Nacionalna sigurnost

Pojmovi:

Abolicija – Oslobađanje od krivičnog gonjenja lica za koje postoji sumnja da je učinilo KD.  Krivični postupak se ne može pokrenuti protiv lica koje je obuhvaćeno abolicijom.

Agent – je lice koje neprofesionalno, trajno, organizirano, po zahtjevu i za račun obavještajne službe date države ili pokreta, prikuplja u strukturama protivnika ili neprijatelja zaštićene podatke i na taj način, dostavlja ih obavještajcu.

Agent provokator – je lice poslano u protivničke redove ili zavrbovano iz njih.

Agenturni izvor podataka  - Lice koje se nalazi u tajnom i organiziranom odnosu sa obavještajnom službom, po čijim zadacima prikuplja i dostavlja podatje iz struktura protivnika naziva se Agenturni izvor podataka.

Agresija – Neizazvan napad jedne ili nekoliko država na suverenitet i teritorijalni integritet druge države, s ciljem teritorijalnog osvajanja ili nasilne promjene unutarnjeg uređenja, odnosno ostvarenja drugih političkih i sličnih planova kojima se ugrožava nezavisnost i suverenitet ili teritorijalna cjelina napadnute zemlje.

Aparthjed – je doktrina rasne superiornosti bijele u odnosu na druge rase.

Arbitrarnost – je proizvoljno ugrožavanje temeljnih prava i sloboda pojedinaca od strane države i njenih institucija.

Ataše – je član diplomatske misije sa specijalnom nadležnošću i sa diplom. statusom.

Autarhija – je uređivanje privrede i ekonomije prema principu samodovoljnosti.

Bezbijednost u širem smislu – podrazumijeva djelatnost čiji je osnovni cilj obezbjeđenje i zaštita osnova na kojima počiva konkretno državno uređenje.

Bezbjednost u užem smislu - podrazumijeva djelatnost koja ima za cilj da obezbijedi i garantira ličnu i imovinsku bezbjednost utvrđenu ustavom i zakonima.

Bezbjednosna kultura – Dio opće kulture pojedinca, određene sredine ili društva. Skup saznanja iz oblasti bezbjednosti koja čine pojedinci, sredine i društvo sposobnijim da raspoznaju metode, oblike i radnje ugrožavanja, kao i nosioce tih djelatnosti, bez obzira gdje se i kako ispoljavaju.

Bezbjednosna politika ili sigurnosna politika – treba da, generalno posmatrano, vodi prvenstveno računa o: opstanku države, nacionalnom opstanku, fizičkom samoodržanju, teritorijalnom integritetu, političkoj samostalnosti (neovisnost i suverenost), te kvalitetu života građana.

Bezbjednosna situacija – je skup ugrožavajućih elemenata koji se pojedinačno i skupno odražavaju na stanje bezbjednosti i raspoloženje ljudi u datom prostoru, sredini ili u objektu u određeno vrijeme. Sadržinu bezbjednosne situacije čine: stanje reda i mira, kretanje kriminaliteta kojim se napada na ličnu i imovinsku sigurnost građana i društvenu imovinu, aktivnosti stranih država i njihovih organa – obavještajni i informativno propagandni sistemi, te djelatnosti ekstremnih organizacija i međ. situacija.

Bezbjednosne mjere – Skup aktivnosti u radnji i aktivnosti koje poduzimaju državni organi radi ostvarivanja zaštite datih društvenih vrijednosti. Sve bezbjednosne mjere se mogu podijeliti na opće i posebne, odnosno specijalne.

Bizantizam – je podrugljiv izraz za krajnje beskrupuloznu, neprincipijelnu i oportunističku unutarnju i vanjsku politiku.

Demagogija – je obmanjivanje mase, zavođenje naroda, puka, lažnim obedanjima.

Društvena sigurnost – se odnosi na održivost unutar prihvatljivih uslova za razvoj jezika, kulture i religije, nacionalnog identiteta i običaja.

Državna bezbjednost – predstavlja djelatnost posebno određenih državnih organa na planu zaštite odgovarajućih društveno-političkog poretka. Uobičajeno je razlikovati bezbijednost u užem i bezbijednost u širem smislu.

Državni terorizam – je Ekstremističko ponašanje motivirano ličnim interesima određenih subjekata političke vlasti.

Državni udar – je nasilno preuzimanje vlasti, naglo izvedeno. Po pravilu se vrši vojnim ili policijskim snagama ili uz njihovu podršku zaposjedanjem strateških i vitalnih centara zemlje.

Energetska sigurnost – podrazumijeva dostupnost energenata u dovoljnoj količini, po realnoj cijeni, po njihovoj stabilnoj isporuci u fizičkoj sigurnosti plinovoda i naftovoda.

Ekonomska sigurnost – se odnosi na mogućnost pristupa resursima, finansijama i tržištu koji je potreban da se održi prihvatljiv nivo dobrobiti u državi i moće te države.

Ekstremizam – Zastupanje krajnjih i isključivih društvenih i političkih mišljenja, stavova, ideja i ideologija. Ekstremizam najčešće označava krajnji oblik nesnošljivosti prema različitim društvenim grupama a to su: vjerski, rasistički, nacionalistički i dr.

Etnocid – Proces akulturacije izvan spolja nametnut podčinjenim narodima i etničkim grupama.

Geopolitika – je naučna disciplina koja se bavi proučavanjem odnosa tla i uspostavljene države.

Hegemonija – Politički ili društveni odnos nadređenosti neke društvene grupe, političke organizacije ili ustanove, nacije ili države u odnosu na ostale.

Iredentizam – Shvatanje da država koja ima nacionalnu manjinu u drugoj državi ima pravo da je pripoji sebi.

Koncepte sekotra i regionalni sigurnosni kompleks – je uveo Barry Buzan.

Kolektivna bezbjednost – sistem kolektivnih prinudnih mjera organizirane grupe država u slučaju prijetnje miru, povrede mira i u slučaju agresije. Kolektivna bezbjednost je najzrelija koncepcija međunarodne bezbjednosti i suprotna je koncepciji blokovske politike s pozicije sile.

Kontraobavještajna služba – Ona učestvuje ili organizira zaštitu sopstvene zemlje od djelovanja i uticanja stranih obavještajnih službi i drugih neprijateljskih organizacija.

Metod infiltracije – Ovdje se radi o ubacivanju obavještajca, ili neke druge osobe istih sposobnosti, u redove protivnika, i ovo lice je profesionalni uposlenik obavještajne službe, dok kod agenturnog metoda obavještajna služba se služi licima zavisno od slučaja i mogućnosti da to lice dođe do određenih podataka. Metod infiltracije je karakterističan za ofanzivnu kontraobavještajnu službu. Infiltrator mora da bude lice sa visokim stepenom inteligencije, hrabrosti, snalažljivosti i slično.

Neovisnost – predstavlja situaciju u kojoj država na vlastitom teritoriju posjeduje suverenitet. U međunarodno političkim odnosima suverena država koja svoju politiku upravlja prema vlastitim interesima nastoji ostvariti i održati: političku,  vojnu,  kulturnu  i  ekonomsku neovisnost.

Obavještajna služba – je organizirana aktivnost ili organizacija, odnosno ustanova koja po zahtjevu i namjerama vodećih političkih struktura pokreta ili države prikuplja, ocjenjuje, tumači, pruža tajne i druge podatke o protivniku ili neprijatelju, te štiti sopstvene strukture od špijuniranja i sl.

Obavještajno istraživanje je u suštini stalno i neprekidno otkrivanje, praćenje i izučavanje svih vrijednosti strane zemlje, posebno njenih oružanih snaga i obavještajno sigurnosnog sistema. Organizira se i sprovodi planski i za duži priod, a realiziraju ga najvitalniji dijelovi obavještajnih službi, uz primjenu najsavremenijih metoda naučnog istraživanja. Stepen uspješnosti realiziranja obavještajnog istraživanja procjenjuje se na osnovu kvaliteta prikupljenih, obrađenih i iskorištenih obavještajnih podataka i stvorenih izvora tih podataka. Sam konkretan obavještajni istrazivački rad naziva se postupak operativnog istraživanja. Postupak operativnog istraživanja je sinhronizirana primjena i korištenje operativno-tehničkih metoda, mjera, radnji i sredstava od službe bezbjednosti, radi otkrivanja, utvrđivanja, praćenja, presijecanja ili onemogućavanja djelatnosti pojedinaca, organiziranih skupina, ustanova ili organizacija u zemlji ili u inozemstvu, čija je djelatnost usmjerena na podrivanje ili rušenje ustavom utvrđenog poretka jedne države.

Oligarhija – je vladavina manjine u interesu manjine.

Politička sigurnost – se odnosi na organizacionu stabilnost država, sistem vlasti i ideologije koje im kao takvih daju legitimitet.

Posigurnjenje – je proces kojim neko pitanje poprima sigurnosni karakter i time se predstavlja kao prijetnja.

Poslovi državne bezbjednosti -  se ostvaruju uglavnom preko odgovarajućih organa i službi kao što su: policija, obavještajna i kontraobavještajna služba i neki drugi organi državne uprave i pravosuđa.

Prevrat – je nagla, skokovita društvena promjena izražena u vidu revolucija, državnih udara, kontrarevolucija, pučeva, pobuna i ustanaka.

Princip ustavnosti – je princip pod kojim se podrazumijeva postojanje osnovnih društvenih pravila koja osiguravaju da se vlast organizira i funkcionira objektivno prema tim pravilima.

Propagandna djelatnost – je organizirana i smišljena aktivnost i tehnička provođenja širenja mišljenja, raspoloženja i ideja da bi ih ljudi usvojili i ubuduće postupali u skladu sa njima.

Regionalizam – je zastupanje političkog stava da postoji potreba podjele određene cjelina na više manje autonomne dijelove uz prihvatanje njihovih posebnosti i razlika.

Regionalna sigurnost – analiza se vrši na 4 nivoa: 1.) Domaće slabosti na državnom nivou  2.) Odnosi među državama  3.) Odnosi regije sa susjednim regijama  4.) Uloga svjetskih sila u regiji

Satelitska država – je Ustavnopravno uređena država koja je dužna da se brine o drugoj državi.

Sigurnosna politika ili bezbjednosna politika – treba da, generalno posmatrano, vodi prvenstveno računa o: opstanku države, nacionalnom opstanku, fizičkom samoodržanju, teritorijalnom integritetu, političkoj samostalnosti (neovisnost i suverenost), te kvalitetu života građana.

Sigurnosno stanje – je skup ugrožavajućih elemenata koji se pojedinačno i skupno odražavaju na stanje sigurnosti i raspoloženje ljudi na datom prostoru, sredini ili u objektu u određeno vrijeme.

Sigurnost – je stanje u kojem je obezbijeđen i uravnotežen fizički, duhovni, društveni i materijalni opstanak pojedinca i društvene zajednice u odnosu prema drugim pojedincima, društvenim zajednicama i prirodi.

Sigurnost – VRSTE: odbrambena, društvena, ekonomska, politička i ekološka

Sigurnost u savremenom svijetu se definira kao: Vojno-odbrambena sigurnost, Politička sigurnost, Društvena sigurnost, Ekonomska sigurnost, Ekološka sigurnost.

Sigurnost u sektoru okoliša – se odnosi na stanje u biosferi na lokalnom i planetarnom nivou, kao osnovnog sistema od koga zavisi cjelokupno ljudsko djelovanje.

Suvremeno shvaćanje regionalni sigurnosni kompleks definira kao – regionalni sigurnosni kompleks je set jedinica čiji su glavni procesi sigurnosnizacije i desigurnosnizacije toliko međusobno povezani da se njihovi sigurnosni problemi ne mogu analizirati ili riješiti za svaku tu jedinicu zasebno.

„Svrha posvećuje sredstvo“ – Mislioc HEGEL

Tajne prema prirodi činjenica: lične, privatne, poslovne, privredne, vojne, pozivne, službene, državne i.t.d.

Tajna u širem smislu – se naziva sve što je nepoznato (tajna vasione, morskih dubina, prirode i sl.)

Tajna u užem smislu -  se javlja u međuljudskim odnosima i čine je činjenice (podaci) koje pojedinci, uže ili šire grupe ljudi kao i države pridržavaju za sebe, i „kriju“ od drugih, od javnosti.

Tiranija – je uzurpacija zakonodavne vlasti.

Vojna sigurnost – se odnosi na kapacitet države za oružani napad, odnosno odbranu, te način na koji države percipiraju institucije drugih država.

Ženevska konvencija o zaštiti ranjenika donesena je 1864.g.

Podjele:

Analiza regionalne sigurnosti se vrši na 4 nivoa: 1.) Domaće slabosti na državnom nivou  2.) Odnosi među državama  3.) Odnosi regije sa susjednim regijama  4.) Uloga svjetskih sila u regiji.

Faze obavještajnog rada: planiranje, prikupljanje, obrada i korištenje podataka.

Funkcija obavještajne službe čini je specifičnom institucijom po tri osnova: zadacima, objektom i metodama.

Funckije unutrašnje sigurnosti su: a.)Organizovanje zakonitosti i ustavnosti utvrđenog poretka  b.) Informativna djelatnost  c.)  Zaštita cjelokupne društvene infrastrukture.

Montevidejska konvencija – država po njoj mora imati slijedeće osobine: a.) stalno stanovništvo  b.) definisan teritorij  c.) vlast  d.) sposobnost da stvara odnose sa drugim zemljama.

Nacela obavještajnog rada – Sveobuhvatnost, Neprekidnost u radu, Bezobzirnost, Infiltracija, Objektivnost i provjera, Pravovremenost, Tajnost rada, Planiranje zadataka, Centralizacija rada i rukovođenja,  Relativna samostalnost, Specijalizacija, Timski rad.

Nacionalna sigurnost (vrste): Sigurnost nacionalnog okruženja, Zaštita života ljudi, Zaštita ličnog i drugog interesa, Zaštita čovjekovih prava i sloboda, Uređenje temeljnih funkcija društva.

Oblici Sigurnosti (oblik) – socijalna, pravna, politička, ekonomska, ekološka, javna, vanjska, državna, saobraćajna, vojna, univerzalna i.t.d.

Politika sigurnosti – pod politikom sigurnosti podrazumijevaju se: Vanjska politika, Odbrambena politika, Privredno-ekonomska (gospodarska) politka, Socijalna politika, Ekološka olitika, Energetska politika, Obrazovna i Kulturna politika.

Preduslovi stvaranja teorije sigurnosti: 1.) Neka opća mjesta u vezi sa onim što je izvan teorijskih rasprava  2.) Hegel: „Svrha posvećuje sredstvo“ 3.)Machiavelli: „Kad sama sigurnost zemlje ovisi o odluci koju valja donijeti.....“ 4.) Winston S. Churchill: „Šef i visoki oficir tajne službe kretali su se tim podzmenim labirintima i obavljali...“ 5.) Povjesničar Oster: „Desnica nikada nije smjela doznati što smjera ljevica.“

Propagandna djelatnost se po izvorima i karakteru dijeli na 3 kategorije i to: bijela, crna i siva.

Sadržinu sigurnosnog stanja čine:   1.) Stanje reda i mira    2.) Kretanje kriminaliteta 3.)aktivnosti stvarnih država 4.) djelatnosti ekstremnih organizacija 5.)međunarodna situacija

Sigurnost kroz osnovne konceptualne okvire: Individualna, Nacionalna, Međunarodna i Globalna sigurnost.

Sigurnost prema subjektima i objektima zaštite: Sigurnost čovjeka, Sigurnost porodice, Sigurnost zajednice, Sigurnost društvene zajednice.

Strukturni elementi za provedbu funkcije unutrašnje sigurnosti su: 1.) policija 2.)pravosudni organi 3.) obavještajne službe sigurnosti 4.) inspekcijske službe 5.)carinske službe 6.) i drugi organi formalnog društvenog nadzora.

Strukturu organizacije obavještajne službe čine: centrala, centri, podcentri, punktovi, grupa obavještajaca  i ugrađeni obavještajci

Temeljni elementi jednog sistema sigurnosti su: Politika sigurnosti,   Sigurnosna struktura,  Sigurnosno samoorganizovanje društva.

Unutrasnja sigurnost – Pravna sigurnost, Javna bezbjednost kao supstitut lične ili gurpne sigurnosti, i Socijalna sigurnost.

Vrste Sigurnosti: odbrambena, društvena, ekonomska, politička i ekološka.

1. Nacionalna sigurnost

2. Država i najviši nivo ugroženosti

3. Državna teritorija – je prostor na kome se prostire vlast određene države i koji je obuhvaćen državnom granicom. Državna teritorija je trodimenzionalna jer prostor iznad i ispod državne teritorije pripadaju državi. Pojas morske površine od državne granice prema slobodnom moru je teritorijalno more i kreće se od 3-12 morskih milja.

4. Državna granica – je crta koja označava gdje prestaje državno područje jedne države a gdje počinje državno područje druge, susjedne države. Kada se radi o pomorskoj državi, državna granica u odnosu na otvoreno more čini spoljna crta teritorijalnog mora. Državna granica mora biti međunarodno priznata da bi bila zasnovana na pravu. Državna granica obilježava i doseg nadležnosti države.

Prilikom ugovornog utvrđivanja granice postoje dvije faze: Prva, zaključivanje samog ugovora (sadrži opis granice i priložene karte sa obilježenom graničnom linijom). Druga je komisijsko povlačenje granica na samom terenu i  njeno obilježavanje graničnim znakovima.

5. Agresija – je neizazvan napad jedne ili nekoliko država na suverenitet i teritorijalni integritet druge države s ciljem teritorijalnog osvajannja ili nasilne promjene unutrašnjeg uređenja, odnosno stvaranje drugih političkih i sličnih planova kojima se ugrožava nezavisnost i suverenitet ili teritorijalna cjelina napadnute zemlje.

Najčešće je oružana i izvodi se primjenom vojne sile ali takođe obuhvata i svaku akciju usmjerenu protiv teritorijalne cjeline i nezavisnosti druge države.

Agresor – je država koja na bilo koji način ugrozi nezavisnost, suverenitet ili teritorijalni integritet druge države, odnosno čije oružane snage napadnu drugu zemlju.

6. Definiranje sigurnosti – DEFINICIJA: Sigurnost je stanje u kojem je obezbjeđen i uravnotežen fizički, duhovni, društveni i materijalni opstanak pojedinca i društvene zajednice u odnosu prema drugim pojedincima, društvenim zajednicama i prirodi.

Sigurnost je otklanjanje svih aktivnosti i pokušaja koji ugrožavaju lica, javni poredak, objekte ili dati prostor.

Pojam sigurnosti i bezbijednosti se može shvatiti u tri smisla: a) Kao funkcija sigurnosti države        b) kao stanje sigurnosti           c) kao služba sigurnosti

Vrste sigurnosti: S obzirom na zaštićena dobra i vrijednosti: 1.Lična sigurnost 2. Nacionalna sigurnost 3. Sigurnost saobraćaja na putevima, zraku, rijekama i morima 4. Sigurnost objekata 5. Sigurnost prostora 6. Sigurnost podataka.

Prema objektu zaštite: Državna. Javna. Kolektivna. Lična. i imovinska sigurnost.

Sigurnost u najširem političko-pravnom smislu obuhvata mjere i aktivnosti čuvanja i zaštite od ugrožavanja nezavisnosti i integriteta jedne zemlje i unutrašnjeg ustavnog i pravnog poretka.

7. Državna bezbjednost – (u okviru NS) predstavlja djelatnost posebno određenih državnih organa na planu zaštite odgovarajućeg društevnog i političkog poretka. Pod državnom bezbijednošću podrazumijeva se primjena i korištenje metoda, mjera i radnji organa, službi i političkih subjekata kojima se sprečavaju, onemogućavaju i čine bezopasnim nosioci djelatnosti koje ugrožavaju državu.

U užem organizacijskom smislu, pod državnom bezbjednošću podrazumijevaju se usstanove koje se neposredno angažiraju na poslovima zaštite državne bezbjednosti a to su službe sigurnosti: kontra-obavještajna služba i služba javne bezbjednosti.

8. Definiranje nacionalne sigurnosti – Sigurnost, odnosno bezbjednost jedne zemlje je njena prvenstveno sistemska djelatnost. To je stanje u kojem je obezbijeđen i uravnotežen fizički, duhovni, društveni i materijalni opstanak pojedinaca, društvene zajednice i prirode.

9. Vrijednosti i faktori uticaja – Imamo 4 generalne grupe vrijednosti: opstanak, teritorijalni integritet, politička samostalnost i kvalitet života.

Kakva će biti općenito bezbjednosna/sigurnosna politika jedne države, ovisi od niza faktora: povijesno naslijeđe, geopolitički položaj, geostrateški položaj, ekonomska razvijenost, demografska potencijalnost, kadrovsko-materijalni potencijal, administrativno uređenje, društveno uređenje zemlje, anticipacija ciljeva, i t d.

10. Sigurnosna politika – Pod politikom sigurnosti podrazumijevaju se: vanjska politika, odbrambena, gospodarska, socijalna, ekološka, energetska, obrazovna politika i kulturna politika.

Sigurnosna struktura je sastavljena od slijedećih strukturnih elemenata: 1. Vanjska (odbrambena) politika (oružane snage i civilna odbrana) 2. Unutarnja sigurnost (policija, pravosudni organi, obavještajne i sigurnosne službe, inspekcijske služe, carina)

11. Sigurnost u međunarodnim odnosima – još uvijek se različito tumači. Pojedini teoretičari smatraju da je sigurnost države zbroj faktičkih okolnosti i prilika, opće stanje u kojem se država nalazi a koje joj pruža i zajamćuje sigurnost od vanjskih opasnosti što bi moglo ugroziti njene životne interese, njenu teritorijalnu cjelovitost i u krajnjem slučaju, sam njen opstanak.

12. Teorijske rasprave o nacionalnoj sigurnosti – Tradicionalisti su smatrali da se sigurnosne studije ne smiju proširivati na pitanja koja nisu vojnog odnosno državnog karaktera. Kada je riječ o proširivačima, njhove ideje su dvodimenzionalne: a) s jedne strane je bila dimenzija proširivanja koja je značila ekstenziju sigurnosti i na pitanja koja nisu samo vojne prirode. b) a s druge strane je bila dimenzija produbljivanja gdje se istražuje da li i drugi akteri osim države mogu biti predmet sigurnosne prijetnje.

U okviru Kopenhagenške škole razvio se specifičan teoretski okvir koji se zasniva na tri glavne ideje: posigurnjenje, sigurnosni sektori i regionalni sigurnosni kompleksi. Predstavnici Kopenhagenške škole posebnu pažnju posvećuju značenju sigurnosti, odnosno konceptu sigurnosti.

Koncepte sektora i regionalni sigurnosni kompleks je uveo Barry Buzan i razlikuje 5 sigurnosnih sektora koji mogu uticati na kolektivnu sigurnost (Ibid): vojni, ekonomski, politički, društveni i sektor životne sredine.

13. Sigurnosni problemi – Definiranje nečega kao sigurnosni problem ili sigurnosno pitanje je proces kojega karakteriše interakcija četiri elementa ( Buzan i Waever ): referentnog objekta, sigurnosnog aktera, publike i funkcionalnih sektora.

U objašnjavanju kako neko pitanje može postati pitanjem ili problemom sigurnosti, imamo tri načina definiranja prezentacija u praksi: 1. Neko pitanje može biti depolitizirano što znači da se država/vladane bavi tim pitanjem. 2.Zatim može biti politizirano što znači da je to pitanje od važnosti za javnost i zahtijeva da vlada donosi određene odluke o tom pitanju. i. 3. Kada je neko pitanje predstavljeno kao sigurnosno pitanje tj., kada je predstavljeno kao egzistencijalna prijetnja.

14. Dualistički koncept sigurnosti – Uvođenje društvene sigurnosti vodi ka dualističkom konceptu sigurnosti gdje se razlikuje sigurnost države od sigurnosti društva i pojedinca kao građanina.

Država može predstavljati prijetnju prema pojedincima i to najmanje na četiri načina (Buzan, Rivi): a.) prijetnje koje su posljedica domaćih zakona i njihovog sprovođenja; b.) prijetnje koje proizilaze kao posljedica političkih aktivnosti države protiv pojedinca; c.) prijetnje koje proizilaze iz borbe za kontrolu u državnom aparatu;   i d.)prijetnje koje su rezultat vanjske politike države

15. Sektori sigurnosti – Imamo 5 sektora sigurnosti: vojni, politički, ekonomski, društveni i sektor životne okoline.

Vojna sigurnost se odnosi na kapacitet države za oružani napad, odnosno odbranu.

Politicka sigurnost se odnosi na organizacionu stabilnost države, sistem vlasti i ideologije koja joj kao takva daje legitimitet.

Ekonomska sigurnost se odnosi na mogućnost pristupa resursima, finansijama i tržištu.

Drustvena sigurnost se odnosi na održivost unutar prihvatljivih uslova za razvoj jezika, kulture i religije, te nacionalnog identiteta i običaja.

Sigurnost u sektoru okolisa se odnosi na stanje u biosferi na lokalnom i planetarnom nivou kao osnovnog sistema od koga zavisi cjelokupno ljudsko djelovanje.

16. Regionalni sigurnosni kompleksi – su set jedinica čiji su glavni procesi sigurnosnizacije i desigurnosnizacije toliko međusobno povezani da se njihovi sigurnosni problemi ne mogu analizirati ili riješiti za svaku jedinicu pojedinačno.

Teoretičari globalizacije smatraju da doprinosi deteritorijalizaciji svijeta, umanjujući ulogu države u svjetskoj politici.

Analiza regionalne sigurnosti se mora vršiti na 4 nivoa: 1.) domaće slabosti na državnom nivou; b.) odnosi među državama; c.) odnosi regije sa susjednim regijama; i d.) uloga svjetskih sila u regiji.

Svaka regija se klasificra u dvije skupine/grupe: standardni i centralizirani tip regije.

Standardni tip regije se odnosi na vestfalijski oblik regije ili sa bipolarnim ili multipolarnim odnosom snaga u regionu i sa dominantnom vojnom sigurnosnom politikom. Standardni tip regije može biti unipolaran ali nikada ne može imati globalnu silu.

Centralizirani tip (regije) regionalnog sigurnosnog kompleksa se raziluke i može se dalje razvrstati na tri podtipa. Prvi tip je unipolarna regija gdje je moć skoncentrisana u jednoj velikoj sili (na primjer, Rusija) ili super sili (na primjer Amerika). Treći tip centraliziranog tipa je regija u kojoj nema dominantne sile, već su sve članice regije međusobno povezane ili integrirane institucijama (na primjer Evropska Unija).

17. Sigurnosne prijetnje – Teoretičari razlikuju pet oblika prijetnji koje korespondiraju sektorima sigurnosti: vojna prijetnja, politička, društvena, ekonomska i prijetnja životnom okolišu.

18. EU i sigurnost – EU se može posmatrati kao jedinstvena sila ili kao regija. Postoje argumenti za obje ove teze. S jedne strane, EU nema jedinstvenu vanjsku politiku zbog čega se ne može smatrati jednom silom. S druge strane, EU je sigurno jedinstvena ekonomska sila u svijetu.

19. Tranzicijske države J-I Evrope i sigurnosni rizici – Države J-I Evrope se raziluku po: historijskom naslijeđu;  geostrateškom i geopolitičkom položaju;  načinu prelaska u novi vrijednosni politički i administrativni sistem;  društvenoj i ekonomskoj razvijenosti;  demografskoj potencijalnosti i prostornosti;  prirodnim resursima;  kadrovskim potencijalima;  iskustvima u uspostavljanju, razvoju i funkcionisanju institucija države;  tradicijskoj, nacionalnoj, vjerskoj i kulturnoj habitualnosti;  te razvijenosti civilnog sektora.

22. Pojam i suština obavještajne djelatnosti – U vezi sa nastankom i razvojem obavještajne službe potrebno je razlikovati i dva njena pojma: materijalni i formalni.

Pod materijalnim pojmom podrazumijevamo specifičnu aktivnost sa posebnim ciljem, koja se pojavila monogo ranije od ustanovljenja posebnog državnog organa, odnosno institucije sa obavještajnom funkcijom pod čime i podrazumijevamo obavještajnu službu u formalnom smislu.

23. Nastanak obavještajne djelatnosti – Postoje dva osnovna shvatanja o nastanku obavještajnih djelatnosti: Prvo, da je obavještajna djelatnost prirodno svojstvo ljudskog roda, i ono Drugo, da je obavještajna djelatnost historijska kategorija, te prema tome da je nastala na određenom stupnju ljudskog razvitka, pa otuda nije ni vječita, već ima svoj nastanak, razvoj i kraj.

Istina, postoji i treće shvatanje, koje se izvodi iz egzegeze, dakle tumačenje Biblije, ali i drugih svetih knjiga i vjerskih spisa. Po tom stajalištu, i sigurnost je božije davanje, odnosno Bog je, kao tvorac svega, tvorac i sigurnosti, a na čovjeku je samo da se po tim uputama ponaša.

24. Pojava posebnih, stalnih državnih organa sa obavještajnom funkcijom – U najopćijem smislu, obavještajnu službu čine obavještajna djelatnost i organizacija koja tu djelatnost sprovodi.

Pojam obavještajne službe u materijalnom smislu obuhvata obavještajnu djelatnost i ciljeve koji se tom djelatnošću ostvaruju, a pojam u formalno-organizacionom smislu – organizaciju i sredstva kojima se obavještajna funkcija obavlja.

Funckija obavještajne službe čini je specifičnom institucijom. Ova specifičnost uvjetovana je zadacima, objektom i metodima njene djelatnosti. Najopćiji zadatak obavještajne službe je da prikuplja podatke i informiše o tajnama protivnika.

25. Nastanak moderne obavještajne službe i njene karakteristike – Smatra se da je prvu unutrašnju obavještajnu službu novog tipa stvorio Napoleonov ministar Fuše, za koga je Balzak rekao da je imao više vlasti nad ljudima nego i sam Napoleon.

Prvo, obavještajna služba se javlja kao stalni specijalizirani organ države sa obavještajnom funkcijom. Drugo, nastankom novih uvjeta i daljim razvojem društvenih odnosa, obavještajna djelatnost postaje obimnija a njene metode raznovrsnije. Treće, obavještajnu službu ne interesira samo vojna i politička saznanja, nego se njen domet širi kako na ekonomske tako i na druge oblasti. Četvrto, pored metoda, povećana su sredstva obavještajne prakse. Peto, širenje poslova obavještajne službe  neobavještajnim pitanjima kao što su: propaganda, terorizam, diverzija i sabotaža, udari-pučevi  i.t.d.

26. Podjela i vrste kontraobavještajne službe – Podjela obavještajnih službi po organizaciono i strukturno: 1.) obavještajna služba u materijalnom i obavještajna služba u formalnom smislu; 2.) obavještajna služba i kontraobavještajna služba; 3.)civilna obavještajna služba i vojna obavještajna služba.

Klasična podjela obavještajne službe. S obzirom na njene zadatke jeste podjela na obavještajnu službu u užem smislu, čija je djelatnost usmjerena prema inozemstvu i kontraobavještajnu, koja ima zadatak da štiti djelatnost stranih obavještajnih službi.

Dalja podjela je na vojnu i civilnu.

U odnosu na značaj i domet zadataka i ciljeva, obavještajna služba se dijeli i na: strategijsku, koja služi dalekosežnim ciljevima državne i vojne politike, i taktičku, koja služi svakodnevnim i bližim ciljevima.

Podjela obavještajnih službi po karakteru ciljeva, poznaje ofanzive i defanzivne. Ofanzivna obavlja istraživanja na teritoriji protivnika, bilo da prikuplja podatke o njegovim mjerama i planovima ili otkriva njegove aktivnosti prema sopstvenom prostoru. Defanzivna se angažira na zaštitu sopstvene teritorije i strukture.

Podjela obavještajnih službi po oblastima istraživanja: politička, vojna, ekonomska, industrijska (tehnička) i slično.

Podjela vojne obavještajne službe zavisno od stepena komandovanja ili vida oružanih snaga na koje se podaci odnose. Po sistemu komandovanja razlikuju se: strategijska, operativna i taktička. Obavještajne službe vidova oružanih snaga su kopnene vojske, ratnog zrakoplovstva i ratne mornarice.

Cjelokupna djelatnost obavještajne službe može se odvijati ilegalnim (klasičnim) putem i korištenjem legalnih mogućnosti.

27. Načela i metode rada obavještajne službe – Prema američkoj enciklopediji „na zahtjev političkog savjeta jedne države, obavještajna služba obavlja djelatnost prikupljanja informacija o mogućnostima i namjerama stranih vlada ili se bavi prikupljanjem bilo koje druge vrste informacije.“

Enciklopedija Britanika insistira da državna obavještajna služba neprekidno prikuplja i procjenjuje obavještenja o stavu, mogućnostima ili vjerovatnim političkim odlukama drugih zemalja.

Ramo Maslesa – definicija obavjestajne sluzbe: Obavještajna služba je specifična, specijalizovana, visoko profesionalna i relativno samostalna institucija države, koja u skladu sa zakonom datim ovlaštenjima i korištenjem posebnih legalnih i tajnih metoda i sredstava na sistemski način prikuplja štićene relevantne obavještajne podatke i druge informacije o planovima i namjerama drugih država i njihovih pojedinih institucija, koje su neophodni za oblikovanje, kreiranje i vođenje politike, naročito na vanjsko-političkom planu. Istovremeno zaduženje obavještajne službe je da zaštiti vitalne interese vlastite države, tako što otkriva, prati, izučava, onemogućava djelovanje stranih obavještajnih službi, te drugih struktura koje se prvenstveno na taj način bave raznim vidovima nedozvoljene djelatnosti.

Nacela obavještajnog rada i rada obavještajne službe:  Sveobuhvatnost, Neprekidnost u radu, Bezobzirnost, Infiltracija, Objektivnost i provjera, Blagovremenost, Tajnost rada, Planiranje zadataka, Centralizacija rada i rukovođenja, Relativna samostalnost, Specijalizacija, Timski rad.

28. Odvijanje obavjestajne djelatnosti – Obavještajna djelatnost se odvija kroz obavještajni postupak, obavještajni krug ili obavještajni ciklus. Tim postupkom obuhvaćeni su: 1.) Utvrđivanje obavještajnih zadataka i planiranje obavještajne djelatnosti. 2.) Prikupljanje određenih podataka angažiranjem obavještajnih i izviđačkih snaga. 3.) Izučavanje, provjeravanje i analiziranje prikupljenih podataka i utvrđivanje njihove vrijednosti i vjerodostojnosti. 4.) Procjenjivanje obavještajnih podataka i odvajanje glavnog od sporednog. 5.) Dostavljanje podataka na korištenje zainteresiranim i odgovornim faktorima

Obavještajne službe rade: 1.) Prikupljaju podatke, prate i izučavaju unutrašnju i spoljnu politiku zemalja prema kojima postoje određeni interesi ili pretenzije. 2.)Prikupljaju podatke i izučavaju odbrambene mogućnosti određenih zemalja, posebno sa stanovišta vođenja eventualnog rata. 3.)Prikupljaju podatke o naučnoistraživačkim dostignućima u drugim zemljama, naročito onih koja mogu biti od utjecaja na vođenje politike i rata. 4.)Prikupljaju podatke o ekonomskim i gospodarskim potencijalima i mogućnostima drugih zemalja i procjenjuju njihove sposobnostl za vođenje rata i ekonomski utjecaj na drugim područjima.   5.)Izučavaju društvene prilike u drugim zemljama i njihov utjecaj na dalji razvoj zemlje. 6.)Obrađuju geostrategijski položaj drugih zemalja i izučavaju njihovu odbrambenu infrastrukturu.  7.) Prikupljaju podatke i izučavaju kadrovsku strukturu određenih zemalja i sređuju materijale za određene ličnosti.  8.) Prikupljaju podatke i izučavaju obavještajno sigurnosne sisteme u drugim zemljama, procjenjujući njihovu efikasnost u zaštiti sopstvenih zemalja.

29. Podjela metoda rada obavještajne službe – Pod metodom rada obavještajne službe bi se podrazumijevao skup karakterističnih i posebnih postupaka kojima se prikupljaju obavještajni podaci, kao i način upotrebe njihovih snaga i sredstava u izvršavanju osnovnih djelatnosti.

Po nekim shvatanjima, aktivnost obavještajnih službi podijeljena je na obavještajnu djelatnost i neobavještajna dejstva.

Obavještajna djelatnost po tom shvatanju provodi se:

a.) Tajnim metodama obavještajnih službi, a to su metod tajnog ugrađivanja pripadnika službe u strukturu protivnika, agenturni metod i metod tajnog korištenja tehničkih stvari.

b.) Prikrivenim metodama obavještajnih službi kao što metod prikrivenog anketiranja, metod prikrivenog opserviranja i metod prikrivenog naučnog istraživnja.

c.) Legalnim metodama obavještajnih službi kroz metod prikupljanja podataka ispitivanjem izbjeglica i dezertera, metod prikupljanja podataka ispitivnjem ratnih zarobljenika, metod prikupljanja podataka izviđanjem i prikupljanje podataka iz sredstava javnog informiranja.

U neobavještajna djejstva po ovim shvatanjima spadaju: 1.)Psihološka djejstva i propaganda 2.) Subverzivna djejstva kao što su špijunaža, diverzija, sabotaža, izazivanje kriznih situacija, terorizam i ubacivanje naoružanih grupa, prevratnička djejstva i specijalne operacije.

Podjela metoda rada prema svrsi se vrši na: metode prikupljanja podataka i metode subverzivnog (prevratničkog) djelovanja

Metode prikupljanja podataka: agenturni (klasični) metod prikupljanja obavještajnih podataka, metod infiltracije (tajnog ugrađivanja obavještajca) u strukture protivnika, metod tajnog korištenja tehničkih sredstava, metod potajnog prikupljanja podataka, korištenje otvorenih izvora informacija (legalni metod).