Pojmovi:
Abolicija
– Oslobađanje od krivičnog gonjenja lica za koje postoji sumnja da je učinilo
KD. Krivični postupak se ne može pokrenuti protiv lica
koje je obuhvaćeno abolicijom.
Agent
– je lice koje neprofesionalno, trajno, organizirano, po zahtjevu i za račun
obavještajne službe date države ili pokreta, prikuplja u strukturama protivnika
ili neprijatelja zaštićene podatke i na taj način, dostavlja ih obavještajcu.
Agent
provokator – je lice poslano u protivničke redove ili
zavrbovano iz njih.
Agenturni
izvor podataka
- Lice koje se nalazi u tajnom i organiziranom odnosu sa obavještajnom
službom, po čijim zadacima prikuplja i dostavlja podatje iz struktura
protivnika naziva se Agenturni izvor podataka.
Agresija
– Neizazvan napad jedne ili nekoliko država na suverenitet i teritorijalni
integritet druge države, s ciljem teritorijalnog osvajanja ili nasilne promjene
unutarnjeg uređenja, odnosno ostvarenja drugih političkih i sličnih planova
kojima se ugrožava nezavisnost i suverenitet ili teritorijalna cjelina
napadnute zemlje.
Aparthjed
– je doktrina rasne superiornosti bijele u odnosu na druge rase.
Arbitrarnost
– je proizvoljno ugrožavanje temeljnih prava i sloboda pojedinaca od strane
države i njenih institucija.
Ataše
– je član diplomatske misije sa specijalnom nadležnošću i sa diplom. statusom.
Autarhija
– je uređivanje privrede i ekonomije prema principu samodovoljnosti.
Bezbijednost
u širem smislu – podrazumijeva djelatnost čiji je
osnovni cilj obezbjeđenje i zaštita osnova na kojima počiva konkretno državno
uređenje.
Bezbjednost
u užem smislu - podrazumijeva djelatnost koja ima za
cilj da obezbijedi i garantira ličnu i imovinsku bezbjednost utvrđenu ustavom i
zakonima.
Bezbjednosna
kultura – Dio opće kulture pojedinca, određene sredine ili
društva. Skup saznanja iz oblasti bezbjednosti koja čine pojedinci, sredine i
društvo sposobnijim da raspoznaju metode, oblike i radnje ugrožavanja, kao i
nosioce tih djelatnosti, bez obzira gdje se i kako ispoljavaju.
Bezbjednosna
politika ili sigurnosna politika – treba da, generalno
posmatrano, vodi prvenstveno računa o: opstanku države, nacionalnom opstanku,
fizičkom samoodržanju, teritorijalnom integritetu, političkoj samostalnosti
(neovisnost i suverenost), te kvalitetu života građana.
Bezbjednosna
situacija – je skup ugrožavajućih elemenata koji se
pojedinačno i skupno odražavaju na stanje bezbjednosti i raspoloženje ljudi u
datom prostoru, sredini ili u objektu u određeno vrijeme. Sadržinu bezbjednosne
situacije čine: stanje reda i mira, kretanje kriminaliteta kojim se napada na
ličnu i imovinsku sigurnost građana i društvenu imovinu, aktivnosti
stranih država i njihovih organa – obavještajni i informativno propagandni
sistemi, te djelatnosti ekstremnih organizacija i međ. situacija.
Bezbjednosne
mjere – Skup aktivnosti u radnji i aktivnosti koje
poduzimaju državni organi radi ostvarivanja zaštite datih društvenih
vrijednosti. Sve bezbjednosne mjere se mogu podijeliti na opće i posebne,
odnosno specijalne.
Bizantizam
– je podrugljiv izraz za krajnje beskrupuloznu, neprincipijelnu i
oportunističku unutarnju i vanjsku politiku.
Demagogija
– je obmanjivanje mase, zavođenje naroda, puka, lažnim obedanjima.
Društvena
sigurnost – se odnosi na održivost unutar prihvatljivih
uslova za razvoj jezika, kulture i religije, nacionalnog identiteta i običaja.
Državna
bezbjednost – predstavlja djelatnost posebno
određenih državnih organa na planu zaštite odgovarajućih društveno-političkog
poretka. Uobičajeno je razlikovati bezbijednost u užem i bezbijednost u širem
smislu.
Državni
terorizam – je Ekstremističko ponašanje motivirano ličnim
interesima određenih subjekata političke vlasti.
Državni
udar
– je nasilno preuzimanje vlasti, naglo izvedeno. Po pravilu se vrši vojnim ili
policijskim snagama ili uz njihovu podršku zaposjedanjem strateških i vitalnih
centara zemlje.
Energetska
sigurnost – podrazumijeva dostupnost energenata u dovoljnoj
količini, po realnoj cijeni, po njihovoj stabilnoj isporuci u fizičkoj
sigurnosti plinovoda i naftovoda.
Ekonomska
sigurnost – se odnosi na mogućnost pristupa resursima,
finansijama i tržištu koji je potreban da se održi prihvatljiv nivo dobrobiti u
državi i moće te države.
Ekstremizam
– Zastupanje krajnjih i isključivih društvenih i političkih mišljenja, stavova,
ideja i ideologija. Ekstremizam najčešće označava krajnji oblik nesnošljivosti
prema različitim društvenim grupama a to su: vjerski, rasistički,
nacionalistički i dr.
Etnocid
– Proces akulturacije izvan spolja nametnut podčinjenim narodima i etničkim
grupama.
Geopolitika
– je naučna disciplina koja se bavi proučavanjem odnosa tla i uspostavljene
države.
Hegemonija
– Politički ili društveni odnos nadređenosti neke društvene grupe, političke
organizacije ili ustanove, nacije ili države u odnosu na ostale.
Iredentizam
– Shvatanje da država koja ima nacionalnu manjinu u drugoj državi ima pravo da
je pripoji sebi.
Koncepte
sekotra i regionalni sigurnosni kompleks – je uveo Barry Buzan.
Kolektivna
bezbjednost – sistem kolektivnih prinudnih mjera
organizirane grupe država u slučaju prijetnje miru, povrede mira i u slučaju
agresije. Kolektivna bezbjednost je najzrelija koncepcija međunarodne
bezbjednosti i suprotna je koncepciji blokovske politike s pozicije sile.
Kontraobavještajna
služba – Ona učestvuje ili organizira zaštitu sopstvene
zemlje od djelovanja i uticanja stranih obavještajnih službi i drugih
neprijateljskih organizacija.
Metod
infiltracije – Ovdje se radi o ubacivanju
obavještajca, ili neke druge osobe istih sposobnosti, u redove protivnika, i
ovo lice je profesionalni uposlenik obavještajne službe, dok kod agenturnog
metoda obavještajna služba se služi licima zavisno od slučaja i mogućnosti da to
lice dođe do određenih podataka. Metod infiltracije je karakterističan za
ofanzivnu kontraobavještajnu službu. Infiltrator mora da bude lice sa visokim
stepenom inteligencije, hrabrosti, snalažljivosti i slično.
Neovisnost
– predstavlja situaciju u kojoj država na vlastitom teritoriju posjeduje
suverenitet. U međunarodno političkim odnosima suverena država koja svoju
politiku upravlja prema vlastitim interesima nastoji ostvariti i održati:
političku, vojnu, kulturnu
i ekonomsku neovisnost.
Obavještajna
služba – je organizirana aktivnost ili organizacija,
odnosno ustanova koja po zahtjevu i namjerama vodećih političkih struktura
pokreta ili države prikuplja, ocjenjuje, tumači, pruža tajne i druge podatke o
protivniku ili neprijatelju, te štiti sopstvene strukture od špijuniranja i sl.
Obavještajno
istraživanje je u suštini stalno i neprekidno
otkrivanje, praćenje i izučavanje svih vrijednosti strane zemlje, posebno
njenih oružanih snaga i obavještajno sigurnosnog sistema. Organizira se i
sprovodi planski i za duži priod, a realiziraju ga najvitalniji dijelovi
obavještajnih službi, uz primjenu najsavremenijih metoda naučnog istraživanja.
Stepen uspješnosti realiziranja obavještajnog istraživanja procjenjuje se na
osnovu kvaliteta prikupljenih, obrađenih i iskorištenih obavještajnih podataka
i stvorenih izvora tih podataka. Sam konkretan obavještajni istrazivački rad
naziva se postupak operativnog istraživanja. Postupak operativnog istraživanja
je sinhronizirana primjena i korištenje operativno-tehničkih metoda, mjera,
radnji i sredstava od službe bezbjednosti, radi otkrivanja, utvrđivanja,
praćenja, presijecanja ili onemogućavanja djelatnosti pojedinaca, organiziranih
skupina, ustanova ili organizacija u zemlji ili u inozemstvu, čija je
djelatnost usmjerena na podrivanje ili rušenje ustavom utvrđenog poretka jedne
države.
Oligarhija
– je vladavina manjine u interesu manjine.
Politička
sigurnost – se odnosi na organizacionu stabilnost država,
sistem vlasti i ideologije koje im kao takvih daju legitimitet.
Posigurnjenje
– je proces kojim neko pitanje poprima sigurnosni karakter i time se
predstavlja kao prijetnja.
Poslovi
državne bezbjednosti -
se ostvaruju uglavnom preko odgovarajućih organa i službi kao što su:
policija, obavještajna i kontraobavještajna služba i neki drugi organi državne
uprave i pravosuđa.
Prevrat
– je nagla, skokovita društvena promjena izražena u vidu revolucija, državnih
udara, kontrarevolucija, pučeva, pobuna i ustanaka.
Princip
ustavnosti – je princip pod kojim se podrazumijeva postojanje
osnovnih društvenih pravila koja osiguravaju da se vlast organizira i
funkcionira objektivno prema tim pravilima.
Propagandna
djelatnost – je organizirana i smišljena aktivnost i tehnička
provođenja širenja mišljenja, raspoloženja i ideja da bi ih ljudi usvojili i
ubuduće postupali u skladu sa njima.
Regionalizam
– je zastupanje političkog stava da postoji potreba podjele određene cjelina na
više manje autonomne dijelove uz prihvatanje njihovih posebnosti i razlika.
Regionalna
sigurnost – analiza se vrši na 4 nivoa: 1.) Domaće slabosti
na državnom nivou 2.) Odnosi među
državama 3.) Odnosi regije sa susjednim
regijama 4.) Uloga svjetskih sila u
regiji
Satelitska
država – je Ustavnopravno uređena država koja je dužna da
se brine o drugoj državi.
Sigurnosna
politika ili bezbjednosna politika – treba da, generalno
posmatrano, vodi prvenstveno računa o: opstanku države, nacionalnom opstanku,
fizičkom samoodržanju, teritorijalnom integritetu, političkoj samostalnosti
(neovisnost i suverenost), te kvalitetu života građana.
Sigurnosno
stanje – je skup ugrožavajućih elemenata koji se
pojedinačno i skupno odražavaju na stanje sigurnosti i raspoloženje ljudi na
datom prostoru, sredini ili u objektu u određeno vrijeme.
Sigurnost
– je stanje u kojem je obezbijeđen i uravnotežen fizički, duhovni, društveni i
materijalni opstanak pojedinca i društvene zajednice u odnosu prema drugim
pojedincima, društvenim zajednicama i prirodi.
Sigurnost
– VRSTE: odbrambena, društvena, ekonomska, politička i ekološka
Sigurnost
u savremenom svijetu se definira kao: Vojno-odbrambena
sigurnost, Politička sigurnost, Društvena sigurnost, Ekonomska sigurnost,
Ekološka sigurnost.
Sigurnost
u sektoru okoliša – se odnosi na stanje u biosferi na
lokalnom i planetarnom nivou, kao osnovnog sistema od koga zavisi cjelokupno
ljudsko djelovanje.
Suvremeno
shvaćanje regionalni sigurnosni kompleks definira kao –
regionalni sigurnosni kompleks je set jedinica čiji su glavni procesi
sigurnosnizacije i desigurnosnizacije toliko međusobno povezani da se njihovi
sigurnosni problemi ne mogu analizirati ili riješiti za svaku tu jedinicu
zasebno.
„Svrha posvećuje sredstvo“ – Mislioc HEGEL
Tajne prema prirodi
činjenica: lične, privatne, poslovne, privredne, vojne, pozivne, službene,
državne i.t.d.
Tajna
u širem smislu – se naziva sve što je nepoznato (tajna vasione, morskih dubina,
prirode i sl.)
Tajna
u
užem smislu - se javlja u međuljudskim
odnosima i čine je činjenice (podaci) koje pojedinci, uže ili šire grupe ljudi
kao i države pridržavaju za sebe, i „kriju“ od drugih, od javnosti.
Tiranija
– je uzurpacija zakonodavne vlasti.
Vojna
sigurnost – se odnosi na kapacitet države za oružani napad,
odnosno odbranu, te način na koji države percipiraju institucije drugih država.
Ženevska
konvencija o zaštiti ranjenika donesena je 1864.g.
Podjele:
Analiza
regionalne sigurnosti se vrši na 4 nivoa: 1.) Domaće slabosti
na državnom nivou 2.) Odnosi među
državama 3.) Odnosi regije sa susjednim
regijama 4.) Uloga svjetskih sila u
regiji.
Faze
obavještajnog rada: planiranje, prikupljanje, obrada i
korištenje podataka.
Funkcija
obavještajne službe čini je specifičnom institucijom po tri
osnova: zadacima, objektom i metodama.
Funckije
unutrašnje sigurnosti su: a.)Organizovanje zakonitosti i ustavnosti utvrđenog
poretka b.) Informativna djelatnost c.)
Zaštita cjelokupne društvene infrastrukture.
Montevidejska
konvencija – država po njoj mora imati slijedeće osobine: a.)
stalno stanovništvo b.) definisan
teritorij c.) vlast d.) sposobnost da stvara odnose sa drugim
zemljama.
Nacela
obavještajnog rada – Sveobuhvatnost, Neprekidnost u radu,
Bezobzirnost, Infiltracija, Objektivnost i provjera, Pravovremenost, Tajnost
rada, Planiranje zadataka, Centralizacija rada i rukovođenja, Relativna samostalnost, Specijalizacija,
Timski rad.
Nacionalna
sigurnost (vrste): Sigurnost nacionalnog okruženja, Zaštita
života ljudi, Zaštita ličnog i drugog interesa, Zaštita čovjekovih prava i
sloboda, Uređenje temeljnih funkcija društva.
Oblici
Sigurnosti (oblik) – socijalna, pravna, politička,
ekonomska, ekološka, javna, vanjska, državna, saobraćajna, vojna, univerzalna
i.t.d.
Politika sigurnosti –
pod politikom sigurnosti podrazumijevaju se: Vanjska politika, Odbrambena
politika, Privredno-ekonomska (gospodarska) politka, Socijalna politika,
Ekološka olitika, Energetska politika, Obrazovna i Kulturna politika.
Preduslovi
stvaranja teorije sigurnosti: 1.) Neka opća mjesta
u vezi sa onim što je izvan teorijskih rasprava
2.) Hegel: „Svrha posvećuje sredstvo“ 3.)Machiavelli: „Kad sama
sigurnost zemlje ovisi o odluci koju valja donijeti.....“ 4.) Winston S.
Churchill: „Šef i visoki oficir tajne službe kretali su se tim podzmenim
labirintima i obavljali...“ 5.) Povjesničar Oster: „Desnica nikada nije smjela
doznati što smjera ljevica.“
Propagandna
djelatnost se po izvorima i karakteru dijeli na 3 kategorije i
to: bijela, crna i siva.
Sadržinu
sigurnosnog stanja čine:
1.) Stanje reda i mira 2.)
Kretanje kriminaliteta 3.)aktivnosti stvarnih država 4.) djelatnosti ekstremnih
organizacija 5.)međunarodna situacija
Sigurnost
kroz osnovne konceptualne okvire: Individualna,
Nacionalna, Međunarodna i Globalna sigurnost.
Sigurnost
prema subjektima i objektima zaštite: Sigurnost čovjeka,
Sigurnost porodice, Sigurnost zajednice, Sigurnost društvene zajednice.
Strukturni
elementi za provedbu funkcije unutrašnje sigurnosti
su: 1.) policija 2.)pravosudni organi 3.) obavještajne službe sigurnosti 4.)
inspekcijske službe 5.)carinske službe 6.) i drugi organi formalnog društvenog
nadzora.
Strukturu
organizacije obavještajne službe čine: centrala,
centri, podcentri, punktovi, grupa obavještajaca i ugrađeni obavještajci
Temeljni
elementi jednog sistema sigurnosti su: Politika
sigurnosti, Sigurnosna struktura, Sigurnosno samoorganizovanje društva.
Unutrasnja
sigurnost – Pravna sigurnost, Javna bezbjednost kao supstitut
lične ili gurpne sigurnosti, i Socijalna sigurnost.
Vrste
Sigurnosti: odbrambena, društvena, ekonomska, politička i
ekološka.
1. Nacionalna sigurnost
2. Država i najviši
nivo ugroženosti
3.
Državna teritorija – je prostor na kome se prostire vlast
određene države i koji je obuhvaćen državnom granicom. Državna teritorija je
trodimenzionalna jer prostor iznad i ispod državne teritorije pripadaju državi.
Pojas morske površine od državne granice prema slobodnom moru je teritorijalno
more i kreće se od 3-12 morskih milja.
4.
Državna granica – je crta koja označava gdje prestaje
državno područje jedne države a gdje počinje državno područje druge, susjedne
države. Kada se radi o pomorskoj državi, državna granica u odnosu na otvoreno
more čini spoljna crta teritorijalnog mora. Državna granica mora biti
međunarodno priznata da bi bila zasnovana na pravu. Državna granica obilježava
i doseg nadležnosti države.
Prilikom ugovornog
utvrđivanja granice postoje dvije faze: Prva,
zaključivanje samog ugovora (sadrži opis granice i priložene karte sa
obilježenom graničnom linijom). Druga je komisijsko povlačenje granica na samom
terenu i njeno obilježavanje graničnim
znakovima.
5.
Agresija – je neizazvan napad jedne ili nekoliko država na
suverenitet i teritorijalni integritet druge države s ciljem teritorijalnog
osvajannja ili nasilne promjene unutrašnjeg uređenja, odnosno stvaranje drugih
političkih i sličnih planova kojima se ugrožava nezavisnost i suverenitet ili
teritorijalna cjelina napadnute zemlje.
Najčešće je oružana i
izvodi se primjenom vojne sile ali takođe obuhvata i svaku akciju usmjerenu
protiv teritorijalne cjeline i nezavisnosti druge države.
Agresor
– je država koja na bilo koji način ugrozi nezavisnost, suverenitet ili
teritorijalni integritet druge države, odnosno čije oružane snage napadnu drugu
zemlju.
6.
Definiranje sigurnosti – DEFINICIJA: Sigurnost je stanje
u kojem je obezbjeđen i uravnotežen fizički, duhovni, društveni i materijalni
opstanak pojedinca i društvene zajednice u odnosu prema drugim pojedincima,
društvenim zajednicama i prirodi.
Sigurnost je
otklanjanje svih aktivnosti i pokušaja koji ugrožavaju lica, javni poredak,
objekte ili dati prostor.
Pojam sigurnosti i
bezbijednosti se može shvatiti u tri smisla: a) Kao funkcija sigurnosti države b) kao stanje sigurnosti c) kao služba sigurnosti
Vrste
sigurnosti: S obzirom na zaštićena dobra i
vrijednosti: 1.Lična sigurnost 2. Nacionalna sigurnost 3. Sigurnost saobraćaja
na putevima, zraku, rijekama i morima 4. Sigurnost objekata 5. Sigurnost
prostora 6. Sigurnost podataka.
Prema objektu zaštite:
Državna. Javna. Kolektivna. Lična. i imovinska sigurnost.
Sigurnost u najširem
političko-pravnom smislu obuhvata mjere i aktivnosti čuvanja i zaštite od
ugrožavanja nezavisnosti i integriteta jedne zemlje i unutrašnjeg ustavnog i
pravnog poretka.
7.
Državna bezbjednost – (u okviru NS) predstavlja djelatnost
posebno određenih državnih organa na planu zaštite odgovarajućeg društevnog i
političkog poretka. Pod državnom bezbijednošću podrazumijeva se primjena i
korištenje metoda, mjera i radnji organa, službi i političkih subjekata kojima
se sprečavaju, onemogućavaju i čine bezopasnim nosioci djelatnosti koje
ugrožavaju državu.
U užem organizacijskom
smislu, pod državnom bezbjednošću podrazumijevaju se usstanove koje se
neposredno angažiraju na poslovima zaštite državne bezbjednosti a to su službe
sigurnosti: kontra-obavještajna služba i služba javne bezbjednosti.
8.
Definiranje nacionalne sigurnosti – Sigurnost, odnosno
bezbjednost jedne zemlje je njena prvenstveno sistemska djelatnost. To je
stanje u kojem je obezbijeđen i uravnotežen fizički, duhovni, društveni i
materijalni opstanak pojedinaca, društvene zajednice i prirode.
9.
Vrijednosti i faktori uticaja – Imamo 4 generalne
grupe vrijednosti: opstanak, teritorijalni integritet, politička samostalnost i
kvalitet života.
Kakva će biti općenito
bezbjednosna/sigurnosna politika jedne države, ovisi od niza faktora: povijesno naslijeđe,
geopolitički položaj, geostrateški položaj, ekonomska razvijenost, demografska
potencijalnost, kadrovsko-materijalni potencijal, administrativno uređenje,
društveno uređenje zemlje, anticipacija ciljeva, i t d.
10.
Sigurnosna politika – Pod politikom sigurnosti podrazumijevaju
se: vanjska politika, odbrambena, gospodarska, socijalna, ekološka, energetska,
obrazovna politika i kulturna politika.
Sigurnosna struktura je
sastavljena od slijedećih strukturnih elemenata: 1. Vanjska (odbrambena)
politika (oružane snage i civilna odbrana) 2. Unutarnja sigurnost (policija,
pravosudni organi, obavještajne i sigurnosne službe, inspekcijske služe,
carina)
11.
Sigurnost u međunarodnim odnosima – još uvijek se
različito tumači. Pojedini teoretičari smatraju da je sigurnost države zbroj
faktičkih okolnosti i prilika, opće stanje u kojem se država nalazi a koje joj
pruža i zajamćuje sigurnost od vanjskih opasnosti što bi moglo ugroziti njene
životne interese, njenu teritorijalnu cjelovitost i u krajnjem slučaju, sam
njen opstanak.
12.
Teorijske rasprave o nacionalnoj sigurnosti – Tradicionalisti
su smatrali da se sigurnosne studije ne smiju proširivati na pitanja koja nisu
vojnog odnosno državnog karaktera. Kada je riječ o proširivačima, njhove
ideje su dvodimenzionalne: a) s jedne strane je bila dimenzija proširivanja
koja je značila ekstenziju sigurnosti i na pitanja koja nisu samo vojne
prirode. b) a s druge strane je bila dimenzija produbljivanja gdje se istražuje
da li i drugi akteri osim države mogu biti predmet sigurnosne prijetnje.
U okviru Kopenhagenške
škole razvio se specifičan teoretski okvir koji se zasniva na tri glavne ideje:
posigurnjenje, sigurnosni sektori i regionalni sigurnosni kompleksi. Predstavnici
Kopenhagenške škole posebnu pažnju posvećuju značenju sigurnosti,
odnosno konceptu sigurnosti.
Koncepte sektora i
regionalni sigurnosni kompleks je uveo Barry Buzan i razlikuje 5 sigurnosnih
sektora koji mogu uticati na kolektivnu sigurnost (Ibid): vojni, ekonomski,
politički, društveni i sektor životne sredine.
13.
Sigurnosni problemi – Definiranje nečega kao sigurnosni
problem ili sigurnosno pitanje je proces kojega karakteriše interakcija četiri
elementa ( Buzan i Waever ): referentnog objekta, sigurnosnog aktera, publike i
funkcionalnih sektora.
U objašnjavanju kako
neko pitanje može postati pitanjem ili problemom sigurnosti, imamo tri načina
definiranja prezentacija u praksi: 1. Neko pitanje može biti depolitizirano što znači da se
država/vladane bavi tim pitanjem. 2.Zatim može biti politizirano što znači da
je to pitanje od važnosti za javnost i zahtijeva da vlada donosi određene
odluke o tom pitanju. i. 3. Kada je neko pitanje predstavljeno kao sigurnosno
pitanje tj., kada je predstavljeno kao egzistencijalna prijetnja.
14.
Dualistički koncept sigurnosti – Uvođenje društvene
sigurnosti vodi ka dualističkom konceptu sigurnosti gdje se razlikuje sigurnost
države od sigurnosti društva i pojedinca kao građanina.
Država može predstavljati
prijetnju prema pojedincima i to najmanje na četiri načina (Buzan, Rivi): a.)
prijetnje koje su posljedica domaćih zakona i njihovog sprovođenja; b.)
prijetnje koje proizilaze kao posljedica političkih aktivnosti države protiv
pojedinca; c.) prijetnje koje proizilaze iz borbe za kontrolu u državnom
aparatu; i d.)prijetnje koje su
rezultat vanjske politike države
15.
Sektori sigurnosti – Imamo 5 sektora sigurnosti: vojni,
politički, ekonomski, društveni i sektor životne okoline.
Vojna
sigurnost se odnosi na kapacitet države za oružani napad,
odnosno odbranu.
Politicka
sigurnost se odnosi na organizacionu stabilnost države,
sistem vlasti i ideologije koja joj kao takva daje legitimitet.
Ekonomska
sigurnost se odnosi na mogućnost pristupa resursima,
finansijama i tržištu.
Drustvena
sigurnost se odnosi na održivost unutar prihvatljivih uslova
za razvoj jezika, kulture i religije, te nacionalnog identiteta i običaja.
Sigurnost
u sektoru okolisa se odnosi na stanje u biosferi na
lokalnom i planetarnom nivou kao osnovnog sistema od koga zavisi cjelokupno
ljudsko djelovanje.
16.
Regionalni sigurnosni kompleksi – su set jedinica čiji
su glavni procesi sigurnosnizacije i desigurnosnizacije toliko međusobno
povezani da se njihovi sigurnosni problemi ne mogu analizirati ili riješiti za
svaku jedinicu pojedinačno.
Teoretičari
globalizacije smatraju da doprinosi deteritorijalizaciji svijeta, umanjujući
ulogu države u svjetskoj politici.
Analiza regionalne
sigurnosti se mora vršiti na 4 nivoa: 1.) domaće slabosti na državnom nivou;
b.) odnosi među državama; c.) odnosi regije sa susjednim regijama; i d.) uloga
svjetskih sila u regiji.
Svaka regija
se klasificra u dvije skupine/grupe: standardni i centralizirani tip regije.
Standardni tip
regije se odnosi na vestfalijski oblik regije ili sa bipolarnim ili
multipolarnim odnosom snaga u regionu i sa dominantnom vojnom sigurnosnom
politikom. Standardni tip regije može biti unipolaran ali nikada ne može imati
globalnu silu.
Centralizirani tip
(regije) regionalnog sigurnosnog kompleksa se raziluke i može se dalje
razvrstati na tri podtipa. Prvi tip je unipolarna regija gdje je moć
skoncentrisana u jednoj velikoj sili (na primjer, Rusija) ili super sili (na
primjer Amerika). Treći tip centraliziranog tipa je regija u kojoj nema
dominantne sile, već su sve članice regije međusobno povezane ili integrirane
institucijama (na primjer Evropska Unija).
17.
Sigurnosne prijetnje – Teoretičari razlikuju pet oblika
prijetnji koje korespondiraju sektorima sigurnosti: vojna prijetnja, politička,
društvena, ekonomska i prijetnja životnom okolišu.
18.
EU i sigurnost – EU se može posmatrati kao jedinstvena
sila ili kao regija. Postoje argumenti za obje ove teze. S jedne strane, EU
nema jedinstvenu vanjsku politiku zbog čega se ne može smatrati jednom silom. S
druge strane, EU je sigurno jedinstvena ekonomska sila u svijetu.
19.
Tranzicijske države J-I Evrope i sigurnosni rizici
– Države J-I Evrope se raziluku po: historijskom naslijeđu; geostrateškom i geopolitičkom položaju; načinu prelaska u novi vrijednosni politički
i administrativni sistem; društvenoj i
ekonomskoj razvijenosti; demografskoj
potencijalnosti i prostornosti;
prirodnim resursima; kadrovskim
potencijalima; iskustvima u
uspostavljanju, razvoju i funkcionisanju institucija države; tradicijskoj, nacionalnoj, vjerskoj i
kulturnoj habitualnosti; te razvijenosti
civilnog sektora.
22.
Pojam i suština obavještajne djelatnosti – U vezi sa nastankom
i razvojem obavještajne službe potrebno je razlikovati i dva njena pojma: materijalni
i formalni.
Pod materijalnim pojmom podrazumijevamo
specifičnu aktivnost sa posebnim ciljem, koja se pojavila monogo ranije od
ustanovljenja posebnog državnog organa, odnosno institucije sa obavještajnom
funkcijom pod čime i podrazumijevamo obavještajnu službu u formalnom smislu.
23.
Nastanak obavještajne djelatnosti – Postoje dva osnovna
shvatanja o nastanku obavještajnih djelatnosti: Prvo, da je obavještajna
djelatnost prirodno svojstvo ljudskog roda, i ono Drugo, da je obavještajna
djelatnost historijska kategorija, te prema tome da je nastala na određenom
stupnju ljudskog razvitka, pa otuda nije ni vječita, već ima svoj nastanak,
razvoj i kraj.
Istina, postoji i treće
shvatanje, koje se izvodi iz egzegeze, dakle tumačenje Biblije, ali i drugih
svetih knjiga i vjerskih spisa. Po tom stajalištu, i sigurnost je božije davanje,
odnosno Bog je, kao tvorac svega, tvorac i sigurnosti, a na čovjeku je samo da
se po tim uputama ponaša.
24.
Pojava posebnih, stalnih državnih organa sa obavještajnom funkcijom
– U najopćijem smislu, obavještajnu službu čine obavještajna djelatnost i
organizacija koja tu djelatnost sprovodi.
Pojam obavještajne
službe u materijalnom smislu obuhvata obavještajnu djelatnost i ciljeve koji se
tom djelatnošću ostvaruju, a pojam u formalno-organizacionom smislu –
organizaciju i sredstva kojima se obavještajna funkcija obavlja.
Funckija obavještajne
službe čini je specifičnom institucijom. Ova specifičnost uvjetovana je
zadacima, objektom i metodima njene djelatnosti. Najopćiji zadatak obavještajne
službe je da prikuplja podatke i informiše o tajnama protivnika.
25.
Nastanak moderne obavještajne službe i njene karakteristike
– Smatra se da je prvu unutrašnju obavještajnu službu novog tipa stvorio
Napoleonov ministar Fuše, za koga je Balzak rekao da je imao više vlasti nad
ljudima nego i sam Napoleon.
Prvo, obavještajna
služba se javlja kao stalni specijalizirani organ države sa obavještajnom
funkcijom. Drugo, nastankom novih uvjeta i daljim razvojem društvenih odnosa,
obavještajna djelatnost postaje obimnija a njene metode raznovrsnije. Treće,
obavještajnu službu ne interesira samo vojna i politička saznanja, nego se njen
domet širi kako na ekonomske tako i na druge oblasti. Četvrto, pored metoda, povećana
su sredstva obavještajne prakse. Peto, širenje poslova obavještajne službe neobavještajnim pitanjima kao što su:
propaganda, terorizam, diverzija i sabotaža, udari-pučevi i.t.d.
26.
Podjela i vrste kontraobavještajne službe – Podjela
obavještajnih službi po organizaciono i strukturno: 1.) obavještajna služba u
materijalnom i obavještajna služba u formalnom smislu; 2.) obavještajna služba
i kontraobavještajna služba; 3.)civilna obavještajna služba i vojna
obavještajna služba.
Klasična podjela
obavještajne službe. S obzirom na njene zadatke jeste podjela na obavještajnu
službu u užem smislu, čija je djelatnost usmjerena prema inozemstvu i
kontraobavještajnu, koja ima zadatak da štiti djelatnost stranih
obavještajnih službi.
Dalja podjela je na
vojnu i civilnu.
U odnosu na značaj i
domet zadataka i ciljeva, obavještajna služba se dijeli i na: strategijsku,
koja služi dalekosežnim ciljevima državne i vojne politike, i
taktičku, koja služi svakodnevnim i bližim ciljevima.
Podjela obavještajnih
službi po karakteru ciljeva, poznaje ofanzive i defanzivne. Ofanzivna
obavlja istraživanja na teritoriji protivnika, bilo da prikuplja podatke o
njegovim mjerama i planovima ili otkriva njegove aktivnosti prema sopstvenom
prostoru. Defanzivna se angažira na zaštitu sopstvene teritorije i strukture.
Podjela obavještajnih
službi po oblastima istraživanja: politička, vojna, ekonomska, industrijska
(tehnička) i slično.
Podjela vojne
obavještajne službe zavisno od stepena komandovanja ili vida oružanih snaga na
koje se podaci odnose. Po sistemu komandovanja razlikuju se: strategijska,
operativna i taktička. Obavještajne službe vidova oružanih snaga su kopnene
vojske, ratnog zrakoplovstva i ratne mornarice.
Cjelokupna djelatnost
obavještajne službe može se odvijati ilegalnim (klasičnim) putem i korištenjem
legalnih mogućnosti.
27.
Načela i metode rada obavještajne službe – Prema američkoj
enciklopediji „na zahtjev političkog savjeta jedne države, obavještajna služba
obavlja djelatnost prikupljanja informacija o mogućnostima i namjerama stranih
vlada ili se bavi prikupljanjem bilo koje druge vrste informacije.“
Enciklopedija Britanika
insistira da državna obavještajna služba neprekidno prikuplja i procjenjuje
obavještenja o stavu, mogućnostima ili vjerovatnim političkim odlukama drugih
zemalja.
Ramo Maslesa –
definicija obavjestajne sluzbe: Obavještajna služba je specifična,
specijalizovana, visoko profesionalna i relativno samostalna institucija
države, koja u skladu sa zakonom datim ovlaštenjima i korištenjem posebnih
legalnih i tajnih metoda i sredstava na sistemski način prikuplja štićene
relevantne obavještajne podatke i druge informacije o planovima i namjerama
drugih država i njihovih pojedinih institucija, koje su neophodni za
oblikovanje, kreiranje i vođenje politike, naročito na vanjsko-političkom
planu. Istovremeno zaduženje obavještajne službe je da zaštiti vitalne interese
vlastite države, tako što otkriva, prati, izučava, onemogućava djelovanje
stranih obavještajnih službi, te drugih struktura koje se prvenstveno na taj
način bave raznim vidovima nedozvoljene djelatnosti.
Nacela
obavještajnog rada i rada obavještajne službe: Sveobuhvatnost, Neprekidnost u radu,
Bezobzirnost, Infiltracija, Objektivnost i provjera, Blagovremenost, Tajnost
rada, Planiranje zadataka, Centralizacija rada i rukovođenja, Relativna
samostalnost, Specijalizacija, Timski rad.
28.
Odvijanje obavjestajne djelatnosti – Obavještajna
djelatnost se odvija kroz obavještajni postupak, obavještajni krug ili
obavještajni ciklus. Tim postupkom obuhvaćeni su: 1.) Utvrđivanje obavještajnih
zadataka i planiranje obavještajne djelatnosti. 2.) Prikupljanje određenih
podataka angažiranjem obavještajnih i izviđačkih snaga. 3.) Izučavanje,
provjeravanje i analiziranje prikupljenih podataka i utvrđivanje njihove
vrijednosti i vjerodostojnosti. 4.) Procjenjivanje obavještajnih podataka i
odvajanje glavnog od sporednog. 5.) Dostavljanje podataka na korištenje
zainteresiranim i odgovornim faktorima
Obavještajne službe
rade: 1.) Prikupljaju podatke, prate i izučavaju unutrašnju i spoljnu politiku
zemalja prema kojima postoje određeni interesi ili pretenzije. 2.)Prikupljaju
podatke i izučavaju odbrambene mogućnosti određenih zemalja, posebno sa
stanovišta vođenja eventualnog rata. 3.)Prikupljaju podatke o
naučnoistraživačkim dostignućima u drugim zemljama, naročito onih koja mogu
biti od utjecaja na vođenje politike i rata. 4.)Prikupljaju podatke o
ekonomskim i gospodarskim potencijalima i mogućnostima drugih zemalja i
procjenjuju njihove sposobnostl za vođenje rata i ekonomski utjecaj na drugim
područjima. 5.)Izučavaju društvene
prilike u drugim zemljama i njihov utjecaj na dalji razvoj zemlje. 6.)Obrađuju
geostrategijski položaj drugih zemalja i izučavaju njihovu odbrambenu
infrastrukturu. 7.) Prikupljaju podatke
i izučavaju kadrovsku strukturu određenih zemalja i sređuju materijale za
određene ličnosti. 8.) Prikupljaju
podatke i izučavaju obavještajno sigurnosne sisteme u drugim zemljama,
procjenjujući njihovu efikasnost u zaštiti sopstvenih zemalja.
29.
Podjela metoda rada obavještajne službe – Pod metodom rada
obavještajne službe bi se podrazumijevao skup karakterističnih i posebnih
postupaka kojima se prikupljaju obavještajni podaci, kao i način upotrebe
njihovih snaga i sredstava u izvršavanju osnovnih djelatnosti.
Po nekim shvatanjima,
aktivnost obavještajnih službi podijeljena je na obavještajnu djelatnost i neobavještajna dejstva.
Obavještajna djelatnost
po tom shvatanju provodi se:
a.) Tajnim metodama
obavještajnih službi, a to su metod tajnog ugrađivanja pripadnika službe u
strukturu protivnika, agenturni metod i metod tajnog korištenja tehničkih stvari.
b.) Prikrivenim
metodama obavještajnih službi kao što metod prikrivenog anketiranja, metod
prikrivenog opserviranja i metod prikrivenog naučnog istraživnja.
c.) Legalnim metodama
obavještajnih službi kroz metod prikupljanja podataka ispitivanjem izbjeglica i
dezertera, metod prikupljanja podataka ispitivnjem ratnih zarobljenika, metod
prikupljanja podataka izviđanjem i prikupljanje podataka iz sredstava javnog
informiranja.
U neobavještajna
djejstva po ovim shvatanjima spadaju: 1.)Psihološka djejstva i propaganda 2.) Subverzivna
djejstva kao što su špijunaža, diverzija, sabotaža, izazivanje kriznih
situacija, terorizam i ubacivanje naoružanih grupa, prevratnička djejstva i
specijalne operacije.
Podjela metoda rada
prema svrsi se vrši na: metode prikupljanja podataka i metode
subverzivnog (prevratničkog) djelovanja
Metode
prikupljanja podataka: agenturni (klasični) metod
prikupljanja obavještajnih podataka, metod infiltracije (tajnog ugrađivanja
obavještajca) u strukture protivnika, metod tajnog korištenja tehničkih
sredstava, metod potajnog prikupljanja podataka, korištenje otvorenih izvora
informacija (legalni metod).
Nema komentara:
Objavi komentar