Međunarodno pravo - 1. parcijala

I. POJAM MEĐUNARODNOG PRAVA

Pravni teoretičari dijele cjelokupno pravo na dva dijela: na unutrašnje pravo i na međunarodno pravo. Unutrašnje pravo reguliše odnose između domaćih pravnih subjekata, fizičkih i pravnih lica. Dok međunarodno pravo uređuje odnose između subjekata međunarodnog prava. Međunarodno pravo se dijeli na međunarodno privatno provo ili pravo o sukobu zakona (eng. conflict of laws) i međunarodno javno pravo koje je sinonim za međunarodno pravo.

Međunarodno privatno pravo rješava pitanja sukoba nadležnosti odnosno primjene stranog prava i, nadležnosti stranih sudova. Ono obuhvata aktivnosti pojedinaca, korporacija i drugih privatnih subjekata kada te aktivnosti prelaze državne granice. Na primjer, slučajevi razvoda braka između državljana različitih država.

Medunarodno pravo reguliše odnose između država i drugih subjekata međunarodnog prava.

Osnovne odlike koje mora sadržavati svaka definicija međunarodnog prava;
a)da je međunarodno pravo - pravo;         b)da je M.P. sistem pravnih pravila;                c)da M.P. uređuje odnose između država i drugih subjekata međunarodnog prava u njihovim uzajamnirn odnosima;            d)da se M.P. ne može zamisliti bez postojanja više država između kojih se odvija pravni saobraćaj.

S obzirom na ove elemente mogli bi smo definisati M.P. kao sistem pravnih pravila koja na pravni način uređuju odnose između država i drugih subjekata M.P.-a

1. Priroda međunarodnog prava

U odgovoru na ova pitanja moramo poći od prirode pravila od kojih se sastoji međunarodno pravo. Ta pravila su po članu 38. Statuta Međunarodnog suda u Hagu: a)međunarodne konvencije, bilo opće ili posebne, kojima se ustanovljavaju pravila izričito priznata od država u sporu;          b)međunarodni običaji kao dokaz opće prakse prihvaćeni kao pravo;        c)opća pravna načela priznata od civiliziranih naroda;     d)Pod uslovima odredaba člana 59. sudske odluke i doktrine najkvalifikovanijih publicista različitih naroda, kao pomoćno sredstvo za utvrđivanje pravnih pravila.

Za međunarodno pravo mjerodavna je Bečka konvencija  o pravu ugovora  koja u članu 7. navodi  ko se smatra predstavnikom države u cilju usvajanja ili ovjeravanja teksta nekog ugovora ili izražavanja pristanka države da bude vezana ugovorom. To su:      a)Šefovi države, šefovi vlada, i ministri vanjskih poslova, za sve akte koji se odnose na zaključenje ugovora;         b) šefovi diplomatskih misija, za usvajanje teksta ugovora između država koje i države kod koje se akredituju          c)akreditovani predstavnici država.

Za unutrašnje pravo mjerodavan je ustav koji reguliše nadležnost i način istraživanja pristanka države da bude vezana ugovorom. Taj se postupak uobičajeno zove ratifikacija.

2. Podjela pravila međunarodnog prava

a)    S obzirom na teritorijalno važenje pravila međunarodnog prava dijele se na pravila općeg (univerzalnog) i pravila posebnog (partikularnog) međunarodnog prava. Pravila općeg međunarodnog prava obavezuju gotovo sve države članice  međunarodne zajednice bez ikakvog terotorijalnog ograničenja. Nasuprot ovim, pravila partikularnog međunarodnog prava primjenjuju se na ograničen broj država ili drugih subjekata međunarodnog prava.

b)    S obzirom na obaveznost primjene sve norme međunarodnog prava dijele se na imperativne ili apsolutno obavezujuće (ius cogens) norme i na dispozitivne norme (ius dipositiven) međunarodnog prava.

c)    Podjela M.P.-a na pravo rata i pravo mira samo je tehničke prirode i vezana je za postupak izlaganja materije, izvjesna pravila primjenjuju se samo u doba rata.

3. Odnos između međunarodnog i unutrašnjeg prava

Prvo shvatanje je dualističko a drugo monističko.

Prema dualističkom shvatanju  unutrašnje i međunarodno pravo predstavljaju dva nezavisna i različita pravna sistem.

U vezi sa pitanjem primjene međunarodnog prava unutar jedne države prisutna su dva shvatanja. Po jednom, poznatom kao teorija transformacije, da bi se primijenila unutar jedne države, pravila međunarodnog prava se moraju predhodno transformirati u zakone i druge pravne akte domaće države. Po drugom, teorija adopcije, dovoljno je da pravilo međunarodnog prava bude prihvaćeno da bi se neposredno primijenila.

Nasuprot ovim, poklonici monističkog shvatanja polaze od toga da su unutrašnje i međunarodno pravo dijelovi jednog jedinstvenog pravnog poretka.

Pristalice primata međunarodnog nad unutrašnjim pravom polaze od stava da međunarono pravo ima primat nad cjelokupnim unutrašnjim pravom države uključujući i njen stav.     Pristalice primata unutrašnjeg nad međunarodnim pravom polaze od principa suvereniteta svake države što pruža mogućnost da države odlučuju koje međunarodne obaveze će prihvatiti birajući same i način na koji će ih izvršiti.

III. IZVORI MEĐUNARODNOG PRAVA

1. Pojam izvora međunarodnog prava

Pod izvorima međunarodnog prava (M.P.-a) podrazumijevamo izvore prava i baveza za subjekte M.P.-a. U međunarodnom kao i unutrašnjem pravu razlikujemo izvore u materijalnom i izvore u formalnom smislu.

Pod izvorima u materijalnom smislu podrazumijevamo različite društvene činjenice koje presudno utiču na stvaranje cjelokupnog pravnog poretka pa i M.P.-a kao njegovog dijela. Zbog svoje prirode ovi izvori predmet su interesovanja sociologije ili opće pravne filozofije.       Pod izvorima u formalnom smislu, podrazumijevaju se konkretni pravni akti koji sadrže određena međunarodna pravna pravila, odnosno oblik u kojem se ta pravila pojavljuju.

Najautoritativnija odredba o tome šta se smatra izvorom međunarodnog prava sadržana je u članu 38. Statuta Međunarodnog suda u Hagu koji propisuje:   
1.Sud, čija funkcija je da riješava u saglasnosti sa međunarodnim pravom sporove koji su mu podneseni i primijenit će:         a)....međunarodne konvencije, bilo opće bilo posebne, kojima se ustanovljavaju pravila izričito priznata od država u sporu;           b).....međunarodni običaj kao dokaz opće prakse prihvaćene kao pravo;        c)....opća pravna načela priznata od civiliziranih naroda;              d)....pod uslovima odredaba člana 59. sudske odluke i doktrine najkvalifikovanijih publicista različitih naroda, kao pomočno sredstvo za utvrđivanje pravnih pravila.

2.) Ova odredba ne ograničava pravo suda na jedan spor tješava exaequo et bono ako parnične stranke na to pristanu.Iz načina navođenja vidimo da ovaj član razlikuje glavne izvore pod kojim podrazumjeva: ugovore, običaje i opća načela prava i pomoćna sredstva za utvrđivanje pravnih pravila (sudske odluke i doktrine).

2. Ugovori kao izvori prava

Najvažniji izvor prava član 28.Statuta Međunarodnog suda u Hagu u redosljedu nabrajanja stavlja međunarodne konvencije na prvo mjesto. Međunarodni ugovori imaju više različitih naziva: konvencije, protokol, akt, pakt, povelja, sporazum, memorandum, statut, aranžman, deklaracija itd...

Za svrhu proučavanja ugovora kao izvora međunarodnog prava najvažnija podjela ugovora je na:      1)Ugovore zakone          2)Ugovore pogodbe

Ugovori između država zaključuju se kako bi se izrazila saglasnost o nekom pitanju i oni predstavljaju „oblik zamjene za leglistativu poduzetu od država“. Ovi ugovori izvor su prava i obaveza za države potpisnice. Neki višestrani međunarodni ugovori djeluju generalno za razliku od drugih koji se odnose na ograničen broj pitanja između malog broja učesnika.Odatle proizilazi razlika između ugovora zakona i ugovora pogodbi.

Ugovor zakoni su oni ugovori kod kojih postoji saglasnost šireg kruga učesnika o potrebi da se neko važno pitanje M.P.-a uredi ugovorom za ubuduće. Neki se odnose na formiranje međunarodnih organizacija: Povelja UN, Rimski statut međunarodnog krivičnog suda i ugovor o Antartiku i konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida.

Države koje ne potpišu i ne ratificiraju međunarodni ugovor nisu njime vezane. To je opće pravilo potvrđeno i u jurisprudenciji međunarodnog suda u Hagu.

Ugovori pogodbe nisu instrumenti stvaranje prava pošto djeluju između malog broja država i imaju ograničen predmet.

3. Običaji kao izvor međunarodnog prava

Običaji su bili najbrojniji izvor međunarodnog prava. Međutim, sada su to međunarodni ugovori što je posljedica intenziviranja procesa stvaranja međunarodnog prava putem međunarodnih ugovora - zakona, što je naročito prisutno nakon stvaranja Organizacije UN-a.

Međunarodno običajno pravilo razlikuje se od običaja po svijesti o pravnoj obaveznosti koja kod pukog običaja ne postoji. Običajno pravo nastaje iz običaja onog trenutka kada običaj počne pratiti svijest o pravnoj obaveznosti.  Za nastanak običajnog pravnog pravila potrebna su dva elementa.    To su:.................
a) materijalni element - tj. praksa odnosno ponavljano vršenje,
b)      subjektivni odnosno psihološki element - tj. svijest o obaveznosti prakse koja je     prihvaćena kao pravo.

Da  bi utvrdili da se radi o materijalnom elementu običajnog pravnog pravila moramo utvrditi prirodu konkretne prakse. To utvrđujemo analizom prakse države koja obuhvata trajanje, stalnost, istovjetnost i opštost.

Subjektivni ili psihološki element.....................................................................
Drugi element potreban za nastanak međunarodnog običajnog pravila. Nije dovoljna samostalna i istovjetna praksa država. Potrebno je da je ta praksa praćena sviješću o njenoj pravnoj obavezanosti.

Prema stupnju opštosti međunarodna običajna pravila djele se na: opća, regionalna i lokalna, zavisno od širine kruga država i drugih subjekata međunarodnog prava u čijoj praksi je nastao običaj.

4. Opća načela prava kao izvor međunarodnog prava

Opća načela prava prema Statutu Međunarodnog suda u Hagu predstavljaju ravnopravan izvor međunarodnog prava sa konvencijama i običajima.

Postoje različita shvatanja na što upućuju opšta pravna načela. Jedni smatraju da su to pravila prirodnog prava dok drugi, posebno pozitivisti, smatraju da ona ne mogu unijeti ništa novo u međunarodno pravo ukoliko to ne odražava volju država.

Opća pravna načela su pravna načela najopćije naravi izvučena iz unutrašnjih prava i prakse država koje imaju razvijene pravne sisteme za koje se smatra da su civilizacijske tekovine. Ona su zajednička za sve pravne poredke.

Postoje neka opća načela svojstvena svakom sudskom i arbitražnom postupku a to su: Načelo nezavisnosti i nepristrasnosti sudskog tijela, načelo ravnopravnosti i obostranosti saslušanja stranaka, načelo litispendenacije, načelo presuđene stvari, načelo da presuda mora biti obrazložena itd.

5. Sudska odluka kao izvor prava

Iz ovakve formulacije vidljivo je da sudske odluke ne spadaju u osnovne izvore nego predstavljaju pomoćno sredstvo za utvrđivanje pravnih pravila. I ako sudske presude ne predstavljaju formalni izvor prava presude Međunarodnog suda igraju značajnu ulogu u razvoju međunarodnog prava. Njegove presude u mnogim predmetima imaju širok utjecaj na tumačenje i razumjevanje a ponekad i na stvaranje međunarodnih pravnih pravila. Međunarodni sud se u pogledu pravnih shvatanja poziva u glavnom na svoju jurispudenciju nastojeći da njegove odluke budu konzistentne i previdljive.

6. Nauka međunarodnog prava

Vrijednost nekog naučnog djela zavisi od međunarodnog ugleda pisca i njegovih sposobnosti da uvjerljivim pravnim razlozima obrazloži svoje zaključke i stavove. Nakon Huge Grociusa koji se smatra ocem međunarodnog prava pravni pisci su se polarizirali u tri pravne škole: Naturalisti, Pozitivisti i Eklektici. Najznačajniji pojedinačni uticaj na praksu država imao je Vattel. Većina pravnih pisaca u 19 vijeku bili su Pozitivisti.

Društvo za međunarodno pravo je nevladino tijelo koje okuplja nacionalna društva za međunarodno pravo ali i članove pojedince. I ono ima za cilj razvoj međunarodnog prava kako javnog tako i privatnog i unaprjeđenje međunarodnog razumjevanja i poštivanja međunarodnog prava.

7. Pravičnost kao izvor prava

Pravičnost sama po sebi ne predstavlja izvor prava i ako se ne može zanemariti njen značaj u postupku primjene prava.U tom okviru razlikujemo pravičnosti  infra legem, praeter legem  i  contra legem.          Pravičnost infra legen je pravičnost unutar redovne primjene prava. Pravičnost praeter legen primjenuje se u slučaju postojanja pravnih praznina. Pravičnost contra legen vezuje se za posebno ovlaštenje stranaka dato sudu da njihov spor presudi ex aequo et bono tj.suprotno pravu.

8. Drugi mogući izvori M.P.-a (rezolucije generalne skupštine i“meko pravo“)

Za razliku od revolucija Savjeta sigurnosti koje su pravno obavezujuće za sve države članice UN-a ,rezolucije Generalne skupštine nisu pravno obavezne i predstavljaju samo preporuke državama članicama.Međutim situacija nije tako jednostavna kako to izgleda na prvi pogled.Generalna skupština je usvojila velikom večinom ili čak i jednoglasno veliki broj rezolucija i deklaracija.Posljedica pristanka na rezoluciju je da se smatra da se prihvačaju pravila koja ona sadrži.Pristanak na rezoluciju može značiti potvrdu postojanja prakse i postojanja opinio juris.

„Meko pravo“sastoji se iz pisanih instrumenata koji iskazuju pravila o ponašanju koja nemaju namjeru biti pravno obavezna tako da nisu podvrgnuta ugovornom pravu i ne stvaraju opinio juris koji se traži za njih da bi bili državna praksa koja doprinosi običajnom pravu.Pošto nisu pravno obavezni ne mogu se izvršiti putem suda.

9. Jednostrani akti kao izvori međunarodnog prava

Čl.38 Statuta Međunarodnog suda u Hagu ne predviđa jednostrane akte država i drugih subjekata međunarodnog prava kao izvor međunarodnog prava.   Jednostrani akti se mogu podjeliti na one koji se ne mogu smatrati izvorom međunarodnog prava već samo vrstom pravnih poslova odnosno radnji te na one koji se mogu smatrati izvorom međunarodnog prva.

U prvu grupu spadaju: Notifikacija, priznanje i protest. Notifikacija je forma izražavanja volje neke države.  Priznanje i protest su reakcije na akte ili ponašanje neke druge države .

U drugu grupu jednostranih akata - tj. onih koji se mogu smatrati izvorom međunarodnog prava spadaju: Obećanje - akt kojim neka država preuzima nove međunarodne obaveze.  Odreknuće - akt kojim država napušta neko svoje postojeće subjektivno pravo.

IV. DRŽAVE KAO SUBJEKTI MEĐUNARODNOG PRAVA

1. Pojam subjekta međunarodnog prava

Pod subjektom prava podrazumijevamo svakog onog ko ima pravnu i poslovnu sposobnost. Pravna sposobnost znači sposobnost subjekta da može biti nosilac prava i obaveza. Poslovna sposobnost znači sposobnost subjekta da može svojim radnjama proizvoditi pravno relevantne posljedice.Subjekti međunarodnog prava stupaju u međusobne odnose u ambijentu zvanom međunarodna zajednica.Pod međunarodnom zajednicom podrazumijevamo skup država i drugih subjekata međunarodnog prava i međunarodnih odnosa, između kojih se odvija pravni saobraćaj.

2. Države kao subjekt međunarodnog prava

2.1. Pojam i nastanak države. Države su osnovni i najvažniji subjekti međunarodnog prava. Međunarodno pravo je produkt odnosa između država. Danas postoji više od 190. država u svijetu koje se medu sobom razlikuju po veličini teritorije, broju stanovnika, ekonomskom razvoju, geografskom položaju, kulturi i drugim kriterijima. Tokom historije ljudskog društva razlikovala su se dva načina nastanka nove države: originarni i derivativni način.

0 originarnom načinu nastanka govorimo onda kada neka država nastaje na ničijem području. Svi ostali načini nastanka država su derivativni jer u svim tim slučajevima postoji jedna ili više država prednica, kao i jedna ili više država sljednica.

Nova država može nastati na osnovu: unutrašnjeg pravnog akta države prednice, ugovora između bivših kolonijalnih sila i organiziranih političkih faktora u kolonijama;međunarodnog ugovora i odluke političkih organa UN-a.

Konvencija iz Montevidea o pravima i dužnostima država iz 1933. godine u članu 1. propisuje: "Država kao međunarodno pravni subjekat mora posjedovati slijedeće elemente:

1. Stalno stanovništvo, 2. Utvrđenu teritoriju, 3. Vladu i 4. Sposobnost da stupa u odnose sa drugim državama.

Stalno stanovništvo. Da bi jedan entitet bio država mora imati značajno stalno stanovništvo.

Brojnost stanovništva nije odlučujući element državnosti, stoga ni pravila međunarodnog prava ne propisuju obavezu postojanja minimalnog broja stanovnika.

Državna teritorija. Drugi bitan element države jeste njena teritorija. Hans Kelzen definira državnu teritoriju kao "prostor gde je dopušteno da se vrše državni akti, i posebice njeni akti prinude, prostor na kome je država, a to znači-njeni organi, ovlaštena međunarodnim pravom da izvršava državni pravni poredak. Državna teritorija je trodimenzionalan prostor koji obuhvata: a) suhozemne oblasti zajedno sa zemljinom "utrobom" ispod nje; b) vodene površine: rijeke, jezera i pomorske teritorijalne vode, i c) vazdušni prostor iznad suhozemnog i vođenog dijela državne teritorije.

Vlada. Treći element koji zahtijeva Konvencija je postojanje efektivne vlasti nad teritorijom i stanovništvom. "Država ne mora imati bilo kakav poseban oblik vlasti, ali tu mora postojati neka vlast koja vrši funkcije vlade i biti sposobna da predstavlja entitet u međunarodnim odnosima“.

Propale države,ovaj izraz se u posljednje vrijeme koristi da bi se opisale neke države u kojim je došlo do kolapsa pravnog poretka, Somalija je primjeronog što se u međunarodnom pravu naziva propala država. Sa pravnog i političkog stajališta ove države imaju tri karakteristike: Prvo, 'propale države' povezane su sa unutrašnjim i urođenim problemima, koji mogu biti uzrokovani vanjskim uticajima Dolazi do dezintegracije vlasti ali ne i raspada države. Drugo, dolazi do unutrašnjeg kolapsa pravnog poretka i treće, ne postoje organi koji su u stanju da predstavljaju državu u međunarodnim odnosima i na koje se može utjecati izvana.

Sposobnost stupanja u odnose sa drugim državama. Četvrti element koji zahtijeva Konvencija, je sposobnost stupanja u odnose sa drugim državama. "Jedan entitet nije država ukoliko nema nadležnost, unutar svoga vlastitog ustavnog sistema, da vodi međunarodne odnose sa drugim državama, kao i političke, tehničke i finansijske sposobnosti da to tako čini."

Samoopredjeljenje i granice država. Deklaracija o davanju nezavisnosti kolonijalnim državama i narodima iz 1960. godine, u tačci 6. propisuje samoopredjeljenje unutar postojećih kolonijalnih granica: "Svaki pokušaj usmjeren na djelimični ili potpuni raskid nacionalnog jedinstva i teritorijalnog integriteta zemlje je nespojiv sa ciljevima i principima Povelje Ujedinjenih nacija." Ovaj stav je doveo do toga da su gotovo sve nove države stekle nezavisnost u postojećim nepromijenjenim granicama.

Helsinški finalni akt iz 1975. godine, naglašavajući značaj poštivanja ravnopravnosti naroda i njihovog prava na samoopredjeljenje navodi: "Države učesnice poštivat će ravnopravnost naroda i njihovo pravo na samoopredjeljenje, djelujući uvijek u skladu sa ciljevima i načelima Ujedinjenih nacija i odgovarajućih normi međunarodnog prava, uključujući one koje se odnose na teritorijalni integritet država,"

2.2. Priznanje država i vlada

Priznanje nove države predstavlja slobodan akt kojim jedna ili više država konstatuje postojanje neke države i pokazuje svoju volju da je smatra članom međunarodne zajednice. Priznanje je vezano za neke faktičke promjene u odnosima između država ili unutar države. Diskreciono je pravo svake države da li će priznati neku novu državu ili ne.Razlikujemo de iure i defacto priznanje. Priznanje de iure je stalno, trajno, neopozivo i ima retroaktivan učinak odnosno važi od dana kada je država nastala, dok je de facto priznanje privremeno ili je ograničeno na pojedine odnose. Samo priznanje može biti izričito ili prećutno kad se iz ponašanja države može zaključiti da priznaje novonastalu državu kao subjekta međunarodnog prava.

Priznanje nove vlade. Pitanje priznanja nove vlade postavlja se samo u situacijama kada je nova vlada došla na vlast neustavnim putem. Primjeri za to su revolucije i pučevi koji mogu dovesti čak do postojanja više vlada koje pretenduju da vrše vlast.Priznanje neke posebne vlade je "formalno priznanje da je neki posebni režim efektivna vlada te države“.

2.3. Nestanak države

Nestanak države i njenog međunarodnopravnog subjektiviteta pitanje je činjenica. Država prestaje postojati gubitkom nekog od elemenata koji je čine državom. Gubitak stanovništva ili teritorije teško se može zamisliti. Stoga država prestaje postojati gubitkom trećeg stalnog elementa svake države, to jest gubitkom suvereniteta.

U praksi se to dešava: a) integriranjem u drugu državu tako da postane njen dio

b) kad se država raspadne tako da čitava njena teritorija pripada dvjema ili više novih država

c) „kad se država raspadne u dijelove od kojih svi postanu dijelovi drugih - obično susjednih država“, d) Kao posljedica osvajanja i aneksije u ranijim vremenima.

2.4. Osnovna prava i dužnosti država

Najznačajniji međunarodnopravni dokument kojim su prava i dužnosti država postala pravila pozitivnog međunarodnog prava je Povelja UN-a iz 1945. godine. Generalna skupština UN-a je konsen-zusom, bez glasanja usvojila Deklaraciju o principima međunarodnog prava koji se tiču prijateljskih odnosa i saradnje medu državama u saglasnosti sa Poveljom Ujedinjenih nacija iz 1970. Godine. Ova deklaracija predstavlja autentično tumačenje Povelje UN-a te izlaže i razrađuje 7 principa koji su izraz kodifikacije i progresivnog razvoja međunarodnog prava. To su:

2.4.1. Princip zabrane prijetnje ili upotrebe sile. U među­narodnom pravu rat je postao protivpravan tek zaključenjem tzv. Briand-Kelloggovog pakt-a, koji je potpisan u Parizu 1928. godine.Države stranke tog pakta svečano su u ime svojih naroda izjavile: "Član 1: Visoke strane ugovornice izjavljuju svečano u ime svojih naroda da osuđuju pribegavanje ratu radi rješenja međunarodnih sporova, i da ga se odriču kao oruđa nacionalne politike u svojim međunarodnim odnosima."Deklaracija iz 1970. godine, navodi sljedeća pravila: Agresivni rat je zločin protiv mira koji povlači odgovornost po međunarodnom pravu;Države su dužne da se uzdržavaju od svake propagande u korist agresivnog rata;Nikakvo stjecanje teritorija koje je posljedica upotrebe sile ili prijetnje silom neće biti priznato kao zakonito;Svaka država je dužna da se suzdrži od organiziranja ili poticanja na organiziranje dobrovoljačkih snaga ili oružanih skupina, uključujući plaćenike, radi njihovog ubacivanja na područje neke druge države; i Svaka država je dužna da se uzdrži od organiziranja, podstjecanja, pomaganja ili učešća u građanskom ratu ili terorističkim aktima u nekoj drugoj državi i ne dozvoli na svom području organizirano djelovanje u svrhu izvršenja tih radnji.

2.4.2. Princip mirnog rješavanja međunarodnih sporova. Princip mirnog rješavanja međunarodnih sporova sadržan u članu 2. (3) Povelje Ujedinjenih nacija glasi: "Članovi Organizacije rješavat će svoje međunarodne sporove mirnim puteni na takav način da međunarodni mir i sigurnost, kao ni pravda, ne budu ugroženi.

Najopćiji iskaz o obavezama država da svoje sporove rješavaju miroljubivim sredstvima nalazi se u rezoluciji Generalne skupštine UN iz 1982. godine, poznatoj kao Deklaracija iz Manile o mirnom rješavanju međunarodnih sporova koja potvrđuje i razrađuje relevantne odredbe. Deklaracija iz Manile potvrđuje član 33. Povelje koji propisuje: "Stranke bilo kojeg spora čiji će nastavak vjerovatno ugroziti održavanje međunarodnog mira i sigurnosti, će prije svega, tražiti rješenje pregovorima, istragom, posredovanjem, mirenjem, arbitražom, sudskim rješenjem, pribjegavanjem, regionalnim agencijama ili sporazumima, ili drugim mirnim sredstvima po vlastitom izboru."

2.4.3.  Princip neintervencije. Nedopuštena intervencija se može definirati kao miješanje jedne države ili grupe država neposredno ili posredno u poslove koji spadaju u unutrašnju ili vanjsku nadležnost druge države, bez njenog pristanka. Intervencija u takva pitanja nije u saglasnosti sa Poveljom Ujedinjenih nacija kao ni sa kasnijim međunarodnim dokumentima koji dalje razrađuju ovu zabranu.Deklaracija iz 1970. godine, navodi da: "Nijedna država niti grupa država nema- pravo da intervenira, neposredno ili posredno, iz bilo kojeg razloga, u unutrašnje ili spoljne poslove neke države. Prema tome, ne samo oružana intervencija, već i svaki drugi oblik miješanja ili svaka prijetnja, usmjereni protiv ličnosti države ili protiv njenih političkih, ekonomskih ili kulturnih elemenata suprotni su međunarodnom pravu."

2.4.4.  Dužnost država da međusobno surađuju u skladu sa Poveljom UN-a. Deklaracija o principima međunarodnog prava koji se tiču prijateljskih odnosa i suradnje među državama u saglasnosti sa Poveljom Ujedinjenih nacija iz 1970. godine, obavezuje države da sarađuju jedna s drugom bez obzira na razlike u političkim i društvenim sistemima. Ta saradnja treba da se odnosi na: očuvanje međunarodnog mira i sigurnosti, na osiguranje univerzalnog poštivanja ljudskih prava i osnovnih sloboda za sve, na saradnju na ekonomskom, socijalnom, kulturnom i tehničkom polju, u skladu sa principima suverene jadnakosti i neintervencije.

2.4.5. Princip ravnopravnosti i samoopredjeljenja naroda. Član 1. (2) Povelje UN navodi kao jedan od ciljeva Ujedinjenih nacija: "razvijanje među nacijama prijateljskih odnosa zasnovanih na poštivanju principa jednakopravnosti i samoopredjeljenja, i poduzimanje drugih prikladnih mjera da se ojača univerzalni mir." Deklaracija iz 1970. godine, određuje njihov sadržaj na sljedeći način: "Prema principu ravnopravnosti i samoopredjeljenja naroda, principu utvrđenom Poveljom, svi narodi imaju pravo da odrede svoj politički status, potpuno slobodno i bez stranog miješanja, i da nastave svoj privredni, društveni i kulturni razvoj, a svaka je država dužna poštivati ovo pravo saglasno odredbama Povelje."

2.4.6.  Princip suverene jednakosti država. Svi članovi Ujedinjenih nacija pravno su jednaki. Deklaracija iz 1970. godine, navodi da: "Sve države uživaju suverenu jednakost. One imaju jednaka prava i dužnosti i ravnopravni su članovi međunarodne zajednice nezavisno od razlika ekonomske, socijalne, političke ili neke druge prirode.

"Deklaracija definira šta čini sadržaj te jednakosti navodeći pri tome sljedeće elemente:

a) Države su pravno jednake, b) Svaka država uživa neotuđiva prava svojstvena punom suverenitetu; c) Svaka država je dužna da poštuje ličnost ostalih država; d) Teritorijalni integritet i politička nezavisnost države su nepovredivi; e) Svaka država ima pravo da slobodno bira i razvija svoj politički, socijalni, ekonomski i kulturni poredak i f) Svaka država je dužna da savjesno ispunjava svoje međunarodne obaveze i da živi u miru sa ostalim državama.

2.4.7.  Načelo ispunjavanja prihvaćenih međunarodnih obaveza u dobroj vjeri. Sve države su dužne da svoje međunarode obaveze ispunjavaju u dobroj vjeri.Član 2. (2) Povelje UN navodi: "Svi članovi će, da bi se svakom od njih osigurala prava i povlastice koje proističu iz članstva, savjesno ispunjavati obaveze koje su preuzele u saglasnosti sa ovom Poveljom".

3. Vrste država prema složenosti

Prema svojoj unutrašnjoj strukturi države mogu biti unitarne i složene. Unitarne države imaju jednostavnu, jedinstvenu i centralizovahu državnu strukturu tako da nema nedoumica po pitanju koja vlast predstavlja državu u odnosima sa drugim subjektima međunarodnog prava. Složene države se medu sobom razlikuju zavisno od distribucije vlasti između centralnih i lokalnih organa.

Personalna unija predstavlja privremenu i prolaznu zajednicu država koju povezuje ličnost monarha. Zajednica je zasnovana bilo nasljeđivanjem bilo izborom stranog monarha za svoga.

Realna unija predstavlja zajednicu država koja je nastala pristankom država članica. Članice unije također imaju zajedničkog vladara-ustavnog monarha. U novije vrijeme susrećemo različite saveze država.

Konfederacija je zajednica država zasnovana na međunarodnom ugovoru kojim se neke nadležnosti suverene države prenose na organe konfederacije. Danas ne postoji čist koniederalni model, mada se neke zajednice država približavaju tom modelu.

Federacija je savezna država za razliku od konfederacije koja je savez država. Federacija je jedna država sastavljena od dvije ili više federalnih jedinica. Za raliku od konfederacije koja se osniva ugovorom i čiji je temeljni akt ugovor, temeljni i najviši pravni akt federacije je ustav.

Federacije nastaju na dva načina: integracijom i devoiucijom. Primjer federacije koja je nastala integracijom jesu: SR Njemačka, Sjedinjene Američke Države i bivša SFRJ. Dok su primjeri federacije nastale devoiucijom: Brazil, Meksiko, Bosna i Hercegovina i mnoge druge.

Osnovna razlika između federacija nastalih integracijom i federacija, nastalih devoiucijom je u tome što federalne jedinice federacija nastalih integracijom, unose kvalitet državnosti a dio svog suvereniteta, voljom vlastitih građana, prenose na federaciju.

4. Zavisne države

Pored suverenih država koje su punopravni subjekti međunarodnog prava, oduvijek su postojale države i sui generis teritorijalni entiteti koji nisu imali puni međunarodnopravni subjektivitet. Ovdje ćemo se osvrnuti na neke oblike zavisnih država i sui generis teritorijalni entiteta.

Vazalitet. Vazalne države su historijska kategorija koja se vezuje za period feudalizma. Vazalne države nisu bile subjekti međunarodnog prava tako da su svi međunarodni ugovori koje je zaključivao sizeren ipso facto obavezivale i vazalnu državu. Srbija, Crna Gora, Rumunija i Bugarska bile su u vazalnom odnosu prema Turskoj do Berlinskog kongresa 1878. Godine.

Protektorat. Protektorati predstavljaju odnos između dviju država u kojem je jedna protektor, odnosno sila zaštitnica, dok je druga protektorat odnosno država pod "zaštitom". Osnov za uspostavu protektorata je međunarodni ugovor zaključen između ove dvije države kojim je definisan sadržaj protektorata. Država protektor uobičajeno potpuno predstavlja državu pod zaštitom u međunarodnim odnosima i zaključuje međunarodne ugovore koji ovu obavezuju.

5. Sui generis teritorijalni entiteti

5.1. Mandati. Mandati su po stepenu razvijenosti grupisani u Mandate: A, B i C. Mandatorima je dato ovlaštenje upravljanja mandatom na način koji je zavisio od kategorije mandata i razvijenosti teritorije.

5.2. Sturateljstvo. Kad su Ujedinjene nacije zamijenile Ligu naroda po okončanju Drugog svjetskog rata sistem mandata zamijenjen je starateljskim sistemom.

5.3. Međunarodne teritorije. Dešavalo se i još uvijek se dešava da se neka područja stave pod međunarodnu upravu. Svaki slučaj dešavao se pod različitim uvjetima i odnosio se na teritorijalne entitete sa različitim stepenom autonomije. U slučaju Jugozapadne Afrike, Ujedinjene nacije su nastojale uspostaviti vlastitu administraciju neovisno o Poveljom UN ustanovljenom institutu starateljstva.

5.4. Sveta stolica i Država Vatikanskog Grada. Papska država postojala je još od osmog i devetog vijeka kada je od franačkih vladara dobila teritorije na kojima je papa vršio suverenu vlast. Ova država mijenjala je teritorijalni obuhvat ali je svo to vrijeme držala u posjedu grad Rim i dijelove srednje Italije. Italija je osvojila papsku državu 1870. godine, i jednostrano uredila položaj pape Garancijskim zakonom iz 1871. godine.

Italija je ovim zakonom jednostrano preuzela široke međunarodne obaveze u odnosu na papu i Vatikan. Zakonom je priznata nepovredivost papine osobe, određena mu je godišnja renta, priznata potpuna sloboda u duhovnoj ovlasti, pravo da šalje i prima diplomatske predstavnike, ali mu je osporen suverenitet nad bilo kojom teritorijem.

5.5. Suvereni malteški viteški red. Puni naziv ovog reda je Suvereni jenisalemski, rodoski i malteški vojni hospitalni red sv. Ivana. Osnovan je tokom krstaških ratova kao hospitalni vojni red a danas je prvenstveno katolički red koji se bavi pružanjem humanitarne, medicinske i socijalne pomoći. Sjedište mu je bilo na Rodosu, i na Malti a od 1834. godine u Rimu gdje red posjeduje dvije zgrade [Palazzo Malta i Viila Malta].

Italijanski kasacioni sud je, baveći se pitanjem pravnog personalšteta ovog reda po »talijanskom pravu zaključio da: "Veliki meštar, bio je priznat kao suveren od Rodosa sa svim atributima takve pozicije koja je uključivala... pravo aktivnog i pasivnog poslanstva zajedno sa pravom pregovaranja direktno sa drugim državama i zaključenja konvencija i ugovora...Takvi atributi suvereniteta i nezavisnosti nisu prestali, u slučaju reda do današnjeg dana - u najmanju ruku ne sa formalne tačke u odnosima sa italijanskom državom."

6. Trajno neutralne države

Neutralnost je svojstvo onog koji je neutralan i koji se ne miješa u tuđe sukobe i sporove. (Izraz neutralnost vodi porijeklo iz latinske riječi ne-uter što znači nijedan od dvojice, nijedan ni drugi). U međunarodnom pravu neutralnost je općeprihvaćen naziv za označavanje međunarod­nopravnog položaja države koja ne učestvuje u nekom oružanom sukobu. Moderna neutralnost nastala je u šesnaestom i sedamnaestom vijeku u krilu međunarodnog klasičnog prava. Razlikujemo nekoliko tipova "neutralnog" ponašanja država, pa prema tome i nekoliko tipova neutralnosti.

6.1. Prigodna neutralnost je stanje u slučaju izbijanja rata između trećih država. Jedna država ili skupina država proglašavaju vlastitu neutralnost u odnosu na konkretni oružani sukob od kojeg časa stupaju u određena prava i obaveze naspram zaraćenih država. Ova vrsta neutralnosti proglašava se u trenutku izbijanja oružanog sukoba. Prava i obaveze država ovog modela neutralnosti sadržana su u sekcijama pet i trinaest Druge haške konferencije iz 1907. godine, odnosno u clvijem konvencijama: Konvenciji koja se odnosi na prava i dužnosti neutralnih sila i osoba u slučaju rata na kopnu i Konvenciji koja se odnosi na prava i dužnosti neutralnih sila u slučaju pomorskog rata.

6.2. Samoproglašena neutralnost. Neke države svojim unutra­šnjim aktima još u doba mira proglašavaju status neutralne države. Razlikuju se od predhodnog modela po vremenu proglašenja neutralnosti a od trajno neutralnih država po tome što ne postoji međunarodnopravni osnov za proglašenje neutralnosti.

6.3. Trajna neutralnost je svojstvo države po međunarodnom običajnom pravu koje je obavezuje na neutralnost u svim sadašnjim i budućim ratovima. Treće države pri hvataj u ili čak garantttju trajnu neutralnost ovih država.

6.4. Nesvrstanost je nastala tokom hladnog rata da bi se izrazio odnos prema stranama u hladnom ratu: Sovjetskom Savezu i Sjedinjenim Američkim Državama. Države koje su slijedile ovu politiku obrazovale su pokret nesvrstanih.

8. Sukcesija država

8. 1. Uopće o sukcesiji država. Sukcesija država je dio međuna­rodnog prava koji se bavi pravnim posljedicama promjene suvereniteta na nekoj teritoriji. Sukcesija kao pravni pojam unesen je u međunarodno pravo iz unutrašnjeg civilnog prava. Uzroci koji dovode do sukcesije država su različiti, može se raditi o prenosu jednog dijela državne teritorije novoj nezavisnoj državi, ujedinjenju država, otcjepljenju dijela ili dijelova teritorije jedne države ili o raspadu države. Sukcesija država odnosi se na preuzimanje prava i obaveza države prednice od država sukcesora.

Elementi pojma sukcesije država su država prednica, država sukcesor i prava i obaveze države prednice koja su predmet sukcesije. Postoji šest glavnih tipova teritorijalnih promjena na koja se primjenjuju pravila o sukcesiji država:

Ustup - Postojeća država prednica ustupa dio svog područja postojećoj državi sljednici

Prisjedinjenje - Prednica u cjelosti postaje dio druge već postojeće države sljednice. Dakle, država prednica prestaje postojati, a država sljednica proširuje svoje područje.

Ujedinjenje – dvije ili više država prednica se ujedinjuju u novu državu sljednicu i time gube svoju državnost.

Odvajanje - Kad na dijelu ili dijelovima područja države prednice nastaju jedna ili više država sljednica.

Raspad - Država prednica prestaje postojati, a na njenom području nastaju dvije ili više država sljednica.

Podjela - Više susjednih država sljednica međusobna podjele područje države prednice koja prestaje postojati.

Sukcesija država odnosi se na sljedeća pitanja:

8.2. Sukcesija u pogledu državne imovine. Bečka konvencija, u pogledu posljedica sukcesije država u oblasti državne imovine propisuje za slučaj raspada države u članu 18. slijedeće: Kad se neka država raspadne i prestane da postoji, i kada dijelovi
teritorije države prednice obrazuju dvije ili više država sukcesora, a ukoliko se odnosne države sukcesori drukčije ne dogovore: a) nepokretna državna imovina države prednice prelazi na državu sukcesora na čijoj se teritoriji ona nalazi, b) nepokretna država imovina države prednice, koja se nalazi van njene teritorije, prelazi na države sukcesore u pravičnoj razmjeri c) pokretna država imovina države prednice, vezana za aktivnosti države prednice u pogledu teritorija na koje se odnosi sukcesija država, prelazi na odnosnu državu sukcesora

d) pokretna državna imovina države prednice, izvan one koja je pomenuta u alineji cj, prelazi na države sukcesore u pravičnoj srazmjeri.

8.3. Sukcesija u pogledu državnih dugova. Definicija državnog duga data je u članu 33. Bečke konvencije koji glasi: "Za svrhe članova ovog dijela izraz 'Državni dugovi' podrazumijeva svaku finansijsku obavezu države prednice u pogledu druge države, međunarodne organizacije ili svakog drugog subjekta međuna­rodnog prava, nastalog u skladu sa međunarodnim pravom. Bečka konvencija vrši klasifikaciju dugova prema posebnim kategorijama sukcesije država, pa prema tome razlikuje dugove koji su posljedica transfera dijela teritorije jedne države, stvaranja nove nezavisne države, ujedinjenja država, otcjepljenja dijela ili dijelova teritorije jedne države i raspada jedne države.

8.4. Sukcesija u pogledu državnih arhiva. Državne arhive države prednice čine dokumenti koje su državni organi prednice izdavali ili primali u obavljanju svojih funkcija, a koji su na dan sukcesije pripadali državi prednici. To znači da arhivi užih teritorijalnih cjelina, crkveni, privatni i drugi slični arhivi nisu predmet sukcesije. Pravilo međunarodnog prava je da svi državni arhivi države prednice, ma gdje se nalazili i bez obzira na koga budu preneseni, moraju ostati otvoreni za slobodan pristup, korištenje i kopiranje ostalim državama sljednicama.

8.5. Državljanstvo. Promjena suvereniteta na nekoj teritoriji nije bez utjecaja na stanovništvo odnosne teritorije. Država nameće prava i obaveze stanovništvu koje trajno ili privremeno boravi na njenoj teritoriji na osnovu svog prava teritorijalnog suvereniteta.

8.6. Stečena prava. "Stečena prava su subjektivna prava nastala u prošlom pravnom poretku, koji je zamijenjen novim po kojemu ta prava ne bi mogla nastati, a uz to su ta prava, možda i načelno suprotna sadašnjem, novom pravnom poretku. Izraz stečena prava tvorevina je unutrašnjeg državnog prava koje određuje sudbinu subjektivnih prava stečenih po jednom zakonu ili u jednom poretku nakon Što se zakon odnosno poredak promijeni. Ovdje ćemo spomenuti samo neka od njih:

8.7. Sukcesija u članstvo međunarodnih organizacija. Što se tiče sukcesije država u pogledu članstva u međunarodnim organizacijama, ne postoje neka čvrsta pravila općeg međunarodnog prava niti novija praksa država koja bi se mogla uzeti kao precedent. Po općim pravilima međunarodnog prava, generalno je prihvaćeno da nakon raspada država, država koja zadržava kontinuitet, ako takva postoji, preuzima članstvo države prednice u međunarodnim organiza­cijama, dok nova nezavisna država ili države moraju tražiti novo članstvo, U slučaju disolucije država nejasno je koja od država sukcesora može naslijediti članstvo države prednice u međunarodnim organiza­cijama.

V. ORGANI  DRŽAVE  ZA  ODRŽAVANJE  MEĐUNARODNIH  ODNOSA

1. Uvod

Državni organi za međunarodno predstavljanje i održavanje međunarodnih odnosa se dijele u dvije šire skupine: unutrašnje organe i vanjske organe. Razlika između ove dvije vrste organa posljedica je razlika u njihovoj primarnoj nadležnosti. Unutrašnji organ-države kreiraju spoljnu politiku, donose zakone i druge propise kao i pojedinačne odluke koji predstavljaju osnov za vodenje spoljne politike. U ovu grupu spadaju: šefovi država, vlade i njihov šef, ministri vanjskih poslova i parlament. Vanjski organi sprovode i izvršavaju politiku i odluke unutrašnjih organa. Oni svoju službu vrše u inostranstvu, na teritoriji stranih država.

Ovi orgami svojim radnjama mogu proizvoditi medjunarodnopravne posljedice cak i u situacijama kad prekorace ustavna ovlastenja. U  spoljasnje organe spadaju: diplomatske i specijalne misije te konzulati.

2. Unutrašnji organi države za održavanje međunrodnih odnosa

2.1. Šef države

U medunarodnom pravu i medunarodnim odnosima sef drzave se smatra najvisim organom spoljasnjeg zastupania drzave. Polozaj sefa driave regulisan je ustavom drzave i medunarodnim pravom.  Medjunarodno pravo priznaje sefu drzave neke funkcije i ovlasti neovisno o njegovim ustavnim ovlascenjima. To su pravo medunarodnog predstavljanja i zastupanja drzave. Za to mu ne treba nikakava posebna punomoć. Ne pravi se nikakava razlika izmedju individulnih i kolektivnih sefova drzava. sef drzave pored predstavljanja i zastupanja drzave ima odredjenu ulogu u imenovanju i primanju diplomatskih i konzularnih predstavnika, u zakljucivanju i ratifikaciji medunarodnih ugovora, utvrdivanju opcih pravaca i prioriteta spoljne politike, objavi rata i zakljucivanju mira.  Šef drzave na celu specijalne misije uziva u drzavi prijema olaksice, privilegije i imunitete koje medunarodno pravo priznaje sefovima drzava. Sef drzave ima odredena prava u inostranstvu koja proizilaze  iz principa suverene jedanakosti drzava. To su: licna neprikosnovenost, izuzece od jurisdikcije strane drzave, druge privilegije i imunitete medu kojima su najvazniji nepovredivost stana i sloboda komuniciranja.

2.2. Vlada i njen šef

Vlada je organ izvsne vlasti u svakoj drzavi. Na njenom celu nalazi se sef vlade koji najcesce nosi naslov: predsjednik vlade, premijer ili kancelar. Vladu ili makar njenog predsjednika bira parlament. Kao organ za odrzavanje medunarodnih odnosa moze se pojaviti vlada u cjelini ili njen sef. Sef drzave ili parlament mogu vladi ili pojedinim ministarstvima povjeriti odredene poslove vezane za vodenje vanjskih poslova koji mogu· ukljucivati pripremu prijedloga za imenovanje ambasadora i drugih medunarodnih predstavnika. Vlada ili pojedini ministri mogu predlagati sefu drzave podnosenje zahtjeva za stjecanje clanstva u medunarodnim organizacijama, zakljucenje pojedinih medunarodnih ugovora kao i davati druge prijedloge koji se odnose na vodenje vanjske politike. U parlamentamom sistemu uloga sefa vlade u odlucivanju je dominantna. Sve vaznije vanjskopoliticke odluke u parlamentarnom sistemu donosi vlada i njen sef.

2.3. Ministar vanjskih poslova

Nalazi se na celu organa koji se najcesce naziva ministarstvo vanjskih poslova. Ministar je neposredno nadredjen cjelokupnom diplomatskom i konzularnom osoblju u inostranstvu. Ministarstvo vanjskih poslova je organ koji koordinira politicke i druge odnose svoje drzave sa drugim drzavama i medunarodnim organizacijama.

Nadlezno je za sprovodenje vanjske politike neposredno ili posredstvom diplomatsko-konzularnih i drugih predstavnistava u inostranstvu. Takodjer, prati stanje i razvoj medunarodnih odnosa kao i bilateralne saradnje sa drugim drzavama i medjunarodnim organizacijama. Ministarstva vanjskih poslova samostalno ili u saradnji sa drugim organima i institucijama ucestvuje u zakljucivanju medunarodnih ugovora, predlazu prekid i uspostavu diplomatskih i konzularnih odnosa.

2.4. Parlament

Donosi odluke koje predstavljaju temelj za vodenje vanjske politike.  U mnogim parlamentima postoje odbori i komisije za vanjsku politiku koji ostvaruju direktne kontakte sa istim ili slicnim tijelima drugih drzava, iako zbog svoje strukture nisu pogodni za neposredno vodenje spoljne politike. Posto parlamenti nisu organi izvrsne vlasti oni ih ne mogu zamijeniti u operativnoj djelatnosti na podrucju vodenja vanjske politike.

3. Spoljašnji organ za održavanje diplomatskih odnosa

3.1. Uvod

Danasnje diplomatsko pravo sadrzano je u nekoliko medunarodnopravnih dokumenata koji su proizvod kodifikacije i progresivnog razvoja medjunarodnog prava u ovoj oblasti. To su:    a)Bečka kanvencija a diplomatskim odnosima iz 1961     b)Konvencija o specijalnim misijama, 1969        c)Konvencija o sprecavanju i kaznjavanju krivicnih djela pocinjenih protiv osoba pod medjunarodnom zastitom ukljucivsi diplomatske agente, 1973           d)Becka konvencija o predstavljanju drzava u odnosima sa univerzalnim međunarodnim organizacijama iz 1975 b  e)Konvencija o sigurnosti osoblja UN-a i pridruzenog osoblja iz 1994

3.2. Uspostava diplomatskih odnosa

Svaka drzava slobodno odlucuje da li ce sa nekom drzavom uspostaviti diplomatske odnose. Uspostava diplomatskih odnosa ne obavezuje na istovremeno otvaranje diplomatske misije. Uslov za uspostavu diplomatskih odnosa je da se radi o suverenim i medjunarodno priznatim drzavama. Sve drzave kao subjekti medjunarodnog prava imaju aktivno i pasivno pravo poslanstva. Aktivno pravo poslanstva je pravo drzave da upucuje diplomatske predstavnike u druge drzave i medunarodne organizacije. Pasivno pravo poslanstva je pravo prijema diplomatskih predstavnika upucenih od drugih subjekata medunarodnog prava. Drzava koja koristeci pravo aktivnog poslanstva upucuje svog diplomatskog predstavnika je drzava koja akredituje, a drzava prijema je drzava kod koje se akredituje. Drzave prema medunarodnom pravu nemaju obavezu za uspostavu diplomatskih odnosa. Drzave se dogovaraju o otvaranju diplomatskih misija. Prilikom donosenja odluke o otvaranju diplomatske misije drzave se rukovode ne samo politickim nego i ekonomskim razlozima.

3.3. Diplomatski zastupnici

Diplomatski zastupnici su osobe ovlastene da predstavljaju i zastupaju svoju drzavu u inostranstvu. Sef misije je osoba koju je drzava ovlastila da postupa u tom svojstvu dok je clan diplomatskog osoblja osoba koja ima diplomatsko svojstvo. Sefa misije imenuje drzava koja ga upucuje, u skladu sa vlastitim propisima i na vrijeme kaje ona odredi  Prije zvanicnog imenovanja odredene osobe, mora se dobiti pristanak agreman od drzave prijema. Drzava primateljica moze odbiti dati pristanak bez navodenja razloga. Clanovi diplomatskog osoblja misije u nacelu su drzavljani drzave koja akredituje. Ako ne postaji izricit sporazum o broju osoblja diplomatske misije, drzava kod koje se akredituje moze zahtijevati da se taj broj krece u granicama onog sto se smatra razumnim i normalnim. Drzava prijema moze obavijestiti drzavu koja akredituje da je njen sef misije, clan diplomatskog osoblja ili bilo koji drugi clan osoblja misije persona non grata. Smatra se da je sef misije preuzeo svoje funkcije od trenutka predaje akreditivnih pisama ili cim notifikuje svoj dolazak.  Sef misije iii clan diplomatskag osoblja moze predstavljati svoju drzavu kod svake medunaradne organizacije.  Drzava u kojoj je sjediste medunarodne organizacije ne moze odbiti ta imenovanja. Funkcija sefa misije prestaje: zbog subjektivnih razloga na strani sefa misije (penzionisanje, ostavka, smrt, bolest i sl.) opozivom od drzave koja ga je akreditovala i proglasenjem persona nan grata od drzave prijema. U slucajevima pogorsanja odnosa izmedu drzava upucivanja i prijema, sef misije moze biti pozvan na odmor ili na konsultacije.

Razredi sefova diplomatskih misija

Becka konvencija a diplomatskim odnosima iz 1961. godine, sefove diplomatskih misija dijeli u tri klase i to:       a) ambasadori iii nunciji akreditirani kad sefava drzava i drugi sefovi misija jednakag ranga;      b) poslanici, ministri ili internunciji, akreditirani kod sefova drzava;       c) otpravnici poslova akreditirani kod ministara vanjskih poslova.

Svi sefovi misija akreditovani u jednoj drzavi cine diplomatski kor (zbor), na cijem celu se nalazi duajen. On ima pretezno protokolarnu funkciju.  Ova pocasna titula pripada sefu misije najviseg razreda, koji je na tom polozaju u toj drzavi proveo neprekidno najduze vremena odnosno koji je najranije stupio na duznost.  Vojni atase-i koji takoder spadaju u diplomatski kor po navedenim kriterijima, obrazuju takozvani kor (zbor) vojnih atasea, Duajen kora vojnih atesea utvrduje se po kriteriju vremena provedenog u drzavi prijema bez obzira na vojni cin koji posjeduje.

Ostalo osoblje diplomatskih misija (Bečka konvencija o diplomatskim odnosima, 1961.) - Podjela cjelokupnog osoblja diplomatske misije na cetiri skupine:   a) sef misije;       b) diplomatsko osoblje;      c) administrativno i tehnicko osoblje (pisari, arhivari, prevodioci, sifranti itd.);      d) posluzno osoblje (vratari, cuvari, vozaci, cistaci i sl.), te u nekim slucajevima i privatna posluga clanova misije.

Funkcije diplomatskih misija:      a)  predstavljanju drzave koja akredituje kod drzave kod koje se akredituje       b) zastiti u drzavi kod koje se akredituje interesa drzave koja akredituje i njenih drzavljana u granicama koje dopusta medunarodno pravo        c) pregovaranju sa vladom drzave u kojoj je misija uspostavljena d).......prikupljanju obavjestenja svim dopustenim sredstvima o stanju i razvoju dogadaja u drzavi u kojoj je misija uspostavljena i izvjestavanju o tome svoje vlade e).......unapredenju prijateljskih odnosa i razvijanju ekonomskih, kulturnih i naucnih odnosa izmedu drzave koja akredituje i drzave kod koje se akredituje

3.4. Diplomatske privilegije i imuniteti

Pravila savremenog opceg obicajnog prava o diplomatskim privilegijama i imunitetilna kodificirana su Beckom konvencijom o diplomatskim odnosima iz 1961. godine, i obavezuju clanice konvencije po osnovu clanstva u konvenciji a ostale drzave kao propisi opceg obicajnog prava. Prvo su prevladavala shvatanja o eksteritorijalnosti diplomatskih misija. kasnije se pojavljuje teorija o predstavnickom karakteru diplomatskih predstavnika i diplomatskih misija. Danas je vladajuca funkcionalna teorija po kojoj privilegije i imuniteti postoje radi formalnog i nesmetanog vrsenja diplomatskih funkcija. privilegijama i imunitetima se ne daje prednost pojedincima vec da se obezbijedi uspjesno vrsenje funkcija diplomatskih misija kao predstavnika drzave.  Diplomatske povlastice priznaju se diplomatskim misijama i diplomatskom osoblju, arhivima, dokumentima i imovini misija, osobama diplomatskih agenata i clanovima njihovih porodica. Nesto manje prava na zastitu ima administrativno, tehnicko i posluzno osoblje misije.

Privilegije i imuniteti diplomatskih predstavnika su regulisani sljedecim pravnim izvorima:

-Beckom konvencijom o diplomatskim odnosima iz 1961

-Konvencijom o privilegijama i imunitetima UN iz 1946

-Konvencijom o privllegijama i imunitetima specijaliziranih ustanova iz 1947

-Sporazumima o sjedistima medunarodnih organizacija

Prostorije misije su nepovredive. Organi drzave primateljice u kojoj se misija nalazi, ne smiju uci u prostorije misije, osim uz pristanak sefa misije. Drzava primateljica je obavezna preduzeti sve potrebne mjere radi: sprecavanja nasilnog ulaska u prostorije misije iii njihovo ostecenje i sprecavanja narusavanja mira misije ili povrede njenog dostojanstva. Prostorije misije i imovina koja se u njima nalazi ne smiju biti podvrgnuti pretresu, oduzimanju i pljenidbi. Drzava prijema je duzna u slucaju prekida diplomatskih odnosa, pa cak i u slucaju oruzanog sukoba postivati i stititi prostorije misije kao i njenu imovinu i arhive. Prostorije misije, imovinu i arhive drzava koja akredituje moze u takvim slucajevima povjeriti na cuvanje nekoj trecoj drzavi koju prihvata i drzava prijema.

Arhivi i dokumenti misije su nepovredivi u svako vrijeme i bez obzira na mjesto gdje se nalaze. Takoder su nepovredivi spisi i prepiska misije. Arhiva i dokumenti su zasticeni i u slucaju prekida diplomatskih odnosa ili rata.

Sloboda opcenja (komuniciranja) Drzava u kojoj je mislja akreditirana duzna je dozvoliti i stititi slobodu komuniciranja misije za sluzbene svrhe. Sluzbena prepiska misije je nepovrediva.

Diplomatska valiza ne smije biti otvarana niti zadrzavana. Paketi koji cine diplomatsku valizu treba da nose spoljne vidne oznake i mogu sadrzavati samo diplomatske dokumente ili predmete za sluzbenu upotrebu. Najpovjerljiviji dokumenti salju se diplomatskom valizom koju prati diplomatski kurir.

Polozaj diplomatskog agenta. Licnost diplomatskog agenta je nepovrediva. On ne moze biti podvrgnut nikakvoj vrsti hapsenja ili pritvaranja. Privatni stan diplomatskog agenta uziva istu nepovredivost i zastitu kao i prostorije misije. Njegova imovina takoder uziva nepovredivost. Diplomatski agent uziva imunitet od kaznene jurisdikcije drzave u kojoj je akreditovan. On takoder uziva imunitet od gradanske i upravne jurisdikcije sa izuzecima ako se radi a tuzbi vezanoj za njegovu privatnu nekretninu. Imunitet diplomatskog agenta od jurisdikcije drzave kod koje je

akreditovan ne oslobada ga od jurisdikcije drzave koja ga je akreditovala.  Drzava koja akredituje moze se odreci sudskog imuniteta diplomatskih agenata i clanova njegove porodice ali to odricanje mora uvijek biti izricito. Diplomatski agent nije obavezan svjedociti. Osloboden je i svih poreza i taksi, licnih davanja, javnih sluzbi i vojnih nameta sa odredenim izuzecima. Diplomatski agent ne smije u drzavi kod koje je akreditovan obavljati nikakvu profesionalnu iii trgovinsku djelatnost radi licne zarade.

Administrativno i tehnicko osoblje kao i clanovi porodica tog osoblja, uzvaju, pod uslovom do nisu drzavljani drzave kod koje se akredituje ili da nisu u njoj stalno nastanjeni iste privilegije i imunitete kao i diplomatski agent s tim da se imunitet od gradanske i upravne nadleznosti primjenjuje jedino na djela ucinjena u obavljanju njihovih funkcija. Osoblje i clanovi njihovih porodica koji su drzavljani drzave primateljice ne uzivaju povlastice i imunitete.

Posluzno osoblje misije  Clanovi posluznog osoblja misije koji nisu drzavljani drzave primateljice ili u njoj nemaju stalno boraviste, uzivaju imunitet u pogledu postupaka ucinjenih u vrsenju njihovih funkcija i oslobodeni su od poreza i taksi na platu koju primaju za svoju sluzbu.

Privatna posluga Clanova misije koji nisu drzavljani drzave kod koje se akredituje ili koji u njoj nisu stalno nastanjeni oslobodeni su od poreza i taksi na plate koje primaju za svoju sluzbu.

Duznosti lica koja uzivaju privilegije i imunitete. Duzni su postovati zakone i propise drzave primateljice i uzdrzavati se od mijesanja u unutrasnje poslove drzave primateljice. U slucaju prekrsaja tih duznosti, drzava domacin moze zatraziti da bilo koji clan misije napusti njenu teritoriju i u tom pogledu mu odrediti razuman rok. Ako on to ne ucini, drzava primateljica moze odbiti da tu osobu prizna kao clana misije, a najtezi slucajevi mogu uzrokovati prekid diplomatskih odnosa.

4. Specijalne misije

Specijalne misije historijske su pretece stalnim diplomatskim misijama. Radi se o privremenoj, ad hoc diplomatiji koja se narocito rasirila nakon Drugog svjetskog rata. Drzave salju svoje delegacije na teritoriju drugih drzava radi razmatranja nekog bilateralnog ili muluitilateralnog pitanja. Moze se raditi o pregovorima radi zakljucenja nekog medunarodnog

ugovora, radi rjesenja nekog spornog pitanja ili radi ucesca na nekom medunarodnom skupu ili konferenciji. Delegaciju mogu predvoditi sef drzave, sef vlade, ministar vanjskih poslova ili neki drugi za to ovlasteni drzavni zvanicnik. Nepostojanje diplomatskih i konzularnih odnosa ne predstavlja smetnju za stanje specijalnih misija. Ali takoder postojanje stalnih diplomatskih i konzularnih misija u drzavi prijema ne predstavlja smetnju za slanje specijalnih misija. Red prvenstva vise specijalnih misija na teritoriji drzave prijema ukoliko ne postoji neki poseban dogovor utvrduje se po abecednom redu drzava.

5. Predstavljanje država u odnosima sa međunarodnim organizacijama univerzalnog karaktera

Ova materija je regulisana Beckom konvencijom o predstavljanju drzava u njihovim odnosima sa medunarodnim organizacija univerzalnog karaktera iz 1975 godine.

Ova Konvencija razlikuje tri oblika multilateralne diplomatije:    1.stalne misije pri medunarodnim organizacijama     2.delegacije drzava pri organima i na konferencijama           3.delegacije posmatraca pri organima i na konferencijama

Drzave clanice mogu ukoliko to pravila organizacije dopustaju uspostavljati stalne misije pri medjunarodnim organizacijama dok drzave neclanice mogu uspostavljati stalne misije posmatraca. Ove misije nemaju nikakve redovne odnose sa vladom drzave domacina. Te odnose ostvaruju diplomatske misije akreditirane kod drzave prijema ukoliko postoje.

Funkcije stalnih misija:     a) obezbjedenje predstavljanja drzave imenovanja pri organizaciji          b)odrzavanje veza izmedu drzave imenovanja i organizacije    c)vodenje pregovora sa organizacijom u okviru organizacije       d)upoznavanje sa djelatnoscu organizacije i podnosenju izvjestaja o tome vladi drzave imenovanja e)......obezbjedenje ucesca drzave imenovanja u djelatnostima organizacije f)........zastiti interesa drzave imenovanja u odnosu na organizaciju       g)radu na ostvarivanju ciljeva i nacela organizacije saradnjom sa organizacijom i u okviru organizacije

Funkcije stalne misije posmatraca:

a) obezbjedenju predstavljanja drzave imenovanja i u zastiti njenih interesa u odnosu na organizaciju, kao i u odrzanju vezi sa organizacijom.

b) upoznavanju sa djelatnoscu organizacije i podnosenju izvjestaja vladi drzave imenovanja o tome.

c) unapredenju saradnje sa organizacijom i vodjenju pregovora sa njom.

6. Konzularne misije

Od sesnaestog vijeka mijenja se funkcija konzula. Oni prestaju biti samo izabrani arbitri nego postaju funkcioneri drzave koja ih bira i salje u inostranstvo sa izvjesnim diplomatskim funkcijama i odgovarajucim privilegijama i imunitetima. Materija iz oblasti konzularnog prava kodificirana je u Beckoj konvenciji o konzularnim odnosima iz 1963. godine.

6.2. Sličnosti i razlike diplomatske i konzularne službe

Diplamatska sluzba bavi se prvenstveno spoljnopoliticikim pitanjima i u tom cilju odrzava odnase sa nadleznim organima drzave prijema i drugih drzava koji se nalaze u drzavi prijema. To su politicke licnosti najviseg ranga. Konzularna sluzba ima prvenstveni cilj zastitu prava i interesa gradjana drzave imenovanja i u tom cilju ona odrzava odnose sa najnizim lokalnim organima vlasti drzave prijema. Ona cesto dolazi u dodir sa ljudima sa najnize ljestviee svojih drzavljana. To su Ijudi koji imaju problem sa zakanima drzave domacina.

6.3. Kumulacija diplomatskih i konzularnih funkcija

U praksi se desava da unutar diplomatske misije postoji konzularni odjel za obavljanje odredenih konzularnih funkcija mada drzave nastoje razdvojiti ove misije i cine to cim im se za to ukaze prilika. Takoder, konzularni sluzbenik moze uz saglasnost-drzave domacina, biti od svoje drzave ovlasten da obavlja diplomatske radnje, ukoliko u toj zemlji nema diplomatske misije. Obavljanje diplomatskih poslova ne daje mu pravo na diplomatske privilegije i imunitete. S druge strane, kad diplomatska misija obavlja konzularne funkcije osoblje diplomatske misije zadrzava diplomatske privilegije i imunitete.

6.4. Uspostava i odrzavanje konzularnih odnosa

Sve Suverene drzave imaju pravo, a nemaju obavezu uspostaviti i odrzavati konzularne odnose. Uspostava konzularnih odnosa vrsi se na osnovu uzajamne saglasnosti. Prekid diplomatskih odnosa ne povlaci ipso facto i prekid konzulanlih odnosa. Konzulat se otvara uz saglasnost drzave prijema. Konzularno podrucje je teritorija na kojoj konzularni ured obavlja konzularne funkcije.

6.5. Konzularne funkcije

a) zastiti interesa svoje drzave u drzavi u kojoj je angaziran, i interesa njenih drzavljana, fizickih i pravnih lica u granicama koje dopusta medunarodno pravo

b) pomaganju razvoja trgovackih, ekonomskih, kulturnih i naucnih odnosa dvije zemlje i unapredenju uzajamnih prijateljskih odnosa u okviru Konvencije

c) obavjestavanju svim dopustenim sredstvima. o uslovima i razvoju trgovinskog, privrednog, kulturnog i naucnog zivota drzave prijema, podnosenju izvjestaja o tome drzavi odasiljanja i davanju obavjestenja zainteresiranim licima

d) izdavanju pasosa i putnih isprava drzavljanima drzave odasiljanja, viza i odgovarajucih isprava osobama koje zele putovati u njegovu drzavu

e) pruzanju pomoci i potpore drzavljanima, fizickim i pravnim licima drzave odasiljanja

6.6. Šef konzularnog ureda i drugi konzularni funkcioneri

Sefovi konzulata dijele se na cetiri klase i to: a) generalni konzuli; b) konzuli; c) vicekonzuli i d) konzularni agenti.

Sefa konzularnog ureda imenuje njegova drzava, uz odobrenie drzave primateljice, slicno kao i kod diplomatskih misija. Maticna drzava izdaje sefu konzularnog ureda patentno (ili pravizomo) pismo u kojem potvrduje njegovo svojstvo sefa konzularnog ureda i navodi osnovne podatke o njemu i njegovom buducem uredu. Po prijemu patentnog pisma drzava domacin izdaje egzekvaturu tj, odobrenje imenovanom sefu konzularnog ureda da obavlja svoje funkcije. Ona moze, bez obrazloienja, odbiti izdati egzekvaturu, a moze je naknadno i povuci. Svi sefovi konzularnih ureda u jednom gradu cine konzularni kor (zbor) kojeg predvodi duajen (doyen) koji ima cermonijalne funkcije. Duajen je sef konzuiarnog ureda u najvisem razredu u tom mjestu, koji tu funkciju obavlja najduze bez prekida. Funkcije clanova konzularnog ureda prestaju: a) opozivom od strane maticne drzave; b) povlacenjem egzekvature; c) notifikaciiom od strane drzave domacina da je doticnu osobu prestala smatrati clanom konzularnog osoblja.

6.7. Konzuli po zvanju i počasni konzuli

Konzuli se obicno dijele na dvije vrste: karijerne konzule i pocasne konzule. Karijerni konzuli su drzavni sluzbenici drzave koja ih upucuje dok su pocasni konzuli osobe koje ne primaju platu za svoj rad i uglavnom se regrutuju iz poslovnih krugova drzave prijema. Karijerni konzuli su uglavnom drzavljani drzave upucivanja dok su pocasni konzuli uglavnom drzavljani drzave prijema. Karijerni konzuli su osobe kojima je to iskljucivo zanimanje. Oni nacelno trebaju biti drzavljani zemlje koja ih upucuje, izuzetno mogu biti i drzavljani druge drzave ali uz saglasnost drzave prijema koju ona moze povuci u svakom trenutku.

6.8. Olakšice, privilegije i imuniteti koji se odnse na konzulat

Konzularne prostorije su nepovredive. Medutim, smatrat ce se da je pristanak dobiven u slucaju izbijanja pozara i drugog nesretnog slucaja koji zahtijeva preduzimanje mjera zastite. Drzava domacin je duzna preduzeti sve mjere zastite prostorija konzularnog ureda od nasilnog ulaska i uznemiravanja. Konzularni arhivi i dokumenti su nepovredivi u svako vrijeme i bez obzira na mjesto na kome se nalaze. Konzularne prostorije i imovina u njima, kao i prevozna sredstva konzularnog ureda, ne mogu biti predmetom bilo kakve rekvizicije. Konzularni funkcioneri i sluzbenici ne podlijezu nadleznosti sudskih i upravnih vlasti drzave prijema za djela ucinjena u vrsenju konzularnih funkcija. Medutim, izuzece se ne odnosi na gradjanske tuzbe pokrenute na osnovu ugovora koje je konzularni funkcioner ili radnik sklopio u svojstvu fizicke osobe. Konzularni funkdoneri mogu biti uhapseni ili pritvoreni sarno za teza krivicna djelan osnovu odluke nadleznog suda. Konzularni funkcioneri i sluzbenici mogu biti pozvani da svjedoce i oni ne mogu odbiti duznost svjedocenja izuzev o cinjenicama vezanim za obavljanje njihove funkcije i nisu duzni pokazati dokumente i sluzbenu prepisku koja se na to

odnosi. Konzularnl funkcioneri i sluzbenici i clanovi njihovih porodica koji sa njima zive u istom domacinstvu oslobodeni su od svih poreza i taksi drzave prijema. Sva navedena ogranicenja ne odnose se na pocasnog konzula, koji je  u vecini slucajeva drzavljanin drzave u kojoj se nalazi konzularni ured.

VIII.  MEĐUNARODNE  ORGANIZACIJE  KAO  SUBJEKT  MEĐUNARODNOG PRAVA

1. Pojam i izvori prava međunarodnih organizacija

Pravo međunarodnih  organizacija je dio međ. prava koji se prvenstveno bavi međ. organizacijama kao subjektima međ. prava. Predmet ovog dijela međ. prava su međ. međuvladine organizacije. Pravo međ. organizacija je pisano, zbog pisanog karaktera akata kojim se osnivaju međ. org., zatim ugovorno zbog toga što je ono sadržano u ugovoru kao osnivačkom aktu međ. org. Po svojoj prirodi je partikularno i obavezuje države članice i samu organizaciju i njene organe. Izvori prava međunarodnih organizacija su uglavnom formalni izvori pošto materijalne izvore ove kao i kod drugih grana prava nalazimo u društvenoj stvarnosti kojom se prevashodno bavi sociologija prava.

U formalne izvore prava međ. org. spadaju: 1. Konstitutivni akti međunarondih organizacija i njihova tumačenja, 2. ugovori koje međ. org. sklapaju s drugim subjektima međ. prava vezani uz djelokrug rada međ.org. a čija obaveznost proizlazi iz konstitutivnih akata organizacija; 3. pisani propisi koji nisu ugovornog značaja: statuti, pravilnici, poslovnici, zaključci i sl. 4. pravotvorna praksa međ. org.  5. odluke nadležnih organa kao sto je npr. odluka o prijemu novih članova i druge odluke; 6. običajna pravna pravila nastala u praksi njenih organa i država članica. Ova pravila su dopunskog karaktera; i 7. pravila sadržana u općim izvorima međ. prava definisana čl. 38. Statuta Međ. suda u Hagu.

2. Pojam međunarodnih organizacija

Međunarodne organizacije su subjekti međ. prava koji za razliku od država ne posjeduju teritoriju, stanovništvo niti ih odlikuje suverena vlasta ali one posjeduju pravni subjektivitet kako u unutrašnjem tako i u međ. pravu. Ono što karakteriše međ- org. je da one predstavljaju institucionalni oblik saradnje izmedu država osnivača. Radi zadovoljenja neke zajedničke potrebe ili interesa država trajnog karaktera, države osnivaju međ. org. zaključenjem ugovora o osnivanju međ. org. Taj ugovor predstavlja osnivački akt međ. org. koji sadrži: ciljeve i nadležnost org.,njene organe, njihove odnose i nadležnosti, način donošenja odluka, način finansiranja, prava i dužnosti drž. članica kao i druga pitanja. Svaka međ. org.  ima svoje stalne organe koji  predstavljaju dokaz institucionalizacije međ. saradnje između njenih članova. Org. ostvaruje funkcije radi kojih je obrazovana pomoću tih organa. Svaka međ. org. ima najmanje tri organa za ostvarivanje svojih funkcija: Plenarni, Izvršni i Administrativnotehnički organ.

Plenarni ili skupštinski su oni kojima su zastupljene sve države članice org. To su konferencije država članica koje se sastaju na redovnim i vanrednim zasjedanjima. Naziv plenarnog organa utvrdjuje se osnivačkim aktom i razlikuje se od org. do org. Gotovo svi plenarni org. utvrđuju opštu politiku međ. org.i razmatraju izvještaje o radu drugih organa međ org. Plenarni organi u pravilu ne danose obavezujuće odluke nego preporuke koje imaju neobavezujuću ulogu. lzvršni organi osiguravaju kontinuitet rada org. između plenarnih zasijedanja. Uži su po sastavu a njihova org. struktura je u funkciji brzog i efikasnog ostvarivanja ciljeva i zadataka org. Pored glavnih međ. org. mogu imati i druge: pomoćne i sudske organe. Pomoćne organe osnivaju glavni org. na temelju ovlasti koje su im date osnivačkim aktom, radi obavljanja nekih tačno određenih poslova. Pomoćni organi međ.org u svom radu podvrgnuti su nadzoru organa koji ih je osnovao.Neki pomoćni organi su po svojoj prirodi neovisni u radu od organa koji ih je osnovao: Međ. krivicni sud za bivsu Jugoslaviju (iCTY) ;Međ. krivicni sud za Ruandu (ICTR). Sudski organi međ. org. su u svome radu neovisni od organizacije koja ih je osnovala.

S obzirom na stepen povezanosti sa međ. org. sudske organe dijelimo na tri grupe: prvu grupu čine sudovi koji su osnovani ustavnim aktom međ. org.(Stalni sud međ. pravde osnovan Paktom Lige naroda i Međ. sud u Hagu osnovan Poveljom UN za ljudska prava, Medjuamericki sud za ljudska prava, Međ. sud za pravo mora. Drugu grupu čine sudski organi koju su u  tijesnoj vezi sa rneđ. org. unutar koje djeluju (Administrativni tribunal UN vezan za Generalnu skupstinu UN kao i dr. administrativni sudovi međ. org. Treću grupu čine kvazisudski organi stvoreni radi nadzora nad izvršenjem nekog međ. ugovora zaključenog unutar medj. org. (Odbor za prava čovjeka osnovan Međ. paktom o građanskim i političkim pravima i Odbor za ekonomska, socijalna i kulturna prava osnovan Međ. paktom  o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.

3. Akti međunarodnih organizacija

Prema stepenu obaveznosti razlikujemo pravno neobavezujuće i pravno obavezujuće akte međunarodnih organizacija. U pravno neobavezujuće spadaju: Obicne preporuke veoma su česte u praksi međ.org. Državama članicama se preporučuje da nešto učine jer je to poželjno sa aspekta ciljeva međ. org. Preporuke sa obavezom izvještavanja također su neobavezujući akti gdje traže izvještavanje o stanju u određenoj oblasti. Tehničke preporuke u pravilu su pravno neobavezujući akti ali stvarno obavezujući jer se odnose na tehničke zahtjeve koji su izraz funkcionalne nužnosti za uređenje neke oblasti na određen način.Prividne preporuke kojima se poziva na izvršenje neke postojeće međpravne obaveze država clanica iz djelokruga međ.org. Odnose se na pravne obaveze država članica.

Pravno obavezujući akti međunarodnih organizacija su: Osnivacki akti međ. org. koji su kao međ. ugovori obavezujući za članice međ. org. po pravillm a međ. ugovornog prava. Za osnovanu medunarodnu org. to su njihovi ustavi. Neki zaključci međ. org. usvojeni u formi rezolucija, odluka i sl. kojlma je nužno na jedinstven način regulisati neka pitanja od značaja za funkcionjsanje organizacije. Ta pitanja mogu se ticati članstva org. finansiranja org., prava i obaveza država članica i dr.

Akti organizacija čija obaveznost proizilazi iz osnivačkog akta org. Ti akti odnose se na pitanja iz nadležnosti organizacije kao što su operacionalnl akti. Ovdje spadaju i rezolucije i odluke Savjeta sigurnosti doneseni u skladu sa poglavljem VlI Povelje.

Presude sudskih organa međ, org. takoder su pravno obavezujuće. Države su dužne da se povinju odlukama sudskih i kvazisudskih organa međ. org. Ugovori o sjedištu međ. org. nesumnjivo su pravno obavezni po pravilima međ. ugovornog prava.

4. Historijski razvoj međunarodnih organizacija

Prve stalne međ. org. nastale su u XIX vijeku kao sredstvo vođenja međ. odnosa i razvoja saradnje medu državama. One su evolulrale iz ad hoc multilateralnih konferencija sazvanih od država da se bave nekim posebnim pitanjima kao što je npr. Bečki kongres iz 1815. godine sazvan nakon Fran. revoluclje iz 1789. godine, i poraza Napoleona. Na kongresu je ustanovljen savez evropskih sila poznat kao Sveta alijansa. Rane međ. org. bavile su se tehnickim, nepolitickim pitanjima kao sto su riječne komisije za Rajnu i Dunav. U drugoj polovini XIX vijeka osnivaju se administrativne unije (upravni savezi) kao sto je Međ. telegrafska unija osnovana 1865. god. Nakon I svjetskog rata na Versajskoj mirovnoj konfereneiji 1919 stvorena je Liga (Drustvo) naroda (1920-1946), sa sjedistem u Ženevi, na inicijativu americkog predsjednika Woodraw Wi/sona mada SAD nikad nije postala njenom članicom. Temeljni akt Lige bio je Pakt lige naroda, sastojao se od 26. članova. Cilj osnivanja Lige naroda bio je očuvanje međ. mira i sigurnosti. Pakt Lige naroda sadržavao je odredbe radi sprečavanje vođenja napadačkog rata. Tadašnja političko pravna teorija objašnjavala je da je pravo na rat sastavni dio državnih atributa, ali da su se države koje su članice Lige same obavezale da neće vršiti to svoje pravo mimo uvjeta iz Pakta Lige naroda. Paralelno sa Ligom stvarena je i Medunarodna organizacija rada. Krajem II svjetskog rata dolazi do osnivanja Ujedinjenih nacija. Nakon  njegovog okončanja rata dolazi do formiranja velikog broja međ. vladinih i nevladinih organizacija tako da se njihov broj računa u hiljadama.

Međ. org. sada igraju značajnu ulogu u međ. odnosima kao i u razvoju međ. prava. Njihove funkcije uključuju; osiguranje foruma radi utvrđivanja, raspravljanja i vijećanja o pitanjima od opšteg interesa; djelovanje kao sredstvo za preduzimanje akcija kojima se rješavaju međ. problemi; osiguranje mjesta za prihvatanje i razvoj pravila od zajedničkog interesa; osiguranje foruma za rješavanje međ. sporova i kao sredstva za osiguranje mehanizama za unapređenje, nadzor i superviziju poštivanja dogovorenih pravila.

5. Vrste međunarodnih organizacija

Dijelimo ih po više različitih kriterija.

Po vrsti osnivača dijelimo ih na vladine i nevladine organizacije. Vladine osnivaju države međ. ugovorom koji je ujedno i osnivački akt međ. organizacije. One stiču međ.pravni subjektivitet odvojen od subjektiviteta država osnivača i država članica rneđ. organizacije. U nekim međuvladinim org. članice nisu države nego neka državna tijela kao što su centralne banke, željeznice i sl. Nevladine međ. org. (eng.INGO) su vrsta organizacija civilnog društva koje su nedržavne i neprofitne org., i koje služe javnom dobru ili interesu određene društvene grupe, koje osnivaju pojedinci ili grupe pojedinaca iz vise različitih država za razliku od nevladinih org.  (eng. NGO) čiji su osnivači pojedinci iIi grupe iz samo jedne države.

Uloga međ. org. u međ. pravnom  sistemu je neformalna. One utiču na donošenje propisa te vrše nadzor nad njihovim izvršenjem. Najvidljivija uloga ima je na polju ljudskih prava i zaštite čovjekove okoline.

Postoje i nevladine org. ovlaštene od vlada država za obavljanje određenih poslova kao što je Crveni krst(križ), takođe mogu imati savjetodavni ili posmatrački status. Ekonomski i sociialni savjet UN u rezoluciju 1996/31 iz 1996. god. utvrdio je kriterije koji moraju biti primijenjeni prema nevladinim međ. org. za stjecanje savjetodavnog statusa. To su: a) organizacija se treba baviti pitanjima koja ulaze u nadležnost Ekonomskog i socijalnog savjeta i njegovih pomoćnih tijela; b) ciljevi i svrha organizacije moraju biti u skladu sa duhom, svrhom i načelima Povelje UN, c) mora imati ustanovljeno sjediste i izvrsni organ; d) mora imati demokratski usvojen "ustav" i legitimitet u zastupanju svojih clanova; e) mora imati nevladin karakter, te ne biti osnovana od vladinog tijela kao ni meduvladinim sporazumom. U okviru Savjeta Evrope usvojena je Evropska konvencija o priznanju pravnog personaliteta međ. nevladinih org. iz 1986. Potpisnice konvencije priznaju pravni personalitet nevladinim organizacijama registrovanim u državama članicama konvencije. Države mogu odbiti primijenu Konvencije jedino u slučaju da NVO, koja se poziva na njenu primjenu, svojim ciljem ili stvarnom djelatnošću: a) ugrozava drzavu ili javnu sigurnost, onemogucava sprečavanje nemira iii zlocina, ugrozava zdravlje Ijudi iii moral, odnosno prava i slobode drugih Ijudi; ili b) ugrozava međudržavne odnose, odnosno mir i međ.sigurnost. Značaj nevladinih org. uočen je još 1952. godine, kada im je omogućeno sticanje tzv. konsultativnog statusa. Međ. nevladine org. sa savjetadavnim statusom su od 1976. godine povezane u Odbor međ. nevladinih organizacija. Saradnja međ. nevladinih org. sa Savjetom Evr. prisutna je i prilikom izrade i nadzora nad primjenom različitih vrsta međ. konvencija i drugih akata kao što su: EKLJP, konvencije o priznavanju pravnog personaliteta međ. nevladinim org., Europska konvencija za sprečavanje mučenja i nečovjecnag ili ponizavajuceg postupanja ili kazne, Evropska povelja o regionalnim ili manjinskim jezicima i dr.

Glavni organi nevladinih međunarodnih organizacija su:

Plenarni organ koji se sastoji od predstavnika svih država članica organizacije. Ovaj organ nosi nazive: generalna skupstina, kongres, vijeće i sl. Obično se sastaje periodično i odlučuje o općim pitanjima kao što su usvajanje, izmjene i dopune akata organizacije, prijem i isključenje iz članstva, finansijskim pitanjima kao i o izvještajima drugih organa organizacije. Izvršni organ koji obavlja izvršne poslove organizacije. Susrećemo ga pod nazivima: izvršni odbor, odbor direktora i sl. Sprovodi politiku org. i izvršava odluke plenarnog organa te nadzire rad generalnog sekretara org. Administrativno tehnicki organ obavlja administrativno tehnicke i stručne poslove za potrebe org. Običnon je smješten u sjedištu org. te na neki način predstavlja njeno središte sa kojim se često identifikuje čitava org. Generalni sekretar rukovodi svakodnevnim aktivnostima org. i sef je administrativnom i tehničkom osoblju. Predsjednik predstavlja organizaciju i predsjedava sjednicama plenarnog organa. Pored ovih glavnih organa org. imaju blagajnika koji sa bavi finansijskim pitanjima kao i različite pomoćne organe.

Po opsegu nadležnosti razlikujemo opće i specijlizirane međunarodne nevladine organizacije

Opće  se bave se najširim spektrom različitih pitanja radi čijeg vršenja su osnovane. Primjer su Ujedinjene nacije. Iz njenog osnivačkog akta Povelje UN vidimo da su to: politicka, ekonomska i socijalna pitanja, mirno rjesavanje medunarodnih sporova, primjena sankcija prema narusiteljima medunarodnog mira i sigurnosti i mnoga dr. pitanja.

Za razliku od ovih specijalizirane organizacije se mogu baviti sarno uskim spektrom poslova radi čijeg vršenja su osnovane. Primjer su Međ. monetarni fond ili Svjetska zdravstvena organizacija.

Globalne ili univerzalne su one međ. org. koje okupljaju ili su otvorene za pristup svih ili skoro svih država svijeta. U ovu grupu spadaju UN, njene specijalizirane agencije, Svjetska trgovinska organizacije i mnoge druge org. Regionalne međ. obuhvataju geografski uži krug država i otvorene su za pristup državama iz tačno određenog regiona iii koje posjeduju neku regionalnu odliku. To spadaju: Evropska unija, Arapska liga i sl.

Po stepenu ovlasti i domašaja odluka međ. org. se dijele na: koordinirajuće i nadnacionalne. Koordinirajuće međ. organizacije koordiniraju uzajamnu saradnju država članica org. Odluke u organima ovih organizacija donose se većinom glasova iz država svih članova org. Donesene odluke imaju snagu pravno neobavezujućih preporuka. Nadnacionalne međ. org. imaju nadležnost donošenja obavezujućih odluka za države članice organizacije. Najpoznatija je Evropska unija.

6. Priviliegije i imuniteti međunarodnih organizacija

Međ. organizacijama potrebne su određene privilegije i imuniteti kako bi mogle uspješno ostvarivati prava i izvršavati obaveze. Privilegije i imuniteti potrebni su kako samoj međ.org. tako i njenim službenicima. Kao posebni izvori prava privilegija i imuniteta međ. org. i njenih službenika navode se: a) osnivacki akti međ. org. za države članice org. b) ugovor o sjedištu zaključen između međunarodne org. i države sjedišta; c) Konvencija o privilegijama i imunitetima UN iz 1946. god. i Konvencija o privilegijama i imunitetima specijaliziranih agencija UN iz 1947.god. d) unutrašnje pravo i pravna praksa države sjedišta; e) običajno međ. pravo; f) opća načela prava priznata od civiliziranih naroda.

Pod međ. službenicima podrazumijevamo samo osobe koje u diplomatskom svojstvu djeluju u ime neke međ. org. Međunarodni službenici uživaju samo funkcionalni imunitet. Izvorni nosilac tih privilegija i imuniteta je međ. org.

Vrste privilegija i imuniteta međ.org.

Međ. org. uživaju sljedece privilegije i imunitete: imunitet od jurisdikcije, nepovredivost prostora i arhiva, fiskalne i valutne privilegije, sloboda komuniciranja, pravo izdavanja putnih isprava.

Obim privilegija i imuniteta koje uživaju međ. službenici uži je u odnosu na privilegije i imunitete koje uživaju diplomatski agenti država. Konvencija o privilegijama i imunitetima UN iz 1946. godine daje privilegije i imunitete, oslobođenja i olakšice date prema međ. pravu šefovima diplomatskih misija generalnom sekretaru i svim njegovim pomoćnicima, njihovim bračnim drugovima i maloljetnoj djeci. Privilegije i imuniteti daju se funkcionerima isključivo u interesu UN, a ne radi njihove lične koristi.

IX. UJEDINJENE  NACIJE

1. Osnivanje Ujedinjenih nacija

Izraz UN  prvi put je upotrijebljen od strane američkog predsjednika Roosevelta u Deklaraciji UN od 1. Januara 1942. godine kada su se predstavnici 26 država obavezali da će nastaviti borbu protiv sila osovine. Na Moskovskoj konferenciji održanoj u oktobru 1943. godine, usvojena je zajednička deklaracija četiri nacije SAD, Velike Britanije, Sovjetskog Saveza i Kine. Vlade ovih drzava "ujedinjene u odlučnosti, u saglasnosti sa deklaracijom UN iz januara 1942. godine" ,i kasnijim deklaracijama... priznajući nužnosti brze i mirne tranzicije iz rata u mir i ustanovljenja i održanja međunarodnog mira i sigurnosti sa najmanjim skretanjem svjetskih ljudskih i ekonomskih resursa zanaoružanje; zajednički izjavljuju; da oni priznaju nužnost ustanovljavanja što prije je to moguće opće međunarodne organizacije, utemeljene na principu suverene jednakosti svih država koje vole mir i otvorene za članstvo svim takvim državama, velikim i rnalim,. radi očuvanja međunarodnog mira i sigurnosti." Povelja UN potpisana je 26. juna 1945. godine, kada su se predstavnici 50 država, sastali u San Francisku na Konferenciji UN radi stvaranja međunarodne organizacije. Poljska koja nije bila predstavljena na konferenciji potpisala je Povelju kasnije i postala jedna ad 51 izvornih članova UN.  Povelja UN se sastoji iz 111 članova podijeljenih u XIX Poglavlja. Statut Međunarodnog suda a u Hagu sastavni je dio Povelje UN.

2. Ciljevi i načela ujedinjenih nacija

U preambuli Povelje UN navodi se: „Mi narodi UN rijeseni... da spasimo buduća pokoljenja užasa rata ... " na koji način je određen opći cilj osnivanjaUN. Ciljevi Ujedinjenih nacija su:

1. Održanje međunarodnog mira i sigurnosti i u tu svrhu preduzimanje efikasnih kolektivnih mjera radi spriječavanja i otklanjanja prijetnji minu, suzbijanje akata agresije ili drugih povreda mira kao i postizanje mirnim putem, a u skladu sa načelima pravde i međunarodnog prava, sređivanja ili rješavanja međunarodnih sporova ili konfliktnih situacija koje bi mogle dovesti do povreda mira;..............
2. Razvijanje prijateljskih odnosa među nacijama koji su zasnovani na poštivanju načela ravnopravnosti i prava naroda na samoopredjeljenje, te preduzimanje drugih odgovarajućih mjera radi učvršćivanja mira u svijetu;...............................
3. Ostvarenje međunarodne saradnje rješavanjem međunarodnih problema ekonomske, socijalne, kulturne ili humanitarne prirode, unapređivanje i podstjecanje poštivanja ljudskih prava i osnovnih sloboda za sve bez obzira na rasu, pol, jezik ili vjeru:.....
4. Postavljanje Organizacije kao središta za usklađivanje akcija preduzetih radi postizanja ovih zajedničkih ciljeva."

Načela Ujedinjenih nacija:

"Organizacija i njeni članovi će pri ostvarivanju ciljeva, navedenih u Članu 1. postupati u skladu sa sljedećim načelima:

1. Organizacija počiva na načelu suverene jednakosti svih njenih članova;

2. Svi članovi će, da bi se svakom od njih osigurala prava i povlastice koji proističu iz članslva, savjesno ispunjavati obaveze koje su preuzeli u saglasnosti sa ovom Poveljom;

3. Svi članovi će rjcešavati svoje međunarodne  sporove mirnim putem na takav način da mir i sigurnost, kao ni pravda ne budu ugroženi;

4. Svi članovi će se u svojim ·međunarodnim odnosima uzdržavati od prijetnje silom ili upotrebe sile protiv teritorijalnog integriteta ili političke nezavisnosti svake države, ili na bilo koji drugi način koji nije u saglasnosti sa ciljevima UN;

5. Organizacija će nastojati da države koje nisu članice UN postupaju u skladu sa ovim načelima, ukoliko je to potrebno radi održavanja međunarodnog mira i sigurnosti;

6. Ništa u ovoj Povelji ne daje ovlaštenje UN da se upliću u pitanja koja se po svojoj suštini nalaze u unutrašnoj nadležnosti svake države, niti će zahtijevati od država članica da podnose takva pitanja za rješavanje po ovoj Povelji; ali ovo načelo neće prejudicirati  primjenu prinudnih mjera po poglavlju VII Povelje.

3. Članice Ujedinjenih nacija

Članice UN dijele se na iskonske i naknadno primljene. lskonske (prvobitne) članice UN su sve one države koje su učestvovale na osnivačkoj konferenciji UN u San Francisku i potom ratifikovale Povelju u skladu sa clanom 110. Povelje. Njih je sa Poljskom bilo 51. Iskonske članice su odlučivale o prijemu novih država u članstvo. Prijem svake takve države u članstvo UN sprovodi se na osnovu odluke Generalne skupštine, a po preporuci Savjeta sigurnosti. Savjet sigurnosti prilikom davanja preporuka cijeni da li se radi o miroljubivoj državi i da li je ona sposobna izvršavati obaveze koje su uslov za prijem u članstvo. Bivša Jugoslavija je bila jedna od država osnivača UN i prema tome njena iskonska clanica. Što se tiče Bosne i Hercegovine ona je primljena u članstvo Ujedinjenih nacija nakon disolucije bivse SFRj kao naknadno primljena članica. Bosna I Hercegovina je Rezolucijom Generalne skupstine od 22. maja 1992. godine primljena u članstvo Ujedinjenih nacija sa svim pravima i obavezama koje proizilaze iz članstva UN.

4. Prava i dužnosti država članica Ujedinjenih nacija

Sve države članice UN imaju pravo i dužnost učestvovati i glasati na zasjedanjima Generalne skupštine o svim pitanjimakoja su na dnevnom redu zasijedanja. One imaju pravo biratt i da budu birane u organima koje ona imenuje. U Generalnoj skupštini članice Ujedinjenih nacija biraju članove Međunarodnog suda u Hagu, Generalnog sekretara UN te članove pomoćnih organa. Države članice UN pozivaju se na sve diplomatske konferencije u okviru UN, na kojima njihovi predstavnici mogu raspravljati i odlučivati o predloženim nacrtima konvencija i a drugim zaključcima.

5. Posebni položaj stalnih članica Savjeta sigurnosti

Najveće sile pobjednice u Drugom svjetskom ratu osigurale su za sebe povlašten položaj u Savjetu sigurnosti. To su postigle kroz ustanovljenje dviju vrsta članica. Jedne su stalne članice kojima je taj status osiguran u članu 23. Povelje u kojem su one izričito navedene kao takve. Republika Kina, Francuska, Rusija kao nasljedniea SSSR-a, Ujedinjeno  Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske i Sjedinjene Američke Države su stalni članovi Savjeta sigurnosti.

Prema clanu 27.  odluke u Savjetu sigurnosti donose se potvrdnim glasanjem devet članova koje uključuju glasove svih pet stalnih članica savjeta sigurnosti. Ukoliko bilo koja od njlh glasa suprotno smatra se kao da je uložila veto i takva odluka ne proizvodi pravno dejstvo. Praktično je nemoguće lišiti bilo koju od ovih država privilegovanog položaja u Savjetu sigurnosti s obzirom na način na koji se vrše izmjene i dopune Povelje.

6. Suspenzija, isključenje iz članstva i povlačenje iz UN

Član 5. Povelje propisuje: "Članici Ujedinjenih nacija protiv koje je Savjet sigurnosti preduzeo preventivnu ili prinudnu akciju, Generalna skupština može na preporuku Savjeta sigurnosti privremeno obustaviti ispunjavanje prava i povlastica koje ima svaka država po osnovu č1anstva u Organizaciji. Savjet sigurnosti može ponovo uspostaviti ispunjavanje ovih prava i povlastica." Ovdje se radi o tzv. velikoj suspenziji članice UN. Odluku o suspenziji donosi Generalna skupština na prijedlog Savjeta sigurnosti. Razlog za suspenziju je preduzimanje preventivnih i prinudnih mjera. Pored velike postoji i tzv. mala suspenzija. Ona je predviđena članom 19. Povelje koji glasi: Članica UN koja je u zaostatku sa uplatom svog financijskog doprinosa Organizaciji ne može učestvovati u glasanju Generalne skupštine ako je iznos njenih zaostalih uplata jednak ili veći od iznosa doprinosa koji je bila obavezna da plati prethodne pune dvije godine.

7. Položaj država nečlanica prema Povelji UN

Prijetnja silom ili upotreba sile u rješavanju međunarodnih sporova je zabranjena. Poveljom je propisano da Organizacija osigurava da države koje nisu članice UN postupaju u skladu sa njenim načelima u mjeri u kojoj je to potrebno za održavanje međunarodnog mira i sigurnosti. Organizacija i njene države članice mogu državu nečlanicu UN prisiliti na poštivanje rezolucija Savjeta sigurnosti.

8. Organi Ujedinjenih nacija

Povelja UN-a predviđa 6 glavnih organa UN-a: Generalnu skupštinu, Savjet sigurnosti, Ekonomski i socijalni savjet, Starateljski savjet, Međunarodni Sud u Hagu i Sekretarijat. Povelja također predviđa mognćnost osnivanja pomoćnih organa ukoliko to bude potrebno.

8.1. Generalna skupština

Generalna skupština je plenarni organ koji sačinjavaju svi članovi UN u kome su sve države zastupljene sa najviše po pet predstavnika, a svaka članica ima po jedan glas. Nadležnost Generalne skupštine je trojaka: opća, supsidijarna i konkurentna. Generalna skupština ima opštu nadležnost. Ona može raspravljati o svim pitanjima ili predmetima koji ulaze u okvir Povelje ili se odnose na ovlaštenja ili zadatke bilo kojeg drugog organa predviđenog Poveljom. O svim tim pitanjima ona može davati preporuke državama članicama, Savjetu sigurnosti i drugim organima Ako neko pitanje koje prema Povelji spada u nadležnost UN nije izričito data u nadležnost nekom drugom organu, za njegovo razmatranje je nadležna Generalna skupština te u takvom slučaju govorimo o njenoj supsictijarnoj nadležnosti. Kada njena nadležnost postoji paralelno sa nadležnošću nekog drugog organa onda govorimo o njenoj konkurentnoj nadležnosti. Generalna skupština daje preporuke u cilju: unapređenja saradnje na političkom polju i podstjecanja progresivnog razvoja međunarodnog prava i njegove kodifikacije i unapređenja međunarodne saradnje na ekonomskom, socijalnom, kulturnom prosvjetnom i zdravstvenom polju. Generalna skupština ima tri vrste zasijedanja: redovna, vanredna i hitna vanredna. Redovna se sazivaju svake godine, po pravilu u septembru  po potrebi se produžavaju u narednu kalendarsku godinu. Vanredna zasijedanja saziva generalni Sekretar na zahtjev Savjeta sigurnosti ili većine članica UN. Generalna skupština ima više stalnih i ad hoc organa za različite djelatnosti. To su glavni odbori, odbori, savjeti i paneli, radne grupe i druga tijela. Ima 6. glavnih odbora i to: prvi za razoružanje i međunarodnu sigurnost, drugi za ekonomska i finansijska pitanja, treći za socijalna, humanitama i kulturna pitanja, četvrti za posebna politička pitanja i dekolonizaciju, peti administrativni i budžetski odbor i šesti pravni odbor.

8.2. Savjet sigurnosti

Savjet sigurnosti je izvršni organ Ujedinjenih nacija. Sastoji se od petnaest država članica od čega su pet stalne članice a deset bira Generalna skupština dvotrećinskom većinom na mandatni period od dvije godine. Stalne članice Savjeta sigurnosti su Francuska, Kina, Ruska federacija umjesto ranijeg Sovjetskog Saveza, Sjedinjene Američke Države i Velika Britanija Savjet sigurnosti preporučuje Generalnoj skupštini prijem, suspenziju i isključenje država iz članstva UN· a, te imenovanje Generalnog sekretara, a sa Generalnom skupštinom učestvuje u paralelnom postupku izbora sudija Međunarodnog suda u Hagu. Savjet sigurnosti može osnivati pomoćne organe za obavljanje njegovih zadataka. U ovom trenutno on ima preko 1540. odbora i drugih pomoćnih organa. Među njima su najpoznatiji: odbor za protivterorizam, Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju , Međunarodni krivični sud za Ruand, Odbor za vojno osoblje, Misija za sprovođenje mirovnih misija, Odbor za sankcije i drugi stalni odbori i ad hoc odbori.

8.3. Ekonomski i socijalni savjet

Ekonomski i socijalni savjet sastoji se od 54 člana UN koje bira Generalna skupština dvotrećinskom većinom prisutnih članova koji glasaju. Svaki član ekonomskog i socialnog savjeta ima jednog predstavnika u Savjetu. Zasjedanja se održavaju 2. puta godišnje, u proljeće i jesen, u Ženevi. U vršenjul svojih nadležnosti, ekonomski i socijalni savjet osniva stalne odbore, tzv. funkcionalne komisije i regionalne komisije. Ekonomski i socijalni savjet je nadležan za bavljenje ekonomskim, socijalnim, kulturnim, prosvjetnim, zdravstvenim i srodnim predmetima i može da daje preporuke u svim ovim pitanjima Generalnoj skupštini, clanovima UN i zainteresiranim specijaliziranim agencijama. Ekonomski i socijalni savjet zaključuje sporazume sa specijaliziranim agencijama kojima se utvrđuju uslovi pod kojima se agencije povezuju sa Ujedinjenim nacijama.

8.4. Starateljski savjet

Starateljski savjet je bio osnovan radi provođenja međunaradnog sistema starateljstva iz poglavlja XII Povelje Ujedinjenih nacija. Nakon što je posljednje starateljsko područje Palou na Pacifiku steklo nezavisnost 1. 1. 1994. godine, Starateljski savjet je suspendovao svoju djelatnost.

8.5. Međunarodni sud u Hagu

Medunarodni sud u Hagu je glavni sudski ol'gan UN·a.'" Nasljednik je Stalnog suda medunarodne pl'avde, kojeg je osnovala Liga narada 1920. godine. Medl1narodni sud u Hagll osnovan je Poveljom UN~a, a Statut suda je sastavni dio Povelje UN.

8.6. Sekretarijat

Sekretarijat se sastoji od Generalnog Sekretara i pomoćnog osoblja. Generalnog Sekretara imenuje Generalna Skupština na preporuku Savjeta sigurnosti. On je najviši administrativni službenik UN,  ali obavlja i značajne političke funkcije. U njegovoj nadležnosti je i priprema budžeta Organizacije, registrovanje i publikovanje međunarodnih ugovora, predstavljanje Organizacije, akreditovanje diplomatskih predstavnika država članica kao i obavljanje drugih poslova  koje mu povjere drugi glavni organi UN. Generalni sekretar UN može pokrenuti postupak u cilju stjecanja relevantnih podataka o bilo kojem sporu iii sukobu u kojem nadležni organi UN trebaju postupati u cilju očuvanja međunaradnog mira i sigurnosti. Uloga Generalnog sekretara je u praksi nadmašila propise Povelje. Generalni sekretar i osoblje Sekretarijata su nazavisni u svom radu. Generalni sekretar imenuje osoblje sekretarijata prema pravilima koja utvrđuje Generalna skupština vodeći računa o marljivosti, stručnosti, neporočnosti kao i o najširoj mogućoj geografskoj osnovi. Generalni sekretar podnosi Generalnoj skupštini godišnji izvještaj o radu organizacije.

9. Pregled specijaliziranih agencija (ustanova) u okviru  Ujedinjenih nacija

9.1. Uvod  -  Specijalizirane ustanove su  samostalne međ. org. koje imaju specijaliziranu nadležnost. One se osnivaju  ugovorima zaključenim između zainteresiranih država koje postaju njihove članice. Razne specijalizovane agencije ustanovljene međ. sporazumima, koje imaju široke međ. odgovornosti na  ekonomskom, socijalnom, kulturnom, prosvjetnom, zdravstvenom i  srodnim poljima, što je utvrđeno njihovim  osnovnim statutima, povezane su sa Ujedinjenim nacijama sporazumima koje su zaključili sa Ekonomskim i socijalnim savjetom, kojim se utvrđuju uvjeti pod kojim se agencija u pitanju  povezuje sa UN-om. Svaka specijalizlrana agencija je poseban subjekt M.P.-a. Po prostoru djelovanja i po članstvu, specijalizirane agencije su univerzalne međunarodne organizacije. U većini specijaliziranih ustanova primjenjuje se načelo jednakog prava svih država članica u njihovom plenarnom organu. Većina specijaliziranih ustanova ima sličnu strukturu.

9.2. Međunarodna organizacija rada (ILO)

Osnovana je Versajskim mirovnim sporazumom  iz 1919. godine. Odredbe dijela XIII Versajskog Sporazuma odnoslle su se na ovu organizaciju. Sjedište Organizacije je u Ženevi. Međunarodna organizacija rada bila je tijesno  povezana Ligom Naroda pa ju je trebalo nakon propasti Lige prilagoditi novim okolnostima.Članovi Međunarodne  organizacije mogu biti države članice UN ali i one koje to nisu u skladu sa procedurom propisane Ustavom. Danas su 183. države članice Organizacije. Član 2. Ustava predviđa postojanje tri gIavna organa organizacije. To su: Opća konferencija (Međunarodna konferencija rada), Upravno vijeće Međunarodni ured rada.

Opća konferencija je sastavljena od predstavnika svih država članica. Opća  konferencija je povremeni sastanak predstavnika svih drzava članica. Svoje odluke  donosi vecinom glasova a dvotrećinska vecćina se traži  samo za određena pitanja predviđena članom 17. (2).

Upravno vijeće  sastavljeno je od 56 delegata izabranih na period  od tri godine .Od tog broja polovina. tj. 28 su predstavnci vlada 14 predstavnici radnika  a 14 predstavnici poslodavaca. Upravno vijeće bira predsjednika i dva potpredsjednika iz reda svojih članova. Jedan od njih mora biti predstavnik vlada, drugi radnika a treći poslodavaca.

Međunarodni ured rada je administrativnotehnički organ Organizacije sa sjedištem u Ženevi. Na čelu ureda se nalazi direktor kojeg imenuje Upravno vijeće prema čijim uputama djeluje. Direktor je odgovoran za rad Ureda, imenuje njegovo osoblje vodeć i  računa između ostalog  i o regionalnoj i polnoj zastupljenosti.

Osnovni zadatak Organizacije je poboljšanje položaja radnika i uvjeta rada.U tome najznačajniju ulogu ima Konferencija koja usvaja zaključke u obliku nacrta konvencija ili preporuka koje usvaja dvotrećinskom većinom.U sastavu organizadje djeluje Odbor stručnjaka  koji ispituje izvještaje država članica o primjeni ratificiranih konvencija i preporuka. Također u sastvu Organizacije djeluje i Upravni sud čiji je zadatak rješavanje sporova uposlenika sa Organizacijom.

9.3. Organizacija za poljoprivredu i prehranu (FAO)

Osnovana je 1943. godine, u Hot Springsu u SAD. Sekretarijat  i gIavni sekretar imaju sjedište u Rimu.Osnovni zadatak a ove Organizacije je U ostvarenju "slobode čovječanstva od gladi" .U cilju ostvarivanja tog zadatka Organizacija sakuplja. analizira, proučava, tumači i širi informacije vezane za poljoprivredu i prehranu.Također, daje savjete i preporuke, organizira misije stručnjaka te unapređuje obrazovanje u pogledu  pitanja vezanih za poljoprivredu i prehranu kao i za upravljanje hranom.  Glavni organi Organizacije su:o Konferencija, Savjet te glavni direktor i njegov ured. Konferencija  je plenarni organ sastavljen od predstavnika svih članica Organizacije koji se sastaje na redovna zasijedanja svake dvije godine. Njene funkcije su raznovrsne i odnose se na utvrđivanje politike Organiizacije, budžet, usvajanje općih akata donošenje preporuka i druga pitanja.Savjet je izvršni organ Organizacije sastavljen od 49. država članica izabranih od strane Konferencije. On prema ustavu ima one ovlasti koje mu prenese Konferencija. Glavnog direktora  FAO  imenuje Konferencija na mandat od šest godina sa mogučnošću reizbora na period od četiri godine. On upravlja svojim uredom. koji je po svojoj prirodi administrativno tehnički organ Organizacije.

9.4. Organizacija Ujedinjenih nacija za prosvjetu, nauku i kulturu (UNESCO)

Sjedište je  u Parizu osnovana je 1945. godine u Londonu usvajanjem Ustava Organizacije, Svrha osnivanja ave Organizacije je doprinos međunarodnom miru i sigurosti kroz obrazovanje, nauku i kulturu u cilju unapređenja pravde, vladavine prava i poštivanje ljudskih prava  i osnovnih sloboda bez obzira na razlike u rasi, polu, jezikiu i vjeroispovijesti . Članstvo UNESCO-a otvoreno je svim državama clanicama UN-a a i nečlanicama po proceduri prijema propisanoj Ustavom Organizacije.  Prema Ustavu UNESCO ima tri glavna organa. To su: Opća konferencija, Izvršni odbor i Sekretarijat.

Opća konferencija  je plenami organ sastavljen od predstavnika svih država članica Organizacije. U radu konferencije može učestvovati najviše po pet predstavnika svake države članice. Konferencija utvrđuje politiku i glavne smjernice rada Organizacije. Ona može sazivati međunarodne konferencije o  pitanjima prosvjete, nauke i umjetnosti.

Izvršni odbor  sastavljen je je od 58 država članlca koje bira Opća konfereneija. Zadaci su mu mnogobrojni a među njima su i pripremanje dnevnog reda Opće konferencije, nadzor  nad  sprovođenjem  programa usvojenih od Opće konferencije, savjetovanje UN, preporuka prijema novih članova i drugo.

Sekreterijat  je administrativno tehnički organ UNESCO·a. Sastavljen je od Generalnog sekretara i osoblja koje on imenuje vodeći računa kriterijima propisanim Ustavom.

9.5. Svjetska zdravstvena organizacija (WHO)

Osnovana je 1947.godone, sa sjedištem  u Ženevi. Svrha osnivanja Organizacije je ostvarivanje najviše razine zdravlja za sve narode što je uslov za očuvanje međunarodnog mira i sigurnosti. U ostvarivanju te svrhe Organizacija djeluje kao centralno tijelo za koordinaciju zdravrstvenog rada.WHO  pomaže državama u unapređenju zdravlja  kroz pružanje  tehničke pomoći uključujućo i obavljanje epidemiološke i  statističke službe. Organizacija ima tri glavna organa: Svjetska zdravstvena skupština, Izvršni odbor i Sekretarijat.

Svjetsku zdravstvenu skupštinu čine  predstavnici svih država članica. Ona utvrđuje politiku Organizacije, imenuje generalnog direktora, nadzire  rad lzvršnog odbora i generalnog direktora, utvrđuje finansijsku politiku Organizacije i odobrava njen budžet a tI njenoj nadležnosti su i druga najvažnija pitanja iz djelokruga organizacije.

lzvršni odbor je izvršni organ organizacije sastavljen od 34. Člana imenovana iz 34 članice organizacije od strane Svjetske zdravstvene skupštine na period od  tri godine e sa mogućnosti  reizbora. Njegov je zadatak sprovođenje odluka i politike koju utvrdi Skupština, priprema dnevnog reda Skupštine i drugo.

Sekretarijat je administrativnotehnički organ Organizacije sastavljen od Generalnog sekretara i administrativno tehničkog osoblja koje on imenuje u skladu sa utvrđenim kriterijima.

9.6. Međunarodne finansijske ustanove

9.6.1. Svjetska Banka

Svjetska banka je nastala kao posljedica Konferencije u Bretton Woodsu (SAD) 1944. godine. Do danas se ona razvila u Grupu svjetske banke  koja se sastoji od pet finansijskih organizacija. To su:     a) Međunarodna banka za obnovu i razvoj (IBRD) b)  Međunarodno udruženje za razvoj (IDA)     c)Međunarodna finansijska korporacija(IFE)      d)Agencija za jamstvo mnogostranih  ulaganja (MIGA)      e)Međunarodni centar za rješavanje investicijskih sporova (ICSID)

Međunarodna banka za obnovu i razvoj - osnovana je Sporazumom o osnivanju koji je ujedno i njen Ustav. Razlog  njenag osnivanja bio je obnova i razvoj država članica razorenih u Drugom svjetskom ratu, unapređenje privatnih stranih ulaganja,davanje zajmova, unapređenje međunarodne trgovine, održavanje međunarodnog  platnog prometa, poboljšanje radnih i životnih uslova državama  članicama.  Postoje dvije vrste članica ove banke: iskonske koje  čine sve članice međunarodnog monetarnog fonda koje su u  određenom roku prihvatile članstvo  u IBRD i naknadno primljene članice uz poštivanje procedure prijema. Glavni organi IBRD-a su; Odbor guvernera, Izvršni direktori i Predsjednik IBRD. Odbor guvernera  je plenarni organ koji čine guverneri svih država članica izabrani u odbor  na period  od pet godina. Guverneri između sebe biraju predsjednika.

Međunarodno udruženje za razvoj osnovano je sa ciljem unapređenja ekonomskog razvoja., porasta produktivnosti i životnog standarda naročito u nerazvijenim dijelovima svijeta.U tom cilju IDA osigurava finansijska sredstva radi zadovoljavanja finansijskih potreba tih država davanjem povoljnih zajmova dopunjujući na taj nacin djelatnost lBRD. Članovi IDA-e dijele se na iskanske i naknadno primljene, Organi IDA-e su; Odbor guvernera, Izvršni direktori i Predsjednik.

Međunarodna finansijska korporacija. osnovana je sporazumom a osnivanju međunarodne finansijske korporacije. Njime je određena i svrha njenog osnivanja koja se sastoji u unapređenju razvoja i poticaju privatnog poduzetništva i to naročito u zemljama u razvoju.. Članavo IFC dijele se na iskonske i naknadno primljene. Glavni organi IFe su; Odbor guvernera. Odbor direktora na čelu sa predsjednikom i Predsjednik Korporacije.

Agencije za jemstvo mnogostranih ulaganja(MIGA) osnovana je sa ciljem  poticanja međunarodnih ulaganja i to naročito u proizvodne svrhe u zemljama u razvoju. U  ispunjavanju svojih ciljeva MIGA izdaje garancije za strana ulaganja u državama članicama i nastoji osigurati ulaganja kako bi povećala nivo investicija u zemljama u razvoju. Glavni organi MIGA su; Savjet guvernera, Odlbor direktora i Predsjednik sa osobljem Organizacije.

Međunarodni centar za rješavanje investicijskih sporova (ICSID) osnavan  je sa ciljem mirnog rješavanja investicijskih sporova između država članica s jedne i državljana drugih država članica s druge strane. Sredstva za rješavanje sporova propisana su osnivačkim aktom Organizacije a najčešće se sastoji u mirenju i arbitraži.

Organi ICSID-a su :Upravni savjet i Sekretarijat a tu su  jos i Odbor miriteija i Odbor arbitara.

9.6.2. Međunarodni monetarni fond (IMF) ili MMF

Je jedna od finansijskih institucija stvorena u Bretton Woodsu 1944.godine. Njegova svrha je unapređenje međunarodne monetarne saradnje,olakšavanje uravnoteženog rasta međunarodne trgovineJ unapređenje zaposlenosti, ostvarenje monetarne stabtlnosti, uspostava međunarodnog platnog sistema, podizanje životnog standarda u državama članicama,saradnja i savjetovanje u međunarodnim monetarnim pitanjirna i drugo. Postoje dvije vrsta č1anica IMF. To su: iskonske i naknadno primljene. Najvažnija obaveza članica IMF je davanje doprinosa Fondu prema kvotama utvrđenim prema ekonomskoj snazi država. Glavni organi IMF·a su: Odbor guvernera. Izvršni odbor i Generalni sekreterijat i njegovo osoblje.

Odbor guvernera plenarni organ Fonda koji čine guverneri iii njihovi zamjenici iz država članica, Odbor ima opštu i supsidijarnu nadležnost. On je nadležan za sva pitanja koja spadaju u nadležnost  fonda ali i sva pitanja iz nadležnosti Fonda koja ne spadaju u nadležnost drugih organa spadaju u nadleznost Odbora guvernera.

Izvršni odbor kaao izvršni organ Organizacije je odgovoran za  poslovanje IMF a u svome radu podređen je Odboru guvernera. Sačinjavaju  ga izvršni direktori Srazmjerno članskim kvotama  te Generalni sekretar.

Generalnog direktora IMF, koji ne smije biti iz reda Izvršnih direktora ili Odbora guvernera, bira Izvršni odbor. Generalni direktor je podređen u svom  radu lzvršnom odboru a  nadređen svoiim službenicima koje sam imenuje U skladu sa utvrđenim kriterijima.

9.6.3. Svjetska trgovinska organizocija (WTO)

Je proizišla  iz Općeg sporazuma o  tarifama  i trgovini (GATT). Osnovana je 1994. godine sporazumom u Marakashu sa  sjedištem u Ženevi. Svrha organizacije je utvrđena članom i njenog osnivačkog akta. To je ostvarenje institucionaliziranih trgovinskih odnosa između država članica organizacije j olakšanje ostvarenja i unapređenja ciljeva navedenih samom osnivačkom aktu Organizacije kao i u drugim brojnim međunarodnim sporazumima. Svrha organizacije je j da bude centar za pregovore država članica u pogledu međunarodnih trgovinskih odnosa i njihovog pravnog uređenja.Glavni organi WTO su: Ministarska konferencija, Opći savjet  i  Sekretarijat.

9.7. Međunarodna organizacija za civilnu avijacijll (lCAO)

Osnovana je na Međunarodnoj konferenciji za civilno zrakoplovstvo u Čikagu 1944. godine. Svrha njenog osnivanja je unapređenje i povećanje sigurnosti  zračnog prometa, osiguranje  razvoja međunarodnog civilnog zrakaplovstva, zračnih cesta, zračnih luka, kao i ostvarenje sigurnog redovnog ,svrsishodnog i ekonomičnog zracnog prometa. Llanovi ICAO se dijele na iskonske i naknadno primljenje. lCAO ima tri glavna organa: Skupštinu, Savjet i Zrakoplovnu komisiju.

Skupštinu čine predstavnici svih država članica. Sastaju se jednom u tri godine na redovna zasijedanja, dok po potrebi može imati i izvanredna zasijedanja.

Savjet je izvršni organ Organizacije odgovoran u svom radu Skupštini. Sastavljen je od 36. Država članica  koje imenuje skupština.

Zrakoplovnu  komisiju čini 19. članova izabranih od Sacjeta  između Osobia  koje prcdlože države članice Konvencije. Pored toga Konvencija predviđa i Generalnog sekretara Organizacije koji se nalazi na čelu osoblja organizcije sa sjedištem u Montrealu.

9.8. Međunarodna pomorska organizacija (lMO)

Osnovana je 1948. godine pod nazivom Međuvladina pomorska savjetodavna organlzacija koja je 1982. Godine, promijenila naziv u Međunarodna pomorska organizacija sa sjedištem u Londonu.. Svrha Organizacij e je pružiti mehanizme za saradnju država na polju pomorske plovidbe, razvijanje međunarodnih standarda sigurnosti na moru, kako u pogledu plovidbe tako i u nadzoru i sprečavanju onečišćenja morske okoline posebno sa brodova. Glavni organi Međunarodne pomorske organizacije su: Skupština, Savjet, Odbor za sigurnost na moru , Odbor za zaštitu  morske okoline, Pravni odbor, Odbor za tehničku saradnju i Sekretarijat.

9.9. Svjetska poštanska unija (UPU)

Jedna je od najstarijih međunarodnih organizacija  č iji korijeni sežu u 1874.godinu. Sjedište Unije je u Bernu-Švicarska a službeni jezik je francuski. Cilj Organizacije je ostvarenje slobode poštanskog  prometa kao i njegovo unapređenje . Postoje dvije vrste članova Unije: iskonski i naknadno primljeni. Sve Članice  su stranke Svjetske poštanske konvencije  koja osigurava promet poštanskih pošiljki i kupona za odgovor. Savez ima Savjetodavnu  komisiju za poštanske studije. Organi Unije su: Kongres, Upravni savjet, Savjet za poštanske djelatnosti i Međunarodni ured.

9.10. Međunarodna unija za telekomunikacije (lTU)

Osnovana je 1865. godine u Parizu  pod nazivom Svjetska telegrafska unija.Svrha  postojanja Unije utvrđena je članom 1. Osnivačkog akta koji navodi kao cilj Unije: održavanje  i širenje međunarodne saradnje između svih država članica na području telekomunikacija, unapređenje saradnje sa drugim međunarodnim organizacijama ali i sa drugim subjektima (međuvladinim i nevladinim) davanje tehničke pomoći zemljama u razvoju na području telekomunikacija, unapređenje razvoja telekolmunikacijske tehnologije i drugo. Organi Unije su utvrđeni Osnivačkim aktom. To su: Konferencija punomoćnika, Savjet svjetske konferencijeo međunarodnim telekomunikacijama, Radiokomunikacijski sektor i Radioregulacijski odbor, Sektor za telekomunikacijsku standardizaciju uključujući  skupštine za telekomunikacijsku standardizaciju, Sektor za telekomunikacijski razvoj uključujući svjetske i regionalne konferencije za razvoj telekomunikacija i Sekretarijat.

9.11. Svjetska meteorološka organizacija (WMO)

Osnovana je Konvencijom o svjetskoj meteorološkoj organizaciji potpisanoj u Washingtonu 1947. godine. Svrha  njenog osnivanja koja se sastoji u unapređenju međunarodne saradnje i uspostavi međunarodne mreže za meteorološka iIi hidrološka i druga geofizička promatranja vezana za meteorologiju, kao i uspostava i održavanje centara zaduženih za obavljanje meteorološke službe, ostvarenje brze razmjene meteoroloških informacija i unapređenje standardizacije unutar meteorološke službe, unapređenje hidroloških aktivnosti kao i istraživačkih i edukacijskih djelatnosti vezanih uz meteorologiju. Organi WMO Sll: Svjetski meteorološki kongres, Izvršni savjet, Regionalna meteorološka udruženja, Tehničke komisije i Sekretarijat.

9.12. Svjetska organizacija za illtelektualno vlasništvo (WIPO)

Osnovana  je 1967. godine u Stokholmu Konvencijom o  osnivanju Svjetske organizocije za intelektualno  vlasništvo. Funkcije WIPO Sll: unapređenje razvoja mjera usmjerenih na efikasnu zaštitu intelektualnog vlasništva, posebno kroz usklađivanje nacionalnog zakonodavstva na tom polju, vršenje administrativnih funkcija Pariške i Bernske unije u pogledu kojih WIPO djeluje kao svojevrsna  krovna i kordinacijska organizacija, poticanje sklapanja međunarodnih sporazuma u cilju zaštite intelektualnog vlasništva, pružanje pravne i tehničke pomoći državama na zaštiti intelektualnog vlasništva unapređenje ali i proučavanje zaštite intelektualnog vlasništva. Glavni organi su: Opća skupština, Konferencija, Koordinacijski odbor i Međunarodni ured. Sjedište Organizacije je u Ženevi.

9.13. Međunarodna agencija za atomsku enrgiju (IAEA) osnovana je 1957. godine kao organizacija "atomi za mir pod okriljem Ujedinjenih nacija.Njen zadatak je usmjeravanje upotrebe atomske energije u svrhu ostvarenja mira, zdravlja i napretka svih dijelova svijeta a ne u vojne svrhe.Njene  funkcije koje se sastoje u poticanju i pomoći u razvoju praktične primjene  atomske energije u miroljubive svrhe uključujući i proizvodnju elektične energije, poticanje razmjene znanstvenih i tehničkih informacija vezanih uz miroljubljivu saradnju sa Ujedinjenim  nacijama i njihovim specijaliziranim agencijama s ciljem regulacije mirnodopske upotrebe atomske energije.Ona također nadzire širenje nuklearnog oružja kao i radioaktivnih materijala nastojeći da se ti materijali upotrebljavaju isključivo u miroljubive svrhe. Glavni organi Agencije propisati Statutom  su :Generalna skupština,Odbor guvernera i Sekreterijat na čijem čelu se nalazi Generalni sekreta.Sjedište je u Beču.

X. REGIONALNE I OSTALE MEĐUNARODNE ORGANIZACIJE I SPORAZUMI

1. Sjevernoatlanski savez (NATO)

Sjevernoatlanski Savez (eng. North Atlantic Treaty Organisation - NATO) osnovan je 1949. godine, potpisivanjem Sjevernoatlanskog sporazuma između dvanaest država tadašnjeg zapadnog bloka. Za razumjevanje NATO saveza ključna je odredba sadržana u članu 5. Ugovora koja glasi: „Stranke su saglasne da će se oružani napad na jednu ili više njih u Evropi ili Sjevernoj Americi smatrati napadom na sve njih“.

Savezu je naknadno pristupilo jos šesnaest država tako da je danas NATO savez od 28. država članica, NATO ostvaruje različite oblike saradnje sa mnogim drugim državama. Najznačajniji je Euro-atlantsko partnerski savjet (EAPC) koji je na sastanku u Sintri u maju 1997. godine, zamijenio dotadašnji Savjet za saradnju Sjevernog Atlantika, čiji je zadatak pokretanje nove faze programa. Program Partnerstvo za mir ustanovljen je u okviru NACC-a 1994. godine i usmjeren je na praktična pitanja odbrambene i vojne saradnje dok je NACC bio forum širokih konsultacija o političkim i sigurnosnim pitanjima.

Usvajanje osnovnog dokumenta EAPC-a pokazuje odlučnost država članica na podizanju uzajamne vojne i političke saradnje na kvalitativno viši nivo. Prema ovom dokumentu države članice imaju zajedničku obavezu jačanja i širenja mira na evroo-atlantskom području. Zajedničke vrijednosti na kojma ta obaveza počiva sadržane su u Okvornom dokumentu Partnerstva za mir. EAPC u stvari nudi okvir za političko i sigurnosno savjetovanje te intenzivniju saradnju unutar programa partnerstvo za mir.

NATO savez ima sljedeće glavne organe:

a) Sjevernoatlanski savjet

b) Odbor za odbrambeno planiranje

c) Grupa za nuklearno planiranje

a. Sjevernoatlanski savjet (eng. North Atlantic Counci/-NAC) koji se sastoji od stalnih predstavnika svih država članica Saveza osnovan je na osnovu člana 9. Ugovora.  Savjet mora biti tako organiziran da se može brzo sastati što praktično znači svake sedmice ali i u kraćim intervalima. Savjet je ovlašten osnivati pomoćna tijela koja budu potrebna. Savjet ima političke ovlasti i pravo donošenja odluka koje se tiču Saveza. Savjet se može sastajati i na višim nivoima kao na primjer na nivou šefova država, šefova vlada, ministara vanjskih poslova ili ministara odbrane. Sjednicama predsjedava Generalni sekretar NATO-a ili njegov zamjenik.

b. Odbor za odbrambeno planiranje sastavljen je od stalnih predstavnika, ali se sastaje i na razini ministara odbrane najmanjc dva put godisnje.

c. Grupa za nuklearno planiranje sastoji se od ministara odbrane država članica koje sudjeluju u radu Odbora za odbrambeno planiranje, sa izuzetkom Francuske. Unutar Grupe raspravlja se o posebnim političkim pitanjima koji se tiču nuklearnog naoružanja. Grupom predsjedava Generalni sekretar NATO-a.

2. Zapadnoevropska unija

Zapadnoevropska unija (eng. Western European Union - WEU), osnovana je 1948. godine briselskim Ugovorom o ekonomskoj, socijailloj i  kulturnoj saradnji i kolektivnoj samoodbrani koji je amandiran Protokolom potpisanim u Parizu 1954. godine. Iskonske članice Ugovora su bile: Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska, Nizozemska, Belgija i Luksemburg. Zapadna Njemačka i Italija pozvane su 1954. godine da pristupe Briselskom ugovoru i tada je stvorena WEU, i konačno 1988. godine članicama unije postaju Španija i Portugal a 1992. godine. Grčka, tako da Unija trenutno broji deset članova.

Ciljevi Unije navedeni u Preambuli Ugovora su:

a) Pružanje uzajamne pomoći u otporu politici agresije

b) Unapređenje jedinstva i ohrabrivanje progresivne integracije

Član V Briselskog ugovora glasi: „Ukoliko bi bilo koja ugovorna strana bila predmet oružanog napada u Evropi, druge visoke strane ugovornice će u skladu sa odredbom člana 51. Povelje Ujedinjenih nacija, pružiti tako napadnutoj ugovornici svu vojnu i drugu pomoć u skladu sa svojim mogućnostima.

Također član VIII navodi: „Na zahtjev bilo koje visoke ugovorne strane hitno će biti sazvan Savjet da bi dopustio konsultovanje u odnosu na bilo koju situaciju koja može predstavljati prijetnju miru, bez obzira u kojem području se pojavila prijetnja ili opasnost za ekonomsku stabilnost.“

U ugovoru iz Mastrichta iz 1992. godine WEU je priznata kao sastavni dio Evropske unije, a Deklaracija sa Mastrichtskog sastanka navela je da će se ona razvijati kao komponenta odbrane Evropske unije i kao način učvrščivanja evropskog stuba Sjevernoatlanskog saveza.

3. Savjet Evrope

Savjet Evrope (eng. Council of Europe) osnovan je 1949, godine u cilju jačanja saradnje između evropskih demokratskih država. On je najstarija evropska politička institucija i u ovom trenutku ima 47 država članica. Sjedište Savjeta Evrope je u francuskomm gradu Strazburu.

Statut savjeta Evrope u članu 1. navodi da je razlog postojanja Savjeta Evrope: „postizanje većeg jedinstva između država članica s ciljem očuvanja i ostvarivanja njihovog zajedničkog nasljeđa te ostvarivanja ekonomskog i socijalnog napretka“. Ovaj cilj treba biti ostvaren kroz organe Savjeta raspravom o pitanjima od zajedničkog interesa za države članice, posebno na ekonomskom, socijalnom, kulturnom i naučno, polju, o pravnim i upravnim pitanjima kao i o unapređenju ljudskih prava i osnovnih sloboda.Pitanja koja se ticu odbrane ne spadaju u nadleznost ovog tijela.

U okviru postavljenih ciljeva Savjet Evrope se bavi i sljedećim pitanjima: unapređenje demokracije, unapređenje ljudskih prava i osnovnih sloboda, unapređenje slobode medija i komunikacija, socijalnih i ekonomskih poslova, obrazovanja, kulture, kulturnog naslijeia i sporta, omladine, zdravlja, prirodne sredine i regionalnog planiranja, lokalne demokracije i pravne saradnje. U ovom trenutku težiste aktivnost je na: ljudskim pravima, demokraciji i vladavini prava.

Član 3. Statuta navodi: Svaka država članica Savjeta Evrope mora prihvatitl principe vladavine prava i uživanje od svih osoba unutar njene jurisdikcijke ljudskih prava i fundamentalnih sloboda, i iskreno i efektivno sarađivati u ostvarenju ciljeva Savjeta kako su navedeni u poglavlju I. Član 8. Statuta predviđa za bilo kojeg člana koji ozbiljno povrijedi član 3. Statuta mogućnost suspenzije prava uključujući i isključenje iz članstva.

Statut predviđa dva organa Savjeta Evrope:

a) Odbor ministara        b) Konsultativnu skupštinu a spominje i Sekretarijat na čelu sa generalnim sekretarom.

a. Odbor ministra je sastavljen od ministara inostranih poslova 47. država članica ili njihovih perma nentnih predstavnika u Strazburu. To je tijelo koje donosi najvažnije odluke Savjeta Evrope. Odbor ministara usvaja ugovore i sporazume, daje preporuke državama članicama i usvaja deklaracije.

b. Konsultativnu skupštioa je savjetodavno tijelo čije članove određuju nacionalni parlamenti. Po članu 22. Statuta:  „ Konsultativna skupština je savjetodavni organ Savjeta Evrope. Ona će raspravljati o pitanjima iz svoje nadležnosti po svom Statutu i prezentirati svoje zaključke u formi preporuka Odboru ministara“.

Sekretarijat se sastoji od Generalnog sekretara, zamjenika Generalnog sekretara i drugog potrebnog osoblja. Najznačajniji zadatak Savjeta Evrope je pripremanje i usvajanje konvencija i protokola koji se podnose državama članicama na ratifikaciju ili pristup.

4. Organizacija za ekonomsku saradnju i razvoj – OECD

Nakon Drugog svjetskog rata 1947. godine, osnovana je Organizacija za evropsku ekonomsku saradnju (OEEC) sa ciljem vođenja tzv. Maršalovog plana za obnovu zapadnoevropskih ekonomija sredstvima koja je stavila na raspolaganje vlada SAD. Uvidjevši korisnost uzajamne saradnje zapadnoevropske zemlje zajedno sa Kanadom i SAD osnovale su 1961. godine, Organizaciju za ekonomsku saradnju i razvoj (eng. The Organisation for Economic Co-opetation and Developement-OECD). Naknadno su joj pristupile i neke druge zemlje kao što je na primjer Japan tako da danas OECD obuhvata 34 države. Članice ove organizacije napravile su ogroman progres u svom razvoju.

Konvencija u članu 1. navodi:

Ciljevi Organizacje za ekonomsku saradnju i razvoj su unapredenje politike zamišljene da se postigne najveći održivi ekonomskl rast i zaposlenost i podizanje životnog sandarda u državama članicama, održavajući finansijsku stabilnost, i prema tome da doprinese razvoju svjetske ekonomije. Organi Organizadje su: Savjet koji čine predstavnici svih država članiea koji svake godine imenuje Predsjednika i Vice-predsjednika, Izvršni odbor i pomoćna tijela prema potrebi, Generalni sekretar i njegov zamjenik sa potrebnim osobljem. Sjedište organizacije je u Parizu.

5. Evropska unija

Evropska unija je jedinstvena regionalna evropska organizacija koja u ovom trenutku broji 27 a od 1. Lula 2013. godlne 28 država članica pošto je to datum zvaničnog ulaska Hrvatske u ovu organizaclju.

Evropska unlja je uspostavljena na temeljima triju evropskih organizaclja stvorenlh 50-tlh godina prošlog vijeka: Evropske zajeđnlce za ugalj i čelik, Evropske atomske zajednlce (EUROATOM) i Evropske ekonomske zajednice. Evropska unija je nastala stupanjem na snagu Ugovora iz Mastrichta 1992. godlne. Cilj usvajanja ovog ugovora bio je priprema za stvaranje monetarne unije i uvođenje elemenata političke unije. To je dovelo do novlh oblika saradnje naročito u oblasti odbrane, pravde i unutrašnjlh poslova.

Evropska Unija ima vlastite institucije pomoću kojih ostvaruje svoje funkcije:

Evropski parlament - sačinjen od zastupnika direktno izabranih od glasača EU na period od pet godina. Svaka država članica može imati najmanje šest a najviše devedeset šest članova Parlamenta koji su grupisani po političkim a ne naconalnim opredjeljenjlma. Evropski parlament je jedna od glavnlh institucija za usvajanje zakona Evropske unlje. On ima tri glavne uloge: raspravlja i donosi evropske zakone sa Savjetom, provjerava druge institucije EU, naročito Komisiju u cilju provjere demokratičnosti njihovog rada i raspravlja i usvaja budžet EU zajedno sa Savjetom. Evropskl parlament ima tri sjedišta: Brisel, Luksemburg i Strazbur.

Evropski savjet - okuplja šefove država ili vlada država članlca EU, Predsjednika Komlslje i Predsjednika Evropskog savjeta kojl predsjedava sastancima. Sastancima prisustvuju Visoki predstavnici EU za spoljnu politiku i sigurnost. Sastanci Evropskog savjeta su faktički samiti EU gdje se susreću lideri država članica radi odlučivanja o širokim političkim prioritetima i glavnim incijativama koji ne mogu blti riješeni na nižem nivou. Godišnje se održava u prosjeku četiri takva susreta. On ne donosi zakone. Obično zasijeda u Briselu.

Savjet Evropske unije - je forum gdje se sastaju ministri iz svih država članica EU radi donošenja zakona. Savjet donosi zakone EU, kordinira ekonomske politike država članlca EU, potpisuje sporazume između EU i drugih država, odobrava godišnji budžet, razvija spoljnu i odbrambenu politlku EU i kordinira saradnju između sudova i policijsklh snaga država članlca. Odluke u Savjetu se u pravilu donose kvalifikovanom većinom a broj glasova koje imaju pojedine članlce je različit i iznosi od tri koliko ima Malta do dvadeset osam koliko Imaju: Njemačka, Francuska, Italija i Velika Britanija.

Evropska komisija - je jedna od glavnlh institucija Evropske unlje. Ona predstavlja i štili interese EU kao cjeline. Ona pravi nacrte evropskih zakona i svakodnevno radi na implementaciji politlke EU i trošenju novca. Sastavljena je od 27 članova iz svake države članice po jedan. Svaki član je nosilac odgovornosti za neko specifično područje za koje je ovlašten od Predsjednika. Komisija ima sljedeće nadležnosti: predlaganje novih zakona Parlamentu i Savjetu, rukovanje budžetom EU i namjensklm fondovima, sprovođenje zakona EU zajedno Evropskim sudom pravde i međunaradno predstavanje Evrapske unlje prilikom stupanja u konkretne odnose sa drugim državama. Sjedište komisije je u Briselu i Luksemburgu.

6. Organizacija za evropsku sigurnost i saradnju

Organizacija za evropsku Sigurnost i saradnju (OSCE) vodi porijeklo iz Konfercija o evropskoj sigurnosti i saradnji (CSCE) koja je započeta 1973. A okončana 1975. godine, usvajanjem Heiškog finalnog akta. Na konferenciji je učestvovalo 35 evropskih država uključujući SAD i Kanadu.

Odluke OSCE-a su pravno neobavezujuće. Ali načela sadržana u ovim aktima pravno su obavezujuća. Umjesto da usvajaju formalne pravno obavezujuće ugovore finalni akti OSCE-a predstavljaju političke obaveze za države potpisnice da rade na izgradnji sigurnosti i saradnje u Evropi. Konferencija o evropskoj sigurnosti i saradnji (CSEE) mijenja 1. Januara 1995, godine, naziv u Organizaciju o evropskoj sigurnosti i saradnji (OSCE). Ustanovljeni su stalni organi organizacije: Sekretarijat, Visoki savjet, Parlamentarna skupština, Centar za prevenciju konfiikta i Kancelarija za demokratske institucije i ljudska prava.

OSCE je najveća regionalna međunarodna organizacija osnovana u cilju osiguranja međunarodnog mira i sigurnosti koja u ovom trenutku obuhvata 56. država članica iz Evrope, Centralne Azije i Sjeverne Amerike. Što se tiče pristupa sigurnosnim pitanjima njegove aktivnosti imaju: političko-vojni, ekonomski, ekološki i humani aspekt.

U cilju izvršenja svojih ciljeva i nadležnosti OSCE ima sljedeće organe:

Stalno vijeće – je stručno tijelo za oplitičke konsultacije i donošenje odluka.. Njegovi članovi su predstavnici država koji se susreću jedanput sedmično u Beču u Kongresnom centru Hofburg rada raspravljanja i donošenja odluka.

Forum za sigurnost i saradnju – koji se bavi pitanjima naoružanja i mjerama za izgradnju povjerenja, koji se također sastaje u Kongresnom centru Hofburg u Beču.

Visoki savjet – čine politički direktori ili dužnosnici visokog ranga država članica Organizacije. Sastaje se periodično radi političkih dogovora. Jedanput godišnje održava sastanke u Pragu kao Ekonomski forum.

Ministri vanjskih - poslava država članica sastaju se jedanput godišnje na sastancima Ministarskog savieta (eng. Ministerial Council) dok se svake druge godine sastaju šefovi država ili vlada na Samitu OSCE-a.

Predsjedavajući OSCE-a - odgovoran je za izvršavanje odluka Organizacije i bira se svake godine iz druge države članice. Aktuelnom Predsjedavajućem u njegovom radu pomaže njegov predhodnik koji zajedno sa sljedećim Predsjedavajućim čine OSCE „trojku“.

Generailli Sekretar OSCE-a - sa sjedištem u Beču, na čelu je Sekretarijata i ima zadatak rukovođenja OSCE strukturom i operacijama. Tehničku podršku Sekretarijatu pruža Ured u Pragu koji ima informativnu funkciju i bavi se dokumentacionim poslovima.

Ured za vezu u Centralnoj Aziji -  sa sjedištem u Taškentu, predstavlja vezu izmađu Organizacije i pet zemalja OSCE-a iz centralne Azije.

Ured za demokratizociju i ljudska prova - sa sjedištem u VaršavI, ima između ostalog aktivnu ulogu u monitoringu demokratskih izbora i u razvoju državnih institucija koje se bave izborima i zaštitom ljudskih pravaa, pružajući tehničku pomoć nadležnim državnim institucijama, pomaže razvoj i jačanje nevladinog sektora i građanskog društva.

Izaslanik za slobodu medija - započeo je sa radom 1997. godine, sa ciljem praćenja razvoja slobode medija.

Ured Visokog komesara za nacionalne manjine - započeo je sa radom 1992. godne sa zadatkom da identificira i traži rano rješenje etničkih napetosti koje mogu ugrozizi mir, stabilnost i prijateljske odnose između država članica OSCE-a.

Parlamentarna skupština OCCE - koja se sastoji od 320 članova iz 56 zemalja ima za cilj olakšavanje međuparlamentarnog dijaloga. Radom skupštine rukovodi predsjednik kojeg bira skupština na period od godinu dana.

Sud pomirenje i arbitrežu - sa sjedištem u Ženevi. Države članice Konvencije o pomirenju i arbitraži svoje sporove mogu rješavati putem Arbitražnog tribunala ili komisije za pomirenje.

7. Organizacija amerečkih država (OAS)

Organizacija američkih država  (OAS) je najstarija regionalna međunarodna organizacija osnovana Poveljom Organizacije američkih država koja je usvojena 1948. godine u Bogoti. Organizacija okuplja 35 država članica. Sjedište organizacije je u Washington D.C-u. Cilj osnivanja organlzaclje prema članu 1. Povelje je uspostava mira i pravde među državama članicama, unapređenje solidarnosti i saradnje među njima, odbrana njihovog suvereniteta, teritorijaine cjelovitosti kao i nezavisnosti.

Član 2. definira osam osnovnih ciljeva: jačanje mira i sigurnosti na kontinentu, unapređenje i konsolidovanje predstavničke demokratije uz poštivanje principa nemiješanja, mirno rješavanje sporova, pomoć napadnutoj državi, unapređenje ekonomske, socijalne i kulturne saradnje, iskorijevanje ekstremnog siromaštva i ograničavanje konvencionainog naoružanja kako bi se države mogle posvetiti ekonomskom i socijalnom razvoju. Organizacija ima sljedeće organe: Najviši organ Organizacije je Generalna skupština sa široko definisanim nadležnostima, Konsultativni sastanak ministara spoljnih poslova, Savjete, Međuamerički sudski odbor, Međuamerička komisija za ljudska prava, Generalni sekretarijat, specijalizovane konferencije i specijalizovane organizacije. Ostali organi organizacije su brojni odbori među kojim su najznačajniji: Odbor za pravne i političke poslove, Odbor za administrativne i budžetske poslove, Odbor' za sigurnost hemisfere i drugi.

8. Arapska liga

Arapska liga je savez arapskih država uspostavljena Paktom potpisanim 1945. godine, u Kairu. Danas brojl 22 države članice. Prema članu I. Povelje, članstvo u Organjzaciji otvoreno je svim nezavisnim arapskim državama koje su potpisale Povelju, ili su naknadno uputile zahtjev za članstvo Stalnom generalnom sekretaru. O prijemu odlučuje Savjet Lige. Sjedište Lige je prema Povelji u Kairu. Sjedište generalnog sekretarijata i sekretara premjesteno je 1979. iz Kaira u Tunis, usljed osude sklapanja egipatsko-izraelskog mirovnog ugovora od ostalih članica Lige.

U članu 11 se kao svrha osnivanja Lige navodi jačanje odnosa između država članica, kordinacija politika, osiguranje nezavisnosti i suvereniteta država članica kao i općih interesa arapskih država. Poveljom su predviđeni sljedeći organi Lige: Savjet, posebni odbori i Stalni generalni sekretarijat.

9. Afrička unija

Afrička unija je osnovana u periodu 1999-2002. godine kao nasljednica Organizacije afričkog jedinstva koja je osnovana 1963. godine. Sjedište Unije kao i ranije Organizacije afričkog jedinstva je u Adis Abebi (Etiopija). Unija ima 53 države članice.

Glavni ciljevi Unije su između ostalog: oslobađanje kontinenta od ostatka kolonijalizma i aparthejda, unapređuje jedinstva i solidarnosti među afričkim državama, koordiniranje i intenziviranje saradnje i razvoja, zaštita suvereniteta i teritorijainog integriteta država članica i unapređenje međunarodne saradnje u okviru Povelje UN.

Glavni organi unije su: Skupština, Izvršno vijeće, Komisija, Odbor stalnih predstavnika, Savjet za mir i sigurnost, Panafrički parlament, Ekonomsko, socijaillo i kulturno vijeće, Sud unije, specijalizovani tehnički odbori i tri finansijske institucije (Afrička centralna banka, Afrički monetarni fond i Afrička investiciona banka).

10. Savez država Jugoistočne Azije

Savez država Jugoistočne Azije je regionalna organizacija osnovana 1967. godine, Deklaracijom iz Bangkoka koju su činile pet država regije: Filipini, Indonezija, Malezija, Singapur i Tajland.

Ciljevi organizacije su: ubrzanje ekonomskog razvoja, socijalnog napretka i kulturnog razvoja država članica, unapređenje mira i stabilnosti na području Jugoistočne Azije, poštivanje nčela pravičnosti i vladavine prava u odnosima između država članica u skladu sa načelima Povelje UN, saradnja i uzajamna pomoć u ekonomskim, socijalnim, kulturnim, naučnim i upravnim pitanjima, u pitanjima obrazovanja i obučavanja na području poljoprivrede, industrije i međunarodne trgovine.

Glavni organi Saveza su: Samit šefova država i vlada država čianica, Sekretarijat sa sjedištem u Džakarti, Koordinirajući savjet, Vijeće zajednice ASEAN, Odbor stalnih predstavnika, nacionalni sekretarijati i odbori u inostranstvu i drugi.

11. Komonvelt nacija

Komonvelt nacika ranije poznat kao Britanska zajednica naroda ili Britanski komonvelt nastala je raspadom Britanske imperije i osamostaljivanjem teritorija nekadašnjeg Britanskog kolonijalnog carstva. Sada funkcioniše kao međuvladina organizacija 54 države od kojih samo dvije (Mozambik i Ruanda) nisu ranije bile britanske kolonije.

Na čelu Komonvelta nalazi se britanska kraljica, koja nije nominalni predsjednik u državama koje su uspostavile vlastite dinastije ili su proglasile republiku. Redovne konferencije Komonvelta otvara britanska kraljica.

Države članice sarađuju unutar zajedničkih ciljeva i vrijednosti koji su izloženi u Singapurskoj deklaraciji. Oni uključuju unapređenje demokratije, ljudskih prava, dobrog upravljanja, vladavinu prava, individualnih sloboda, jednakosti, slobodne trgovine i očuvanje svjetskog mira.

Organi Komonvelta su: Sekretarijat na čijem se čelu nalazi Generalni sekretar sa sjedištem u Londonu, tijelo za koordinaciju i razmjenu podataka bez izvršnih ovlaštenja i bienalni skupovi šefova država i vlada na kojima se raspravljaju pitanja od zajedničkog interesa, ali se ne donose obavezujuće odluke.