalnih predstavnika, ali se sastaje i
na razini ministara odbrane najmanjc dva put godisnje.
c. Grupa za nuklearno planiranje sastoji se od ministara
odbrane država članica koje
sudjeluju u radu Odbora za odbrambeno planiranje, sa izuzetkom Francuske. Unutar Grupe raspravlja se o posebnim političkim
pitanjima koji se tiču nuklearnog naoružanja. Grupom predsjedava Generalni sekretar NATO-a.
2. Zapadnoevropska unija
Zapadnoevropska unija (eng. Western European Union - WEU), osnovana
je 1948. godine briselskim Ugovorom o ekonomskoj, socijailloj i kulturnoj
saradnji i kolektivnoj samoodbrani koji je amandiran
Protokolom potpisanim u Parizu 1954. godine. Iskonske članice Ugovora su bile:
Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska, Nizozemska, Belgija i Luksemburg. Zapadna
Njemačka i Italija pozvane su 1954. godine da pristupe Briselskom ugovoru i
tada je stvorena WEU, i konačno 1988. godine članicama unije postaju Španija i
Portugal a 1992. godine. Grčka, tako da Unija trenutno broji deset članova.
Ciljevi Unije navedeni u
Preambuli Ugovora su:
a) Pružanje uzajamne pomoći u
otporu politici agresije
b) Unapređenje jedinstva i ohrabrivanje
progresivne integracije
Član V Briselskog ugovora glasi: „Ukoliko bi bilo koja ugovorna strana bila predmet oružanog napada u Evropi,
druge visoke strane ugovornice će u skladu sa odredbom člana 51. Povelje
Ujedinjenih nacija, pružiti tako napadnutoj ugovornici svu vojnu i drugu pomoć
u skladu sa svojim mogućnostima.
Također član VIII navodi: „Na zahtjev bilo koje visoke ugovorne strane
hitno će biti sazvan Savjet da bi dopustio konsultovanje u odnosu na bilo koju
situaciju koja može predstavljati prijetnju miru, bez obzira u kojem području
se pojavila prijetnja ili opasnost za ekonomsku stabilnost.“
U ugovoru iz Mastrichta iz 1992. godine WEU je priznata kao sastavni dio
Evropske unije, a Deklaracija sa Mastrichtskog sastanka navela je da će se ona razvijati kao komponenta
odbrane Evropske unije i kao način
učvrščivanja evropskog stuba Sjevernoatlanskog saveza.
3. Savjet Evrope
Savjet Evrope (eng. Council of Europe) osnovan je 1949, godine u
cilju jačanja saradnje između evropskih demokratskih država. On je najstarija
evropska politička institucija i u ovom trenutku ima 47 država članica.
Sjedište Savjeta Evrope je u francuskomm gradu Strazburu.
Statut savjeta Evrope u članu 1. navodi da je razlog postojanja Savjeta
Evrope: „postizanje većeg jedinstva između država članica s ciljem očuvanja i ostvarivanja njihovog zajedničkog
nasljeđa te ostvarivanja ekonomskog i socijalnog napretka“. Ovaj cilj treba biti ostvaren kroz organe
Savjeta raspravom o pitanjima od zajedničkog interesa za države članice,
posebno na ekonomskom, socijalnom,
kulturnom i naučno, polju, o pravnim i upravnim pitanjima kao i o
unapređenju ljudskih prava i osnovnih sloboda.Pitanja koja se ticu odbrane ne
spadaju u nadleznost ovog tijela.
U okviru postavljenih ciljeva Savjet Evrope se bavi i sljedećim pitanjima:
unapređenje demokracije, unapređenje ljudskih prava i osnovnih sloboda,
unapređenje slobode medija i komunikacija, socijalnih i ekonomskih poslova,
obrazovanja, kulture, kulturnog naslijeia i sporta, omladine, zdravlja,
prirodne sredine i regionalnog planiranja, lokalne demokracije i pravne
saradnje. U ovom trenutku težiste aktivnost je na: ljudskim pravima,
demokraciji i vladavini prava.
Član 3. Statuta navodi: Svaka država članica Savjeta Evrope mora prihvatitl
principe vladavine prava i uživanje od svih osoba unutar njene jurisdikcijke
ljudskih prava i fundamentalnih sloboda, i iskreno i efektivno sarađivati u
ostvarenju ciljeva Savjeta kako su navedeni u poglavlju I. Član 8. Statuta
predviđa za bilo kojeg člana koji ozbiljno povrijedi član 3. Statuta mogućnost
suspenzije prava uključujući i isključenje iz članstva.
Statut predviđa dva organa
Savjeta Evrope:
a) Odbor ministara b) Konsultativnu skupštinu a spominje i
Sekretarijat na čelu sa generalnim sekretarom.
a. Odbor ministra je sastavljen od ministara inostranih poslova 47. država članica ili njihovih
perma nentnih predstavnika u Strazburu. To je tijelo koje donosi najvažnije odluke Savjeta Evrope. Odbor
ministara usvaja ugovore i
sporazume, daje preporuke državama članicama i usvaja deklaracije.
b. Konsultativnu skupštioa je savjetodavno tijelo čije članove određuju nacionalni parlamenti. Po članu 22. Statuta: „ Konsultativna
skupština je savjetodavni organ Savjeta Evrope. Ona će raspravljati o pitanjima
iz svoje nadležnosti po svom Statutu i prezentirati svoje zaključke u formi
preporuka Odboru ministara“.
Sekretarijat se sastoji od Generalnog sekretara, zamjenika Generalnog
sekretara i drugog potrebnog osoblja. Najznačajniji zadatak Savjeta Evrope je
pripremanje i usvajanje
konvencija i protokola koji se podnose državama članicama na ratifikaciju ili
pristup.
4. Organizacija za ekonomsku
saradnju i razvoj – OECD
Nakon Drugog svjetskog rata 1947. godine, osnovana je Organizacija za
evropsku ekonomsku saradnju (OEEC) sa ciljem vođenja tzv. Maršalovog plana za obnovu
zapadnoevropskih ekonomija sredstvima koja je stavila na raspolaganje vlada SAD. Uvidjevši
korisnost uzajamne saradnje zapadnoevropske zemlje zajedno sa Kanadom i SAD
osnovale su 1961. godine, Organizaciju za
ekonomsku saradnju i razvoj (eng. The Organisation for Economic
Co-opetation and Developement-OECD).
Naknadno su joj pristupile i neke druge zemlje kao što je na primjer
Japan tako da danas OECD obuhvata 34 države. Članice ove organizacije napravile
su ogroman progres u svom razvoju.
Konvencija u članu 1. navodi:
Ciljevi Organizacje za ekonomsku saradnju i razvoj su unapredenje politike zamišljene da se postigne najveći
održivi ekonomskl rast i zaposlenost i podizanje životnog sandarda u državama članicama, održavajući finansijsku stabilnost, i prema tome da
doprinese razvoju svjetske ekonomije. Organi Organizadje su: Savjet koji čine
predstavnici svih država članiea koji svake godine imenuje Predsjednika i
Vice-predsjednika, Izvršni odbor i pomoćna tijela prema potrebi, Generalni
sekretar i njegov zamjenik sa potrebnim osobljem. Sjedište organizacije je u
Parizu.
5. Evropska unija
Evropska unija je jedinstvena regionalna evropska organizacija koja u ovom
trenutku broji 27 a od 1. Lula 2013. godlne 28 država članica pošto je to datum
zvaničnog ulaska Hrvatske u ovu organizaclju.
Evropska unlja je uspostavljena na temeljima triju evropskih organizaclja
stvorenlh 50-tlh godina prošlog vijeka: Evropske zajeđnlce za ugalj i čelik,
Evropske atomske zajednlce (EUROATOM) i Evropske ekonomske zajednice. Evropska
unija je nastala stupanjem na snagu Ugovora iz Mastrichta 1992. godlne. Cilj
usvajanja ovog ugovora bio je priprema za stvaranje monetarne unije i uvođenje elemenata političke unije. To je dovelo do novlh oblika saradnje naročito u
oblasti odbrane, pravde i unutrašnjlh poslova.
Evropska Unija ima vlastite institucije pomoću kojih ostvaruje svoje
funkcije:
Evropski parlament - sačinjen od zastupnika
direktno izabranih od glasača EU na period od pet godina. Svaka država članica može imati najmanje šest a
najviše devedeset šest članova Parlamenta koji su grupisani po političkim a ne
naconalnim opredjeljenjlma. Evropski parlament je jedna od glavnlh
institucija za usvajanje zakona
Evropske unlje. On ima tri glavne uloge: raspravlja i donosi evropske zakone sa Savjetom, provjerava druge institucije EU, naročito Komisiju u cilju
provjere demokratičnosti njihovog rada i raspravlja i usvaja budžet EU
zajedno sa Savjetom. Evropskl parlament ima tri sjedišta: Brisel, Luksemburg i Strazbur.
Evropski savjet - okuplja šefove država ili vlada država članlca EU,
Predsjednika Komlslje i Predsjednika Evropskog savjeta kojl predsjedava
sastancima. Sastancima prisustvuju Visoki predstavnici EU za spoljnu politiku i sigurnost. Sastanci Evropskog
savjeta su faktički samiti EU
gdje se susreću lideri država članica radi odlučivanja o širokim
političkim prioritetima i glavnim incijativama koji ne mogu blti riješeni na nižem nivou. Godišnje se održava
u prosjeku četiri takva susreta.
On ne donosi zakone. Obično zasijeda u Briselu.
Savjet Evropske unije - je forum gdje
se sastaju ministri iz svih država članica EU radi donošenja zakona.
Savjet donosi zakone EU, kordinira ekonomske politike država članlca EU,
potpisuje sporazume između EU i drugih država, odobrava godišnji budžet,
razvija spoljnu i odbrambenu politlku EU i kordinira saradnju između sudova i
policijsklh snaga država članlca. Odluke u Savjetu se u pravilu donose
kvalifikovanom većinom a broj glasova koje imaju pojedine članlce je različit i
iznosi od tri koliko ima Malta do dvadeset osam koliko Imaju: Njemačka,
Francuska, Italija i Velika Britanija.
Evropska komisija - je jedna od glavnlh institucija Evropske unlje. Ona
predstavlja i štili interese EU kao cjeline. Ona pravi nacrte evropskih zakona i svakodnevno radi na implementaciji
politlke EU i trošenju novca. Sastavljena je od 27 članova iz svake države članice po jedan. Svaki član je nosilac
odgovornosti za neko specifično područje za koje je ovlašten od
Predsjednika. Komisija ima sljedeće nadležnosti:
predlaganje novih zakona Parlamentu i Savjetu, rukovanje budžetom EU i
namjensklm fondovima, sprovođenje zakona EU zajedno Evropskim sudom pravde i
međunaradno predstavanje Evrapske unlje prilikom stupanja u konkretne odnose sa
drugim državama. Sjedište komisije je u
Briselu i Luksemburgu.
6. Organizacija za evropsku sigurnost i saradnju
Organizacija za evropsku Sigurnost i saradnju (OSCE) vodi porijeklo iz Konfercija o evropskoj sigurnosti i
saradnji (CSCE) koja je započeta 1973. A okončana 1975. godine,
usvajanjem Heiškog finalnog akta. Na konferenciji je
učestvovalo 35 evropskih država uključujući SAD i Kanadu.
Odluke OSCE-a su pravno
neobavezujuće. Ali načela sadržana u ovim
aktima pravno su obavezujuća. Umjesto da usvajaju formalne pravno
obavezujuće ugovore finalni akti OSCE-a predstavljaju političke obaveze za
države potpisnice da rade na izgradnji sigurnosti i saradnje u Evropi.
Konferencija o evropskoj sigurnosti i saradnji (CSEE) mijenja 1. Januara 1995,
godine, naziv u Organizaciju o evropskoj sigurnosti i saradnji (OSCE). Ustanovljeni
su stalni organi organizacije: Sekretarijat, Visoki savjet, Parlamentarna
skupština, Centar za prevenciju konfiikta i Kancelarija za demokratske
institucije i ljudska prava.
OSCE je najveća regionalna međunarodna
organizacija osnovana u cilju osiguranja međunarodnog mira i sigurnosti koja u
ovom trenutku obuhvata 56. država
članica iz Evrope, Centralne Azije i Sjeverne Amerike. Što se tiče pristupa
sigurnosnim pitanjima njegove aktivnosti imaju: političko-vojni, ekonomski, ekološki i humani aspekt.
U cilju izvršenja svojih
ciljeva i nadležnosti OSCE ima sljedeće organe:
Stalno vijeće – je stručno tijelo za oplitičke konsultacije i
donošenje odluka.. Njegovi članovi su predstavnici država koji se susreću
jedanput sedmično u Beču u Kongresnom centru Hofburg rada raspravljanja i
donošenja odluka.
Forum za sigurnost i saradnju – koji se bavi pitanjima
naoružanja i mjerama za izgradnju povjerenja, koji se također sastaje u
Kongresnom centru Hofburg u Beču.
Visoki savjet – čine politički direktori ili dužnosnici
visokog ranga država članica Organizacije. Sastaje se periodično radi
političkih dogovora. Jedanput godišnje održava sastanke u Pragu kao Ekonomski
forum.
Ministri
vanjskih - poslava država
članica sastaju se jedanput godišnje na sastancima Ministarskog savieta (eng. Ministerial
Council) dok se svake druge godine sastaju šefovi država ili vlada na
Samitu OSCE-a.
Predsjedavajući
OSCE-a - odgovoran je za izvršavanje odluka Organizacije i bira se svake
godine iz druge države članice.
Aktuelnom Predsjedavajućem u njegovom radu
pomaže njegov predhodnik koji zajedno sa sljedećim Predsjedavajućim čine OSCE „trojku“.
Generailli
Sekretar OSCE-a - sa sjedištem u Beču, na čelu je Sekretarijata i ima zadatak rukovođenja OSCE strukturom i operacijama.
Tehničku podršku Sekretarijatu pruža Ured u Pragu koji ima informativnu funkciju i bavi se
dokumentacionim poslovima.
Ured za vezu u Centralnoj Aziji - sa sjedištem u
Taškentu, predstavlja vezu izmađu Organizacije i pet zemalja OSCE-a iz centralne Azije.
Ured
za demokratizociju i ljudska prova - sa sjedištem u VaršavI, ima između ostalog aktivnu ulogu u
monitoringu demokratskih izbora i u razvoju državnih institucija koje se bave izborima i zaštitom ljudskih
pravaa, pružajući tehničku
pomoć nadležnim državnim institucijama, pomaže razvoj i jačanje
nevladinog sektora i građanskog društva.
Izaslanik
za slobodu medija - započeo
je sa radom 1997. godine, sa ciljem praćenja razvoja slobode medija.
Ured
Visokog komesara za nacionalne manjine - započeo je sa radom 1992. godne sa zadatkom da identificira i traži rano rješenje
etničkih napetosti koje mogu ugrozizi mir, stabilnost i
prijateljske odnose između država članica OSCE-a.
Parlamentarna
skupština OCCE - koja se sastoji od 320 članova iz
56 zemalja ima za cilj
olakšavanje međuparlamentarnog dijaloga. Radom skupštine rukovodi predsjednik kojeg bira skupština na
period od godinu dana.
Sud
pomirenje i arbitrežu - sa sjedištem u Ženevi. Države članice Konvencije o pomirenju i arbitraži svoje sporove
mogu rješavati putem Arbitražnog tribunala ili
komisije za pomirenje.
7. Organizacija amerečkih država (OAS)
Organizacija američkih država (OAS)
je najstarija regionalna međunarodna organizacija osnovana Poveljom
Organizacije američkih država koja je usvojena 1948. godine u Bogoti.
Organizacija okuplja 35 država članica. Sjedište organizacije je u
Washington D.C-u. Cilj osnivanja organlzaclje prema članu 1. Povelje je
uspostava mira i pravde među državama
članicama, unapređenje solidarnosti i saradnje među njima, odbrana njihovog suvereniteta, teritorijaine cjelovitosti kao
i nezavisnosti.
Član 2. definira osam osnovnih ciljeva: jačanje
mira i sigurnosti na kontinentu,
unapređenje i konsolidovanje predstavničke demokratije uz poštivanje principa nemiješanja, mirno rješavanje sporova, pomoć
napadnutoj državi, unapređenje ekonomske, socijalne i
kulturne saradnje, iskorijevanje
ekstremnog siromaštva i
ograničavanje konvencionainog naoružanja kako bi se države mogle
posvetiti ekonomskom i socijalnom
razvoju. Organizacija ima sljedeće organe: Najviši organ Organizacije je Generalna skupština sa široko definisanim nadležnostima, Konsultativni
sastanak ministara spoljnih poslova, Savjete, Međuamerički sudski odbor,
Međuamerička komisija za ljudska prava, Generalni
sekretarijat, specijalizovane konferencije i specijalizovane
organizacije. Ostali organi organizacije su brojni odbori među kojim su
najznačajniji: Odbor za pravne i političke poslove, Odbor za administrativne i
budžetske poslove, Odbor' za sigurnost hemisfere i drugi.
8. Arapska liga
Arapska liga je savez arapskih država uspostavljena Paktom potpisanim 1945. godine, u Kairu. Danas brojl
22 države članice. Prema članu
I. Povelje, članstvo u Organjzaciji otvoreno je svim nezavisnim arapskim
državama koje su potpisale Povelju, ili su naknadno uputile zahtjev za članstvo
Stalnom generalnom sekretaru. O prijemu odlučuje Savjet Lige. Sjedište Lige je
prema Povelji u Kairu. Sjedište generalnog sekretarijata i sekretara
premjesteno je 1979. iz Kaira u Tunis, usljed osude sklapanja
egipatsko-izraelskog mirovnog ugovora od ostalih članica Lige.
U članu 11 se kao svrha osnivanja Lige navodi
jačanje odnosa između država članica, kordinacija politika,
osiguranje nezavisnosti i suvereniteta država članica kao i općih interesa arapskih država. Poveljom su predviđeni sljedeći organi Lige:
Savjet, posebni odbori i Stalni
generalni sekretarijat.
9. Afrička unija
Afrička unija je osnovana u periodu 1999-2002. godine kao nasljednica Organizacije afričkog jedinstva
koja je osnovana 1963. godine. Sjedište
Unije kao i ranije Organizacije afričkog jedinstva je u Adis Abebi
(Etiopija). Unija ima 53 države članice.
Glavni ciljevi Unije su između ostalog: oslobađanje kontinenta od ostatka kolonijalizma i aparthejda,
unapređuje jedinstva i solidarnosti među afričkim državama, koordiniranje i intenziviranje saradnje i
razvoja, zaštita suvereniteta i
teritorijainog integriteta država članica i unapređenje međunarodne saradnje u
okviru Povelje UN.
Glavni organi unije su: Skupština, Izvršno
vijeće, Komisija, Odbor stalnih predstavnika, Savjet za mir i sigurnost,
Panafrički parlament, Ekonomsko, socijaillo i kulturno vijeće, Sud unije,
specijalizovani tehnički odbori
i tri finansijske institucije (Afrička centralna banka, Afrički monetarni fond i Afrička investiciona
banka).
10. Savez država Jugoistočne Azije
Savez država Jugoistočne Azije je regionalna
organizacija osnovana 1967. godine, Deklaracijom
iz Bangkoka koju su činile pet država regije: Filipini, Indonezija, Malezija, Singapur i
Tajland.
Ciljevi organizacije su: ubrzanje ekonomskog razvoja, socijalnog napretka i
kulturnog razvoja država članica,
unapređenje mira i stabilnosti na području Jugoistočne Azije, poštivanje nčela
pravičnosti i vladavine prava u odnosima između država članica u skladu sa
načelima Povelje UN, saradnja i uzajamna pomoć u ekonomskim, socijalnim,
kulturnim, naučnim i upravnim pitanjima, u pitanjima obrazovanja i obučavanja na području poljoprivrede,
industrije i međunarodne trgovine.
Glavni organi Saveza su:
Samit šefova država i vlada
država čianica, Sekretarijat sa sjedištem u Džakarti, Koordinirajući savjet, Vijeće zajednice ASEAN, Odbor
stalnih predstavnika, nacionalni sekretarijati i odbori u inostranstvu i drugi.
11. Komonvelt nacija
Komonvelt nacika ranije poznat kao Britanska zajednica naroda ili
Britanski komonvelt nastala je raspadom Britanske imperije i osamostaljivanjem
teritorija nekadašnjeg Britanskog kolonijalnog carstva. Sada funkcioniše kao
međuvladina organizacija 54 države od kojih samo dvije (Mozambik i Ruanda) nisu
ranije bile britanske kolonije.
Na čelu Komonvelta nalazi se britanska kraljica, koja nije nominalni
predsjednik u državama koje su uspostavile vlastite dinastije ili su proglasile
republiku. Redovne konferencije Komonvelta otvara britanska kraljica.
Države članice sarađuju unutar zajedničkih ciljeva i vrijednosti koji su
izloženi u Singapurskoj deklaraciji. Oni uključuju unapređenje demokratije,
ljudskih prava, dobrog upravljanja, vladavinu prava, individualnih sloboda,
jednakosti, slobodne trgovine i očuvanje svjetskog mira.
Organi Komonvelta su: Sekretarijat na čijem se čelu nalazi Generalni
sekretar sa sjedištem u Londonu, tijelo za koordinaciju i razmjenu podataka bez
izvršnih ovlaštenja i bienalni skupovi šefova država i vlada na kojima se
raspravljaju pitanja od zajedničkog interesa, ali se ne donose obavezujuće
odluke.