Predmet i zadatak etike
Etička
misao se javlja kod antičkog mislioca Protagore koji kaže:ČOVJEK JE MJERA SVIH
STVARI,ONIH KOJE JESU I ONIH KOJE NISU“
ETIKA
predstavlja teoriju tj.skup teorija o moralu ali ne kao činjenici nego kao
moralu kao idealu koji predpostavlja praksu.Pojam etike potiče od grčke rijeći ethos (zavičaj) što prevedeno na
latinski znači moral.Tvorci termina
ethosa su Heleni a moralisa Latini.
Predmet
etike nije moral kao činjenica nego moral kao ideal,koji se temelji na „treba da“ ili „trebanju“Moral kao ideal
ima univerzalno značenje i nadilazi promjenu vremena i prostora.Za moral se
zanimaju razne empirijske znanosti.Međutim ono što one dnude bitno se razlikuje
od uvida do kojih dolazi etika.
1. Temeljna razlika je u tome što etika razmatra
moral kao ideal tj kakav „treba da“ bude,dok znanosti kao što su sociologija
morala,psihologija morala itd.opisuju moral kakav on jeste i to na temelju njima
raspoloživih činjenica
2. Sljedeča razlika je u tome što etika nema potrebe
za metodom jer ona razumjeva i tumači moral,dok ga druge nauke istražuju i
opisuju.
3. Iz druge razlike proizilazi i treća razlika a to
je da etici ne trebaju instrumenti ili sredstva za razumjevanje i
objašnjavanje.
4. Posljednja razlika je u tome što nauka opisuje i
istražuje moral kao činjenicu i one se odnose samo na određeni prostor i vrijeme što znači da za razliku od etike ne
poznaje dimenziju budučnosti nego samo sadašnjosti.
Aristotel
Treba
imati na umu da je problem moralnog stariji od etike kao disciplinarnog
mišljenja o njemu.Nju uvodi Grčki mislilac Aristotel.To pitanje postavljaju u
nesistematskoj formi i preddokratovci,a
Aristotel otac morala i nastoji postaviti moral na znanstvene
osnove.Predsokratovsko i Sokratovo učenje
Aristotel izlaže oštroj kritici.Kod Aristotela etika,politika i
ekonomija čine praktičnu filozofiju.Ona za svoj predmet ima najviše principe
kojima se praktičkom djelovanju određuju putevi i postavljaju ciljevi.Aristotel
je svojim utemeljenjem praktičke filozofije postao osnova i polazište svih
kasnijih promišljenja.Aristotel diferencira etiku u odnosu na filozovske
discipline čije učenje pripada etici dobara,sadržajnoj ili teleološkoj etici
čiji je vrhovni kriterij moralnosti SREĆA pa se njegova etika može označiti
EUDAIMONISTIČKOM ETIKOM.
Kant
Pojavom
Kanta vrši se obrat na u etičkom mišljenju jer nije više na važnosti sadržaj
kao vrhovni kriterij.On smatra formu radnje kao bitno svojstvo etike.Kantovo se
učenje zbog toga naziva formalističko ,znači
kod njega nema heteronomnosti.Kant ukazuje na nemogučnost teoriskog utvrđivanja
i dokazivanja etičkog kao etičkog,odnosno njegovog vrhovnog principa.Ta se
nemogučnost najbolje iskazuje kroz pitanje kako je moguć kategorički tj.moralni imperativ ,koji čini temelj Kantove
praktičke filozofije,on je moguč jedino uz predpostavku ideje slobode.A ta ideja slobode za Kanta predstavlja
izvor moralnosti.Polazeči od stare psihologije i njenog učenja o tri fundementalne
duševne moći.
Kant
smatra da čovjek posjeduje tri duševne moći:
1.
Saznajne (teorijski um)
2.
Htijenje (praktički um)
3.
Osjećanje(moć suđenja)
Zbog
toga iz njegovog djela „Kritika čistog uma“šta treba da znam?
Zatim
„Kritika rasudne moći“ pitanje čemu treba da se nadam? Te „kritike praktičnog
uma“ šta treba da činim?
Podjela etike
Jedno
od najproblematičnijih pitanja kod etike je podjela etike.Da bi se uklonila ta
problematičnost potrebno je imati na umu da postoji samo jedna etika.Međutim s obzirom
na vrhovni princip moralnosti nekog
mislioca ili pravca etičkog mišljenja za kriterij podjele,onda je etiku moguče
podjeliti na nekoliko pravaca,sistema ili teorija,a to su:
1.
U prvu
grupu ubrajamo učenja od Protagore do Kanta ovu grupu ćine učenja:
a. Sadržajna učenja – to su učenja koja u sadržaju
radnje vidi bit moralnosti
b. Heteronomna učenja – koja polaze od jednog nego
od prulariteta kriterija moralnoisti
c. Učenja dobra – zbog toga što smatraju da dobro
predstavlja sadržaj radnje
d. Teleološka učenja – smatraju da su cilji svrha
bit moralnosti
Prvu
grupu čine:
1.
Hedonizam (Sokratova škola) Sukničari i Kiničari
1.Trajno zadovoljstvo i 2.
trenutno zadovoljstvo
2.
Eudaimonizam (Aristotel) sreča kao vrhovni kriterij
3.Utilitarizam
(Bentham,Mur) interes kao vrhovni kriterij
2. Drugu grupu shvaćanja ćini dentološka etika ili eika dužnosti.Nju
utemeljuje Kant.Nasuprot prvim Kant porijeklo moralnih principa nalazi u
praktičkom umu.
3.
Treču grupu
stajališta čini emocionalna grupa etika.Ona
se javlja u savremenom mišljenju,čiji je osnivač Max Šeler.
Principi
i cilj razumjevanja i objašnjavanje moralnog,etika se može podjeliti na dvije
grane:
a.) Teorijsku ili apsolutnu
b.) Praktičku ili normativnu
Teorijska
ima cilj da razumije i objasni moral onakav kakav se javlja ne samo u
čovjekovom ličnom nego i u praktičnom životu,dok praktička ili normativna etika ima za cilj ne da objašnjava
postojeća moralna shvaćanja nego formulira i utvrđuje principe i pravila na
temelju kojih se trebamo rukovoditi u svom svakodnevnom ponašanju i djelovanju.
Razlika između suvremenih etičkih učenja i
tradicionalnih:
Nasuprot
etičkoj tradiciji čiji je primarni zadatak da traga preporučije moral kakav
treba da bude,protagonisti pomenutih suvremenih etičkih učenja smatraju da ono što nudi tradicija nema više svoju
opravdanost oni njeno „treba da“ zamjenjuju sa „mora da“.
Hartman
Hartman
razmatrajuči problem sadržajnog određenja pojma dobra, a on je po njemu najviša
vrijednost konstatira:“Mi još ne znamo šta je dobro..to se mora tek
istraživati...za to se istraživanje mora tek pronaći put.“Ovaj stav pokazuje da
Hartman nije mogao odgovoriti na fundementalno etičke i aksiološke teorije,za
njega pitanje šta je dobro?ostaje nerješivim teorijskim problemom.On svojim
učenjem damo utvrđuje objektivno carstvo vrijednosti po sebi,koje se nalazi
izvan domašaja svake teorije.On o zadatku etike raspravlja u svom djelu (Etika
iz 1926 g.)Po njemu zadatak etike se sastoji u razumjevanju suštine
vrijednosti,koje pripadaju idealnom bitku.Za njega pojam vrijednost predstavlja
središnji pojam.
I –
GLAVA (Moral, pravo i religija)
Pojam morala
Pojam
ethos (grč.) zavičaj,odnosno ethikos (grač) što u prevodu znači
moralan,čudoredan i moralis (lat) što prevodno znači običaj,čudorednost prvi
uvode Heleni i Lateni.Od tada pa sve
do danas te pojmove susrečemo ne samo u teoriji nego i u praktičnom životu.Njih
u prvom redu koristi etika ali i razne socijalnoempirijske znanosti psihologija,
sociologija, antropologija i druge.Moral
je koliko tradicionalni,toliko i suvremeni etički i znanstveni problem. On
ne mpože izgubiti svoju aktualnost i značajnost ma koliko dolazilo do promjene
društva u njegovom socijalnom,političkom i ekonomskom i drugom smislu.Na to
upučije i cijela historija etičkog mišljenja počev od Sofista i Sokrata,preko
Platona i drugih etičkih mislilaca.
Moral u svojoj biti predstavlja specifičnu formu
ljudske prakse tj.oblika djelatnog,praktičnog odnosa čovjeka prema drugim
ljudima i sebi.
Međutim
pitanje na čemu se zasniva moral postaje kamen spoticanja raznih etičkih
teorija.Na to upučuje cijela historija etičkog misljenja.S obzirom na ovo mogu
se izdvojiti najmanje dvije grupe stajališta:
1.
Prva grupa
insistira na racionalističkom
zasnivanju morala (Platon,Stoičari,Spinoza,Kant i Fihte)
2.
Druga grupa
insistira na empirijskom zasnivanju
morala (Kirenaičari, Aristotel, Epikur, Lukrecija kara i novovijekovni etičari
Lok, Hjum, Bentam, Mil, i drugi...)
Moral
u sebi implicira određene norme,propise,ideale, itd. Kojim čovjek regulira
svoje djelovanje usmjerava svoje postupke i vrednuje odnodno procjenuje svoje i
tuđe ponašanje i djelovanje.Od čovjeka prema samom sebi i drugima neteronomno
se reflektira što ovisi od mnoštva faktora
socijalnih,ekonomskih,kulturnih,političkih itd.Imajuči to na umu može se reći
da moralno uvijek u sebi sadrži „treba da“ koje stoju u vječnom sukobu sa
postoječim normama postupanja i djelovanja.
Subjektivne komponente moralnosti
Moral
kao simbol ljudskog postupanja,ponašanja i djelovanja temelji se na :
1. Subjektivni
2. Objektivnim komponentama
Ukoliko
dominira harmonija između njih onda se radi o rastu moralnosti odnosno jedinstvu
morala, s tim da historija do sada nije zabilježila takav slučaj.
Objektivne
komponente moralnosti deferminiraju sadržaj morala kao činjenice koji je
predmet empirijskih znanosti.
Mišljenje
koje apsolutiziraju subjektivne komponente,a zapostavljaju
objektivne,označavamo subjektivističkim.
U
subjektivne komponente moralnosti spadaju:
1.
Svijest
2.
Moralna
svijest- savjest
3.
Emocije
4.
Voljne
osobine-moralne osobine
Sve
one su značajne za ocjenjivanje moralnosti.Na temelju takvih osobina možemo
ocjenjivati da li je čovjek moralan,odnosno da li je normalan.Postoje
nepremostive razlike između etičkih stajališta s obzirom na pitanje:koju
kompšonentu subjektivne moralnosti uzeti kao fundementalnu?Odgovore na to
pitanje moguče je klasificirati u tri velike grupe:
1. Prvu
grupu čine ona mišljenja koja u znanju i svijesti prepoznaju određujuću ulogu
moralnosti.Njihovi protagonisti svoje učenje temelje na tvrdnji da bi se čovjek morano ponašao,pa prema
tome i moralno djelovao,mora stići
spoznaju odnosno znanje,o tajnama svijeta,mora spoznati samog sebe i ljudske
životne odnose i na koncu mora imati svijest o svojim djelima i njihovim
posljedicama.Ta se misao susreće još kod Sokrata,a nakon njega stoičara i kod
Spinoze.
2.
Drugu grupu čine oni nazaori koji koji u
emocijama,osječajima,prepoznaju temeljnu moralnu subjektivnost.Doduše stari etičati poput Sokrata,Platona i
Aristotela,uključujući i njihove učenike,odnosno sljedbenike energično
osporavaju značaj emocija.Jedini u novovjekovlju koji se bave tom subjektivnom
komponentom moralnosti su engleski etičari mada ne u mjeri kakvu nalazimo kod
Maxa Šelera koji eduficira emocionalnu etiku.On će optužiti bezosječajnost
Kantove etike u kojoj je razni aprioran,a sve ostalo aposteriorno.
3.
Treću grupu čine mišljenja koja bit moralnosti
odnosno izvor morane svijesti nalaze u slobodnoj volji,odnosno u dužnosti kao
jedinom njenom pokretaču tj.odredbenom razlogu volje.Takve misli razvijaju
Kant.Fihte i novokantovci, Rickert i Windelband.
Svijest
je jedna od bitnih subjektivnih komponenti.Bez nje nema čovjeka ni njegovog
stvaralaštva.Svijest predstavlja subjektivni način ili formu čovjekovog
postupanja prema drugim ljudima i njihovim radnjama i postupcima,kao reakcije
koje mogu biti pozitivne i negativne.Zahvaljujuči svijesti čovjek je jedino
biće koje je sposobno da inaprjed sagleda sve eventualne efekte svojih
radnji,njihove posljedice po njega samog i po druge.Sva ki čpvjek koji ima
svijest i odgovoran je za ono što misli i što čini naziva se moralno razvijena ličnost.Dok osoba
koja ima svijest a smatra da nije odgovorna ni sebi n idrugima naziva se individua.
Bitne crte moralno razvijene ličnosti tj persone
su: (Prvi put upotrebljava Šeler)
1. Moralna odgovornost
2. Moralno suđenje
3. Moralni stid
4. Moralno dobro
-
Moralno odgovoran znači biti odgovoran za svoje
prosuđivanje(dobrog od lošeg,lažnog od istinitog it.) ,vrednovanje i djelovanje
pred drugima pa tek onda pred samim sobom.
-
Moralno suđenje podrazumjeva ocjenu onog apsolutnog razlikovanja moralnog dobra od
moralnog zla.
-
Moralni stid podrazumjeva stid za svoje učinjeno djelo,za svoje prosuđivanje i
za svoje djelovanje
-
Moralno dobro-Samo moralno razvijena ličnost čini moralno dobro a činiti moralno
dobro znači moralno dostojanstvo.
Sve
četiri komponente imaju planetorno važenje što znači važenje koje nadilaze
promjene vremena i prostora.Njiam pripadaju i dvije apriorističke teorije
:objektivni idealizam i subjektivni idealizam.
Sva
etička učenja koja polaze od svijesti kao jedinoj vodilji i
moralnosti,označavamo idealističkom.Ona
se iskazuje kroz dvije varijante:
1. Savjest predstavlja diferenciranje dobra od zla.Njoj
poseban pečat daje Kant.Ona se po njemu ne ,može potvrditi bez postulata
praktičkog uma tj.postojanja Boga,besmrtnosti duše,i slobodne volje.U tome
se sastoju suština njegove imperativne
etike.
2. Emocije
igraju značajnu ulogu u životu moralne osobe.U
historiji etičkog mišljenja postoje dva obrta koji su u svom polazištu
inkopatibilni odnosno nespojivi.
a.
Učenje
empirijskih etičara 17 o 18 vijek (engleski etičari)
b.
Učenje koje
se javlja prvih decenija 20 st.,Max Šeler
Do
17 stoljeća značaj emocija za moralnost je negiran uz objašnjenje da su
emocije nižeg ranga od razuma.to
mišljenje vlada od Sokrata,Platona,Aristotela,Stojičkog učenja,apsolutnog
racionalizma.17 stoljeća te na koncu Kantovog idealističkog
racionalizma.Međutim pojavom engleskih empirijskih etičara postoji nužnost da
se osječanja dovedu u istu ravan s razumom.To mušljenje zastupaju Hjum.Lok,Adam
Smit,Hačeson,Bernard Rase.To podrazumjeva prvi obrat.
Dok
se drugi obrat dešava prvih decenija 20 st. Pojavom učenja o emocijonalnom
apriorizmu. Takvu teoriju razvija Max Šeler,čije učenje predstavlja vrhunac
uvažavanja značaja osječanja u razumjevanju i objašnjavanju smisla moralnosti. Osječanjima
pripadaju efekti i strasti između kojih postoje evidentne razlike.Dok prvi
predstavljaju emocionalne doživljaje,koji se bitno razlikuju od spoznajnih i
voljnih doživljaja tj. kao kratkotrajno ali emocionalno uzbuđenje,dotle strasti
predstavljaju trajno i duboko usmjeravanje voljne,misaone i emocionalne
ličnosti,bez kojih „nije ništa veliko stvoreno niti se bez njih može stvoriti“ (Hegel).
Voljne osobine, moralne osobine
Postoje
razna sporenja oko pitanja da li je reći
voljne osobine isto što i moralne osobine.
Tri
su značajna mišljenjea po ovom pitanju:
1.
Voljne
osobine = moralne osobine- Kantovo učenje
kod njega postoji identitet voljnih i moralnih osobina zato što je
čovjek po njemu i umno i moralno biće u tom slučaju zaista i postoji identitet
između ove dvije osobine.Jednakost moralnih i voljnih osobina nalazimo jedino
kod moralno razvijenih ličnosti (persona)
2.
Voljne osobine x moralne osobine – Šopenhauer
Voljne se osobine prema njemu tretiraju kao
osnova života.Volja koja je prosnov
svega.Šopenhauer je protiv moralne norme zato upotrebljava volju kao predstavu
svijeta.Kod njega nije moralna volja
nego volja za životom.Ovdje nemamo odredbu da je čovjek umno i moralno
biće, nego imamo sažaljenje ne kao izraz moralne norme nego kao stvar ljudske
prirode.
3.
Voljna
osobina x moralna osobina . Niče
Kod njega
nema identioteta voljnih i moralnih osobina nego je u pitanju volja za moći a
ona anulira sve elemente
moralnosti,ona anulira i pozitivnu moralnost.
Zaključak
bi bio da se moralne osobine mogu poistovjetiti sa voljnim osobinama ako i samo
ako voljne osobine prakticira moralno
razvijena ličnost kada postoji čvrsto
jedinstvo između prosuđivanja,vrednovanja i djelovanja,elemenata koji čine bazu
morala kao ideala.
Bitna
slabost svih kapaciteta o subjektivnim komponentama moralnosti je što
isključuju dijalektiku.Jedini koji ne isključuje je Kant.On uključuje dijelektiku pojmova moralnosti.
Po
Kantu autonomija moralnosti nije
ništa drugo nego autonomija volje; ona
podrazumjeva ono svojstvo volje pomoču koga je ona sebi zakon,koja je neovisna
od bilo kojeg „predmeta htjenja“
„Postupaj
tao da bi tvoja maksima trebala da služi istovremeno kao opći zakon svim umnim
bićima“
Autonomija moralnosti
Pitanje
autonomije moralnosti je veoma kompleksan fenomen koji se može razmatrati sa
različitih aspekata pa zbog toga nastaju neujednačena stajališta.Naime u
svaknodnevnom životu može se čuti da taj i taj čovjek u svojim izjavama i
postupcima istupa autonomno,tj.neovisno od određenih pravila.U tom slučaju on
sam sebi propisuje norme principe i kriterije za svoje djelovanje i vrednovanje
nečega i procjenjivanje i vrednovanje djelovanja drugog.Jer samo autonomna moralnost predstavlja znak čovjekovog
slobodnog djelovanja. Ono što važi za
moralnost važi i za autonomiju a to je da se moralnost ne može definisati a samim tim i autonomija.Autonomija je
sinonim za slobodu ali se ti sinonimi nejednako koriste.Autonomija znači
totalno djelovanje bez straha,bez pritiska i autoriteta.
Sloboda ima dvostruko značenje:
1.
Spoznajno značenje
2.
Moralno djelovanje,vrednovanje
Dok
autonomija ima samo jedno značenje a to je sloboda od bilo kakvog oblika
straha.Najsistematičnije učenje o autonomiji tj.slobodi razvija Kant.Kod njega
se radi o specifičnoj determinaciji slobode,ona je normirana.Kantov tip
čovjeka ne poznaje okove.On polazi od
slobode a ishodište mu je katagorički imperativ.Dok Fihte polazi od slobode i
završava sa slobodom.
Pravda,pravičnost i dužnosti
Pravda
je jedno od fundementalnih etičkoh pitanja i vječno pitanje čovjećanstva, o
njemu se i danas raspravlja.Pravda je ideal i zbog toga se ne može definirati.Ona ima univerzalno značenje što znači
odoljeva promjenama vremena i prostora.Pravda nikad nije dostignuta jer
predstavlja ideal. Ako se apstrahiraju
mnoge nedoumice i međusobno oprečni odgovori stvoreni tokom višestoljetnog
razvitka etičkog mišljenja,može se reći da je čovjek bez obzira na to da li je
teist ili ateist,teži pravdi.Za nju su
se zalagali Augustin,Toma Akvinski i Al-Gtiazzali i ateistički mislioci
npr.Karl Marx.Naime ljudi njoj teže i na nju se pozivaju.Niko se ne usuđuje da je negira.U ime nje i
zbog nje padale su mnoge žrtve.Pravda kao ideal prisutna je do pojave Kanta.
Najsistematičnije
učenje o pravdi do pojave Kanta
razvio je Aristotel.On je pravdu
nedopustivo identificirao sa srečom.Sam Aristotel
je na nekim mjestima svoje „Nikomahove etike“ doprinio tome da neki koji se
bave pitanjima pravde mislje da je on identificirao pravdu sa srećom.
Toj
tezi ide u prilog Aristotelova misao:pravedno
je ono što stvara i održava sreću uopće i ono što je stvara i održava sreću
uopće i ono što je stvara u državnoj zajednici.Oni nude empirijsko učenje o
pravednosti
Aristotel
razlikuje dvije vrste posebne pravde jednakosti:
1. Distributivna
2. Korektivna ili komutativna
-
Distributivna pravda dolazi do izražaja prilikom dodjelivanja
počasti,novca ili drugih dobara na koje pripadnici države opravdano polažu
pravo.Nju dijeli zakonodavac.Njeno načelo je srazmjerna djelatnost koja može
biti izražena matematičkom formulom:ako je pravo a dodjeljeno licu A, a pravo b
licu B,zahtjev zahtjev distributivne pravdje je ispunjen ako je srazmjera
vrijednosti a prema vrijednosti b jednaka srazmjeri A prema vrijednosti B.
-
Korektivna ili komutativna pravda je onaj oblik pravde koju dijeli sudija prilikom rješavanjem
raznih sporova i donošenja određenih presuda kojima sankcionira
prestupnike.Onaj koji ide sudiji predpostavlja da ide pravdi.
-
Pravičnost
je savršenstvo pravde.Po Aristotelu pravičnost je odlika na tzemelju koje se
pravičnom može nazvati onaj čovjek koji iz ubjeđenja postupa pravično i kad
dijeli između sebe i nekoga drugog ili između dva druga lica on ne postupa tako
da dodjeli sebi veći a drugome manji dio
onoga što je vrijedno da se poželi nego on i sebi i drugome daje jednako po
tačnoj razmjeni.
Aristotel
dijeli pravičnost na dva oblika:
1. Proporcijski ili raspodjeljivi
2. Usmjerivački ili izjednačavajući
Džon
Rols je također razmatrao pravdu.Njegov koncept pravde ima za cilj utilis
tj.interes.On modificira novovjekovnu teoriju tako što uključuje državu,tj.zakon.
·
Učenje koje
za predmet ima dužnosti zove se deontologija (deonta-dužnost)Njega razvija kant.
·
Pojam
dužnosti je pratilac etičke teorije ,dok
u praktičnom smislu dužnost predstavlja temelj čovjekovog života.Na bazi toga
može se reći da je dužnost ne samo teorijsko nego i praktično pitanje.Treba
imati na umu da postoje razne vrste dužnosti,koje se karakteriziraju svojim
specifičnostima.Postoje npr.moralne,regligiozne,roditeljske,stranačke,političke
itd.Za etičara,mora moralne dužnosti predstavljaju osnovu pravnim,političkim i
ostalim dužnostima.Suprotno njemu pravnik bi smatrao da je poštivanje zakonskih
normi osnova čovjekovog moralnog
ponašanja itd.
Učenje
o dužnosti djela su u dvije grupe:
1. Pluralistička
koncepcija,to je učenje koje daje
prularitet dužnosti,nazbana su učenja koja potenciraju na sadržaju dužnosti.
2. Monoistička
koncepcija – singulama
teorija dužnosti,nju ističe Kant i
ona potencirana fori dužnosti.
Kod
nekih etičara prije Kanta pojavljuje se diadna i triadna struktura dužnosti.
Primjer
diadne koncepcije dužnosi nalazimo kod Sokrata on ističe znanje i poštenje a ta veza je
izražena u njegovom stavz „Znam da ništa
ne znam“
Drugi
primjer koji prelati preko diadne strukture je Platonov koncept dužnosti koji
obugvata znanje,pravednost i ljepotu življenja a ljepota življenja je sinonim
za državu po uzoru na Kastinsko uređenje.
-
Triadna
koncepcija dužnosti izražena je u novovjekovnom empirijskom mišljenju kod
utihtarista čija maksima dužnosti glasi ovako:Ostvariti sreću za što veći broj
ljudi u kvantitativnom i kvalitativnom smislu.Ovdje je rijeć o heteronomnom
učenju o pluralitetu dužnosti koje su ispunjene sadržajem čije se realizacija
temelji na hipotetičkim imperativima.
Kantovo učenje je jedino koje odbacuje heteronomna učenja,on potencira na
signularitetu dužnosti.A ta dužnost podrazumjeva poštivanje moralnog zakona ili
katagoričkog imperativa.A ta jedna dužnost je poštivanje zakona.
Rols
polazi da dva principa na temelju kojih objašnjava pravdu,a to su:
1.
Svaki
čovjek koji učestvuje u nekoj instituciji ili praksi ima veze s njenim funkcioniranjem i ima jednako pravo na
najširu slobodu
2.
Sve
društvene vrijednosti treba da budu raspoređene jednako,osim ako je nejednaka
raspodjela vrijednosti svakome od koristi.
Odnos morala,prava,religije i običaja
Moral i pravo
Pitanje
odnosa između morala i prava zauzima značajno mjesto u etičkom učenju.Moral i
pravo zavise od karaktera društvenih odnosa,od ekonomskog i svakog drugog
odnosa čovjeka u društvu,i drugo nužno je praviti razliku između propisanog
prava od prirodnog prava.Propisno pravo ili norma znači pismenu ili pravnu
normu,kojom se propisuje,odnosno određuje ponašanje čovjeka u odnosu na druge. Za razliku od njega moralnu normu čovjek
sam sebi propisuje koju sprovodi kroz praktično postupanje i djelovanje. Prve
utemeljuje država a druge pojedinac. Obije insistiraju na normativnosti ali
sasvim suprotnog predznaka,jedna na pravnoj normativnosti,a druga na
normativnosti moralnog.To je kriterij na temelju kojeg se pravi suštinska
razlika između prava i morala.Nedopustivo je pravnu normu podvesti pod moralnu
normu.To se može pokazati primjerom iz svakodnevnog života. Nemoguće je putem
pravne norme ljude prinuditi da u svojim komunikacijskim odnosima iskazuju
iskrenost i istinuljubivost. Dok prve iskazuju ono što jest;dakle postojeće
stanje prema kojem pojedinac mora usklađivati svoje ponašanje i
djelovanje,dotle druge ukazuju na ono što treba biti. Predmet ponašanja čovjeka
kao pojedinca dolazi do svog izraza npr.u Kantovoj
imperativnoj etici,odnodno u učenju o kategoričkom imperativu ,dok predmet
prava zajedničkog života pojedinaca,kao pripadnika građanskog društva u državi
puno značenje dobija u Hegelovom učenju o pozitivnom zasnivanju moralnosti.
-
Razlika
između pisanog prava i morala leži u tome što je za pisano pravo potrebno
ponašanje koje odgovara pisanim normama.Njih čovjek mora poštivati jer u
protivnom snosi sankcije,a moralne norme treba poštivati.Pisano pravo ima
karakter „spoljašnje prirode“.Nasuprot njemu moral ima unutarnji,autonomni
karakter.
-
Njegov zakon ne nameće nikakva spoljašnja priroda
nego ga postavlja samo moralno razvijena ličnost.
Imamo
jednu posebnu varijantu odnosa religije i morala a koja nema veze sa
predhodnim,a to je UTILITARNA TEOLOGIJA.Razvija je Pali.To učenje podržava religiju ako njemu religija donosi interes.
Moral i religija
Moral i religija zajedno sa pravom znače simbol
ljudskog postojanja.Oni
predstavljaju vjećite probleme misli, bilo da se radi o teleološkom ili ateleoškom,idealističkom
ili materijalističkom nazoru.Njihov odnos je i danas predmet mnogih rasprava i
dijalog između etičkih i teološki mislilaca ,sa potpuno ograničenim uvidima.Taj
odnos postaje aktuelniji zbog krize morala i poremećaja ljestvice vrijednosti,koja
je prepoznatljiva u svim segmentima i svim razinama današnjeg čovjeka i
društva.To omogućava teološkim misliocima da istupe sa tezom o potrebi vračanja
vjeri kao jedinoj predpostavci izlazka iz moralne krize.
U monoteističkom religijama imaju dvije varijante
o odnosu morala i religije:
1.
RACIONALNA
TEOLOGIJA koja koja smatra da niti
je moral ispod njih niti je iznad religije,nego da oni moraju biti u
harmoniji.U kršćanstvu takvu ideju zastuba
Abilar ,a u Islamu su to Ibn
Sinna,Ibn Rušd,Al-Farabi i Alrazi.Prema učenju Stoičara imamo i Tomu Akvinskog koji kaže da je moral
podređen religiji te da on nema nikakvog smisla bez religije.Tu istu stavku
nalazimo kod Al-Garalija koji kaže
da moral mora biti podređen religiji.I jedna i druga teologija.
2.
Druga velika
skupina su predstavnici engleskog empirijskog mišljenja 17 i 18 vijeka koji
kažu da treba odvojiti moral i religiju,jer religija šteti moralu.Hartman ima
rigorozan stav.Religija svojim zapovjedima poništava fenomen moralnosti...
Običaj
Religija
i moral predstavljaju određene oblike društvene svIjesti.Međutim običaji
predhode tim oblicima pravno političke nadogradnje.Običaj kao i moral temelji
se na nepisanim normama.Za običaj se
može reći da predstavljaju navikom stvorenu normu u kojoj nema mogučnosti
odvajanja pojedinaca od kolektiva.
Običaji
se prema pravu i moralu nalaze u historijskom odnosu.Ovo se može preciznije
iskazati:običaji predstavljaju predhodnu
normu u kojoj su pravo i moral sadržani doduše u nerazvijenom i
neizdiferenciranom stanju.To drugim riječima znači da su obićaji pripremili i
omogučili teren za pravo i moral.Međutim pojavom države dolazi do prenošenja
običajnih i moralnih sadržaja u pravne norme.Zahvaljujući pravnim normama
običaji ostaju važiti samo na razini reguliranja porodičnih,rodbinskih odnosa i
odnosa između članova raznih udruženja,odnosno članova manjih socijalnih
grupacija.
Običaji
postaju predmet etičkog i socijalnoempirijskog istraživanja.Etičko mišljenje ne
opisuje čovjekovo svakodnevno ponašanje i djelovanje nego samo preporučuje kako
„treba“da se ponašamo i djelujemo dok ovo drugo na temelju prikupljenih
činjenica.
Postoje
različite vrste običaja a neki od njih su:svadbeni običaji,običaji pri
rođenju,običaji sahrane i religijski običaji.
Oni
se prema vrijednosti mogu podjeliti na dobre i loše. Običaj je dqa se za
vrijeme praznika konzumira alkohol.Međutim napiti se ,vrijeđati,nanjeti nekome
drugom tjelesne ozljede je nešto loše.Također običaj je da se rođenjem djeteta
nosi poklon.Takav običaj je dobar. (Hegel,
Kant, Aristotel, Malinovski).
Običaji
kao i moral temelji se na nepisanim normama koje nisu sasvim ušle u pravne
regule jednog društva.Njih se ipak ljudi pridržavaju do kraja života.Uprkos
tome nisu rijetki slučajevi kada običaji mogu biti i pravno sankcionisani.Po
Mišljenju Malinovskog funkcija
običaja se sastoji u zadovoljavanju potrebe kroz aktivnosti u kojoj ljudska
bića komuniciraju radi nekog dobra.
II –
GLAVA (Temeljna etička pitanja)
Moralna svijest-savjest
Svijest
uopće ili sposobnost za svijesno postupanje i moralna svijest čine bitne subjektivne komponente
moralnosti.Između svijesti i savjesti postoji veza mada se ne mogu
identifikovati.Naime čovjek može imati svijest ali ne mora imati savjest.Nema
moralnije i veličanstvenije izjave koju čovjek može dati nego kad kaže
„Postupat ću u skladu sa svojom savješću“Čovječnost čovjeka se mjeri po tome
koliko tu ideju provodi u djelo.Etička mišljenja koja identificiraju svijest uopće i moralnu svijest-savjest ne
pogađaju suštinu problema. Njihova greška leži u tome što zaboravljaju da čovjek može imati svijest o sebi ili o
nečemu drugom ali ne i moralnu svijest-savjest,kojom odgovara pred sobom i pred
drugim. Naime čovjek može biti svjestan svojih učinjenih loših djela,ali ne
mora osjećati grižnju savjesti.Za ovo se može navesti primjer:Čovjek u
samoodbrani može lišiti života drugog čovjeka a da pri tome ne osječa grižnju
savjesti.Moralnu svijest može imati samo moralno razvijena ličnost.
Urazmatranju
moralne svijesti postoje sljedeći korpusi pristupa:
a.
POSTUPAK
REDUKCIJE gdje se moralna svijest svodi na vrhovne kriterije moralnosti npr.Platonov vrhovni kriterij moralnosti
ideja doba,Po njemu ideju dobro može da ostvari samo osoba koja ima moralnu
savjest,a to su filozofi. Sokrat
moralnu svijest reducira na intelekt individue.Ona osoba koja ima
svanje,izoštreni intelekt ta osoba posjeduje moralnu svijest.
b.
POSTUPAK
DEDUKCIJE – moralna svijest se izvodi iz nečega.Ovaj postupak učenja ima svoje
korjene kod Kiničara,a Kiničari su
jedna od Sokratovih škola.Vrhovni
kriterij moralnosti je kriterij,ataraksije,eutimije to znači da će oni koji
posjeduju duševni mir,životni smiraj,posjeduju moralnu svijest.
c.
POSTUPAK
INDUKCIJE – za ovo učenje primjer su Kantovo
i Fihtovo učenje.Kant je zanemario empirijsku stvarnost i tražio problem
moralne svijesti čovjeka kao umnog i moralnog bića.
Mnoštvo
međusobno oprećnih o problemu svijesti uopće i moralne svijesti moguće je
grupisati u nekoliko krugova:
1. Prvi krug misaoni javlja se kod Grka i to s
pojavom Sokratovog intelektualizma i
individualizma, Platonovog etičkog
idealizma i Aristotelovog etičkog
realizma.
2. Drugom misaonom krugu priopadaju empirijska
učenja engleskih i francuskih etičara 17 i 18 stoljeća,sa mnoštvom varijanti
između kojih dominira izražena opreka.
3. Treći konceptualni krug je idealistički.Njegova
historija kao i historija prvog kruga počinje sa mišljenjem starih Grka i traje
sve do suvremenih metaetičkih i metaaksioloških teorija.Anaksagor je anticipirao taj krug svojom teoremom,da um rukovodi
svijetom,koji kod Platona kao
objektivnog idealiste dobija svoj puni izraz.
4. Četvrtom krugu pripadaju ona mišljenjašto znači i
antička i novovjekovna,odnosno moderna,koja u razumjevanju odnose između
svijesti uopće i moralne svijesti polaze od ratia (razuma).Taj krug je
racionalistički.On se tokom historije etičkog mišljenja iskazivao u raznim
varijantama.Jedan od njih pored npr.Spinozinog
i stoičkog je i Kantov kritički
racionalizam,koji postaje meta oštre kritike Hegela,Šopenhauera,Šelera i drugih njemačkoh mislilaca.
5. Petom konceptualnom krugu pripada Šelerova emocionalna etika,za koju su
emocije apriorne u odnosu na razum,zbog čega se razlikuje od mišljenja koja u
ratiu ili razumu vide osnovu moralnog.
6. Šestom krugu pripadaju etički mislioci koji se
mogu podjeliti u dvije grupe:prvu grupu čine oni koji nastoje rehabilitirati Aristotelovu praktičku filozofiju i
drugi oni koji žele transformirati Kantovu.
Kant
griješi što uspostavlja znak jednakosti između svijesti i savjesti.On je
odredio čovjeka ne kao umno nego kao moralno biće.Međutim Fihte čini obrat ne samo u odnosu na predkantovska učenja nego i u odnosu na Kanta, i to što unosi novi pojam koji predstavlja most između
svijesti i savjesti a to je samosvijest.
Samosvjest
znači da čovjek bude svjestan
vrijednosti koje posjeduje.Samosvjest može imati samo PERSONA jer je svjesna svojih
vrijednosti i vrijednosti drugih ljudi.
Četri
grupe koncepata o moralnoj svijesti:str5
Kant stavlja
znak jednakosti između svijesti i savjesti a Fihte između svijesti,samosvjesti i savjesti.
Slobodna volja i sloboda
Pitanje
slobodne volje i slobode predstavlja jedo od najkompleksnijih,najapstraktnijih
i najkontraverznijih pitanja ne samo tradicionalnog,nego i suvremenog
učenja.Nijedno pitanje o čovjeku i njegovom djelovanju nije izazvalo toliko
rasprava,dijaloga i kontradiktornih odgovora kao što je to problem slobodne
volje i slobode.Priblem slobode nije samo čisto teorijsko,nego i praktično
pitanje.Ono se tiče odnosa čovjeka prema drugom čovjeku ili jasnije izraženo
slobodna volja predstavlja manefestiranje volje čovjeka prema drugom čovjeku.Po Kantu sloboda ljudskog djelovanja
sastoji se u tome što će ono postati pravilo za sve ljude kao moralno umna
bića.On predstavlja prvog misllaca koji o slobodnoj volji misli u čistom
moralnom smislu.Slobodna volja u etičkom smislu predstavlja moralnu volju,a
moralna volja znači moralno ili etičko djelovanje moralno razvijene ličnosti.
Međutim
postoji mogučnost da slobodna volja pređe u samovolju.To se javlja kada
samovolja negira ili potcjenuje ličnost čovjeka ili njegovu duhovnu
supstancu.Samovolja se bitno razlikuje od slobodne volje.Prva zanči slobodu
subjekta radnje da može činiti šta god joće,koja ne podrazumjeva nikakvu
moralnu odgovornost.Njom se ne poštuje ljudsko dostojanstvo te kao takva nije
slobodna volja u etičkom smislu,nego znači njenu negaciju.Zbog toga kažemo da
samovolja nijeslobodna volja.Slobodna volja ili moralna volja ne podrazumjeva
bilo kakva djelovanja,slobodna volja je slobodna samo ako djelovanje njenog
subjekta predstavlja osnovnu ljudskost ili moralnost. Hegel daje takav odgovor kojim se pokazuje da se izvjesnosti
apstra,po njemu samovolja predstavlja obmanu.Drugim rijećima po Hegelu bez mišljenja nema volje.Dakle
čovjek ima volju samo ako misli.Za razliku od toga Kantova teorija o slobodnoj volji ima apstraktno zamišljenog
subjekta čiste moralne svijesti.Ona je antinomična i kreće se u zatvorenom
krugu,iz kojeg nikad ne može izaći.Po Kantovom
mišljenju volja mora biti saglasna sa moralnim zakonom kategoričkim ili
moralnim imperativom.
SLOBODA
znači odsustvo bilo kakvog oblika pritiska.Sloboda je ideal nikad nije do kraja
dostignuta.Ona ne može da bude parcijalna,ona se bazira na jedinstvu svih
aspekata ljudske egzistencije.
Etičari
prije Kanta su pojmu slobode
prilazili dvostruko:
1. SPOZNAJNOM SMISLU (egzistencijalnom,životnom)
2. ETIČKOM SMISLU (moralnom)
U
spoznajnom smislu slobodu nalazimo
kod predstaičara,Spinoze,te Hegela
koji kritikuju ove uvide. Sloboda u
etičkom smislu nalazimo kod Sokrata.On
razvija indeterminizam slobode.
Kod
Kanta imamo tri vrste značenja
slobode
1. SLOBODA KAO INTELIGIBILNA (umna)
2. SLOBODA KAO AUTONOMIJA
Autonomija kod Kanta je izvor i temelj moralnosti,ona određuje čovjeka kao umno i
moralno biće.
3. SLOBODA KAO SLUČAJNOST
Uslobodnoj volji i slobodi kao slučajnost kritičari
Kantovog učenja ističi da to učenje
o slobodnoj volji dovodi čovjeka do samovolje.Međutim oni griježe,Kant je razoružao čovjeka mogučnošću da
svoju slobodnu volju pretoči u samovolju.Za to postoje dva razloga:
1.
Čovjek kao
umno i moralno biće
2.
Univerzalno
kategoričkog imperativa tj.moralnog zakona koji stoji iznad slobodne volje
Međutim
slobodna volja može preći u samovolju jedino za empirijskog tipa čovjeka koji
se odlikuje pozivom svoje djelatnosti.A u tom slučaju imperativ se ne može
univerzalizirati.
Hartman razvija
teoriju o posebnoj vrsti determinizma tj.slojevitoj defirminaciji,koja se
sastoji u tome da čovjek može steći slobodu samo pod predpostavkom spoznaje
realnog svijeta,koji stoji izvan i iznad njega. Vrijednosti po sebi su stvari
po sebi.
Koncepti slobode i slobodne volje
Uvide
mislilaca koji razmatraju slobodu moguće je grupisati u 4 grupe i to:
1. TELEOLOŠKI DETERMINIZAM
2. KAUZALNI DETERMINIZAM
3. SLOJEVITI DETERMINIZAM
4. INDETERMINIZAM
Klacični
i savremeni:
·
Determinističko
shvatanje slobode sastoji se u negiranju i osporavanju slobodne volje
Predstavnici
teleološkog polaze od teze da univerzalna determinalnost ne ostvara čovjeku
prostor u smislu njegovog uticaja na svijet.Predstavnik je Aristotel.On smatra da je smisao teleološkog determinizma okončan smislom radnje.
·
Kauzalni
determinizam predstavlja vezu između uzroka i posljedica (Hartman)
Po učenju teleološkog i kauzalnog determinizma
opšta determinacija je neprekidna.
·
Predstavnik
indeterminizma je Sartr.Njegov
indeterminizam polazi od apsolutne
slobode i slobodne volje,on zazmišlja neodređenu volju i slobodu izbora.Njegova
sloboda je doživljajna,zamišljena.
Moralno suđenje
Moralno suđenje je vrhovni kriterij apsolutnog razlikovanja
moralnog dobra od moralnog zla,istine od laži,pravde od nepravde.Moralni sud
može dati samo moralno razvijena ličnost.
Postoje dva velika učenja o moralnom suđenju:
1. KONCEPTI UČENJA KOGNITIVNOG ANTIEMPIRIZMA
2. KONCEPTI UČENJA ANTIKOGNITIVNOG EMPIRIZMA
Učenej koje potenciraju na kognitivnom antiempirizmu su: Sokrat, Kiriničari,Stojičari, Spinoza i Kant posebne
vrste.
Po
Sokratu moralni su može biti istinit
samo pod uvjetom posjedovanja znanja,a istinitost suda podrazumjeva znanje o
onome kome izričem sud.
Ko
glavni predstavnik druge grupacije javlja se Aristotel koji se oštro suprostavlja Sokratovom intelektualizmu.Ona kaže da ne možemo svi biti
filozofi,doktori,ali svi možemo biti ljudi.Sljedeći su predstavnici engleskog i
francuskog utilitarizma 17 i 18 stoljeća ali više engleskih gdje imamo dvije
grupacije:
a.
Oni koji ističu unifikaciju iskustva (Hjum,Lok,Smit)
b.
Oni koji ističu značaj emocija (Hačeson,Rasel,Šazberi)
Kant pripada
prvom korpusu mišljenja koji ističe spoznajnu komponentu.Zato što razlikuje dva
svijeta ,empirijski i zamišljeni svijet.
Treča
grupacija je etik historiske planetarne odgovornosti koja objedinuje ova dva
velika učenja jer inženjeri,političari itd.moraju biti svijesni unaprjed
posljedica primjene svog znanja.Jedinstvo odgovornosti i spoznaje uključuje i
empiriju i spoznaju.
Moralno dobro
Pojam
dobra ima pluralno značenje.Zapravo u svakodnevnom životu može se čiti pojam
dobra koji se označava čovjekovo sređeno materijalno stanje njegova statusna
pozicija u društvu,dobro zdravlje itd.Takođe kažemo da je neki čovjek dobar jer
čini dobra djela.Međutim postoji kardinalna razlika između značenaj i smisla
dobra uopće i moralnog dobra.Nasuprot dobru uopće kojim se involvira neka
ljudska potreba,ostvarenje interesa,ostvarenje zadovoljstva,sreće ili
koristi,stoji moralno dobro koje se postiže ne razmišljanjem ili riječima nego
radnjom ili činom.Postići neko dobro npr.materijalno dobro nije isto što
ostvariti i moralno dobro.Prvo je vremenski i prostorno ograničeno a drugo ne poznaje prostorne i vremenske
granice.
Glavne grupe koncepata vrijednosti o dobru:
1. Etička učenja koja pojam dobra,svodeći ga na
ideju dobra,zadovoljstvo, sreću, znanje, interes, korist itd. Proglašavaju
vrhovnim principom moralnosti predstavljaju etiku dobra ili dobara i oni čine
prvu grupu.Buduči da insistiraju na sadržaju dobara ona se označavaju
sadržajnom etikom.Njoj pripadaju hedonizam,eudaimonizam,
utilitarizam,naturalizam itd.Predstavnici ove etike nastojali su odrediti ovaj
pojam, a tu spadaju: Sokrat, Platon, Aristotel,a
tu je i novovjekovni egoistički naturdizam kod Spinoze i Hobsa.
Sokat
identificira dobro sa znanjem.On u dobru vidi najviši cilj i svrhu života.
Platon
insistira na jedinstvu istine,ljepote i mjere gdje je dobro vrhovna ideja
Aristotel dobro
reducira na vrlinu.On u dobru vidi krajnji cilj za koji se opredjeljujemo i to
uvijek zbog njega samog.
2.
Drugoj
grupi pripadaju ona mišljenja čiji predstavnici dobro utemeljuju na spoznaji
prirodnih zakonitosti i uspostavljanju harmonije života u skladu sa
prirodom.Njihovi najreprezentativniji predstavnici su stoičari i Spinoza.
3.
Treča grupa
potencira na vrijednosti gdje se između vrijednosti i moralnosti uspostavlja
znak identiteta.Na tome su potencirali Šeler
i Hartman.Po njima moralno dobro se određuje prije moralnog zakona.
4.
Četvrtoj
grupi učenja pripadaju Kant-Fihteovi uvidi.Osnova
ovog učenja je da moralni principi predstavljaju bazu moralnog dobra.Kant odbacuje sva učenaj o dobru ili etiku dobara.Njegov etički
formalizam ne priznaje sadržaj i cilj moralne radnje.Kant smatra da moralno dobro činim zato što ga moram činiti iz
dužnosti prema moralnom zakonu.
Kant razmjeva dobro u dvostrukom smislu:
1. U SPOLJAŠNJEM SMISU ili prema legahtetu i prema
radnji,dobar je onaj čije su maksime univerzabilne
2. U UNUTARNJEM SMISLU ili principu moralnosti,dobar
je onaj čiji je osnovni princip da postupa po maksimama koje su univerzabilne.
Moralno zlo
Moralno
zlo nema čvrste definicije.Međutim odredba moralnog zla je: Moralno zlo predstavlja svjesno uništavanje
biološke,materijalne i duhovne supstancije čovjeka, grupa ili naroda od strane
čovjeka,grupa ili naroda. Takođe pod moralnim zlom se podrazumjeva gaženje
ili poništavanje ljudskosti,ljudskog dostojanstva.Kao što u mnogim pitanjima u
etici postoji mnoštvo oprečnih uvida tako ima i omoralnom zlu.Ta opreka na prvom
mjestu izlazi na površinu s obzirom na
pitanje „da li je moralno zlo stvar ljudske prirode,da li je uređeno i da li se
kroz historiju javlja“?Postoji nekoliko stajališta o tome.Kao što se moralno
dobro po mišljenju Sokrata i Platona
stiče tako i moralno zlo nije stvar urođenosti ljudske prirode.Međutim naspram
ovih stajališta Šopenhauer je
energičan u tvrdnji da je moralno zlo urođeno čovjeku i da je ono stvar
nepromjenjive prirode.Ona za to navodi primjer zmije koja ima urođenu prirodu
da ima otrov u zubima.Najveća slabost
Sokratovog učenja jeste u tome što je uspostavio znak jednakosti između znanja i moralnog zla i neznanja i
moralnog dobra.Naime iz neznanja se ne čini moralno zlo,nego nesvjesna
greška.Sokrat nije pravio razliku
između moralnog zla i nesvjesne greške
Postoji
velika razlika između moralnog dobra,moralnog zla i svjesne greške i nesvjesne
greške.Za moralno dobro nije potrebno znanje,međutim za moralno zlo je potrebna
intelektualna izraženost.Nesvjesna greška nema za osnovu znanje ali ona nije
temelj moralnog zla.Svjesna greška ima za temelj znanje i intelektualnu
izraženost.Nesvjesna greška se ne temelji na spoznaji dok svjesna
temelji.Međutim svjesna greška nije isto što i moralno zlo jer sa njom ne gazi
ljudsko dostojanstvo.
Vrlina i sreća
Najstariji
pojmovi u historiji etičkog mišljenja kada su moralni stavovi iskazivani u
obliku sentensi su vrlina i sreća.Oni su čak stariji od samog sistematskog
razmatranja moralnog.Međutim potrebno je razlikovati EUDAIMNIJU OD
ERETE.Nažalost ta razlika nije pravljenja sve do pojave Kanta.Međutim nužno je praviti razliku između vrline i sreće jer
npr.čovjek može biti hrabar,iskren,mudar ali da nije sretan.Glavna greška
antičkoh mislilaca je (ali ne svih npr Aristotela) je u tome što su
izjednačili vrlinu i sreću.Najizraženija
formula izjednačavanja sreće i vrline je prisutna kod Sokrata, Platona, Epikura i Stoičara.
Za
Sokrata sinonim vrline je znanje.To
je totalna greška jer npr.ja imam znanje ali nisam pravedan ili mudar.
Kod
Platona a posebno Sokratovskog
Platona a to je prva faza njegovog učenja,on izjednačije vrlinu i intelekt.
Uz predpostavku da se apstrahiraju pojedinačne
razlike antičkih mislilaca o vrlinama u Antičkom mišljenu dominiraju četri
vrste vrlina:
1. HRABROST
2. MUDROST
3. PRAVEDNOST
4. UMJERENOST
Novovjekovno
učenje omogučije transformaciju mišljenja antičkih mislilaca pa uglavnom ističi
EFIKASNOST DJELOVANJA I PRILAGOĐAVANJE ČOVJEKA OKOLINI kod Spinoze.
Najsistematičnije
učenje u antičkom mišljenju o vrlinama
nalazimo kod Aristotela.On to izlaže u djelu“Nikomahova etika“
On
razlikuje dvije vrste vrlina:
1. DIANOETIČKE
2. MORALNO ETIČKE
Dianoetičke
vrline su stvar učenja a ne čovjekove prirode.Baza za njih je
vaspitanje.Aristotel je vidio da je to učenje šturo pa je dodao i vješbanje tih
vrlina.
MESOTES
Aristotel
pod mesotesom podrazumjeva sredinu između dva potpuna i apsolutna
ekstrema.Npr.hrabrost za Aristotela predstavlja mesotes između dva proroka
premalog i prevelikog.Hrabrost je mesotes između hvalisavaca i plašljivaca.
II Parcijala I – GLAVA (Značajni pravci etike)
Etika u Grčkoj filozofiji
Misao starih Grka predstavlja domište ne samo za dalji
tok mišljenja u kojem savremeni mislioci raznih smjerova i orijentacija nalaze
misaonu isnpiracijuum nego i za znanosti raznih profila.
Naime, savremena etička misao respektira uvide do kojih
su došli starogrčki mislioci i to počev od antropološkog razdoblja, a posebno
od Sokrata kao učitelja morala pa sve do Aristotela i njegovog uvođenja pojam
etike.
Antropološko razdoblje grčkog mišljenja se može smatrati
alfom i omegom svih teorija koje izvor i temelj morala vide u čovjeku.
Mjegova suština se najbolje može vidjeti u Protagorinoj
ideji: „Čovjek je mjerilo svih stvari onih koje jesu i onih koje nisu“.
Kada govorimo o pitanju etičkog u grčkom mišljenju (5.
st. pne.), moramo imati na umu dvije faze:
1. PREDFILOZOFSKU
2. FILOZOFSKU
Etika antropološkog razdoblja - Sofističko učenje
Riječ „sofist“ označavalo je učenog čovjeka, midraca ili
učitelja mudrosti i govorništva. Ona je također bila sinonim za učitelja nauka
i političke vještine.
Ovo učenje je prisutno kod Protegore, Gorgije, Prodika,
Trazmaha i Kalika. U njihovom učenju središnji je problem čovjek, njegovo
opažanje i mišljenje, volja i htjenje, odnosno njegov život u cjelini. To
najavljuje Protagora koji definiše čovjeka kao mjeru svih stvari, što
predstavlja suštinu sofističkog nazora.
Međutim kod predstavnika sofističkog učenja postoje
razlike. One su prepoznatljive između Protagore i ostalih sofista. Naime, dok
su ostali sofisti gajili defetizam (malodušnost, sumnja u uspjeh) dotle se
Protagora energično zalagao protiv njega. Uprkos toj razlici, postoji
zajednička crta za sve njih a ona leži u tome što su prirodu smatrali
perifernim pitanjem. Bitne karaktreistike sofističkog učenja su:
1. GNOSEOLOŠLI SKEPTICIZAM
2. SOLIPSIZAM
3. GNOSEOLOŠKI NIHILIZAM
Između njihovih predstavnika postoje razlike npr.
Protagore i Gorgije. Naime Protagora razvija koncept gnoseološkog i etičkog
relativizma (svako je biće relativno tj. ne postoji po sebi, ono postoji samo u
odnosu prema svijesti), a Gorgija razvija koncept gnoseološkog i etičkog
nihilizma i skepticizma (biće postoji po sebi bez svijesti, neznanje je
uzdignuto na nivo principa a mudrost leži u skepticizmu).
Za najoštrijeg kritičara sofističkog učenja predstavlja
Platon koji svoju kritiku izlaže u spisu „Sofist“. U njemu kreće i pitanje
ideja. On svojom idejom dobra o kojoj raspravlja i u „Filebu“, koja je vječna,
apsolutna i nepromnjenjiva, odbacuje sofistički relativizam, solipsizam,
gnoseološki skepticizam i nihilizam. Suštinu Platonove kritike sofističkog
učenja moguće je promatrati na primjeru dva problema.
Prvi se odnosi na pitanje ujedinjavanja suprotnosti, a drugi
na pitanje istinitosti. Sofistička prazna, lažna dijalektika nije ujedinjavala
suprotnost, npr. ono što je za mene malo za tebe je veliko ili obrnuto, pa
stoga nije uspjelo doći do jedinstva.
Druga kritička primjedba se odnosila na sofistički stav: sve
je istinito, ništa nije lažno, ono što ne postoji mi to ne znamo i ne osjećamo
ga.
Po Platonu ovo stajalište poništava razliku između
istinitog i lažnog. Drugi kritičar sofističkog učenja je Aristotel. Svojim
empirijskim učenjem moralnosti prigovara sofistima što su sebe smatrali
učiteljima državničke vještine. Hegel smatra da su sofisti pupoljak moralnosti
ali pošto je on protiv moralnosti kao moralnosti, on ih kritikuje.
Sokratova intelektualistička etika – Učenje sokratovaca
Sokrat je ne samo znameniti etički mislilac, nego je i
otac morala. Ono što treba imati na umu jeste da sa Sokratom počinje samostalno
izgrađivanje etike kao nauke o praktičkom ponašanju utemeljenom na razumu i na
spoznaji čovjekovog života. Njegovo učenje predstavlja razumsku etiku. Njegovo
učenje bubući da polazi od svijesti ili subjektivnosti, predstavlja učenje o
individui i njenom životu. Drugim riječima ono se kao i učenje Protagore i
ostalih sofista može označiti individualističkom etikom.
Središjna misao takvog učenja jeste nemogućnost
moralnosti bez spoznaje, spoznaja je temelj morala tj. po znanju se mjeri
koliko je čovjek moralan. Međutim to mišljenje je pogrešno. Sokrat je svoje
uvide o problemu etičkog započeo ironičnom izjavom koja glasi: „Znam da ništa
ne znam“. Najoštriju kritiku utemeljitelja teorije o moralu iznosi Niče svojim
etičkim imoralizmom i nihilizmom.
Sokrat vrši utjecaj na svoje učenike. Oni formiraju svoje
škole i to:
1. MEGARSKU – osnivač je Euklid, Stiplon
2. KIRENIČKU – osnivač je Aristip
3. KINIČKU – osnivač je Antisten
- Predstavnici megarske škole su najapstraktnije odredili
pojam dobra, ono predstavlja princip njihovog učenja.
- Kirenaičari razvijaju koncept o zadovoljstvu, užitku.
Aristip utemeljuje ovu školu, a vrhovno načelo zadovoljstvo za njega
predstavlja cilj etičkog života, sve ljudske radnje trebaju biti usmjerene ka
postizanju bezobzirnog zadovoljstva i užitka. Aristip se interesira samo za
trenutno zadovoljstvu, ono se može osjetiti samo u sadašnjosti pa je stoga
vrijedno i poželjno.
- Najbliži Sokratoovom učenju je Anisten. On prihvata
Sokratovo intelektualističko ili racionalističko shvatanje vrline, s tom
razlikom što odlučnije inzistira na njenoj praktičnoj strani. Kiničari
razvijaju koncept o sreći (eudemonija). Glavna maksima Aristenovog učenja
glasi: „Najbolje je što manje trebati jer samo to obezbjeđuje sreću i
zadovoljstvo“. Ono energično ustaje protiv potreba i strasti koje čovjeka
sputavaju u ličnoj autonomiji, spoljašnja dobra, kuća, novac, odjelo itd. Su
prolazna jer bogatstvo i siromaštvo nije u posjedovanju kuće i ostalog, odnosno
u odsustvu toga nego se jedno i drugo nalazi u duši. Kiničari upozoravaju da
čovjek može biti materijalno bogat, a da posjeduje siromašnu dušu. Zbog toga se
ovo učenje može nazvati etikom minimuma.
Platonova metafizička i Aristotelova empirijska etika
Platonov etički idealizam
Platonova metafizička ili spekulativna etika problem
moralnosti postavlja, razumjeva i objašnjava sa stajališta uma ili bolje reći
izvan empirijske, iskustvene stvarnosti. Zajedno sa njim tom pravcu,
metafizičkom, pripadaju i Stojičari i Spinoza. Platonovo učenje metafizičko ima
i sinonime realističko i objektivni idealizam. Platonov objektivni idealizam
znači da je ideja objektivna jer je vječna. Temeljno načelo je ideja jer je
objektivna, apsolutna, vječna i nužna.
Platon doživljava kroz svoj razvoj 4 faze:
1. Prvo razdoblje koje označavamo „mladim Platonom“ tj. Platon pod utjecajem Sokratovog učenja.
2. Drugo je „prolazno
razdoblje“ u kojem se Platonova misao koška sa prvim razdobljem
3. Treće učenje je za etiku najvažnije to je razdoblje „zrelog Platona“ u kome on odbacuje sva
predhodna učenja i razvija svoj etički sistem.
4. Četvra faza je „stari
konzervativni“ Platon gdje dijalektika stoji, a to znači da je uređenje
polisa po principu kastinske države. Dijalektika stoji jer se više ne razvija
ideja niti se identifikuje sa istinom, ljepotom i prirodom.
Platonov etički idealizam je apsolutan. U njemu je zlo
potpuna negacija dobra. Dobro je usmjereno na vrijednost, odnosno na
transcedentno trebanje, a ne na empirijsku stvarnost. Platonova metafizička ili
spekulativna etika problem moralnosti postavlja, razumjeva i objašnjava sa
stajališta uma ili bolje reći izvan empirijske iskustvene stvarnosti.
Takav nazor neposredno proizilazi iz Platonovog
idealističkog konstruiranja svijeta, a učenje moralnosti s obzirom na svoj
vrhovni princip tj. princip dobra pripada sadržajnoj etici ili etici dobra ili
dobara, jer insistira na sadržaju moralnog. Budući da ideju dobra smatra
svrhom, a sve ostale ideje sredstvom Platonove etičke teorije predstavlja
teleološku metafiziku i etiku dobra.
Aristotelovo empirijsko učenje
Dok je Platon edificirao metafizičku ili racionalističku
etiku dotle njegov učenik i oštar kritičar Aristotel razvija empirijsko učenje
o moralnom. Ono je izloženo u „Nikomalovoj etici“ dijelu koje pripada
realističkom periodu Aristotelovog rada. U njemu je izgrađeno empirijsko učenje
o ljudskom životu i djelovanju.
Aristotel je rekao: „Drag mi je Platon, ali mi je draža
istina“. Za njega najviši kriterij moralnosti je sreća kojoj svaki čovjek traži
i zbog toga se njegovo učenje naziva eudaimonistička etika. Aristotel sreću
smatra krajnjim ciljem života. Zbog toga njegovo učenje predstavlja teleološku
etiku. Bitne osobine njegovog su realizam, empirizam i imanentizam. Kod
Aristotela racio stoji u osobinama realizmu i imanentizmu.
Aristotel insistira na tezi da za kao moralno kao moralno
nije neophodno samo znanje ili spoznaja, nego i ljudsko ponašanje koje se
rukovodi određenim praktičkim principima. Razlika između Platona i Aristotela
jeste u tome što kod Aristotel nije riječ o dobru po sebi na čenu insistira
Platon, nego o ljudskom dobru, ono je za ljudski život i ljudsko djelovanje
posljednji i krajnji cilj.
Aristotel razmatra tri shvaćanja zadovoljstva:
1. Po kome zadovoljstvo nikada nije dobro čime se opire
Platonovom mišljenju.
2. Po kojem su neka zadovoljstva dobra ali da je većina
njih loša.
3. Koje smatra da je zadovoljstvo dobro, ali da nije
najbolje.
Stoička i Epikurova etika i skeptičari
Stoičko metafizičko učenje
Stoičko etičko učenje predstavlja metafizičku,
spekulativnu ili racionalističku. S obzirom na ovo, stoičari moralno smatraju
sadržajem i krajnjom svrhom ili ciljem života. Zbog toga njihovo učenje
predstavlja sadržajnu ili teleološku etiku ili etiku dobra.
Na pitanje u čemu se sastoji cilj života, Zenon osnivač
stoičke teorije moralnosti odgovara: „Život u skladu sa razumom“., a jedan od
njegovih najznačajnijih nasljednika Hrizip preoblikuje ovu Zenonovu misao
formulom:“Život u skladu sa prirodom“.
Vrlina i sreća zauzimaju središnje mjesto u stoičkom
učenju. Između njih vlada harmonija. On vrlinu shvaća racionalnim ovladavanjem
emocijama i strastima tj. život vođen umom i zato vrlina predstavlja najviše
dobro. Oni smatraju da se sreća sasoji u samoj vrlini.
Oni identificiraju vrlinu i sreću, čovjek je sretan ako
posjeduje vrlinu. Neki njeni mislioci potenciraju da se vrline mogu učiti, to
su Zenon, Hrizip, Kant i Posejdonije.
Najčešće se susreću dvije podjele vrlina:
1. DIADNA – teorijska, praktična
2. TRIJADNA – logičke, fizičke, etičke
U njihovim učenjima dominiraju sljedeće vrline:
MUDROST, HRABROST, PRAVEDNOST, SUZDRŽANOST
Epikurova etika
Epikurovo etičko učenje je empirijskog karaktera. Njegovo
učenje se obraća individui. Zbog toga ga nazivamo individualističkom etikom.
Prema tom učenju ali sretnog života je tjelesno zdravlje i ataraksija ili
duševni mir. Da bi čovjek postigao ataraksiju potrebno je da bude potpuno
oslobođen religioznog straha. Osnovno načelo Epikurovog učenja je zadovoljstvo.
Ono za Epikura znači apsolutni kriterij dobroga ili krajnji cilj čovjekovog
života.
Njegova teorija se bitno razlikuje od kirenaičkog učenja.
Razlika se sastoji u tome što
kirenaičari smatraju da se suština zadovoljstva sastoji u trenutnom uživanju a
Epikur inzistira na tajnom ili doživotnom zadovoljstvu. Druga razlika iskazuje
se u tome što Epikur razlikuje tjelesne od duhovnih zadovoljstava. Treća
razlika je u tome što kirenaičari smatraju da je tjelesna patnja gora od duševne
patnje a Epikur misli suprotno s obrazloženjem da tijelo pati samo od sadašnjeg
zla, dok duša može patiti i od podsjećanja na prošlo zlo kao i od očekivanja
ili od straha od budućeg zla.
Kardinalne vrline su:
1. UVIĐAVNOST – izvor svih ostalih vrlina
2. SAMOSAVLADAVANJE – ugodan život nastaje kada se
slijedi glas istine
3. HRABROST
4. PRAVEDNOST – donosi najveću mjeru zadovoljstva
Skeptičko učenje o moralnom
Primarna suština ovog učenja sastoji se u tome što polazi
od teze da se najviše dobro ne može saznati.
Zbog toga svi njeni predstavnici odlično ustaju protiv stiočkog
shvatanja o najvišem dobru koje se postiže samo zahvaljujući ispravnom i
savršenom razumu. Čak šta više svi njegovi predstavnici odbacuju sva etička
učenja koja polaze od najvišeg dobra tj. vrhovnog principa ili kriterija.
Najogorčeniji protivnik takvih etičkih stajališta je Sektus Empirikus.
Primarna suština skeptičkog nazora moralnosti sažima se u
suzdržavanju izricanja sudova o saznavanju svijeta i o pitanjima čovjekovog
praktičkog života, treba se teorijski uzdržavati od izricanja sudova.Ovaj
nazor na svijet i praktički život utemeljuje Piron. On razvija apsolutni
skepticizam. Za skeptičare stvari u svijetu nepristupačne su saznanju zbog čega
se moramo suzdržavati da o njima donosimo sudove jer u sudu ništa nije
istinito.
Skeptičar neće reći: „ovo je tako“ nego „to mi se čini
tako“ ili neće izreći sud „ovo je dobro“ nego „čini mi se da je ovo dobro“.
Skeptičari potenciraju na mudrosti ali praktičkoj mudrosti koja je drugačija u
odnosu na istu kod stoičara i Epikura. Mudrost kod Stoičara je daleko od
stvarnosti, a kod skeptičara je prisutna u stvarnosti. Kod njih nema apsolutnog
zla niti dobra.
II – GLAVA (Racionalistička i empiristička etika)
Racionalistička etika
Pod racionalističkom etikom podrazumjevamo onu etiku koja
problem moralnog razumjeva ili objašnjava sa stajališta razuma, uma ili
mišljenja. Isticanje apsolutnog značaja razuma ili uma prati gotovo cijelu
historiju razvitka etičkog mišljenja. Ono je prisutno još kod Sokrata, Platona
i Soičara.
U 17. stoljeću racionalističko učenje o moralnom razvija
Spinoza. On svoje učenje temelji na stoičkom učenju i židovskoj misli.
Spinozina teorija predstavlja apsolutni etički racionalizam. Međutim njegovo
učenje se razlikuje od kanta:
1. Ona se iskazuje u tome što Spinoza polaže apsolutnu nadu
u razum, pa zbog toga njegovo učenje predstavlja apsolutni etički racionalizam
o čemu svjedoče njegove kritike čistog i praktičkog uma i rasudne moći.
2. Druga razlika je što Spinozino učenje o moralnom pripada
sadržajnoj ili teleološkoj etici.
Pojmovima vrline i dobra Spinoza posvećuje izuzetnu
pažnju. Vrlina leži u čovjekovoj suštini koja se iskazuje u moći ili sposobnosti
čovjeka da se održi. Da bi u tome uspio čovjek mora djelovat onako kako
odgovara zakonima čovjekove prirode. Dok dobro shvaća kao sve ono što
čovjekovom održanju i njegovom djelovanju pomaže i što uvećava čovjekove
djelatnosti. Suprotno od toga je zlo, sve ono što nanosi štetu čovjekovom
djelovanju i što umanjuje njegovu moć. Ovo pokazuje da je Spinozino učenje
individualističko, utilitarističko i naturalističko.Dok se suština sreće po
spinozi sastoji u stalnom usavršavanju razuma.
Spinonza raspravlja i o afektima: što čovjek manje
poznaje uzroke svojih afekata to više je njima podložniji i obrnuto ili još
decidnije, čovjek je moralniji onoliko koliko uspjeva da vlada i upravlja
strastima i afektima.
Spinoza vrši podjelu afekata:
1. TEŽNJA ILI POŽUDA – najvažniji jer predstavlja temelj
egzistencije i izražava nagon za samoodržanjem.
2. RADOST – uvećanje moći mišljenja duha i moći njegovog
djelovanja ukoliko bude jačala ljubav premaintelektu utoliko će biti izraženija
moć čovjekovog djelovanja.
3. ŽALOST – ograničavanje moći mišljenja duha i moći
njegovog djelovanja.
Spinoza preuzima neke stavke i od Dekarta ali tu su razlike:
- Dekart nastoji da ljude nauči kako da misle, a Spinoza
kako da žive.
- Dekart uspostavlja rascjep između razuma i volje a
Spinoza to osporava.
- Dekart nema etičkog ideala, a Spinozino učenje se
zapravo na njemu temelji.
Empiristička etika
Empiristička etika se javlja nakon racionalističkog
nazora. Onaj pravac etičkog mišljenja koji suštinu moralnog traži i prepoznaje
učulnom iskustvu, odnosno u empiriji označavamo empirističkom etikom.
Fundamentalna karakteristika ovog etičkog nazora sastoji se u polazištu: „ništa
ne postoji u razumu što prije ne bi bilo u čulima“. Empiristički nazori o
moralnom fenomenu se javljaju kod engleskih mislilaca i to prije svega u
učenjima Hobsa, Loka i Hjuma.
HOBS se smatra među prvim koji problem moralnog postavlja na
sasvim novim osnovama u odnosu na cijelu klasičnu etiku. Svoje etičko
stajalište temelji na empirizmu, naturalizmu, racionalizmu, egoizmu,
utilitarizmu i političkom hedonizmu. Zbog političkog hedonizma se Hobs
razlikuje od Epikura jer se on zalaže za nepolitički hedonizam. Epikur se ne
zanima za političku organizaciju društva zato jer se zanima za formiranje
kosmopolitske ljudske zajednice. Po njemu politički hedonizam je prolazna
stvar. Međutim Hobs je anticipator ideje da je politika vještina upravljanja
ljudima i on to iznosi u djelu „Levijatan“. On razvija politički hedonizam.
U Hobsovoj teoriji figuriraju dva primarna pitanja na
temelju kojih se ona naziva naturalistička a to su:
1. PRIRODNI ZAKON ILI MORALNI
2. PRIRODNO PRAVILO ILI STANJE
Hobs raspravlja i o pozitivnom zakonu u trostrukom
smislu:
a) BOŽANSKI
b) GRAĐANSKI
c) ZAKON JAVNOG MIŠLJENJA
Bitna karakteristika prirodnog stanja je potpuna
izoliranost jedinke od drugih jedinki, što na koncu ima za posljedicu rat svih
protiv svih. Svako ima pravo da čini što god hoće. Nasuprot takvom stanju
razvija se prirodni ili moralni zakon. On znači zapovjest uma, prirodni zakon
predstavlja opće pravilo koje se otkriva pomoću razuma.
Najradikalniju kritiku Hobsovog učenja razvijaju Butler i
Clark. Suprotno Hobsovom stavu da ljudi čine drugima dobro jer nema drugog puta
da zadovoljimo ne samo svoje nego i potrebe drugih, Batler misli da
često puta želimo nekom dobro ali mu ne možemo lično učiniti iz različitih
razloga.
LOK je jedan od najvažnijih engleskih etičkih mislioca. U
njegovoj teoriji dolazi do izražaja teza po kojoj sve proizilazi iz iskustva,
mada ne potiče ni ulogu razuma. Važna osobina njegovog učenja leži u tome što
naglašava da sve ono što se kod čovjeka pokazuje valjanim, pamet, pravičnost i
čovjekoljubivost dato je vaspitanjem.
Po njemu postoje 3 vrste zakona:
1) BOŽANSKI
2) GRAĐANSKI
3) ZAKON JAVNOG MIŠLJENJA
HJUM u svoju teoriju vrstava i emocije i strasti. Po njegovom
mišljenju strasti mogu biti jače od emocija. Neđutim pored jakih postoje i tihe
strasti kojima pripadaju osjećanja ljepote i ružnoće dok u jake strasti spadaju
ljubav i mržnja, radost i žalost.
Hjum strasti dijeli i na:
1. NEPOSREDNE – sve strasti koje nastaju neposredno od
dobra ili zla, od bola ili zadovoljstva.
2. POSREDNE – one koje nastaju iz istih principa ali uz
dejstvo drugih kvaliteta.
Neposredne strasti su: ŽUDNJA, GNUŠANJE, ŽALOST, RADOST,
NADA, OČAJANJE.
Posredne strasti su: GORDOST, SMJERNOST, ČASTOLJUBLJE,
LJUBAV, MRŽNJA, ZAVIST, ZLOBA, SAMILOST, BLAGODANOST.
III – GLAVA (Hedonističko-utilitaristička etika u
francuskoj i engleskoj filozofiji)
Helvetiusova i Holbahova etika
Oni su pokušali pomiriti klasično učenje eudeumonizma sa
novovjekovnim utilitarizmom. Kod njih je sreća isto što i zadovoljstvo. Razlika
između Holbaha i Helvetiusa i Stoičara je što oni puko reduciraju društvene
zakonitosti na prirodne zakone. Stojičari se ne zanimaju za društvene zakone
jer se ne zalažu za državu.
IV – GLAVA (etika u njemačkoj klasičnoj filozofiji)
Kantova etika
Kant je utemeljivač klasičnog njemačkog idealističkog
učenja o moralnom. On je prvi shvatio čovjeka voljnostvaralačkim i umnim bićem,
bićem koje slijedi glas moralnog zakona. Kantova etika za razliku od predhodnih
etičkih nazora predstavlja autonomnu etiku jer suštinu temelj i
izvor moralnosti vidi u slobodi. Ona
polazi od razuma ili uma, pa s obzirom na to predstavlja racionalističku ili
umsku etiku u kojoj je razum aprioran. On u svojoj formalističkoj etici
postavlja kategorički imperativ ili moralni zakon.
Bitne odlike Kantovog učenja su:
1. KRITIČKI RACIONALIZAM – čovjek je umno biće koje djeluje
prema predstavi zakona tj. principa volje (dualizam dlobode i nužnosti)
2. SUBJEKTIVNI – sve moralne vrijednosti su subjektivne,
odnosno sve naše moralne radnje su određene moralnim zakonom koji je u nama, a
ne izvan nas.
3. FORMALIZAM I RIGORIZAM – moralni zakon je formalan. On
propisuje formu djelovanja tj. njime se zahtjeva samo forma maksime. Dok se pod
rigorizmom podrazumjeva strogo držanje kategoričkog imperativa.
4. ARIORIZAM I APSOLUTIZAM ILI UNIVERZALIZAM – kategorički
imperativ je bezuvjetan i neovisan od bilo čega i stoji ispred svega. On je
univerzalan, nadilazi hirove vremena i prostora.
5. DEONTOLOGIZAM – dužnost predstavlja nužnost nekog
djelovanja iz poštovanja prema moralnom zakonu.
Kant razlikuje dvije vrste dužnosti:
a) KATEGORIČKE – apsolutne su i nisu ničim uvjetovane:
„trebaš govoriti istinu“. One se moraju poštovati. Odnose se na moralno biće.
b) HIPOTETIČKE – odnose se na empirijskog čovjeka. One
govore šta moramo i šta ne smijemo činiti da bismo postigli ili izbjegli neki
cilj: „ako želiš izbjeći zatvor onda ne smiješ ubiti“.
6. AUTONOMNOST I IMPERATIVNOST – središte Kantovog etičkog
sistema čini pojam slobode. Ona znači autonomiju. On pravi oštru razliku između
heteronomije i autonomije volje. Heteronomija volje čini izvor svih nepravih
principa moralnosti. To omogućava hipotetički imperativ koji glasi: „treba da
činim nešto zbog toga što hoću nešto drugo“- Naspram toga imperativa moralni imperativ
kojeg postavlja autonomija volje kaže: „treba da radim ovako ili onako pa i ne
htio ništa“. Autonomija volje moguća je samo kod čovjeka koji slijedi glas
čistog praktičkog uma, kategoričkog imperativa.
Kant svoj rtički sistem temelji na pojmu slobode a iz
njega proizilaze svi ostali pojmovi:
a) Moralni zakon ili kategorički imperativ - na temelju
čega es čovjek ponaša
b) Maksima – pravilo radnje subjekta
c) Dužnost – proizilazi iz same prirode moralnog zakona
Slobodu kant razmatra u trostrukom smislu:
1. SLOBODA KAO AUTONOMIJA
2. SLOBODA KAO INTERIGIBILNA SUŠTINA
3. SLOBODA KAO SLUČAJ
- U prvom smislu slobode kao autonomija predstavlja
misaonu stvar odnosno nešto što nije dato iskustvom. Ona se nalazi u našem
mišljenju, a ispunjava se paktički glasom kategoričkog imperativa.
- Drugi smisao slobode je u umnom biću i moralnom, zakon
uma koji je dat sam po sebi.
- Treći oblik je čista samovolja, međutim Kant je
razoružao mogućnosti da vsoju slobodnu volju pretoči u samovolju. Za to postoje
dva razloga:
a) ČOVJEK KAO UMNO I MORALNO BIĆE
b) MORALNI ZAKON STOJI IZNAD SLOBODNE VOLJE
Imperativima se označavaju formalne zapovjedi uma.
Postoje dvije vrste:
1. KATEGORIČKI IMPERATIV
2. HIPOTETIČKI IMPERATIV
Pod kategoričkim imperativom Kant podrazumjeva princip
ponašanja koji se primjenjuje na osobe kao slobodna i racionalna bića. Ovaj imperativ bezuvjetno zapovjeda i radi se o
zapovjedi uma po kojoj je neko djelovanje samo za sebe objektivno nužno, bez
obzira na neku drugu namjeru ili svrhu. Ono je dobro po sebi a ne po onome što
se njime proizvodi. Bitna obilježja kategoričkog imperativa su: nužnost,
bezuvjetnost, apriornost, apsolutnost ili univerzalnost. Osnovu kategoričkog
imperativa čini sloboda. I kategorički imperativ je moguć jedino u pretpostavki
ideje slobode. A kako je moguća ta ideja nemože spoznati nikakav ljudski um.
Formula kategoričkog imperativa glasi: „postupaj tako da maksima tvojih
postupaka uvijek može biti princip općeg zakonodavstva“.
Suprotno kategoričkom imperativu, imperativi koji ne
zapovjedaju moralno nazivaju se hipotetičkim imperativom. Oni predstavljaju
nužnost mogućeg djelovanja kao sredstva pomoću koga se dolazi do nečeg drugoga,
što se hoće htjeti ili što je moguće htjeti. Njihova formulacija glasi: „morate
raditi tako i tako ako želite da postignete takav i takav cilj“.
Razlika između kategoričkog i hipotetičkog je:
1. Dok hipotetički ima za cilj blaženstvo, kategorički
ima za cilj da budemo dostojni sreće.
2. Dok hipotetički savjetuju šta treba da činimo ukoliko
hoćemo biti sretni, kategorički zapovjeda kako treba da se ponašamo da budemo
dostojni blaženstva.
3. Hipotetički se temelji na empirijskim načelima,
kategorički na slobodi razumskog bića koja je temelj imperativa.
Sljedeći pojam Kantovog etičkog sistema je pojam maksime.
Maksima ima značenje praktičkog pravila. Ova pravila mogu biti:
a) SUBJEKTIVNA – u slučaju kada subjekt smatra uvjet neke
svoje radnje važećim samo za svoju volju.
b) OBJEKTIVNA – u slučaju ako se taj uvjet spoznaje kao
općevažeći za volju svakog umgog bića.
Ako je oslobođena sadržajnih motiva tj. ako je čista ona
je u saglasnosti sa moralnim ili kategoričkim imperativom. Oni koji kritikuju
Kanta su: HEGEL, ŠOPENHAUER, ŠELER I HARTMAN.
Razlika Kant i Apel?
1. Kantova koncepcija pred sobom ima zamišljenog čovjeka,
kod Apelova teorija ima konkretne ljude koji međusobno komuniciraju.
2. Apel preispituje nemogućnost uspostavljanja ljudske
zajednice na moralno etičkim principima.
3. Apel ima pred sobom raznolikost ljudi a to Kanta ne
interesira.
Sličnost?
Oba potenciraju na etičko moralnim principima.
Fihteova etika
Drugi značajniji predstavnik njemačkog idealističkog
nazora o moralnom je Fihte. Kao i Kantovo tako i njegovo mišljenje je
racionalističko i subjektivističko. Razlika između njih su:
1. Fihte odbija priznati univerzalističko značenje
kategoričkog imperativa. Za takav postupak Fihte iznosi argument: svaki čovjek
ima poseban ili specifičan poziv, odnosno svoje specifične zadatke u životu.
Ovim nastoji pokazati da principi moralnog djelovanja ne moraju biti
univerzalni.
2. Fihte ne priznaje stvari po sebi: ideja Boga, besmrtnost
duše i ideja slobode.
3. Sloboda je za Fihtea apsolutni početak i krajnja svrha
cijelog našeg života i djelovanja. Ona je i polazište i ishodište. Dok za kanta
ona jeste polazište ali ne i ishodište. To je kategorički imperativ.
Fihte nadopunjuje Kantovo izjednačavanje svijesti i
savjesti sa samosvijesti. Samosvijest predstavlja most između svijesti i
savjesti. Ona znači ustvari da čovjek bude svjestan vrijednosti koje posjeduje
samo je može imati moralno razvijena ličnost.
Hegelova etika
Ono što Hegel hoće da postigne svojom kritikom moralnih
pozicija jeste da čovjek u svojem ponašanju i djelovanju nužno prizna postojeće
društvene i ljudske odnose zasnovane na određenim i konkretnim pravilima ili
kriterijima, predmet čovjekovog djelovanja je zbiljski svijet.
Hegel postavlja znak identiteta između empirije i
intelekta, čije ishodište mora biti pozitivna moralnost. To je ona
moralnost koja je utemeljena u ustavu i zakonima države, koja potencira na
identitetu onog što je upisano i onog što se mora ostvariti. Kod Hegela nema
moralno razvijene ličnosti kod njega ima individua.
Zatim kod njega nema moralne svijesti nego fenomenalna
svijest. Hegel polazi od stavke da je historija izložena dijalektici,
a kod Kanta imamo dijalektiku pojmova. Zbog toga što polazi od individue,
interes je pokretač svega. Zbog toga se javlja sukob između inovacijama, a da
bi se to izbjeglo i spriječilo država donosi ustav, zakon koji se temelji na
jedinstvu između stvarnosti i umnosti. Kod Hegela imamo posrednike između mene
i moje egzistencije, a to je država. To znači daje mi slobodu ali me
ograničava u odnosu na druge, to je negativno značenje slobode.
V – GLAVA (Šopenhauerova etika i Ničeov etički imoralizam
i nihilizam)
Šopenhauerova etika
Šopenhauer je najznačajniji mislilac 19. stoljeća. On je
razvio antiracionalističku, odnosno racionalističku i voluntraističku
metafiziku. Ona učenja koja prave razliku između voljnih i moralnih osobina su
volutaristička učenja. Vrhovni princip njegovog etičkog učenja je samilost ili
sažaljenje. „Volja za životom“ je stub i bit realnosti. Volja je gospodar
intelekta. Intelekt stari, a volja ne. On promovira aksiom o potpunoj nemoći
uma u zoni moralnog. Zbog tog on ustaje protiv pojmova moralni, zakon, dužnosti
i trebanje.
Po njemu postoje tri osnovne pobude ljudskih radnji preko
kojih se jevljaju svi ostali motivi čovjekovog djelovanja, a to su:
1. BEZGRANIČNI EGOIZAM – čija se suština sastoji u
postizanju sreće ili koristi i po cijenu patnje i boli drugog.
2. ZLOBNA RADNJA – kojom se nanosi zlo ili patnja drugom.
3. SAMILOST – kojom se želi svakom čovjeku dobro.
Prve dvije su bez moralne vrijednosti, a druga
predstavlja pravu ili istinsku vrijednost. Samilost čini temelj kardinalnih
vrlina. On daje tri stupnja moralnosti:
1. SAMILOST – npr. ljubav čovjeka prema čovjeku, takva
ljubav je oslobođena interesa.
2. SAMOPOŽRTVOVANJE – kada ljubav u pomaganju drugima
žrtvuje samu sebe, ali opet bez interesa.
3. NEGACIJA VOLJE ZA ŽIVOTOM – proizilazi iz saznanja o
odvratnosti njegove suštine.
Fundamentalni elementi života za Šopenhauera su bol i
patnja. Oni se mogu ukloniti samo ako se u individui javi samilost.
Ničeova etika
Niče je krajnje radikalno kritički i nihilistički
raspoložen spram filozofije, kršćanstva, morala, znamenitosti, modernih ideja i
vrijednosti što je do njegova vremena ponudila zapadna civilizacija. Sve to po
njemu nije vrijedno da živi, pa stoga postavlja zahtjev za prevrednovanjem svih
vrijednosti.
Ničeova misao prolazi kroz tri faze:
1. U prvoj fazi Niče zastupa stajališta Šopenhauerove
teorije saznanja.
2. Druga faza karakterizira se oslobađanjem od
Šopenhauerove misli. U njoj Niče postaje samostalni mislilac. Tada nastaju
djela „s onu stranu dobra i zla – uvod u jednu filozofiju budućnosti“, djelo u
kojem se ne priznaje razlika između dobra i zla i „geneologija morala“.
Odbacuje religiju u ovoj fazi.
3. U trećoj fazi nastaju „Antikrist“ i posthumno objavljeno
djelo „volje za moć – pokušaj prevrednovanja svih vrijednosti“. U njoj se
posvećuje pažnja pitanjima strasti, osjećanja i volje.
Postoji 5 tema koje čine okosnicu njegovog mišljenja, a
to su:
1. SMRT BOGA
2. VOLJA ZA MOĆ
3. VJEČNO VRAĆANJE ISTOM
4. PREVREDNOVANJE SVIH VRIJEDNOSTI
5. NATČOVJEK
„Volja za moć“ ne posjeduje običan čovjek nego je to
svojstvo natčovjeka. Natčovjeka krase tri fundamentalne vrline: UŽIVANJE,
VLASTOLJUBIVOST, SEBIČNOST.
Umjesto moralnih normi i vrijednosti koje su dominirale
višestoljetnom historijom, Niče postavlja posve novu tablicu normi i
vrijednosti. Nju namjenjuje natčovjeku.
Prevrednovanje svih vrijednosti – izrada nove tablice
vrijednosti za čije je izvođenje sposobna samo velika ličnost s jakom voljom,
natčovjek. Natčovjek posjeduje volju za moć i njemu je namjenjena nova tablica
vrijednosti.