ETIKA - Muslija Muhović: SKRIPTA - iz Nermine sveske

Predmet i zadatak etike

Etička misao se javlja kod antičkog mislioca Protagore koji kaže:ČOVJEK JE MJERA SVIH STVARI,ONIH KOJE JESU I ONIH KOJE NISU“

ETIKA predstavlja teoriju tj.skup teorija o moralu ali ne kao činjenici nego kao moralu kao idealu koji predpostavlja praksu.Pojam etike potiče od grčke rijeći ethos (zavičaj) što prevedeno na latinski znači moral.Tvorci termina ethosa su Heleni a moralisa Latini.

Predmet etike nije moral kao činjenica nego moral kao ideal,koji se temelji na „treba da“ ili „trebanju“Moral kao ideal ima univerzalno značenje i nadilazi promjenu vremena i prostora.Za moral se zanimaju razne empirijske znanosti.Međutim ono što one dnude bitno se razlikuje od uvida do kojih dolazi etika.

1.      Temeljna razlika je u tome što etika razmatra moral kao ideal tj kakav „treba da“ bude,dok znanosti kao što su sociologija morala,psihologija morala itd.opisuju moral kakav on jeste i to na temelju njima raspoloživih činjenica

2.      Sljedeča razlika je u tome što etika nema potrebe za metodom jer ona razumjeva i tumači moral,dok ga druge nauke istražuju i opisuju.

3.      Iz druge razlike proizilazi i treća razlika a to je da etici ne trebaju instrumenti ili sredstva za razumjevanje i objašnjavanje.

4.      Posljednja razlika je u tome što nauka opisuje i istražuje moral kao činjenicu i one se odnose samo na određeni prostor  i vrijeme što znači da za razliku od etike ne poznaje dimenziju budučnosti nego samo sadašnjosti.

Aristotel

Treba imati na umu da je problem moralnog stariji od etike kao disciplinarnog mišljenja o njemu.Nju uvodi Grčki mislilac Aristotel.To pitanje postavljaju u nesistematskoj  formi i preddokratovci,a Aristotel otac morala i nastoji postaviti moral na znanstvene osnove.Predsokratovsko i Sokratovo učenje  Aristotel izlaže oštroj kritici.Kod Aristotela etika,politika i ekonomija čine praktičnu filozofiju.Ona za svoj predmet ima najviše principe kojima se praktičkom djelovanju određuju putevi i postavljaju ciljevi.Aristotel je svojim utemeljenjem praktičke filozofije postao osnova i polazište svih kasnijih promišljenja.Aristotel diferencira etiku u odnosu na filozovske discipline čije učenje pripada etici dobara,sadržajnoj ili teleološkoj etici čiji je vrhovni kriterij moralnosti SREĆA pa se njegova etika može označiti EUDAIMONISTIČKOM ETIKOM.

Kant

Pojavom Kanta vrši se obrat na u etičkom mišljenju jer nije više na važnosti sadržaj kao vrhovni kriterij.On smatra formu radnje kao bitno svojstvo etike.Kantovo se učenje zbog toga naziva formalističko ,znači kod njega nema heteronomnosti.Kant ukazuje na nemogučnost teoriskog utvrđivanja i dokazivanja etičkog kao etičkog,odnosno njegovog vrhovnog principa.Ta se nemogučnost najbolje iskazuje kroz pitanje kako je moguć kategorički tj.moralni imperativ ,koji čini temelj Kantove praktičke filozofije,on je moguč jedino uz predpostavku ideje slobode.A ta ideja slobode za Kanta predstavlja izvor moralnosti.Polazeči od stare psihologije i njenog učenja o tri fundementalne duševne moći.

Kant smatra da čovjek posjeduje tri duševne moći:

1. Saznajne (teorijski um)

2. Htijenje (praktički um)

3. Osjećanje(moć suđenja)

Zbog toga iz njegovog djela „Kritika čistog uma“šta treba da znam?

Zatim „Kritika rasudne moći“ pitanje čemu treba da se nadam? Te „kritike praktičnog uma“ šta treba da činim?

Podjela etike

Jedno od najproblematičnijih pitanja kod etike je podjela etike.Da bi se uklonila ta problematičnost potrebno je imati na umu da postoji samo jedna etika.Međutim s obzirom na vrhovni princip moralnosti  nekog mislioca ili pravca etičkog mišljenja za kriterij podjele,onda je etiku moguče podjeliti na nekoliko pravaca,sistema ili teorija,a to su:

1.      U prvu grupu ubrajamo učenja od Protagore do Kanta ovu grupu ćine učenja:

a.       Sadržajna učenja – to su učenja koja u sadržaju radnje vidi bit moralnosti

b.      Heteronomna učenja – koja polaze od jednog nego od prulariteta kriterija moralnoisti

c.       Učenja dobra – zbog toga što smatraju da dobro predstavlja sadržaj radnje

d.      Teleološka učenja – smatraju da su cilji svrha bit moralnosti

Prvu grupu čine:

1. Hedonizam (Sokratova škola) Sukničari i Kiničari

                     1.Trajno zadovoljstvo i 2. trenutno zadovoljstvo

2. Eudaimonizam (Aristotel) sreča kao vrhovni kriterij

3.Utilitarizam (Bentham,Mur) interes kao vrhovni kriterij

2.  Drugu grupu shvaćanja ćini dentološka etika ili eika dužnosti.Nju utemeljuje Kant.Nasuprot prvim Kant porijeklo moralnih principa nalazi u praktičkom umu.

3.      Treču grupu stajališta čini emocionalna grupa etika.Ona se javlja u savremenom mišljenju,čiji je osnivač Max Šeler.

Principi i cilj razumjevanja i objašnjavanje moralnog,etika se može podjeliti na dvije grane:

a.)    Teorijsku ili apsolutnu

b.)    Praktičku ili normativnu

Teorijska ima cilj da razumije i objasni moral onakav kakav se javlja ne samo u čovjekovom ličnom nego i u praktičnom životu,dok praktička ili normativna etika ima za cilj ne da objašnjava postojeća moralna shvaćanja nego formulira i utvrđuje principe i pravila na temelju kojih se trebamo rukovoditi u svom svakodnevnom ponašanju i djelovanju.

Razlika između suvremenih etičkih učenja i tradicionalnih:

Nasuprot etičkoj tradiciji čiji je primarni zadatak da traga preporučije moral kakav treba da bude,protagonisti pomenutih suvremenih etičkih učenja smatraju da  ono što nudi tradicija nema više svoju opravdanost oni njeno „treba da“ zamjenjuju sa „mora da“.

Hartman

Hartman razmatrajuči problem sadržajnog određenja pojma dobra, a on je po njemu najviša vrijednost konstatira:“Mi još ne znamo šta je dobro..to se mora tek istraživati...za to se istraživanje mora tek pronaći put.“Ovaj stav pokazuje da Hartman nije mogao odgovoriti na fundementalno etičke i aksiološke teorije,za njega pitanje šta je dobro?ostaje nerješivim teorijskim problemom.On svojim učenjem damo utvrđuje objektivno carstvo vrijednosti po sebi,koje se nalazi izvan domašaja svake teorije.On o zadatku etike raspravlja u svom djelu (Etika iz 1926 g.)Po njemu zadatak etike se sastoji u razumjevanju suštine vrijednosti,koje pripadaju idealnom bitku.Za njega pojam vrijednost predstavlja središnji pojam.

I – GLAVA (Moral, pravo i religija)

Pojam morala

Pojam ethos (grč.) zavičaj,odnosno ethikos (grač) što u prevodu znači moralan,čudoredan i moralis (lat) što prevodno znači običaj,čudorednost prvi uvode Heleni i Lateni.Od tada pa sve do danas te pojmove susrečemo ne samo u teoriji nego i u praktičnom životu.Njih u prvom redu koristi etika ali i razne socijalnoempirijske znanosti psihologija, sociologija, antropologija i druge.Moral je koliko tradicionalni,toliko i suvremeni etički i znanstveni problem. On ne mpože izgubiti svoju aktualnost i značajnost ma koliko dolazilo do promjene društva u njegovom socijalnom,političkom i ekonomskom i drugom smislu.Na to upučije i cijela historija etičkog mišljenja počev od Sofista i Sokrata,preko Platona i drugih etičkih mislilaca.

Moral u svojoj biti predstavlja specifičnu formu ljudske prakse tj.oblika djelatnog,praktičnog odnosa čovjeka prema drugim ljudima i sebi.

Međutim pitanje na čemu se zasniva moral postaje kamen spoticanja raznih etičkih teorija.Na to upučuje cijela historija etičkog misljenja.S obzirom na ovo mogu se izdvojiti najmanje dvije grupe stajališta:

1.      Prva grupa insistira na racionalističkom zasnivanju morala (Platon,Stoičari,Spinoza,Kant i Fihte)

2.      Druga grupa insistira na empirijskom zasnivanju morala (Kirenaičari, Aristotel, Epikur, Lukrecija kara i novovijekovni etičari Lok, Hjum, Bentam, Mil, i drugi...)

Moral u sebi implicira određene norme,propise,ideale, itd. Kojim čovjek regulira svoje djelovanje usmjerava svoje postupke i vrednuje odnodno procjenuje svoje i tuđe ponašanje i djelovanje.Od čovjeka prema samom sebi i drugima neteronomno se reflektira što ovisi od mnoštva faktora socijalnih,ekonomskih,kulturnih,političkih itd.Imajuči to na umu može se reći da moralno uvijek u sebi sadrži „treba da“ koje stoju u vječnom sukobu sa postoječim normama postupanja i djelovanja.

Subjektivne komponente moralnosti

Moral kao simbol ljudskog postupanja,ponašanja i djelovanja temelji se na :

1.      Subjektivni

2.      Objektivnim komponentama

Ukoliko dominira harmonija između njih onda se radi o rastu moralnosti odnosno jedinstvu morala, s tim da historija do sada nije zabilježila takav slučaj.

Objektivne komponente moralnosti deferminiraju sadržaj morala kao činjenice koji je predmet empirijskih znanosti.

Mišljenje koje apsolutiziraju subjektivne komponente,a zapostavljaju objektivne,označavamo subjektivističkim.

U subjektivne komponente moralnosti spadaju:

1.      Svijest

2.      Moralna svijest- savjest

3.      Emocije

4.      Voljne osobine-moralne osobine

Sve one su značajne za ocjenjivanje moralnosti.Na temelju takvih osobina možemo ocjenjivati da li je čovjek moralan,odnosno da li je normalan.Postoje nepremostive razlike između etičkih stajališta s obzirom na pitanje:koju kompšonentu subjektivne moralnosti uzeti kao fundementalnu?Odgovore na to pitanje moguče je klasificirati u tri velike grupe:

1.      Prvu grupu čine ona mišljenja koja u znanju i svijesti prepoznaju određujuću ulogu moralnosti.Njihovi protagonisti svoje učenje temelje na tvrdnji da bi se čovjek morano ponašao,pa prema tome  i moralno djelovao,mora stići spoznaju odnosno znanje,o tajnama svijeta,mora spoznati samog sebe i ljudske životne odnose i na koncu mora imati svijest o svojim djelima i njihovim posljedicama.Ta se misao susreće još kod Sokrata,a nakon njega stoičara i kod Spinoze.

2.      Drugu grupu čine oni nazaori koji koji u emocijama,osječajima,prepoznaju temeljnu moralnu subjektivnost.Doduše stari etičati poput Sokrata,Platona i Aristotela,uključujući i njihove učenike,odnosno sljedbenike energično osporavaju značaj emocija.Jedini u novovjekovlju koji se bave tom subjektivnom komponentom moralnosti su engleski etičari mada ne u mjeri kakvu nalazimo kod Maxa Šelera koji eduficira emocionalnu etiku.On će optužiti bezosječajnost Kantove etike u kojoj je razni aprioran,a sve ostalo aposteriorno.

3.      Treću grupu čine mišljenja koja bit moralnosti odnosno izvor morane svijesti nalaze u slobodnoj volji,odnosno u dužnosti kao jedinom njenom pokretaču tj.odredbenom razlogu volje.Takve misli razvijaju Kant.Fihte i novokantovci, Rickert i Windelband.

Svijest je jedna od bitnih subjektivnih komponenti.Bez nje nema čovjeka ni njegovog stvaralaštva.Svijest predstavlja subjektivni način ili formu čovjekovog postupanja prema drugim ljudima i njihovim radnjama i postupcima,kao reakcije koje mogu biti pozitivne i negativne.Zahvaljujuči svijesti čovjek je jedino biće koje je sposobno da inaprjed sagleda sve eventualne efekte svojih radnji,njihove posljedice po njega samog i po druge.Sva ki čpvjek koji ima svijest i odgovoran je za ono što misli i što čini naziva se moralno razvijena ličnost.Dok osoba koja ima svijest a smatra da nije odgovorna ni sebi n idrugima naziva se individua.

Bitne crte moralno razvijene ličnosti tj persone su: (Prvi put upotrebljava Šeler)

1.      Moralna odgovornost

2.      Moralno suđenje

3.      Moralni stid

4.      Moralno dobro

-          Moralno odgovoran znači biti odgovoran za svoje prosuđivanje(dobrog od lošeg,lažnog od istinitog it.) ,vrednovanje i djelovanje pred drugima pa tek onda pred samim sobom.

-          Moralno suđenje podrazumjeva ocjenu onog apsolutnog razlikovanja moralnog dobra od moralnog zla.

-          Moralni stid podrazumjeva stid za svoje učinjeno djelo,za svoje prosuđivanje i za svoje djelovanje

-          Moralno dobro-Samo moralno razvijena ličnost čini moralno dobro a činiti moralno dobro znači moralno dostojanstvo.

Sve četiri komponente imaju planetorno važenje što znači važenje koje nadilaze promjene vremena i prostora.Njiam pripadaju i dvije apriorističke teorije :objektivni idealizam i subjektivni idealizam.

Sva etička učenja koja polaze od svijesti kao jedinoj vodilji i moralnosti,označavamo idealističkom.Ona se iskazuje kroz dvije varijante:

1.      Savjest predstavlja diferenciranje dobra od zla.Njoj poseban pečat daje Kant.Ona se po njemu ne ,može potvrditi bez postulata praktičkog uma tj.postojanja Boga,besmrtnosti duše,i slobodne volje.U tome se  sastoju suština njegove imperativne etike.

2.      Emocije igraju značajnu ulogu u životu moralne osobe.U historiji etičkog mišljenja postoje dva obrta koji su u svom polazištu inkopatibilni odnosno nespojivi.

a.       Učenje empirijskih etičara 17 o 18 vijek (engleski etičari)

b.      Učenje koje se javlja prvih decenija 20 st.,Max Šeler

Do 17 stoljeća značaj emocija za moralnost je negiran uz objašnjenje da su emocije  nižeg ranga od razuma.to mišljenje vlada od Sokrata,Platona,Aristotela,Stojičkog učenja,apsolutnog racionalizma.17 stoljeća te na koncu Kantovog idealističkog racionalizma.Međutim pojavom engleskih empirijskih etičara postoji nužnost da se osječanja dovedu u istu ravan s razumom.To mušljenje zastupaju Hjum.Lok,Adam Smit,Hačeson,Bernard Rase.To podrazumjeva prvi obrat.

Dok se drugi obrat dešava prvih decenija 20 st. Pojavom učenja o emocijonalnom apriorizmu. Takvu teoriju razvija Max Šeler,čije učenje predstavlja vrhunac uvažavanja značaja osječanja u razumjevanju i objašnjavanju smisla moralnosti. Osječanjima pripadaju efekti i strasti između kojih postoje evidentne razlike.Dok prvi predstavljaju emocionalne doživljaje,koji se bitno razlikuju od spoznajnih i voljnih doživljaja tj. kao kratkotrajno ali emocionalno uzbuđenje,dotle strasti predstavljaju trajno i duboko usmjeravanje voljne,misaone i emocionalne ličnosti,bez kojih „nije ništa veliko stvoreno niti se bez njih može stvoriti“ (Hegel).

Voljne osobine, moralne osobine

Postoje razna sporenja  oko pitanja da li je reći voljne osobine isto što i moralne osobine.

Tri su značajna mišljenjea po ovom pitanju:

1.      Voljne osobine = moralne osobine- Kantovo učenje  kod njega postoji identitet voljnih i moralnih osobina zato što je čovjek po njemu i umno i moralno biće u tom slučaju zaista i postoji identitet između ove dvije osobine.Jednakost moralnih i voljnih osobina nalazimo jedino kod moralno razvijenih ličnosti (persona)

2.      Voljne  osobine x moralne osobine – Šopenhauer

Voljne se osobine prema njemu tretiraju kao osnova života.Volja koja je prosnov            svega.Šopenhauer je protiv moralne norme zato upotrebljava volju kao predstavu svijeta.Kod njega nije moralna volja  nego volja za životom.Ovdje nemamo odredbu da je čovjek umno i moralno biće, nego imamo sažaljenje ne kao izraz moralne norme nego kao stvar ljudske prirode.

3.      Voljna osobina x moralna osobina . Niče

 Kod njega nema identioteta voljnih i moralnih osobina nego je u pitanju volja za moći a ona    anulira sve elemente moralnosti,ona anulira i pozitivnu moralnost.

 Zaključak bi bio da se moralne osobine mogu poistovjetiti sa voljnim osobinama ako i samo ako   voljne osobine prakticira moralno razvijena  ličnost kada postoji čvrsto jedinstvo između prosuđivanja,vrednovanja i djelovanja,elemenata koji čine bazu morala kao ideala.

Bitna slabost svih kapaciteta o subjektivnim komponentama moralnosti je što isključuju dijalektiku.Jedini koji ne isključuje je Kant.On uključuje dijelektiku pojmova moralnosti.

Po Kantu autonomija moralnosti nije ništa drugo nego autonomija  volje; ona podrazumjeva ono svojstvo volje pomoču koga je ona sebi zakon,koja je neovisna od bilo kojeg „predmeta htjenja“

„Postupaj tao da bi tvoja maksima trebala da služi istovremeno kao opći zakon svim umnim bićima“

Autonomija moralnosti

Pitanje autonomije moralnosti je veoma kompleksan fenomen koji se može razmatrati sa različitih aspekata pa zbog toga nastaju neujednačena stajališta.Naime u svaknodnevnom životu može se čuti da taj i taj čovjek u svojim izjavama i postupcima istupa autonomno,tj.neovisno od određenih pravila.U tom slučaju on sam sebi propisuje norme principe i kriterije za svoje djelovanje i vrednovanje nečega i procjenjivanje i vrednovanje djelovanja drugog.Jer samo autonomna  moralnost predstavlja znak čovjekovog slobodnog djelovanja. Ono što važi za moralnost važi i za autonomiju a to je da se moralnost  ne može definisati  a samim tim i autonomija.Autonomija je sinonim za slobodu ali se ti sinonimi nejednako koriste.Autonomija znači totalno djelovanje bez straha,bez pritiska i autoriteta.

Sloboda ima dvostruko značenje:

1.      Spoznajno značenje

2.      Moralno djelovanje,vrednovanje

Dok autonomija ima samo jedno značenje a to je sloboda od bilo kakvog oblika straha.Najsistematičnije učenje o autonomiji tj.slobodi razvija Kant.Kod njega se radi o specifičnoj determinaciji slobode,ona je normirana.Kantov tip čovjeka  ne poznaje okove.On polazi od slobode a ishodište mu je katagorički imperativ.Dok Fihte polazi od slobode i završava sa slobodom.

Pravda,pravičnost i dužnosti

Pravda je jedno od fundementalnih etičkoh pitanja i vječno pitanje čovjećanstva, o njemu se i danas raspravlja.Pravda je ideal i zbog toga se ne može definirati.Ona ima univerzalno značenje što znači odoljeva promjenama vremena i prostora.Pravda nikad nije dostignuta jer predstavlja  ideal. Ako se apstrahiraju mnoge nedoumice i međusobno oprečni odgovori stvoreni tokom višestoljetnog razvitka etičkog mišljenja,može se reći da je čovjek bez obzira na to da li je teist ili ateist,teži pravdi.Za nju su se zalagali Augustin,Toma Akvinski i Al-Gtiazzali i ateistički mislioci npr.Karl Marx.Naime ljudi njoj teže i na nju se pozivaju.Niko se ne usuđuje da je negira.U ime nje i zbog nje padale su mnoge žrtve.Pravda kao ideal prisutna je do pojave Kanta.

Najsistematičnije učenje o pravdi do pojave Kanta razvio je Aristotel.On je pravdu nedopustivo identificirao sa srečom.Sam Aristotel je na nekim mjestima svoje „Nikomahove etike“ doprinio tome da neki koji se bave pitanjima pravde mislje da je on identificirao pravdu sa srećom.

Toj tezi ide u prilog Aristotelova misao:pravedno je ono što stvara i održava sreću uopće i ono što je stvara i održava sreću uopće i ono što je stvara u državnoj zajednici.Oni nude empirijsko učenje o pravednosti

Aristotel razlikuje dvije vrste posebne pravde jednakosti:

1.      Distributivna

2.      Korektivna ili komutativna

-          Distributivna pravda dolazi do izražaja prilikom dodjelivanja počasti,novca ili drugih dobara na koje pripadnici države opravdano polažu pravo.Nju dijeli zakonodavac.Njeno načelo je srazmjerna djelatnost koja može biti izražena matematičkom formulom:ako je pravo a dodjeljeno licu A, a pravo b licu B,zahtjev zahtjev distributivne pravdje je ispunjen ako je srazmjera vrijednosti a prema vrijednosti b jednaka srazmjeri A prema vrijednosti B.

-          Korektivna ili komutativna pravda je onaj oblik pravde  koju dijeli sudija prilikom rješavanjem raznih sporova i donošenja određenih presuda kojima sankcionira prestupnike.Onaj koji ide sudiji predpostavlja da ide pravdi.

-          Pravičnost je savršenstvo pravde.Po Aristotelu pravičnost je odlika na tzemelju koje se pravičnom može nazvati onaj čovjek koji iz ubjeđenja postupa pravično i kad dijeli između sebe i nekoga drugog ili između dva druga lica on ne postupa tako da dodjeli sebi veći  a drugome manji dio onoga što je vrijedno da se poželi nego on i sebi i drugome daje jednako po tačnoj razmjeni.

Aristotel dijeli pravičnost na dva oblika:

1.      Proporcijski ili raspodjeljivi

2.      Usmjerivački ili izjednačavajući

Džon Rols je također razmatrao pravdu.Njegov koncept pravde ima za cilj utilis tj.interes.On modificira novovjekovnu teoriju tako što uključuje državu,tj.zakon.

·        Učenje koje za predmet ima dužnosti zove se deontologija (deonta-dužnost)Njega razvija kant.

·        Pojam dužnosti  je pratilac etičke teorije ,dok u praktičnom smislu dužnost predstavlja temelj čovjekovog života.Na bazi toga može se reći da je dužnost ne samo teorijsko nego i praktično pitanje.Treba imati na umu da postoje razne vrste dužnosti,koje se karakteriziraju svojim specifičnostima.Postoje npr.moralne,regligiozne,roditeljske,stranačke,političke itd.Za etičara,mora moralne dužnosti predstavljaju osnovu pravnim,političkim i ostalim dužnostima.Suprotno njemu pravnik bi smatrao da je poštivanje zakonskih normi osnova čovjekovog  moralnog ponašanja itd.

Učenje o dužnosti djela su u dvije grupe:

1.      Pluralistička koncepcija,to je učenje koje daje prularitet dužnosti,nazbana su učenja koja potenciraju na sadržaju dužnosti.

2.      Monoistička koncepcija – singulama teorija dužnosti,nju ističe Kant i ona potencirana fori dužnosti.

Kod nekih etičara prije Kanta pojavljuje se diadna i triadna struktura dužnosti.

Primjer diadne  koncepcije dužnosi nalazimo kod Sokrata  on ističe znanje i poštenje a ta veza je izražena  u njegovom stavz „Znam da ništa ne znam“

Drugi primjer koji prelati preko diadne strukture je Platonov koncept dužnosti koji obugvata znanje,pravednost i ljepotu življenja a ljepota življenja je sinonim za državu po uzoru na Kastinsko uređenje.

-          Triadna koncepcija dužnosti izražena je u novovjekovnom empirijskom mišljenju kod utihtarista čija maksima dužnosti glasi ovako:Ostvariti sreću za što veći broj ljudi u kvantitativnom i kvalitativnom smislu.Ovdje je rijeć o heteronomnom učenju o pluralitetu dužnosti koje su ispunjene sadržajem čije se realizacija temelji na hipotetičkim imperativima.

Kantovo učenje je jedino koje odbacuje heteronomna učenja,on potencira na signularitetu dužnosti.A ta dužnost podrazumjeva poštivanje moralnog zakona ili katagoričkog imperativa.A ta jedna dužnost je poštivanje zakona.

Rols polazi da dva principa na temelju kojih objašnjava pravdu,a to su:

1.      Svaki čovjek koji učestvuje u nekoj instituciji ili praksi ima veze s njenim  funkcioniranjem i ima jednako pravo na najširu slobodu

2.      Sve društvene vrijednosti treba da budu raspoređene jednako,osim ako je nejednaka raspodjela vrijednosti svakome od koristi.

Odnos morala,prava,religije i običaja

Moral i pravo

Pitanje odnosa između morala i prava zauzima značajno mjesto u etičkom učenju.Moral i pravo zavise od karaktera društvenih odnosa,od ekonomskog i svakog drugog odnosa čovjeka u društvu,i drugo nužno je praviti razliku između propisanog prava od prirodnog prava.Propisno pravo ili norma znači pismenu ili pravnu normu,kojom se propisuje,odnosno određuje ponašanje čovjeka u odnosu na druge. Za razliku od njega moralnu normu čovjek sam sebi propisuje koju sprovodi kroz praktično postupanje i djelovanje. Prve utemeljuje država a druge pojedinac. Obije insistiraju na normativnosti ali sasvim suprotnog predznaka,jedna na pravnoj normativnosti,a druga na normativnosti moralnog.To je kriterij na temelju kojeg se pravi suštinska razlika između prava i morala.Nedopustivo je pravnu normu podvesti pod moralnu normu.To se može pokazati primjerom iz svakodnevnog života. Nemoguće je putem pravne norme ljude prinuditi da u svojim komunikacijskim odnosima iskazuju iskrenost i istinuljubivost. Dok prve iskazuju ono što jest;dakle postojeće stanje prema kojem pojedinac mora usklađivati svoje ponašanje i djelovanje,dotle druge ukazuju na ono što treba biti. Predmet ponašanja čovjeka kao pojedinca dolazi do svog izraza npr.u Kantovoj imperativnoj etici,odnodno u učenju o kategoričkom imperativu ,dok predmet prava zajedničkog života pojedinaca,kao pripadnika građanskog društva u državi puno značenje dobija u Hegelovom učenju o pozitivnom zasnivanju moralnosti.

-          Razlika između pisanog prava i morala leži u tome što je za pisano pravo potrebno ponašanje koje odgovara pisanim normama.Njih čovjek mora poštivati jer u protivnom snosi sankcije,a moralne norme treba poštivati.Pisano pravo ima karakter „spoljašnje prirode“.Nasuprot njemu moral ima unutarnji,autonomni karakter.

-          Njegov zakon ne nameće nikakva spoljašnja priroda nego ga postavlja samo moralno razvijena ličnost.

Imamo jednu posebnu varijantu odnosa religije i morala a koja nema veze sa predhodnim,a to je  UTILITARNA TEOLOGIJA.Razvija je Pali.To učenje podržava religiju ako njemu religija donosi interes.

Moral i religija

Moral i religija zajedno sa pravom znače simbol ljudskog postojanja.Oni predstavljaju vjećite probleme misli, bilo da se radi o teleološkom ili ateleoškom,idealističkom ili materijalističkom nazoru.Njihov odnos je i danas predmet mnogih rasprava i dijalog između etičkih i teološki mislilaca ,sa potpuno ograničenim uvidima.Taj odnos postaje aktuelniji zbog krize morala i poremećaja ljestvice vrijednosti,koja je prepoznatljiva u svim segmentima i svim razinama današnjeg čovjeka i društva.To omogućava teološkim misliocima da istupe sa tezom o potrebi vračanja vjeri kao jedinoj predpostavci izlazka iz moralne krize.

U monoteističkom religijama imaju dvije varijante o odnosu morala i religije:

1.      RACIONALNA TEOLOGIJA koja koja smatra da niti je moral ispod njih niti je iznad religije,nego da oni moraju biti u harmoniji.U kršćanstvu takvu ideju zastuba Abilar ,a u Islamu su to Ibn Sinna,Ibn Rušd,Al-Farabi i Alrazi.Prema učenju Stoičara imamo i Tomu Akvinskog koji kaže da je moral podređen religiji te da on nema nikakvog smisla bez religije.Tu istu stavku nalazimo kod Al-Garalija koji kaže da moral mora biti podređen religiji.I jedna i druga teologija.

2.      Druga velika skupina su predstavnici engleskog empirijskog mišljenja 17 i 18 vijeka koji kažu da treba odvojiti moral i religiju,jer religija šteti moralu.Hartman ima rigorozan stav.Religija svojim zapovjedima poništava fenomen moralnosti...

Običaj

Religija i moral predstavljaju određene oblike društvene svIjesti.Međutim običaji predhode tim oblicima pravno političke nadogradnje.Običaj kao i moral temelji se na nepisanim normama.Za običaj se može reći da predstavljaju navikom stvorenu normu u kojoj nema mogučnosti odvajanja pojedinaca od kolektiva.

Običaji se prema pravu i moralu nalaze u historijskom odnosu.Ovo se može preciznije iskazati:običaji predstavljaju predhodnu normu u kojoj su pravo i moral sadržani doduše u nerazvijenom i neizdiferenciranom stanju.To drugim riječima znači da su obićaji pripremili i omogučili teren za pravo i moral.Međutim pojavom države dolazi do prenošenja običajnih i moralnih sadržaja u pravne norme.Zahvaljujući pravnim normama običaji ostaju važiti samo na razini reguliranja porodičnih,rodbinskih odnosa i odnosa između članova raznih udruženja,odnosno članova manjih socijalnih grupacija.

Običaji postaju predmet etičkog i socijalnoempirijskog istraživanja.Etičko mišljenje ne opisuje čovjekovo svakodnevno ponašanje i djelovanje nego samo preporučuje kako „treba“da se ponašamo i djelujemo dok ovo drugo na temelju prikupljenih činjenica.

Postoje različite vrste običaja a neki od njih su:svadbeni običaji,običaji pri rođenju,običaji sahrane i religijski običaji.

Oni se prema vrijednosti mogu podjeliti na dobre i loše. Običaj je dqa se za vrijeme praznika konzumira alkohol.Međutim napiti se ,vrijeđati,nanjeti nekome drugom tjelesne ozljede je nešto loše.Također običaj je da se rođenjem djeteta nosi poklon.Takav običaj je dobar. (Hegel, Kant, Aristotel, Malinovski).

Običaji kao i moral temelji se na nepisanim normama koje nisu sasvim ušle u pravne regule jednog društva.Njih se ipak ljudi pridržavaju do kraja života.Uprkos tome nisu rijetki slučajevi kada običaji mogu biti i pravno sankcionisani.Po Mišljenju Malinovskog funkcija običaja se sastoji u zadovoljavanju potrebe kroz aktivnosti u kojoj ljudska bića komuniciraju radi nekog dobra.

II – GLAVA (Temeljna etička pitanja)

Moralna svijest-savjest

Svijest uopće ili sposobnost za svijesno postupanje i moralna svijest  čine bitne subjektivne komponente moralnosti.Između svijesti i savjesti postoji veza mada se ne mogu identifikovati.Naime čovjek može imati svijest ali ne mora imati savjest.Nema moralnije i veličanstvenije izjave koju čovjek može dati nego kad kaže „Postupat ću u skladu sa svojom savješću“Čovječnost čovjeka se mjeri po tome koliko tu ideju provodi u djelo.Etička mišljenja koja identificiraju  svijest uopće i moralnu svijest-savjest ne pogađaju suštinu problema. Njihova greška leži u tome što zaboravljaju  da čovjek može imati svijest o sebi ili o nečemu drugom ali ne i moralnu svijest-savjest,kojom odgovara pred sobom i pred drugim. Naime čovjek može biti svjestan svojih učinjenih loših djela,ali ne mora osjećati grižnju savjesti.Za ovo se može navesti primjer:Čovjek u samoodbrani može lišiti života drugog čovjeka a da pri tome ne osječa grižnju savjesti.Moralnu svijest može imati samo moralno razvijena ličnost.

Urazmatranju moralne svijesti postoje sljedeći korpusi pristupa:

a.       POSTUPAK REDUKCIJE gdje se moralna svijest svodi na vrhovne kriterije moralnosti npr.Platonov vrhovni kriterij moralnosti ideja doba,Po njemu ideju dobro može da ostvari samo osoba koja ima moralnu savjest,a to su filozofi. Sokrat moralnu svijest reducira na intelekt individue.Ona osoba koja ima svanje,izoštreni intelekt ta osoba posjeduje moralnu svijest.

b.      POSTUPAK DEDUKCIJE – moralna svijest se izvodi iz nečega.Ovaj postupak učenja ima svoje korjene kod Kiničara,a Kiničari su jedna od Sokratovih škola.Vrhovni kriterij moralnosti je kriterij,ataraksije,eutimije to znači da će oni koji posjeduju duševni mir,životni smiraj,posjeduju moralnu svijest.

c.       POSTUPAK INDUKCIJE – za ovo učenje primjer su Kantovo i Fihtovo učenje.Kant je zanemario empirijsku stvarnost i tražio problem moralne svijesti čovjeka kao umnog i moralnog bića.

Mnoštvo međusobno oprećnih o problemu svijesti uopće i moralne svijesti moguće je grupisati u nekoliko krugova:

1.      Prvi krug misaoni javlja se kod Grka i to s pojavom Sokratovog intelektualizma i individualizma, Platonovog etičkog idealizma i Aristotelovog etičkog realizma.

2.      Drugom misaonom krugu priopadaju empirijska učenja engleskih i francuskih etičara 17 i 18 stoljeća,sa mnoštvom varijanti između kojih dominira izražena opreka.

3.      Treći konceptualni krug je idealistički.Njegova historija kao i historija prvog kruga počinje sa mišljenjem starih Grka i traje sve do suvremenih metaetičkih i metaaksioloških teorija.Anaksagor je anticipirao taj krug svojom teoremom,da um rukovodi svijetom,koji kod Platona kao objektivnog idealiste dobija svoj puni izraz.

4.      Četvrtom krugu pripadaju ona mišljenjašto znači i antička i novovjekovna,odnosno moderna,koja u razumjevanju odnose između svijesti uopće i moralne svijesti polaze od ratia (razuma).Taj krug je racionalistički.On se tokom historije etičkog mišljenja iskazivao u raznim varijantama.Jedan od njih pored npr.Spinozinog i stoičkog je i Kantov kritički racionalizam,koji postaje meta oštre kritike Hegela,Šopenhauera,Šelera i drugih njemačkoh mislilaca.

5.      Petom konceptualnom krugu pripada Šelerova emocionalna etika,za koju su emocije apriorne u odnosu na razum,zbog čega se razlikuje od mišljenja koja u ratiu ili razumu vide osnovu moralnog.

6.      Šestom krugu pripadaju etički mislioci koji se mogu podjeliti u dvije grupe:prvu grupu čine oni koji nastoje rehabilitirati Aristotelovu praktičku filozofiju i drugi oni koji žele transformirati Kantovu.

Kant griješi što uspostavlja znak jednakosti između svijesti i savjesti.On je odredio čovjeka ne kao umno nego kao moralno biće.Međutim Fihte čini obrat ne samo u odnosu na predkantovska učenja  nego i u odnosu na Kanta, i to što unosi novi pojam koji predstavlja most između svijesti i savjesti a to je samosvijest.

Samosvjest znači da čovjek bude svjestan  vrijednosti koje posjeduje.Samosvjest može imati samo PERSONA jer je svjesna svojih vrijednosti i vrijednosti drugih ljudi.

Četri grupe koncepata o moralnoj svijesti:^str5

Kant stavlja znak jednakosti između svijesti i savjesti a Fihte između svijesti,samosvjesti i savjesti.

Slobodna volja i sloboda

Pitanje slobodne volje i slobode predstavlja jedo od najkompleksnijih,najapstraktnijih i najkontraverznijih pitanja ne samo tradicionalnog,nego i suvremenog učenja.Nijedno pitanje o čovjeku i njegovom djelovanju nije izazvalo toliko rasprava,dijaloga i kontradiktornih odgovora kao što je to problem slobodne volje i slobode.Priblem slobode nije samo čisto teorijsko,nego i praktično pitanje.Ono se tiče odnosa čovjeka prema drugom čovjeku ili jasnije izraženo slobodna volja predstavlja manefestiranje volje čovjeka prema drugom čovjeku.Po Kantu sloboda ljudskog djelovanja sastoji se u tome što će ono postati pravilo za sve ljude kao moralno umna bića.On predstavlja prvog misllaca koji o slobodnoj volji misli u čistom moralnom smislu.Slobodna volja u etičkom smislu predstavlja moralnu volju,a moralna volja znači moralno ili etičko djelovanje moralno razvijene ličnosti.

Međutim postoji mogučnost da slobodna volja pređe u samovolju.To se javlja kada samovolja negira ili potcjenuje ličnost čovjeka ili njegovu duhovnu supstancu.Samovolja se bitno razlikuje od slobodne volje.Prva zanči slobodu subjekta radnje da može činiti šta god joće,koja ne podrazumjeva nikakvu moralnu odgovornost.Njom se ne poštuje ljudsko dostojanstvo te kao takva nije slobodna volja u etičkom smislu,nego znači njenu negaciju.Zbog toga kažemo da samovolja nijeslobodna volja.Slobodna volja ili moralna volja ne podrazumjeva bilo kakva djelovanja,slobodna volja je slobodna samo ako djelovanje njenog subjekta predstavlja osnovnu ljudskost ili moralnost. Hegel daje takav odgovor kojim se pokazuje da se izvjesnosti apstra,po njemu samovolja predstavlja obmanu.Drugim rijećima po Hegelu bez mišljenja nema volje.Dakle čovjek ima volju samo ako misli.Za razliku od toga Kantova teorija o slobodnoj volji ima apstraktno zamišljenog subjekta čiste moralne svijesti.Ona je antinomična i kreće se u zatvorenom krugu,iz kojeg nikad ne može izaći.Po Kantovom mišljenju volja mora biti saglasna sa moralnim zakonom kategoričkim ili moralnim imperativom.

SLOBODA znači odsustvo bilo kakvog oblika pritiska.Sloboda je ideal nikad nije do kraja dostignuta.Ona ne može da bude parcijalna,ona se bazira na jedinstvu svih aspekata ljudske egzistencije.

Etičari prije Kanta su pojmu slobode prilazili dvostruko:

1.      SPOZNAJNOM SMISLU (egzistencijalnom,životnom)

2.      ETIČKOM SMISLU (moralnom)

U spoznajnom smislu slobodu nalazimo kod predstaičara,Spinoze,te Hegela koji kritikuju ove uvide. Sloboda u etičkom smislu nalazimo kod Sokrata.On razvija indeterminizam slobode.

Kod Kanta imamo tri vrste značenja slobode

1.      SLOBODA KAO INTELIGIBILNA (umna)

2.      SLOBODA KAO AUTONOMIJA

Autonomija kod Kanta je izvor i temelj moralnosti,ona određuje čovjeka kao umno i moralno biće.

3.      SLOBODA KAO SLUČAJNOST

Uslobodnoj volji i slobodi kao slučajnost kritičari Kantovog učenja ističi da to učenje o slobodnoj volji dovodi čovjeka do samovolje.Međutim oni griježe,Kant je razoružao čovjeka mogučnošću da svoju slobodnu volju pretoči u samovolju.Za to postoje dva razloga:

1.      Čovjek kao umno i moralno biće

2.      Univerzalno kategoričkog imperativa tj.moralnog zakona koji stoji iznad slobodne volje

Međutim slobodna volja može preći u samovolju jedino za empirijskog tipa čovjeka koji se odlikuje pozivom svoje djelatnosti.A u tom slučaju imperativ se ne može univerzalizirati.

Hartman razvija teoriju o posebnoj vrsti determinizma tj.slojevitoj defirminaciji,koja se sastoji u tome da čovjek može steći slobodu samo pod predpostavkom spoznaje realnog svijeta,koji stoji izvan i iznad njega. Vrijednosti po sebi su stvari po sebi.

Koncepti slobode i slobodne volje

Uvide mislilaca koji razmatraju slobodu moguće je grupisati u 4 grupe i to:

1.      TELEOLOŠKI DETERMINIZAM

2.      KAUZALNI DETERMINIZAM

3.      SLOJEVITI DETERMINIZAM

4.      INDETERMINIZAM

Klacični i savremeni:

·        Determinističko shvatanje slobode sastoji se u negiranju i osporavanju slobodne volje

Predstavnici teleološkog polaze od teze da univerzalna determinalnost ne ostvara čovjeku prostor u smislu njegovog uticaja na svijet.Predstavnik je Aristotel.On smatra da je smisao teleološkog  determinizma okončan smislom radnje.

·        Kauzalni determinizam predstavlja vezu između uzroka i posljedica (Hartman)

Po učenju teleološkog i kauzalnog determinizma opšta determinacija je neprekidna.

·        Predstavnik indeterminizma je Sartr.Njegov indeterminizam  polazi od apsolutne slobode i slobodne volje,on zazmišlja neodređenu volju i slobodu izbora.Njegova sloboda je doživljajna,zamišljena.

Moralno suđenje

Moralno suđenje je vrhovni kriterij apsolutnog razlikovanja moralnog dobra od moralnog zla,istine od laži,pravde od nepravde.Moralni sud može dati samo moralno razvijena ličnost.

Postoje dva velika učenja o moralnom suđenju:

1.      KONCEPTI UČENJA KOGNITIVNOG ANTIEMPIRIZMA

2.      KONCEPTI UČENJA ANTIKOGNITIVNOG EMPIRIZMA

Učenej koje potenciraju na kognitivnom  antiempirizmu su: Sokrat,  Kiriničari,Stojičari, Spinoza i Kant posebne vrste.

Po Sokratu moralni su može biti istinit samo pod uvjetom posjedovanja znanja,a istinitost suda podrazumjeva znanje o onome kome izričem sud.

Ko glavni predstavnik druge grupacije javlja se Aristotel koji se oštro suprostavlja Sokratovom intelektualizmu.Ona kaže da ne možemo svi biti filozofi,doktori,ali svi možemo biti ljudi.Sljedeći su predstavnici engleskog i francuskog utilitarizma 17 i 18 stoljeća ali više engleskih gdje imamo dvije grupacije:

a. Oni koji ističu unifikaciju iskustva (Hjum,Lok,Smit)

b. Oni koji ističu značaj emocija (Hačeson,Rasel,Šazberi)

Kant pripada prvom korpusu mišljenja koji ističe spoznajnu komponentu.Zato što razlikuje dva svijeta ,empirijski i zamišljeni svijet.

Treča grupacija je etik historiske planetarne odgovornosti koja objedinuje ova dva velika učenja jer inženjeri,političari itd.moraju biti svijesni unaprjed posljedica primjene svog znanja.Jedinstvo odgovornosti i spoznaje uključuje i empiriju i spoznaju.

Moralno dobro

Pojam dobra ima pluralno značenje.Zapravo u svakodnevnom životu može se čiti pojam dobra koji se označava čovjekovo sređeno materijalno stanje njegova statusna pozicija u društvu,dobro zdravlje itd.Takođe kažemo da je neki čovjek dobar jer čini dobra djela.Međutim postoji kardinalna razlika između značenaj i smisla dobra uopće i moralnog dobra.Nasuprot dobru uopće kojim se involvira neka ljudska potreba,ostvarenje interesa,ostvarenje zadovoljstva,sreće ili koristi,stoji moralno dobro koje se postiže ne razmišljanjem ili riječima nego radnjom ili činom.Postići neko dobro npr.materijalno dobro nije isto što ostvariti i moralno dobro.Prvo je vremenski i prostorno ograničeno  a drugo ne poznaje prostorne i vremenske granice.

Glavne grupe koncepata vrijednosti o dobru:

1.      Etička učenja koja pojam dobra,svodeći ga na ideju dobra,zadovoljstvo, sreću, znanje, interes, korist itd. Proglašavaju vrhovnim principom moralnosti predstavljaju etiku dobra ili dobara i oni čine prvu grupu.Buduči da insistiraju na sadržaju dobara ona se označavaju sadržajnom etikom.Njoj pripadaju hedonizam,eudaimonizam, utilitarizam,naturalizam itd.Predstavnici ove etike nastojali su odrediti ovaj pojam, a tu spadaju: Sokrat, Platon, Aristotel,a tu je i novovjekovni egoistički naturdizam kod Spinoze i Hobsa.

Sokat identificira dobro sa znanjem.On u dobru vidi najviši cilj i svrhu života.

Platon insistira na jedinstvu istine,ljepote i mjere gdje je dobro vrhovna ideja

Aristotel dobro reducira na vrlinu.On u dobru vidi krajnji cilj za koji se opredjeljujemo i to uvijek zbog njega samog.

2.      Drugoj grupi pripadaju ona mišljenja čiji predstavnici dobro utemeljuju na spoznaji prirodnih zakonitosti i uspostavljanju harmonije života u skladu sa prirodom.Njihovi najreprezentativniji predstavnici su stoičari i Spinoza.

3.      Treča grupa potencira na vrijednosti gdje se između vrijednosti i moralnosti uspostavlja znak identiteta.Na tome su potencirali Šeler i Hartman.Po njima moralno dobro se određuje prije moralnog zakona.

4.      Četvrtoj grupi učenja pripadaju Kant-Fihteovi uvidi.Osnova ovog učenja je da moralni principi predstavljaju  bazu moralnog dobra.Kant odbacuje sva učenaj o dobru ili etiku dobara.Njegov etički formalizam ne priznaje sadržaj i cilj moralne radnje.Kant smatra da moralno dobro činim zato što ga moram činiti iz dužnosti prema moralnom zakonu.

Kant razmjeva dobro u dvostrukom smislu:

1.      U SPOLJAŠNJEM SMISU ili prema legahtetu i prema radnji,dobar je onaj čije su maksime univerzabilne

2.      U UNUTARNJEM SMISLU ili principu moralnosti,dobar je onaj čiji je osnovni princip da postupa po maksimama koje su univerzabilne.

Moralno zlo

Moralno zlo nema čvrste definicije.Međutim odredba moralnog zla je: Moralno zlo predstavlja svjesno uništavanje biološke,materijalne i duhovne supstancije čovjeka, grupa ili naroda od strane čovjeka,grupa ili naroda. Takođe pod moralnim zlom se podrazumjeva gaženje ili poništavanje ljudskosti,ljudskog dostojanstva.Kao što u mnogim pitanjima u etici postoji mnoštvo oprečnih uvida tako ima i omoralnom zlu.Ta opreka na prvom mjestu izlazi na površinu  s obzirom na pitanje „da li je moralno zlo stvar ljudske prirode,da li je uređeno i da li se kroz historiju javlja“?Postoji nekoliko stajališta o tome.Kao što se moralno dobro po mišljenju Sokrata i Platona stiče tako i moralno zlo nije stvar urođenosti ljudske prirode.Međutim naspram ovih stajališta Šopenhauer je energičan u tvrdnji da je moralno zlo urođeno čovjeku i da je ono stvar nepromjenjive prirode.Ona za to navodi primjer zmije koja ima urođenu prirodu da ima otrov u zubima.Najveća slabost Sokratovog učenja jeste u tome što je uspostavio znak jednakosti  između znanja i moralnog zla i neznanja i moralnog dobra.Naime iz neznanja se ne čini moralno zlo,nego nesvjesna greška.Sokrat nije pravio razliku između moralnog zla i nesvjesne greške

Postoji velika razlika između moralnog dobra,moralnog zla i svjesne greške i nesvjesne greške.Za moralno dobro nije potrebno znanje,međutim za moralno zlo je potrebna intelektualna izraženost.Nesvjesna greška nema za osnovu znanje ali ona nije temelj moralnog zla.Svjesna greška ima za temelj znanje i intelektualnu izraženost.Nesvjesna greška se ne temelji na spoznaji dok svjesna temelji.Međutim svjesna greška nije isto što i moralno zlo jer sa njom ne gazi ljudsko dostojanstvo.

Vrlina i sreća

Najstariji pojmovi u historiji etičkog mišljenja kada su moralni stavovi iskazivani u obliku sentensi su vrlina i sreća.Oni su čak stariji od samog sistematskog razmatranja moralnog.Međutim potrebno je razlikovati EUDAIMNIJU OD ERETE.Nažalost ta razlika nije pravljenja sve do pojave Kanta.Međutim nužno je praviti razliku između vrline i sreće jer npr.čovjek može biti hrabar,iskren,mudar ali da nije sretan.Glavna greška antičkoh mislilaca je (ali ne svih npr Aristotela) je u tome što su izjednačili  vrlinu i sreću.Najizraženija formula izjednačavanja sreće i vrline je prisutna kod Sokrata, Platona, Epikura i Stoičara.

Za Sokrata sinonim vrline je znanje.To je totalna greška jer npr.ja imam znanje ali nisam pravedan ili mudar.

Kod Platona a posebno Sokratovskog Platona a to je prva faza njegovog učenja,on izjednačije vrlinu i intelekt.

Uz predpostavku da se apstrahiraju pojedinačne razlike antičkih mislilaca o vrlinama u Antičkom mišljenu dominiraju četri vrste vrlina:

1.      HRABROST

2.      MUDROST

3.      PRAVEDNOST

4.      UMJERENOST

Novovjekovno učenje omogučije transformaciju mišljenja antičkih mislilaca pa uglavnom ističi EFIKASNOST DJELOVANJA I PRILAGOĐAVANJE ČOVJEKA OKOLINI kod Spinoze.

Najsistematičnije učenje u antičkom mišljenju  o vrlinama nalazimo kod Aristotela.On to izlaže u djelu“Nikomahova etika“

On razlikuje dvije vrste vrlina:

1.      DIANOETIČKE

2.      MORALNO ETIČKE

Dianoetičke vrline su stvar učenja a ne čovjekove prirode.Baza za njih je vaspitanje.Aristotel je vidio da je to učenje šturo pa je dodao i vješbanje tih vrlina.

MESOTES

Aristotel pod mesotesom podrazumjeva sredinu između dva potpuna i apsolutna ekstrema.Npr.hrabrost za Aristotela predstavlja mesotes između dva proroka premalog i prevelikog.Hrabrost je mesotes između hvalisavaca i plašljivaca.

 

II Parcijala I – GLAVA (Značajni pravci etike)

Etika u Grčkoj filozofiji

Misao starih Grka predstavlja domište ne samo za dalji tok mišljenja u kojem savremeni mislioci raznih smjerova i orijentacija nalaze misaonu isnpiracijuum nego i za znanosti raznih profila.

Naime, savremena etička misao respektira uvide do kojih su došli starogrčki mislioci i to počev od antropološkog razdoblja, a posebno od Sokrata kao učitelja morala pa sve do Aristotela i njegovog uvođenja pojam etike.

Antropološko razdoblje grčkog mišljenja se može smatrati alfom i omegom svih teorija koje izvor i temelj morala vide u čovjeku.

Mjegova suština se najbolje može vidjeti u Protagorinoj ideji: „Čovjek je mjerilo svih stvari onih koje jesu i onih koje nisu“.

Kada govorimo o pitanju etičkog u grčkom mišljenju (5. st. pne.), moramo imati na umu dvije faze:

1. PREDFILOZOFSKU

2. FILOZOFSKU

Etika antropološkog razdoblja - Sofističko učenje

Riječ „sofist“ označavalo je učenog čovjeka, midraca ili učitelja mudrosti i govorništva. Ona je također bila sinonim za učitelja nauka i političke vještine.

Ovo učenje je prisutno kod Protegore, Gorgije, Prodika, Trazmaha i Kalika. U njihovom učenju središnji je problem čovjek, njegovo opažanje i mišljenje, volja i htjenje, odnosno njegov život u cjelini. To najavljuje Protagora koji definiše čovjeka kao mjeru svih stvari, što predstavlja suštinu sofističkog nazora.

Međutim kod predstavnika sofističkog učenja postoje razlike. One su prepoznatljive između Protagore i ostalih sofista. Naime, dok su ostali sofisti gajili defetizam (malodušnost, sumnja u uspjeh) dotle se Protagora energično zalagao protiv njega. Uprkos toj razlici, postoji zajednička crta za sve njih a ona leži u tome što su prirodu smatrali perifernim pitanjem. Bitne karaktreistike sofističkog učenja su:

1. GNOSEOLOŠLI SKEPTICIZAM

2. SOLIPSIZAM

3. GNOSEOLOŠKI NIHILIZAM

Između njihovih predstavnika postoje razlike npr. Protagore i Gorgije. Naime Protagora razvija koncept gnoseološkog i etičkog relativizma (svako je biće relativno tj. ne postoji po sebi, ono postoji samo u odnosu prema svijesti), a Gorgija razvija koncept gnoseološkog i etičkog nihilizma i skepticizma (biće postoji po sebi bez svijesti, neznanje je uzdignuto na nivo principa a mudrost leži u skepticizmu).

Za najoštrijeg kritičara sofističkog učenja predstavlja Platon koji svoju kritiku izlaže u spisu „Sofist“. U njemu kreće i pitanje ideja. On svojom idejom dobra o kojoj raspravlja i u „Filebu“, koja je vječna, apsolutna i nepromnjenjiva, odbacuje sofistički relativizam, solipsizam, gnoseološki skepticizam i nihilizam. Suštinu Platonove kritike sofističkog učenja moguće je promatrati na primjeru dva problema.

Prvi se odnosi na pitanje ujedinjavanja suprotnosti, a drugi na pitanje istinitosti. Sofistička prazna, lažna dijalektika nije ujedinjavala suprotnost, npr. ono što je za mene malo za tebe je veliko ili obrnuto, pa stoga nije uspjelo doći do jedinstva.

Druga kritička primjedba se odnosila na sofistički stav: sve je istinito, ništa nije lažno, ono što ne postoji mi to ne znamo i ne osjećamo ga.

Po Platonu ovo stajalište poništava razliku između istinitog i lažnog. Drugi kritičar sofističkog učenja je Aristotel. Svojim empirijskim učenjem moralnosti prigovara sofistima što su sebe smatrali učiteljima državničke vještine. Hegel smatra da su sofisti pupoljak moralnosti ali pošto je on protiv moralnosti kao moralnosti, on ih kritikuje.

Sokratova intelektualistička etika – Učenje sokratovaca

Sokrat je ne samo znameniti etički mislilac, nego je i otac morala. Ono što treba imati na umu jeste da sa Sokratom počinje samostalno izgrađivanje etike kao nauke o praktičkom ponašanju utemeljenom na razumu i na spoznaji čovjekovog života. Njegovo učenje predstavlja razumsku etiku. Njegovo učenje bubući da polazi od svijesti ili subjektivnosti, predstavlja učenje o individui i njenom životu. Drugim riječima ono se kao i učenje Protagore i ostalih sofista može označiti individualističkom etikom.

Središjna misao takvog učenja jeste nemogućnost moralnosti bez spoznaje, spoznaja je temelj morala tj. po znanju se mjeri koliko je čovjek moralan. Međutim to mišljenje je pogrešno. Sokrat je svoje uvide o problemu etičkog započeo ironičnom izjavom koja glasi: „Znam da ništa ne znam“. Najoštriju kritiku utemeljitelja teorije o moralu iznosi Niče svojim etičkim imoralizmom i nihilizmom.

Sokrat vrši utjecaj na svoje učenike. Oni formiraju svoje škole i to:

1. MEGARSKU – osnivač je Euklid, Stiplon

2. KIRENIČKU – osnivač je Aristip

3. KINIČKU – osnivač je Antisten

- Predstavnici megarske škole su najapstraktnije odredili pojam dobra, ono predstavlja princip njihovog učenja.

- Kirenaičari razvijaju koncept o zadovoljstvu, užitku. Aristip utemeljuje ovu školu, a vrhovno načelo zadovoljstvo za njega predstavlja cilj etičkog života, sve ljudske radnje trebaju biti usmjerene ka postizanju bezobzirnog zadovoljstva i užitka. Aristip se interesira samo za trenutno zadovoljstvu, ono se može osjetiti samo u sadašnjosti pa je stoga vrijedno i poželjno.

- Najbliži Sokratoovom učenju je Anisten. On prihvata Sokratovo intelektualističko ili racionalističko shvatanje vrline, s tom razlikom što odlučnije inzistira na njenoj praktičnoj strani. Kiničari razvijaju koncept o sreći (eudemonija). Glavna maksima Aristenovog učenja glasi: „Najbolje je što manje trebati jer samo to obezbjeđuje sreću i zadovoljstvo“. Ono energično ustaje protiv potreba i strasti koje čovjeka sputavaju u ličnoj autonomiji, spoljašnja dobra, kuća, novac, odjelo itd. Su prolazna jer bogatstvo i siromaštvo nije u posjedovanju kuće i ostalog, odnosno u odsustvu toga nego se jedno i drugo nalazi u duši. Kiničari upozoravaju da čovjek može biti materijalno bogat, a da posjeduje siromašnu dušu. Zbog toga se ovo učenje može nazvati etikom minimuma.

Platonova metafizička i Aristotelova empirijska etika

Platonov etički idealizam

Platonova metafizička ili spekulativna etika problem moralnosti postavlja, razumjeva i objašnjava sa stajališta uma ili bolje reći izvan empirijske, iskustvene stvarnosti. Zajedno sa njim tom pravcu, metafizičkom, pripadaju i Stojičari i Spinoza. Platonovo učenje metafizičko ima i sinonime realističko i objektivni idealizam. Platonov objektivni idealizam znači da je ideja objektivna jer je vječna. Temeljno načelo je ideja jer je objektivna, apsolutna, vječna i nužna.

Platon doživljava kroz svoj razvoj 4 faze:

1. Prvo razdoblje koje označavamo „mladim Platonom“ tj. Platon pod utjecajem Sokratovog učenja.

2. Drugo je „prolazno razdoblje“ u kojem se Platonova misao koška sa prvim razdobljem

3. Treće učenje je za etiku najvažnije to je razdoblje „zrelog Platona“ u kome on odbacuje sva predhodna učenja i razvija svoj etički sistem.

4. Četvra faza je „stari konzervativni“ Platon gdje dijalektika stoji, a to znači da je uređenje polisa po principu kastinske države. Dijalektika stoji jer se više ne razvija ideja niti se identifikuje sa istinom, ljepotom i prirodom.

Platonov etički idealizam je apsolutan. U njemu je zlo potpuna negacija dobra. Dobro je usmjereno na vrijednost, odnosno na transcedentno trebanje, a ne na empirijsku stvarnost. Platonova metafizička ili spekulativna etika problem moralnosti postavlja, razumjeva i objašnjava sa stajališta uma ili bolje reći izvan empirijske iskustvene stvarnosti.

Takav nazor neposredno proizilazi iz Platonovog idealističkog konstruiranja svijeta, a učenje moralnosti s obzirom na svoj vrhovni princip tj. princip dobra pripada sadržajnoj etici ili etici dobra ili dobara, jer insistira na sadržaju moralnog. Budući da ideju dobra smatra svrhom, a sve ostale ideje sredstvom Platonove etičke teorije predstavlja teleološku metafiziku i etiku dobra.

Aristotelovo empirijsko učenje

Dok je Platon edificirao metafizičku ili racionalističku etiku dotle njegov učenik i oštar kritičar Aristotel razvija empirijsko učenje o moralnom. Ono je izloženo u „Nikomalovoj etici“ dijelu koje pripada realističkom periodu Aristotelovog rada. U njemu je izgrađeno empirijsko učenje o ljudskom životu i djelovanju.

Aristotel je rekao: „Drag mi je Platon, ali mi je draža istina“. Za njega najviši kriterij moralnosti je sreća kojoj svaki čovjek traži i zbog toga se njegovo učenje naziva eudaimonistička etika. Aristotel sreću smatra krajnjim ciljem života. Zbog toga njegovo učenje predstavlja teleološku etiku. Bitne osobine njegovog su realizam, empirizam i imanentizam. Kod Aristotela racio stoji u osobinama realizmu i imanentizmu.

Aristotel insistira na tezi da za kao moralno kao moralno nije neophodno samo znanje ili spoznaja, nego i ljudsko ponašanje koje se rukovodi određenim praktičkim principima. Razlika između Platona i Aristotela jeste u tome što kod Aristotel nije riječ o dobru po sebi na čenu insistira Platon, nego o ljudskom dobru, ono je za ljudski život i ljudsko djelovanje posljednji i krajnji cilj.

Aristotel razmatra tri shvaćanja zadovoljstva:

1. Po kome zadovoljstvo nikada nije dobro čime se opire Platonovom mišljenju.

2. Po kojem su neka zadovoljstva dobra ali da je većina njih loša.

3. Koje smatra da je zadovoljstvo dobro, ali da nije najbolje.

Stoička i Epikurova etika i skeptičari

Stoičko metafizičko učenje

Stoičko etičko učenje predstavlja metafizičku, spekulativnu ili racionalističku. S obzirom na ovo, stoičari moralno smatraju sadržajem i krajnjom svrhom ili ciljem života. Zbog toga njihovo učenje predstavlja sadržajnu ili teleološku etiku ili etiku dobra.

Na pitanje u čemu se sastoji cilj života, Zenon osnivač stoičke teorije moralnosti odgovara: „Život u skladu sa razumom“., a jedan od njegovih najznačajnijih nasljednika Hrizip preoblikuje ovu Zenonovu misao formulom:“Život u skladu sa prirodom“.

Vrlina i sreća zauzimaju središnje mjesto u stoičkom učenju. Između njih vlada harmonija. On vrlinu shvaća racionalnim ovladavanjem emocijama i strastima tj. život vođen umom i zato vrlina predstavlja najviše dobro. Oni smatraju da se sreća sasoji u samoj vrlini.

Oni identificiraju vrlinu i sreću, čovjek je sretan ako posjeduje vrlinu. Neki njeni mislioci potenciraju da se vrline mogu učiti, to su Zenon, Hrizip, Kant i Posejdonije.

Najčešće se susreću dvije podjele vrlina:

1. DIADNA – teorijska, praktična

2. TRIJADNA – logičke, fizičke, etičke

U njihovim učenjima dominiraju sljedeće vrline:

MUDROST, HRABROST, PRAVEDNOST, SUZDRŽANOST

Epikurova etika

Epikurovo etičko učenje je empirijskog karaktera. Njegovo učenje se obraća individui. Zbog toga ga nazivamo individualističkom etikom. Prema tom učenju ali sretnog života je tjelesno zdravlje i ataraksija ili duševni mir. Da bi čovjek postigao ataraksiju potrebno je da bude potpuno oslobođen religioznog straha. Osnovno načelo Epikurovog učenja je zadovoljstvo. Ono za Epikura znači apsolutni kriterij dobroga ili krajnji cilj čovjekovog života.

Njegova teorija se bitno razlikuje od kirenaičkog učenja. Razlika  se sastoji u tome što kirenaičari smatraju da se suština zadovoljstva sastoji u trenutnom uživanju a Epikur inzistira na tajnom ili doživotnom zadovoljstvu. Druga razlika iskazuje se u tome što Epikur razlikuje tjelesne od duhovnih zadovoljstava. Treća razlika je u tome što kirenaičari smatraju da je tjelesna patnja gora od duševne patnje a Epikur misli suprotno s obrazloženjem da tijelo pati samo od sadašnjeg zla, dok duša može patiti i od podsjećanja na prošlo zlo kao i od očekivanja ili od straha od budućeg zla.

Kardinalne vrline su:

1. UVIĐAVNOST – izvor svih ostalih vrlina

2. SAMOSAVLADAVANJE – ugodan život nastaje kada se slijedi glas istine

3. HRABROST

4. PRAVEDNOST – donosi najveću mjeru zadovoljstva

Skeptičko učenje o moralnom

Primarna suština ovog učenja sastoji se u tome što polazi od teze da se najviše dobro ne može saznati.  Zbog toga svi njeni predstavnici odlično ustaju protiv stiočkog shvatanja o najvišem dobru koje se postiže samo zahvaljujući ispravnom i savršenom razumu. Čak šta više svi njegovi predstavnici odbacuju sva etička učenja koja polaze od najvišeg dobra tj. vrhovnog principa ili kriterija. Najogorčeniji protivnik takvih etičkih stajališta je Sektus Empirikus.

Primarna suština skeptičkog nazora moralnosti sažima se u suzdržavanju izricanja sudova o saznavanju svijeta i o pitanjima čovjekovog praktičkog života, treba se teorijski uzdržavati od izricanja sudova.Ovaj nazor na svijet i praktički život utemeljuje Piron. On razvija apsolutni skepticizam. Za skeptičare stvari u svijetu nepristupačne su saznanju zbog čega se moramo suzdržavati da o njima donosimo sudove jer u sudu ništa nije istinito.

Skeptičar neće reći: „ovo je tako“ nego „to mi se čini tako“ ili neće izreći sud „ovo je dobro“ nego „čini mi se da je ovo dobro“. Skeptičari potenciraju na mudrosti ali praktičkoj mudrosti koja je drugačija u odnosu na istu kod stoičara i Epikura. Mudrost kod Stoičara je daleko od stvarnosti, a kod skeptičara je prisutna u stvarnosti. Kod njih nema apsolutnog zla niti dobra.

II – GLAVA (Racionalistička i empiristička etika)

Racionalistička etika

Pod racionalističkom etikom podrazumjevamo onu etiku koja problem moralnog razumjeva ili objašnjava sa stajališta razuma, uma ili mišljenja. Isticanje apsolutnog značaja razuma ili uma prati gotovo cijelu historiju razvitka etičkog mišljenja. Ono je prisutno još kod Sokrata, Platona i Soičara.

U 17. stoljeću racionalističko učenje o moralnom razvija Spinoza. On svoje učenje temelji na stoičkom učenju i židovskoj misli. Spinozina teorija predstavlja apsolutni etički racionalizam. Međutim njegovo učenje se razlikuje od kanta:

1. Ona se iskazuje u tome što Spinoza polaže apsolutnu nadu u razum, pa zbog toga njegovo učenje predstavlja apsolutni etički racionalizam o čemu svjedoče njegove kritike čistog i praktičkog uma i rasudne moći.

2. Druga razlika je što Spinozino učenje o moralnom pripada sadržajnoj ili teleološkoj etici.

Pojmovima vrline i dobra Spinoza posvećuje izuzetnu pažnju. Vrlina leži u čovjekovoj suštini koja se iskazuje u moći ili sposobnosti čovjeka da se održi. Da bi u tome uspio čovjek mora djelovat onako kako odgovara zakonima čovjekove prirode. Dok dobro shvaća kao sve ono što čovjekovom održanju i njegovom djelovanju pomaže i što uvećava čovjekove djelatnosti. Suprotno od toga je zlo, sve ono što nanosi štetu čovjekovom djelovanju i što umanjuje njegovu moć. Ovo pokazuje da je Spinozino učenje individualističko, utilitarističko i naturalističko.Dok se suština sreće po spinozi sastoji u stalnom usavršavanju razuma.

Spinonza raspravlja i o afektima: što čovjek manje poznaje uzroke svojih afekata to više je njima podložniji i obrnuto ili još decidnije, čovjek je moralniji onoliko koliko uspjeva da vlada i upravlja strastima i afektima.

Spinoza vrši podjelu afekata:

1. TEŽNJA ILI POŽUDA – najvažniji jer predstavlja temelj egzistencije i izražava nagon za samoodržanjem.

2. RADOST – uvećanje moći mišljenja duha i moći njegovog djelovanja ukoliko bude jačala ljubav premaintelektu utoliko će biti izraženija moć čovjekovog djelovanja.

3. ŽALOST – ograničavanje moći mišljenja duha i moći njegovog djelovanja.

Spinoza preuzima neke stavke i od Dekarta ali tu su razlike:

- Dekart nastoji da ljude nauči kako da misle, a Spinoza kako da žive.

- Dekart uspostavlja rascjep između razuma i volje a Spinoza to osporava.

- Dekart nema etičkog ideala, a Spinozino učenje se zapravo na njemu temelji.

Empiristička etika

Empiristička etika se javlja nakon racionalističkog nazora. Onaj pravac etičkog mišljenja koji suštinu moralnog traži i prepoznaje učulnom iskustvu, odnosno u empiriji označavamo empirističkom etikom. Fundamentalna karakteristika ovog etičkog nazora sastoji se u polazištu: „ništa ne postoji u razumu što prije ne bi bilo u čulima“. Empiristički nazori o moralnom fenomenu se javljaju kod engleskih mislilaca i to prije svega u učenjima Hobsa, Loka i Hjuma.

HOBS se smatra među prvim koji problem moralnog postavlja na sasvim novim osnovama u odnosu na cijelu klasičnu etiku. Svoje etičko stajalište temelji na empirizmu, naturalizmu, racionalizmu, egoizmu, utilitarizmu i političkom hedonizmu. Zbog političkog hedonizma se Hobs razlikuje od Epikura jer se on zalaže za nepolitički hedonizam. Epikur se ne zanima za političku organizaciju društva zato jer se zanima za formiranje kosmopolitske ljudske zajednice. Po njemu politički hedonizam je prolazna stvar. Međutim Hobs je anticipator ideje da je politika vještina upravljanja ljudima i on to iznosi u djelu „Levijatan“. On razvija politički hedonizam.

U Hobsovoj teoriji figuriraju dva primarna pitanja na temelju kojih se ona naziva naturalistička a to su:

1. PRIRODNI ZAKON ILI MORALNI

2. PRIRODNO PRAVILO ILI STANJE

Hobs raspravlja i o pozitivnom zakonu u trostrukom smislu:

a) BOŽANSKI

b) GRAĐANSKI

c) ZAKON JAVNOG MIŠLJENJA

Bitna karakteristika prirodnog stanja je potpuna izoliranost jedinke od drugih jedinki, što na koncu ima za posljedicu rat svih protiv svih. Svako ima pravo da čini što god hoće. Nasuprot takvom stanju razvija se prirodni ili moralni zakon. On znači zapovjest uma, prirodni zakon predstavlja opće pravilo koje se otkriva pomoću razuma.

Najradikalniju kritiku Hobsovog učenja razvijaju Butler i Clark. Suprotno Hobsovom stavu da ljudi čine drugima dobro jer nema drugog puta da zadovoljimo ne samo svoje nego i potrebe drugih, Batler misli da često puta želimo nekom dobro ali mu ne možemo lično učiniti iz različitih razloga.

LOK je jedan od najvažnijih engleskih etičkih mislioca. U njegovoj teoriji dolazi do izražaja teza po kojoj sve proizilazi iz iskustva, mada ne potiče ni ulogu razuma. Važna osobina njegovog učenja leži u tome što naglašava da sve ono što se kod čovjeka pokazuje valjanim, pamet, pravičnost i čovjekoljubivost dato je vaspitanjem.

Po njemu postoje 3 vrste zakona:

1) BOŽANSKI

2) GRAĐANSKI

3) ZAKON JAVNOG MIŠLJENJA

HJUM u svoju teoriju vrstava i emocije i strasti. Po njegovom mišljenju strasti mogu biti jače od emocija. Neđutim pored jakih postoje i tihe strasti kojima pripadaju osjećanja ljepote i ružnoće dok u jake strasti spadaju ljubav i mržnja, radost i žalost.

Hjum strasti dijeli i na:

1. NEPOSREDNE – sve strasti koje nastaju neposredno od dobra ili zla, od bola ili zadovoljstva.

2. POSREDNE – one koje nastaju iz istih principa ali uz dejstvo drugih kvaliteta.

Neposredne strasti su: ŽUDNJA, GNUŠANJE, ŽALOST, RADOST, NADA, OČAJANJE.

Posredne strasti su: GORDOST, SMJERNOST, ČASTOLJUBLJE, LJUBAV, MRŽNJA, ZAVIST, ZLOBA, SAMILOST, BLAGODANOST.

III – GLAVA (Hedonističko-utilitaristička etika u francuskoj i engleskoj filozofiji)

Helvetiusova i Holbahova etika

Oni su pokušali pomiriti klasično učenje eudeumonizma sa novovjekovnim utilitarizmom. Kod njih je sreća isto što i zadovoljstvo. Razlika između Holbaha i Helvetiusa i Stoičara je što oni puko reduciraju društvene zakonitosti na prirodne zakone. Stojičari se ne zanimaju za društvene zakone jer se ne zalažu za državu.

IV – GLAVA (etika u njemačkoj klasičnoj filozofiji)

Kantova etika

Kant je utemeljivač klasičnog njemačkog idealističkog učenja o moralnom. On je prvi shvatio čovjeka voljnostvaralačkim i umnim bićem, bićem koje slijedi glas moralnog zakona. Kantova etika za razliku od predhodnih etičkih nazora predstavlja autonomnu etiku jer suštinu temelj i izvor  moralnosti vidi u slobodi. Ona polazi od razuma ili uma, pa s obzirom na to predstavlja racionalističku ili umsku etiku u kojoj je razum aprioran. On u svojoj formalističkoj etici postavlja kategorički imperativ ili moralni zakon.

Bitne odlike Kantovog učenja su:

1. KRITIČKI RACIONALIZAM – čovjek je umno biće koje djeluje prema predstavi zakona tj. principa volje (dualizam dlobode i nužnosti)

2. SUBJEKTIVNI – sve moralne vrijednosti su subjektivne, odnosno sve naše moralne radnje su određene moralnim zakonom koji je u nama, a ne izvan nas.

3. FORMALIZAM I RIGORIZAM – moralni zakon je formalan. On propisuje formu djelovanja tj. njime se zahtjeva samo forma maksime. Dok se pod rigorizmom podrazumjeva strogo držanje kategoričkog imperativa.

4. ARIORIZAM I APSOLUTIZAM ILI UNIVERZALIZAM – kategorički imperativ je bezuvjetan i neovisan od bilo čega i stoji ispred svega. On je univerzalan, nadilazi hirove vremena i prostora.

5. DEONTOLOGIZAM – dužnost predstavlja nužnost nekog djelovanja iz poštovanja prema moralnom zakonu.

Kant razlikuje dvije vrste dužnosti:

a) KATEGORIČKE – apsolutne su i nisu ničim uvjetovane: „trebaš govoriti istinu“. One se moraju poštovati. Odnose se na moralno biće.

b) HIPOTETIČKE – odnose se na empirijskog čovjeka. One govore šta moramo i šta ne smijemo činiti da bismo postigli ili izbjegli neki cilj: „ako želiš izbjeći zatvor onda ne smiješ ubiti“.

6. AUTONOMNOST I IMPERATIVNOST – središte Kantovog etičkog sistema čini pojam slobode. Ona znači autonomiju. On pravi oštru razliku između heteronomije i autonomije volje. Heteronomija volje čini izvor svih nepravih principa moralnosti. To omogućava hipotetički imperativ koji glasi: „treba da činim nešto zbog toga što hoću nešto drugo“- Naspram toga imperativa moralni imperativ kojeg postavlja autonomija volje kaže: „treba da radim ovako ili onako pa i ne htio ništa“. Autonomija volje moguća je samo kod čovjeka koji slijedi glas čistog praktičkog uma, kategoričkog imperativa.

Kant svoj rtički sistem temelji na pojmu slobode a iz njega proizilaze svi ostali pojmovi:

a) Moralni zakon ili kategorički imperativ - na temelju čega es čovjek ponaša

b) Maksima – pravilo radnje subjekta

c) Dužnost – proizilazi iz same prirode moralnog zakona

Slobodu kant razmatra u trostrukom smislu:

1. SLOBODA KAO AUTONOMIJA

2. SLOBODA KAO INTERIGIBILNA SUŠTINA

3. SLOBODA KAO SLUČAJ

- U prvom smislu slobode kao autonomija predstavlja misaonu stvar odnosno nešto što nije dato iskustvom. Ona se nalazi u našem mišljenju, a ispunjava se paktički glasom kategoričkog imperativa.

- Drugi smisao slobode je u umnom biću i moralnom, zakon uma koji je dat sam po sebi.

- Treći oblik je čista samovolja, međutim Kant je razoružao mogućnosti da vsoju slobodnu volju pretoči u samovolju. Za to postoje dva razloga:

a) ČOVJEK KAO UMNO I MORALNO BIĆE

b) MORALNI ZAKON STOJI IZNAD SLOBODNE VOLJE

Imperativima se označavaju formalne zapovjedi uma. Postoje dvije vrste:

1. KATEGORIČKI IMPERATIV

2. HIPOTETIČKI IMPERATIV

Pod kategoričkim imperativom Kant podrazumjeva princip ponašanja koji se primjenjuje na osobe kao slobodna i racionalna bića. Ovaj imperativ bezuvjetno zapovjeda i radi se o zapovjedi uma po kojoj je neko djelovanje samo za sebe objektivno nužno, bez obzira na neku drugu namjeru ili svrhu. Ono je dobro po sebi a ne po onome što se njime proizvodi. Bitna obilježja kategoričkog imperativa su: nužnost, bezuvjetnost, apriornost, apsolutnost ili univerzalnost. Osnovu kategoričkog imperativa čini sloboda. I kategorički imperativ je moguć jedino u pretpostavki ideje slobode. A kako je moguća ta ideja nemože spoznati nikakav ljudski um. Formula kategoričkog imperativa glasi: „postupaj tako da maksima tvojih postupaka uvijek može biti princip općeg zakonodavstva“.

Suprotno kategoričkom imperativu, imperativi koji ne zapovjedaju moralno nazivaju se hipotetičkim imperativom. Oni predstavljaju nužnost mogućeg djelovanja kao sredstva pomoću koga se dolazi do nečeg drugoga, što se hoće htjeti ili što je moguće htjeti. Njihova formulacija glasi: „morate raditi tako i tako ako želite da postignete takav i takav cilj“.

Razlika između kategoričkog i hipotetičkog je:

1. Dok hipotetički ima za cilj blaženstvo, kategorički ima za cilj da budemo dostojni sreće.

2. Dok hipotetički savjetuju šta treba da činimo ukoliko hoćemo biti sretni, kategorički zapovjeda kako treba da se ponašamo da budemo dostojni blaženstva.

3. Hipotetički se temelji na empirijskim načelima, kategorički na slobodi razumskog bića koja je temelj imperativa.

Sljedeći pojam Kantovog etičkog sistema je pojam maksime. Maksima ima značenje praktičkog pravila. Ova pravila mogu biti:

a) SUBJEKTIVNA – u slučaju kada subjekt smatra uvjet neke svoje radnje važećim samo za svoju volju.

b) OBJEKTIVNA – u slučaju ako se taj uvjet spoznaje kao općevažeći za volju svakog umgog bića.

Ako je oslobođena sadržajnih motiva tj. ako je čista ona je u saglasnosti sa moralnim ili kategoričkim imperativom. Oni koji kritikuju Kanta su: HEGEL, ŠOPENHAUER, ŠELER I HARTMAN.

Razlika Kant i Apel?

1. Kantova koncepcija pred sobom ima zamišljenog čovjeka, kod Apelova teorija ima konkretne ljude koji međusobno komuniciraju.

2. Apel preispituje nemogućnost uspostavljanja ljudske zajednice na moralno etičkim principima.

3. Apel ima pred sobom raznolikost ljudi a to Kanta ne interesira.

Sličnost?

Oba potenciraju na etičko moralnim principima.

Fihteova etika

Drugi značajniji predstavnik njemačkog idealističkog nazora o moralnom je Fihte. Kao i Kantovo tako i njegovo mišljenje je racionalističko i subjektivističko. Razlika između njih su:

1. Fihte odbija priznati univerzalističko značenje kategoričkog imperativa. Za takav postupak Fihte iznosi argument: svaki čovjek ima poseban ili specifičan poziv, odnosno svoje specifične zadatke u životu. Ovim nastoji pokazati da principi moralnog djelovanja ne moraju biti univerzalni.

2. Fihte ne priznaje stvari po sebi: ideja Boga, besmrtnost duše i ideja slobode.

3. Sloboda je za Fihtea apsolutni početak i krajnja svrha cijelog našeg života i djelovanja. Ona je i polazište i ishodište. Dok za kanta ona jeste polazište ali ne i ishodište. To je kategorički imperativ.

Fihte nadopunjuje Kantovo izjednačavanje svijesti i savjesti sa samosvijesti. Samosvijest predstavlja most između svijesti i savjesti. Ona znači ustvari da čovjek bude svjestan vrijednosti koje posjeduje samo je može imati moralno razvijena ličnost.

Hegelova etika

Ono što Hegel hoće da postigne svojom kritikom moralnih pozicija jeste da čovjek u svojem ponašanju i djelovanju nužno prizna postojeće društvene i ljudske odnose zasnovane na određenim i konkretnim pravilima ili kriterijima, predmet čovjekovog djelovanja je zbiljski svijet.

Hegel postavlja znak identiteta između empirije i intelekta, čije ishodište mora biti pozitivna moralnost. To je ona moralnost koja je utemeljena u ustavu i zakonima države, koja potencira na identitetu onog što je upisano i onog što se mora ostvariti. Kod Hegela nema moralno razvijene ličnosti kod njega ima individua.

Zatim kod njega nema moralne svijesti nego fenomenalna svijest. Hegel polazi od stavke da je historija izložena dijalektici, a kod Kanta imamo dijalektiku pojmova. Zbog toga što polazi od individue, interes je pokretač svega. Zbog toga se javlja sukob između inovacijama, a da bi se to izbjeglo i spriječilo država donosi ustav, zakon koji se temelji na jedinstvu između stvarnosti i umnosti. Kod Hegela imamo posrednike između mene i moje egzistencije, a to je država. To znači daje mi slobodu ali me ograničava u odnosu na druge, to je negativno značenje slobode.

V – GLAVA (Šopenhauerova etika i Ničeov etički imoralizam i nihilizam)

Šopenhauerova etika

Šopenhauer je najznačajniji mislilac 19. stoljeća. On je razvio antiracionalističku, odnosno racionalističku i voluntraističku metafiziku. Ona učenja koja prave razliku između voljnih i moralnih osobina su volutaristička učenja. Vrhovni princip njegovog etičkog učenja je samilost ili sažaljenje. „Volja za životom“ je stub i bit realnosti. Volja je gospodar intelekta. Intelekt stari, a volja ne. On promovira aksiom o potpunoj nemoći uma u zoni moralnog. Zbog tog on ustaje protiv pojmova moralni, zakon, dužnosti i trebanje.

Po njemu postoje tri osnovne pobude ljudskih radnji preko kojih se jevljaju svi ostali motivi čovjekovog djelovanja, a to su:

1. BEZGRANIČNI EGOIZAM – čija se suština sastoji u postizanju sreće ili koristi i po cijenu patnje i boli drugog.

2. ZLOBNA RADNJA – kojom se nanosi zlo ili patnja drugom.

3. SAMILOST – kojom se želi svakom čovjeku dobro.

Prve dvije su bez moralne vrijednosti, a druga predstavlja pravu ili istinsku vrijednost. Samilost čini temelj kardinalnih vrlina. On daje tri stupnja moralnosti:

1. SAMILOST – npr. ljubav čovjeka prema čovjeku, takva ljubav je oslobođena interesa.

2. SAMOPOŽRTVOVANJE – kada ljubav u pomaganju drugima žrtvuje samu sebe, ali opet bez interesa.

3. NEGACIJA VOLJE ZA ŽIVOTOM – proizilazi iz saznanja o odvratnosti njegove suštine.

Fundamentalni elementi života za Šopenhauera su bol i patnja. Oni se mogu ukloniti samo ako se u individui javi samilost.

Ničeova etika

Niče je krajnje radikalno kritički i nihilistički raspoložen spram filozofije, kršćanstva, morala, znamenitosti, modernih ideja i vrijednosti što je do njegova vremena ponudila zapadna civilizacija. Sve to po njemu nije vrijedno da živi, pa stoga postavlja zahtjev za prevrednovanjem svih vrijednosti.

Ničeova misao prolazi kroz tri faze:

1. U prvoj fazi Niče zastupa stajališta Šopenhauerove teorije saznanja.

2. Druga faza karakterizira se oslobađanjem od Šopenhauerove misli. U njoj Niče postaje samostalni mislilac. Tada nastaju djela „s onu stranu dobra i zla – uvod u jednu filozofiju budućnosti“, djelo u kojem se ne priznaje razlika između dobra i zla i „geneologija morala“. Odbacuje religiju u ovoj fazi.

3. U trećoj fazi nastaju „Antikrist“ i posthumno objavljeno djelo „volje za moć – pokušaj prevrednovanja svih vrijednosti“. U njoj se posvećuje pažnja pitanjima strasti, osjećanja i volje.

Postoji 5 tema koje čine okosnicu njegovog mišljenja, a to su:

1. SMRT BOGA

2. VOLJA ZA MOĆ

3. VJEČNO VRAĆANJE ISTOM

4. PREVREDNOVANJE SVIH VRIJEDNOSTI

5. NATČOVJEK

„Volja za moć“ ne posjeduje običan čovjek nego je to svojstvo natčovjeka. Natčovjeka krase tri fundamentalne vrline: UŽIVANJE, VLASTOLJUBIVOST, SEBIČNOST.

Umjesto moralnih normi i vrijednosti koje su dominirale višestoljetnom historijom, Niče postavlja posve novu tablicu normi i vrijednosti. Nju namjenjuje natčovjeku.

Prevrednovanje svih vrijednosti – izrada nove tablice vrijednosti za čije je izvođenje sposobna samo velika ličnost s jakom voljom, natčovjek. Natčovjek posjeduje volju za moć i njemu je namjenjena nova tablica vrijednosti.