Prema Konvenciji Ujedinjenih nacija o sprječavanju
i kažnjavanju zločina genocida, koja je usvojena 9. decembra 1948. godine,
a stupila na snagu 12. januara 1951. godine, genocid je u članu II definiran
kao „bilo koji od sljedećih akata počinjenih sa namjerom da uništi, u
potpunosti ili djelimično, nacionalnu, etničku, rasnu ili religioznu grupu: a)Ubijanje članova grupe; b)Nanošenje ozbiljnih tjelesnih ili mentalnih
oštećenja članovima grupe; c)Namjerno nametanje grupi životnih uslova sračunatih
da ih dovedu do fizičkog uništenja u cjelini ili djelimično; d)Nametanje mjera u cilju sprečavanja rađanja
unutar grupe; e)Nasilno premještanje djece iz jedne u drugu grupu“.
U članu III navode se kažnjiva
djela, a to su: a)genocid b)planiranje izvršenja genocida, c)direktno
i javno podsticanje na činjenje genocida,
d)pokušaj izvršenja genocida, e)saučesništvo u genocidu
Def.
genocida po Horowitzu: Genocid je strukturno i sistematsko
uništavanje nedužnih ljudi od strane birokratskog državnog aparata.
Steven
T. Katz kao varijablu za determiniranje parcijalnog
genocida uzima kulturu, ali u njegovoj analizi, akcenat je na efektima koje
genocid ostavlja na žrtvu. Prema Katzu, masovna ubistva koja nemaju namjeru da
potpuno unište određenu grupu mogu se nazvati „kulturalni genocid“ ili čak „lingvicid“
- cilj mu je da uništi jezik kojim govori grupa koja je u poziciji žrtve.
Katzov
pristup analizi genocida je inkluzivan i on smatra da
počinioci genocida za metu ne moraju imati nacionalnu, etničku, rasnu ili
religioznu grupu. To u njegovom razumijevanju, mogu biti i političke,
socijalne, gender ili ekonomske grupe.
Roger
W. Smith - genocid je uvijek zločin s predumišljajem u kojem
se masovna ubistva provode s namjerom da se postignu ciljevi njegovih
izvršilaca.
Prema Smithu, postoji
nekoliko vrsta genocida, a to su: retributivni, institucionalni, genocid iz
koristi, monopolistički i ideološki genocid.
Retributivni ili
osvetnički genocid prema Smithu je samo izgovor ili
racionalizacija, odnosno način da se za genocid krivi žrtva.
Institucionalnom
genocidu Smith pridaje više pažnje, navodeći da
je to bio najveći izvor politički sankcioniranog masovnog ubistva u starom i
srednjem vijeku. Masakri ljudi, zarobljavanje žena i djece, uništavanje cijelih
gradova bili su praktično dio ratovanja. Nije ni postojala potreba da se donosi
eksplicitna odluka za činjenje genocida - genocid je bio dio ratničke rutine,
pokazivanje moći izvršilaca i uklanjanje mogućnosti da se žrtva osveti. Smith
zaključuje da je genocid tada bio posljedica nedostatka političke imaginacije
i, zapravo, nadomjestak za politiku. Smith ističe da je institucionalni genocid
bio najsmrtonosniji u vrijeme krstaških ratova zbog religiozne groznice.
Utilitarijanski,
odnosno genocid iz koristoljubivosti, bio je karakteristika
genocida u starom i srednjem vijeku, ali je posebno došao do izražaja u
kolonijalnim osvajanjima, kada su istrijebljeni brojni domorodački narodi u
Americi, Australiji, Tasmaniji, dijelovima Afrike i drugdje. No i u 20. vijeku,
u ime progresa i razvoja, domorodački narodi bili su žrtve genocida, posebno u
Latinskoj Americi. Smith u svom radu kritizira tezu Richarda Rubensteina koji tvrdi da je razvoj praktično doveo do
'viška' populacije, te se stoga javila potreba za eliminacijom suvišne, odnosno
nepotrebne populacije.
Monopolistički genocid,
prema Smithu je karakteristika genocida 20. stoljeća. Bez obzira na karakter
rata koji prati genocid - bio to građanski ili međunarodni rat, „najčešći motiv
genocida u 20. stoljeću bila je borba za monopolizacijom vlasti“. Bosna i Hercegovina je za Smitha
karakterističan primjer ovog tipa genocida.
Smith posebno skreće pažnju na opasnost od ideološkog genocida, koji je
devastirajući. Međutim, on navodi da ideologija nikad ne egzistira u svojoj
čistoj formi te da je potrebno više istražiti odnos ideologije i kulture.
Kultura može obuzdati genocidnu ideologiju, ali je može i osnažiti, te je zato
teško predvidjeti da li će se u budućnosti ponoviti genocid u svojoj
najekstremnijoj formi - odnosno holokaust.
Yehuda
Bauer – genocid prema njemu bi se trebao odnositi na: planirana
uništenja od sredine 19. stoljeća, rasne, nacionalne ili etničke grupe kao
takve i to na sljedeći način: a)selektivnim masovnim ubistvima elitnog ili nekog
drugog dijela populacije, b)eliminacijom
nacionalne (rasne, etničke) kulture i religioznog života s namjerom
„denacionalizacije“, c)porobljavanje, sa istom namjerom, d)uništenje nacionalnog (rasnog, etničkog)
ekonomskog života sa istom namjerom,
e)biološko desetkovanje putem kidnapovanja djece ili sprečavanje
normalnog porodičnog života, sa istom namjerom.
Robert
Melson – 4 faktora genocida: 1)viktimizirana grupa je manjina u društvu,
koju većina toleriše, ali je ne prihvata u potpunosti; pored toga, ta manjina
je u povijesti već trpjela nasilje od većine; 2)drugo, uprkos diskriminaciji od strane
većine, u godinama koje su prethodile genocidu manjinski narod doživljava neku
vrstu progresa u socijalnoj, ekonomskoj, kulturnoj i političkoj sferi; upravo
taj faktor doprinosi dodatnoj netrpeljivosti većine prema manjini, jer većina
to doživljava kao narušavanje obrasca nejednakosti koji je karakterizirao
unutrašnje uređenje države; 3)viktimizirana
grupa biva identificirana, bilo ideološki ili geografski, sa neprijateljima
države i šireg društva; ova identifikacija može biti stvarna ili fiktivna, ali
važno je da se na ovaj način uspostavlja veza između vanjske i unutarnje
prijetnje; 4)većinski
narod i država prolaze kroz seriju vojnih i političkih poraza koji utječu na
njihovu sigurnost u odnosu na vanjski svijet.
Helen
Fein – tipologija genocida: 1)genocid prouzrokovan razvojem - u
kojem počinilac namjerno ili nenamjerno uništava narode koji stoje na putu
ekonomske eksploatacije resursa; 2) despotski - koji je dizajniran da
eliminira stvarnu ili potencijalnu opoziciju, kao u novoj, visoko polariziranoj
multietničkoj državi; 3)retributivni
- u kojem počinilac ima za cilj uništavanje stvarnog oponenta; 4)ideološki - genocid protiv grupa
koje kao neprijatelje proglasi državni hegemonistički mit, ili koji ima potrebu
da uništi žrtve koje se portretiraju kao otjelovljenje apsolutnog zla.
Razlika
Horowitz – Fein: Za razliku od Horowitza koji veći
akcenat stavlja na odvajanje genocida od rata ili građanskog rata, Fein
preporučuje da se pažljivo uspostavi veza između rata i genocida zbog
toga što se pokazalo da
je rat kontekst, ubrzavatelj ili rezultat genocida u praktično svim slučajevima
iz nekoliko razloga: 1. Rat oslobađa i
pojačava agresiju. 2. Rat počiniocima
omogućuje da prikriju zločin, tako što će okriviti žrtve i sakriti ubistva. 3. Žrtva zapravo može biti neprijatelj u
državi ili bez države. 4. Izgubljeni
ratovi mogu podstaknuti bolne emocije među gubitnicima, ranjeni ponos i želju
za osvetom, što može razviti ideologije koje opravdavaju uništenje
neprijateljske grupe. 5. Ratovi vode
krizama i revolucijama. 6...Genocid dovodi do velikih valova izbjeglica koje ne
mogu biti apsorbirane ili vraćene kući a da ne izazovu rat. Susjedna država u
kojoj se nalaze može im pomoći da to urade da bi se oslobodila tereta.
Helen
Fein smatra da proces utvrđivanja da li
se radi o genocidnoj politici ili genocidu mora
odgovoriti na pet pitanja: a)da
li postoji kontinuitet u napadima koje su počinioci izvršili da bi uništili
pripadnike neke grupe? b)da li
počinioci djeluju kolektivno ili na organizovani način? c)da li su žrtve odabrane samo zato
što pripadaju nekoj grupi? d)...da li su žrtve ubijene bespomoćne? e)da li se ubijanje vrši s ciljem
ubištavanja?
Fein također smatra da postoje dva tipična uslova da do genocida dođe, a to su odsustvo sankcija za ubistva ili neprovođenje sankcija, kao i to da postoje ideologije koje promoviraju ideju genocida i daju mu legitimitet.
Fein također smatra da postoje dva tipična uslova da do genocida dođe, a to su odsustvo sankcija za ubistva ili neprovođenje sankcija, kao i to da postoje ideologije koje promoviraju ideju genocida i daju mu legitimitet.
Leo
Kuper je poznat po svojoj kritici Konvencije o genocidu zbog toga što, pored etničkih, rasnih i
religioznih, nisu obuhvaćene i političke grupe. Kuper genocid dijeli na tri vrste,
i to prema motivima koji su počinioce motivirali na genocid: 1)genocid dizajniran da riješi religiozne,
rasne ili etničke razlike; 2)genocid
sa namjerom da terorizira narod koji je osvojila kolonizirajuća sila; 3)genocid počinjen da osnaži ili
ispuni političku ideologiju;
Gregory
Stanton osam faza genocida: Prva faza,
klasifikacija, podrazumijeva razvrstavanje i podjelu na „nas” i „njih”. Simbolizacija je druga faza u kojoj se
„oni” obilježavaju simbolima da bi se lakše prepoznavali. Procesom dehumanizacije jedna grupa
drugoj oduzima humanost i stavlja je u ravan insekata, životinja i sl. Četvrta
faza je organizacija, koja podrazumijeva da iza genocida stoji država. Tokom procesa polarizacije
ekstremisti odvajaju grupe uz pojačavanje govora mržnje, zabranu brakova i
međusobnog socijaliziranja. Potom se žrtve identificiraju i odvajaju
uglavnom zbog njihove etničke ili religiozne pripadnosti. Istrebljenje je sedma faza, koja
počinje vrlo brzo nakon identifikacije i pretvara se u proces koji se pravno
naziva genocid. Osma, konačna faza genocida je faza
negiranja. To je, prema Stantonu, jedan od najvećih znakova da će se
genocidni masakar ponoviti.
Actus
reus i mens rea
- Termini actus reus i mens rea
se u međunarodnim tribunalima upotrebljavaju kao kategoriziranje elemenata
zločina genocida. Actus reus nije samo djelo, već
podrazumijeva i sve vanjske aspekte zločina. Praktično, podrazumijeva aspekt
zločina koji se nalazi van misli počinioca. Stoga se actus reus može razložiti
na djelo, posljedicu i okolnosti, a u nekim slučajevima i stanje uma žrtve.
Recimo, u slučajevima silovanja, nedostatak pristanka žrtve na seksualni akt je
dio actus reus. Na
latinskom jeziku mens rea znači „krivica uma“, ali u svom
modernom korištenju mens rea znači umišljaj ili namjeru, a u slučaju genocida,
to je genocidna namjera.
Eugenički
program i holokaust
- Eugenika, teorija o stvaranju
zdravog i lijepog podmlatka, bila je osnova nacističkog programa „čiste
arijevske rase“. No ni ova teorija nije začeta u Njemačkoj, već u Engleskoj
krajem 19tog stoljeća. U SADu je ovaj program korišten za selekciju imigranata
kao i prislinoj sterilizaciji mentalno oboljelih i hendikepiranih. Prestižni
fakulteti su ulagali velika sredstva u eugenička i rasna istraživanja. Prva
masivna primjena je bila kada je oko 400 hiljada njemačkih građana
sterilizirano jer je utvrđeno da imaju nepoželjne i nasljedne zdravstvene
karakteristike. Nauka o eugenici je bila
osnova Hitlerovih ideja o čistoj arijevskoj rasi kojoj je prijetilo zagađenje
od jevreja.
Genocid
nad romima - Jedini narod koji je pored Jevreja bio obuhvaćen
rasističkim zakonima iz 1935. godine, poznatim kao Nirnmberški zakoni bili su
Romi. I Romi su kao i Jevreji bili žrtve progona i prije samog holokausta. Između
12-18. juna 1938. organizirana je „Sedmica za čišćenje Cigana“, koja je bila
ekvivalent onoga što je za Jevreje predstavljala „Kristalna noć“. I jedan i
drugi događaj označili su početak masovnog istrebljenja oba naroda. Međutim,
prema zvaničnom popisu zvaničnika nacističke partije iz 1939. u Njemačkoj je
bilo oko 2 miliona Roma. Ako uzmemo u obzir da dokumentacije o njihovom
stradanju praktično nema, te da je veliki broj Roma, pored kampova ubijan i u
šumama, te da Romi nisu bili žrtve samo u Njemačkoj, već, identično kao Jevreji
i širom Evrope, onda se može reći da je Holcaust Memorial muzej u procjenama
potcijenio broj romskih žrtava.
Genocid
nad homoseksualcima - O tome da li se ubistva
homoseksualaca u nacističkoj Njemačkoj mogu nazivati genocidom, postoje
ozbiljna mimoilaženja među teoretičarima. Oni koji su protiv, tvrde da su, za
razliku od Jevreja ili Roma, homoseksualci imali izbor. Naime, homoseksualci su
imali izbor ili da kriju svoju seksualnu orijentaciju ili da za vrijeme nacizma
žive u celibatu: stoga, imali su izbor i način da zaštite svoj život. Predrasude
i progoni homoseksualaca prethodili su eri holokausta i Njemačka država u tome
nije bila usamljena. Jedan od glavnih razloga zbog kojih je istraživačima ovog
perioda bilo teško pronaći one koji su bi bili spremni otvoreno govoriti o
načinima progona i tretmanu ove kategorije žrtava holokausta jeste taj što su
zbog oredrasuda i poteškoća koje su imali priznavajući svoju homoseksualnost...
Ubistva homoseksualaca počela su u poznatoj „Noći dugih noževa“ 30. juna 1934.
kada je eliminiran lider SA Ernst Roehm i pripadnici njegove jedinice. Broj
žrtava homoseksualaca ubijenih za vrijeme nacističkog režima također varira.
Procjene se kreću od 5000-15000 žrtava. Jedan od razloga što je ovaj broj možda
potcijenjen je i taj što su homoseksualni akti sve do juna 1969. bili
zabranjeni njemačkim zakonom.
Specifičnosti
i kontraverze holokausta
- Genocid nad Jevrejima zbog svoje specifičnosti koju ima u odnosu na ostale
zločine naziva se holokaust ili shoah. Holokaust je dakle nacistički plan koji
je kao krajnji cilj imao totalno jevrejskog naroda. Tokom II svjetskog rata u
Evropi je ubijeno oko šest miliona jevreja. Ne postoji niti jedan naučni
argument koji bi u pitanje doveo postojanje holokausta, međutim, naučnici se
spore o tome da li su nacisti od samog početka imali plan za istrebljenje ili
se proces uništenja jevreja zapravo razvio tokom rata.
Koncentracioni
logori - Koncentracioni logori podrazumijevaju masovno
zatvaranje civilnog stanovništva, bez redovnog sudskog postupka i na neodređeno
vrijeme. Civilno stanovništvo se terorizira raznim metodama. Uglavnom su
koncentracioni logori otvarani s namjerom da se veliki dio zatočenika i ubije. Svaki
genocid prate i koncentracioni logori i oni su se bez izuzetka koristili u svim
historijskim primjerima genocida. Termin „koncentracioni logor“ uveden je da bi
se opisali kampovi koje je koristila španska vojska tokom kubanske pobune.
II Parcijala
U ranim fazama postupka
ili krivičnog gonjenja ratnih zločina, istraga čini najveći dio operativnog
rada, ako ne i čitav operativni rad, i može uključivati ogromne zadatke.
Prema Statutu
Međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju, istrage su dužnost tužioca, kojim su
data ovlaštenja da djeluje nezavisno ne tražeći daljnja ovlaštenja. U članu 18.
stoji: „Tužilac pokreće istrage ex officio ili na temelju informacija
pribavljenih iz bilo kojeg izvora, posebno od vlada, organa
Ujedinjenih nacija, međuvladinih i
nevladinih organizacija. Tužilac
mora procijeniti informacije
koje je primio ili pribavio i odlučiti postoje li dovoljne osnove za pokretanje
postupka.“
Prema Statutu tužilac
je također ovlašten da ispituje osumnjičene, žrtve i svjedoke, da sakuplja
dokaze i provodi istrage na licu mjesta. Na početku istražnih aktivnosti MKSJ-a tužiočeva
politika je bila da javno objasni kako se vrše istrage, ali
čuvajući pritom operativne detalje određenih istraga kao strogo povjerljive. Također
je bila politika da istražitelji Suda
odlaze na izvor informacija, a ne da se samo oslanjaju na informacije koje su
im dali drugi.
Ostale aktivnosti
prikupljanja dokaza uključivale su pregled mjesta zločina, pretres i zapljenu
dokumenata i razgovor sa svjedocima. Tužilaštvo je od 1994. godine razgovaralo
s oko 10.000 svjedoka, a zbirka dokaznog materijala danas sadrži nekih 8
miliona stranica dokumenata. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju je daleko najveće pojedinačno mjesto gdje su pohranjeni
podaci o zločinima počinjenim u bivšoj Jugoslaviji tokom sukoba.
Iako istrage prethode i
služe kao polazište za postupak pred Sudom, važn je shvatiti da se istrage ne završavaju kada
suđenja počnu.
A.
Preliminarno razmatranje
A.1 Multidisciplinarni pristup
Istrage teških kršenja
međunarodnog humanitarnog prava zahtijevaju multidisciplinarni pristup i
operativne timove sastavljene od stručnjaka koji raspolažu raznim stručnim
vještinama i znanjima. Iskustvo je pokazalo da su pored istražitelja s
tradicionalnim policijskim iskustvom, istražnim timovima potrebne i usluge
vojnih, kriminalističkih i političkih analitičara, historičara, demografa,
forenzičkih stručnjaka i lingvista. Iskustvo je također pokazalo da je ključno
da istražni timovi od samog početka istrage budu čvrsto pravno usmjeravani.
A.2 Pravni nadzor nad istragama
Tužilaštvo MKSJ-a (OTP)
je izdalo Interne smjernice koje uređuju uloge i odgovornost zastupnika
optužbe. Smjernice su, među ostalim, naglasile: a)potrebu pružanja pravnog
okvira za istragu; b)važnost upućenosti
u razvoj jurisprudencije; c)koristi od
savjetovanja sa stručnjacima za pravo oružanog sukoba; d)potrebu za postojanjem plana istrage i
pravnim usmjerenjem.
A.3 Finansijske istrage
Mogućnosti koje pružaju
istrage finansijskih pitanja ne bi se trebale zanemariti. Iako oružane snage
trebaju voditi finansijsko knjigovodstvo, naročito vezano za izvore
finansiranja, (npr. razmještanje paravojnih jedinica ili drugih neregularnih
trupa možda se neće uvijek vidjeti u zvaničnim budžetskim brojkama), uvijek
postoji mogućnost veza između zaraćenih strana i organiziranog kriminala.
Finansijska istraga koju provode specijalisti koji posjeduju stručna znanja iz
računovodstva i bankarstva može stoga proizvesti bolje rezultate.
A.4 Komandna odgovornost
Posebna pažnja bi se
trebala posvetiti svakoj istrazi koja istražuje komandnu odgovornost nadređenog
za postupke njegovih podređenih. Greška je, i moguća zamka, posegnuti za
optužbom za komandnu odgovornost kao jednostavnijim izborom ili kao rezervnim
planom u slučaju kada se nisu uspjeli prikupiti direktni dokazi za direktnije
učešće komandujućeg u izvršenju zločina od strane njegovih podređenih. Kako se
razvijala jurisprudencija na Međunarodnom sudu za bivšu Jugoslaviju, postalo je
sve jasnije da odgovornost nadređenog može biti veoma teško dokazati (npr. dokazati da je optuženi imao efektivnu
kontrolu nad svojim podređenima).
B. Otvaranje istrage
Smjernice za otvaranje
novih istraga koje je izdalo Tužilaštvo naglašavaju da je potrebno podnijeti
pismeni prijedlog u kojem treba iznijeti:
historiju počinjenih
krivičnih djela i navodnog počinioca;
strateška
razmišljanja; teoriju optuživanja
i kvalifikaciju zločina;
ulogu, položaj,
ovlasti i znanje navodnog počinioca; status
informacija i dokaza;
potrebno vrijeme i
resurse.
B.1 Dnevnik istrage
Dnevnik bi trebao
sadržavati ime istražitelja, kao i opis vrste istražne radnje, datum kada je
radnja izvršena, i uputiti na rezultat rada na istrazi. U dnevniku ne bi
trebale da budu zabilježene samo one istražne aktivnosti koje donose dobre
rezultate, već i one koje donose negativne rezultate.
C. Odabir cilja istrage
Mora se izabrati koga
treba procesuirati, a na taj će izbor najvjerovatnije utjecati dva faktora:
mandat sudske vlasti i dostupnost dokaza. Pošto je u svim predmetima optužbe
potrebno dokazati individualnu krivičnu odgovornost, tužioci i istražitelji moraju
pripaziti na to da ne pretpostave kolektivnu krivicu čitavih grupa. U nekim
situacijama je razumno istragu usmjeriti na određenog vođu.
Odlučujući o tome šta
bi se i ko trebao istraživati, istražitelji moraju odabrati. Istražne smjernice
Tužilaštva MKSJ-a u vezi sa započinjanjem istraga i odabirom ciljeva
naglašavaju, među ostalim, slijedeće faktore:
težinu zločina, broj
žrtava, trajanje napada i razmjere uništenja;
ulogu osobe protiv
koje se vodi istraga, naročito njegov položaj u političkoj ili vojnoj hijerarhiji, opseg njegovih ovlasti i njegovo navodno
učestvovanje u krivičnim djelima koja se istražuju;
da li su osobe i
zločini koji će se istraživati izuzetno zloglasni, iako osoba nije imala
formalni položaj u hijerarhiji.
Vijece
sigurnosti je potvrdilo princip da bi se Sud trebao fokusirati
na suđenja najvišim vođama za koje se sumnja da su najodgovorniji za zločine
koji su u nadležnosti MKSJ-a.
D. Prikupljanje informacija
D.1
Modularne istrage D.2 Istrazne misije D.3.
Ekshumacija i identifikacija posmrtnih ostataka
Tužilaštvo MKSJ-a
obavilo je mnoge ekshumacije, nastojeći postići nekoliko ciljeva: dobiti dokaze
o identitetu žrtava ubijenih tokom sukoba; ustanoviti okolnosti i uzrok smrti; povezati primarne i sekundarne masovne
grobnice; i otkriti pokušaje prikrivanja zločina.
D.4
Prikupljanje
dokaza (pretres i zapljena)
Tužilaštvo MKSJ-a
naglašeni su sljedeći postupci opće važnosti za prikupljanje dokaza:
voditi evidenciju zaduženja (održavati kontinuirani
nadzor nad dokazima);
propisno spremati predmete; ispravno obilježiti i evidentirati
predmete;
sačuvati original ispravnim rukovanjem i
skladištenjem.
Tužilaštvo MKSJ-a
izdalo je opširne interne smjernice za istražitelje koji učestvuju u pretresima
i zapljeni dokaza, a u kojima se govori o:
a) pravnom postupku
podnošenja zahtjeva za nalog za pretres; b)izvršenju naloga za pretres,
uključujući smjernice o saradnji s međunarodnim tijelima i korištenju razumno
nužne sile; c) potrebi za
naročitim sigurnosnim mjerama (znaju samo oni koji moraju znati) i temeljitim
planiranjem; d)vrsti evidencija
i dokumenata koje treba tražiti.
D.5
Trazenje pravne pomoći
Tuzioci su pomoc Sudu,
izmedju ostaloga, trazili radi:
identifikacije i
pronalaženja osoba; uzimanja izjava od svjedoka; davanja dokaza; dostave dokumenata; hapšenja ili pritvaranja osoba; hapšenja osumnjičenog ili optuženika; predaje ili transfera optuženika; pozivanja i razgovora sa svjedocima i
osumnjičenima; prikupljanja dokaza; prikupljanja informacija; provođenja istraga na licu mjesta; zapljene fizičkih dokaza.
Nesaradnja
može imati i političke implikacije. Nepoštivanje će biti prijavljeno generalnom
sekretaru i Vijeću sigurnosti i može dovesti do političkih pritisaka i
mogućnosti uvođenja sankcija.
D.6
Osjetljivi izvori
D.7
Ranjive zrtve / svjedoci
Upucena osoba - Upućeni svjedoci (npr. oni koji su iz iste
organizacije kao i optuženi, kao što je vojnik iz iste jedinice ili političar
ili javni službenik iz iste stranke ili državne strukture) su često naročito
pod prijetnjom od zastrašivanja ili odmazde i mora se posvetiti velika pažnja
tome da se osigura njihova sigurnost.
Dousnik
je pojedinac koji će pružati povjerljive informacije, ali od kojeg se neće
očekivati da nastupi kao svjedok. Poneka doušnici pružaju povjerljive
informacije u zamjenu za novac ili neku nenovčanu korist.
Medjunarodni svjedok
- Pojam "međunarodni svjedok" odnosi se na one svjedoke iz
međunarodne zajednice koji često imaju visok politički profil i koji su u
sukobu bili prisutni u službenom svojstvu, na primjer, kao diplomate,
pregovarači ili predstavnici NVO-a.
Povjerljivi materijal
"Pravila 70" - Međunarodni krivični sud za
bivšu Jugoslaviju je razvio jednu posebnu praksu određenu pravilom 70
Pravilnika o postupku i dokazima. To pravilo omogućuje državnim ustanovama i
određenim NVO-ima i drugim organizacijama davanje osjetljivih i povjerljivih
informacija na korištenje, prije svega, radi dobivanja novih dokaza. Takve
informacije se daju s ograničenjima za bilo kakvo daljnje korištenje.
D.8
Svjedoci
a) Rani kontakti
istražitelja Tužilaštva; b)Zaštita
osjetljivih izvora i ranjivih svjedoka; c)Priprema za razgovor sa
svjedocima; d)Razgovor sa svjedocima; e)Bilježenje kontakata sa svjedocima;
U vezi sa
svjedocima/potencijalnim svjedocima, sistem za upravljanje svjedocima bi trebao
sadržavati slijedeće podatke: a) biografske podatke; b) kontakt podatke (telefon/faks/e-mail
adresa); c) kontakt osobu (tako da
drugi koji žele kontaktirati svjedoka znaju kako da to učine); d) evidenciju
svakog kontakta sa svjedokom kao i predmeta kontaktiranja; e) predmete/istrage za koje je izjava
svjedoka vezana i da li je svjedok voljan svjedočiti; f) bilo kakve posebne/sigurnosne brige
vezane za svjedoka; g) podatke
iz pasoša za kasniju upotrebu od strane Odjela za žrtve i svjedoke; h) klasifikacija svjedoka, tj. običan
ili osjetljiv (potonji bi bili oni koji bi bili u opasnosti kad bi se saznalo
za njihovu vezu sa Sudom).
Sistem upravljanja
svjedocima je zamišljen tako da pomogne osigurati, u organizacijskom smislu, da
su svi svjedoci Suda identificirani i mogu se pretraživati.
D.9
Razgovor sa zrtva seksualnog delikta
Postoje brojne prepreke
(sigurnosne, političke, kulturološke, psihološke i profesionalne) koje utiču na
pristup tužioca dokazima o krivičnim djelima seksualnog nasilja.
D.10
Razgovor sa sudskim vjestacima
Sudski vještaci se
koriste zato da bi izveli dokaze, i dali svoje stručno mišljenje, u područjima koja
zahtijevaju stručne vještine ili znanja koje sud ne posjeduje.
Interna politika i
procedura koju je Tužilaštvo usvojilo vezano za rad s vještacima naglašava: a) vještaci trebaju posjedovati odgovarajuće
kvalifikacije u vezi s temom o kojoj će svjedočiti; b) vještaci svoje mišljenje trebaju
iznositi nepristrasno i djelovati u svrhu pravde; c) stranka u sporu radi pomoći sudijama
može angažirati i interne i vanjske stručnjake ukoliko posjeduju stručno
znanje, vještinu ili obučenost koja je bitna za sporno pitanje; d) vještaci trebaju svoje mišljenje
iznijeti na transparentan način, objašnjavajući činjenice na koje se oslanjaju
i metode koje su koristili da bi došli do svojih zaključaka; e) vještaci bi trebali biti u potpunosti
informirani o pitanjima koja su tema svjedočenja.
D.11
Razgovor sa osumnjicenima
Međunarodni krivični
sud za bivšu Jugoslaviju je stvorio posebna pravila za razgovor sa
osumnjičenima. Zbog posebnog statusa osumnjičenih, Tuzilastvo MKSJ-a je
stvorilo posebna pravila za razgovor s osumnjicenima. Smjernice među ostalim
naglašavaju slijedeće tačke: a) prije razgovora, istražitelj mora
odrediti da li se osoba s kojom će razgovarati treba smatrati osumnjičenim u
skladu sa Pravilnikom; b)za odluku
za razgovor s osumnjičenim potrebno je prethodno ishoditi odobrenje viših
rukovodilaca; c) na početku razgovora s osumnjičenim, istražitelj mora biti
siguran da je osumnjičeni u potpunosti svjestan i da razumije svoja prava prema
Pravilniku MKSJ-a. Ukoliko se tokom razgovora s običnim svjedokom status te osobe promijeni i svjedok postane osumnjičeni, tu
osobu treba odmah uputiti u njegova prava
prema Pravilniku; d) kada je u razgovor uključen i
branilac, branilac bi trebao biti
prethodno obaviješten o načinu vođenja postupka razgovora; e)treba
napraviti audio/video zapis razgovora s osumnjičenim; f)
osumnjičenom treba blagovremeno dati kopiju traka i štampani transkript.
E.
Upravljanje informacija
Od ključne je važnosti
da Tužilaštvo uvede sistematske i efikasne postupke za prikupljanje, obradu,
pohranjivanje i lociranje materijala koji su identificirani kao dokazi.
E.1 Zastita osjetljivih
informacija E.2 Rukovanje, obrada i pohranjivanjedokaznog
materijala E.3 Kontinuirani nadzor nad
dokazima E.4 Analiza dokaznog
materijala
Tri primarne analiticke
funkcije, koje se mogu svrstati pod široki pojam "analiza obavjestajnih
podataka", presudne su u istrazi i gonjenju ratnih zlocina. To su: vojna analiza; politička analiza; kriminalistička analiza.
Genericke aktivnosti
analiticara obuhvatale bi: ocjenu
dokumenata; upravljanje dokumentima; planiranje i upravljanje
prikupljanjem dokumenata; razgovori
(svjedok, osumnjičeni, vještak); pružanje
različite tehničke podrške u predmetima (prema stručnim znanjima koja
posjeduje).
F.
Vaznost demografskog dokaznog materijala
Zadaci demografa u
Tuzilastvu MKSJ-a obuhvataju: a) prikupljanje,
organiziranje i čuvanje demografskog materijala za korištenje u Tužilaštvu; b) statističke analize tog materijala; c) ocjena demografskih posljedica sukoba
iz 1990-ih godina; d)pripremanje izvještaja vještaka i istraživača; e) svjedočenje vještaka; f) ocjena demografskih dokaza koje je
izvela odbrana; g) kontaktiranje s
drugim odjelima Tužilaštva u vezi sa statistikom stanovništva; h) ostale zadatke.
Plan istrage trebao bi
sadrzavati sljedece komponente: ▪sažetak predložene istrage ▪osnovna pitanja ▪pravni okvir plana istrage ▪teze o odgovornosti ▪moguća krivična djela koja su počinjena i
njihova pravna obilježja ▪pravci
istrage (npr. korištenje paravojski od strane visoko pozicioniranih političara)
▪sažetak cilja istrage ▪sažetak onoga što je trenutno poznato ▪osobe čije aktivnosti će biti predmet
istrage ▪potencijalni svjedoci ▪fizički dokazni materijal ▪potencijalni dokazi u obliku dokumenata ▪sažetak zadataka koje treba preduzeti u
sklopu istrage ▪resursi koji će se
koristiti u provođenju istrage ▪plan
implementacije ▪komentari nakon pregleda
plana ▪odobrenje rukovodstva višeg nivoa ▪periodične preglede rezultata istrage
Kambodza
– genocidna kampanja Crvenih Kmera
Povod za krvavi
gradjanski rat izmedju proamerickog generala Lon Nola i komunistickih Crvenih
Kmera pod vodstvom Pol Pota je ukidanje monardije i proglasenje kmerske
republike 1970 godine. Vojskom Crvenih Kmera dominirali su mladi, neobrazovani
ljudi. Komunistički lider Pol Pot i šef Angkara (organizacije) bio je pod
uticajem učenja Mao Ce Tunga koji je smatrao da su za partiju najkorisniji oni
koji su siromašni i nemaju prethodnog obrazovanja, jer je takve
najjednostavnije 'oblikovati'
Prema zvaničnim
podacima UN-a u Kambodži je u periodu diktature Crvenih Kmera stradalo 1,7
miliona zatvorenika.
„Polja smrti Kambodže“
poznat je termin za masovne grobnice koje su otkrivene nakon što je režim Pol
Pota izgubio vlast.
S-21:
„Brdo otrovnog drveta“
Širom Kambodže
postojala je mreža zatvora od kojih je najozloglašeniji bio tzv. S-21 ili Tuol
Sleng, što je u prijevodu imalo veoma simbolično značenje: „brdo otrovnog
drveta“. O tome koliko je „otrovan“ bio ovaj zatvor koji se nalazio u
prostorijama napuštene srednje škole govori statistika: od 20.000 zatvorenika
koji su ušli u ovaj zatvor, samo 6 je preživjelo. Većina zatvorenika zapravo su
bili bivši pripadnici Crvenih Kmera. Iako su nakon priznanja svi (osim šest
zatvorenika) bili osuđeni na smrt, cilj istražitelja bio je zatvorenike održati
u životu dok ne potpišu priznanja o izdaji. Tortura je bila toliko neizdržljiva
da je bilo samo pitanje vremena kada bi se i najjači među zatvorenicima slomili
i potpisali iznuđeno priznanje.
Specijalni
tribunal za genocid u Kambodzi
Na procesuiranje
zločina crvenih Kmera čekalo se godinama. Tek 17. marta 2003. godine u UN-u je
postignut nacrt sporazuma po kojem je vlada Kambodže pristala na procesuiranje
zločina Crvenih Kmera i na osnivanje posebnog međunarodnog tribunala u tu
svrhu. Ovaj sporazum je postignut nakon teških pregovora koji su vođeni tačno
pet godina i 24 godine nakon što su Crveni Kmeri izgubili vlast.
Do novembra 2007. Specijalni
Tribunal za genocid u Kambodži podigao je optužnicu protiv pet lidera Crvenih
Kmera i brojne istrage su još u toku. Khieu Samphan, bio je prvi predsjednik
Kambodže nakon što su Crveni Kmeri preuzeli vlast. Ovaj 76-godišnjak koji je
uhapšen u bolnici, gdje se oporavljao od navodnog infarkta, bio je među prvim
suradnicima Pol Pota. U nedavno objavljenoj knjizi Samphan tvrdi da je njegova
pozicija bila samo ceremonijalna, te da on nije bio povezan sa programom
izgladnjivanja civila niti sa naređenjima za masovna ubistva.
RUANDA
– gotovo potpuna realizacija genocidne namjere
Kolonijalizam, UN i
genocid u „zemlji sa hiljadu brda“
Genocid izvršen nad
Tucijima u Ruandi, ako se uzme u obzir procenat realizacije genocidne namjere,
pored genocida nad Jevrejima, najgori je genocid u XX stoljeću. Pored velikog
broja žrtava (skoro milion ubijenih Tucija), ovaj genocid također se odvaja po
skali intenziteta – genocid je izvršen za samo tri mjeseca, od aprila do jula
1994., ali i po procentu participacije u izvršenju genocida pripadnika Hutu
naroda. Upravo zbog masovne participacije naroda Hutu, te primitivnih načina
ubijanja (najčešće ubistva mačetama) međunarodna zajednica je ovaj genocid
okarakterizirala kao „građanski rat“.
Kanadski general Romeo
Dallaire kršeći naređenja nadređenih poduzeo je sve što je mogao da inicira
centralu UN-a da pošalje snage koje bi uspjele spriječiti genocid nad Tucijima.
Nažalost, nije uspio, ali je ljudskim odnosom i otvoreno govoreći o psihičkoj
krizi koju je pretrpio, doprinio kritičkom i objektivnom sagledavanju grešaka
međunarodne zajednice koja je praktično bila saučesnik u genocidu nad Tuci
narodom.
Ruanda se nalazi u
unutrašnjosti istočne Afrike, a najveći dio zemlje blago su valovite visoravni.
Zbog toga Ruandu nazivaju „zemljom od hiljadu brda“.
Tuciji su bili rasno
dominantniji i superioriniji od Hutu naroda. Englez John Hanning Speke je 1863.
razvio teoriju po kojoj su pripadnici Tutsi aristokracije ratnika pastira
zapravo dalji potomci kralja Davida, koji su došli iz Abesinije i da je „bantu
crncima“ (Hutuima) suđeno da im budu potčinjeni. Ovakva kolonijalna politika doprinijela je
tome da manjinski Tutsiji vladaju većinskim Hutu narodom sve do 1959. godine
kada Hutui dižu ustanak.
Od 1973. vlast u Ruandi
državnim udarom preuzima vojna hunta koja je na čelu sa general majorom
Juvenalom Habyarimanom bila na vlasti sve do 1994. godine. Iako je na vlast
došao pomoću državnog udara, Habyariman, koji se proglasio predsjednikom, u
vrijeme prije genocida 1994. pripadao je umjerenoj struji.
Način na koji je u tako
kratkom vremenskom roku, od samo tri mjeseca ubijeno milion ljudi, dokazuje da
je ovaj genocid planiran da bude „totalni“ genocid. Naime, izvršen je sa ciljem
potpunog istrebljenja Tutsi naroda na teritoriji Ruande. Iza ovog plana je
stajala država a u izvršenju su učestvovale vojska, policija, crkva,
intelektualna elita, medicinski radnici... Plan je uključivao medijsku
propagandu, kojoj je prethodilo dehumaniziranje grupe Tutsija s ciljem što veće
participacije u genocidu od strane naroda Hutua.
Uloga
medjunarodne zajednice
Tutsiji su bili višeg
rasta od Hutua i mršaviji za razliku od nižih i debljih Hutua. Belgijanci su smatrali da su Tutsiji
djelovali kao više Evropski narod te su zbog toga zaslužili da budu vladajuća
klasa. 1933. Belgijanci su uveli sistem ličnih karata na kojima je svakom
građaninu Ruande stajalo da li pripada Tutsijima, Hutuima ili manjini Twa.
Rasne razlike koje su prenaglašavali Belgijanci nisu bile tako očigledne i
upravo su lične karte sa informacijom o nacionalnoj pripadnosti pomogle
izvršiocima genocida koji je počeo u aprilu 1994.
Vlada Hutua dobijala je
oružje od Francuske, Egipta i Sjeverne Afrike. Hutue je posebno pomagala
Francuska i to ne samo u dostavi oružja, već i slanjem instruktora koji su
obučavali Hutu vojne i policijske jedinice.
Helen Fein tvrdi da je
Francuska nekritički pomagala vladu Hutua ne samo zbog toga što je službeni
jezik u Ruandi bio francuski, nego i zbog toga što je to podrazumijevalo da je
Ruanda u interesnoj sferi Francuske.
Propaganda-
mobiliziranje Hutua za genocid
U decembru 1990. u
novinama „Kangura“ objavljen je članak
pod naslovom „Deset zapovijedi za Hutue“. Power navodi deset zapovijedi za
Hutue:
1.Svaki bi Hutu trebao
znati da Tutsi žena, bilo gdje da se nalazi, radi za interes njene Tutsi
etničke grupe. Stoga će se izdajnikom smatrati svaki Hutu koji:
-oženi Tutsi ženu -sprijatelji se sa Tutsi ženom -zaposli Tutsi ženu kao sekretaricu ili kao
konkubinu
2. Svaki bi Hutu trebao
znati da su naše Hutu kćerke mnogo bolje i savjesnije u njihovim ženskim ulogama,
kao supruge i majke porodice. Zar one nisu lijepe, dobre sekretarice i
poštenije?
3. Hutu žene, budite
oprezne i pokušajte osvijestiti vaše muževe, braću i sinove.
4. Svaki Hutu bi trebao
znati da je svaki Tutsi nepošten u vođenju poslova. Njegov jedini cilj je
supremacija njegove etničke grupe. Kao rezultat, izdajnikom će se smatrati
svaki Hutu koji uradi sljedeće:
-bude za partnere u
poslu birao Tutsije -investira
njegov ili vladin novac u poslove koji su u vlasništvu Tutsija -pozajmi novac Tutsiju ili od Tutsija
pozajmi novac
-učini poslovnu uslugu
Tutsiju (uvozne dozvole, bankovni krediti...)
5. Sve strateške
pozicije, bilo političke ili administrativne trebale bi biti povjerene Hutuima.
6. Sektor obrazovanja
(učenici, studenti, nastavnici) moraju biti većinski Hutiji.
7. Oružane snage Ruande
moraju biti ekskluzivno od pripadnika Hutu naroda. Iskustvo iz oktobra (1992)
bilo je lekcija. Niti jedan od pripadnika vojske ne smije oženiti Tutsi ženu.
8. Hutui trebaju
prestati imati milosti prema Tutsijima.
9. Hutui, ko god da su,
moraju biti jedinstveni i solidarni, te brinuti za sudbinu njihove Hutu braće.
- Hutui unutar i van
Ruande moraju konstano tražiti prijatelje i saveznike za ostvarenje nacionalnog
cilja Hutua, prije svega u njihovoj Bantu braći.
- Oni se stalno moraju boriti protiv Tutsi
propagande - Hutui moraju biti odlučni i oprezni prema
njihovom zajedničkom Tutsi neprijatelju
10. Socijalna
revolucija iz 1959, referendum od 1961. i ideologiju Hutua svaki Hutu mora učiti
na svakom nivou. Svaki Hutu ima obavezu da širi ovu ideologiju. Svaki Hutu koji
bude progonio svog brata Hutua zbog čitanja, širenja i učenja ove ideologije,
izdajnik je.
Ubistvo
predsjednika Habyarimana - pocetak genocida
Predsjednik Habyarimana
ubijen je 6.aprila 1994. i u početku se spekulisalo da li su ga ubili
ekstremisti Hutui ili pripadnici RPF-a, vojske Tutsija. Međutim, brzina kojom
je, nakon njegovog ubistva uslijedio genocid nad Tutsijima, govori u prilog
tome da je kao umjereni predsjednik, protivnik genocidnog plana, spreman na
pregovore i kompromise, bio žrtva genocidne konspiracije Hutu ekstremista.
Naime, u tom prvom valu ubistava, pored Tutsija, žrtve su bili i umjereni Hutui
koji su se protivili nasilju.
Nakon smrti
predsjednika Habyarimana, vlast u Ruandi je preuzeo pukovnik Theoneste Bagosora, a u preuzimanju
vlasti pomogla mu je Agathe Habyarimana.
Genocidno
silovanje - silovanje se može tretirati kao zločin genocida
ako je počinjeno sa namjerom da se žena ubije, ili da se „oplodi drugačijim
etničkim sjemenom“, ili sa namjerom da se traumatizira do te mjere da više ne
želi da rađa.
Silovanje nad Hutu
ženama u Ruandi dio je genocidnog projekta i sudski je u slučaju Akayesuu
utvrđeno da je vršeno po naređenju. Žene su silovane individualno, serijski,
držane su u sex kampovima, često su nakon silovanja ubijane ili su im odsječeni
dijelovi tijela...Istražitelji genocida u Ruandi zabilježili su brojne
slučajeve žena koje su silovane iznad masovnih grobnica njihovih tek ubijenih
članova porodice, djece. Genocid nad Tutsijima procesuiran je brojnim procesima
koji su vođeni na Međunarodnom krivičnom tribunalu za Ruandu.Genocid nad romima - Jedini narod koji
je pored Jevreja bio obuhvaćen rasističkim zakonima iz 1935. godine, poznatim
kao Nirnmberški zakoni bili su Romi. I Romi su kao i Jevreji bili žrtve progona
i prije samog holokausta. Između 12-18. juna 1938. organizirana je „Sedmica za
čišćenje Cigana“, koja je bila ekvivalent onoga što je za Jevreje predstavljala
„Kristalna noć“. I jedan i drugi događaj označili su početak masovnog
istrebljenja oba naroda. Međutim, prema zvaničnom popisu zvaničnika nacističke
partije iz 1939. u Njemačkoj je bilo oko 2 miliona Roma. Ako uzmemo u obzir da
dokumentacije o njihovom stradanju praktično nema, te da je veliki broj Roma,
pored kampova ubijan i u šumama, te da Romi nisu bili žrtve samo u Njemačkoj,
već, identično kao Jevreji i širom Evrope, onda se može reći da je Holcaust
Memorial muzej u procjenama potcijenio broj romskih žrtava.
Genocid
nad homoseksualcima - O tome da li se ubistva
homoseksualaca u nacističkoj Njemačkoj mogu nazivati genocidom, postoje
ozbiljna mimoilaženja među teoretičarima. Oni koji su protiv, tvrde da su, za
razliku od Jevreja ili Roma, homoseksualci imali izbor. Naime, homoseksualci su
imali izbor ili da kriju svoju seksualnu orijentaciju ili da za vrijeme nacizma
žive u celibatu: stoga, imali su izbor i način da zaštite svoj život.
Predrasude i progoni homoseksualaca prethodili su eri holokausta i Njemačka
država u tome nije bila usamljena. Jedan od glavnih razloga zbog kojih je
istraživačima ovog perioda bilo teško pronaći one koji su bi bili spremni
otvoreno govoriti o načinima progona i tretmanu ove kategorije žrtava
holokausta jeste taj što su zbog oredrasuda i poteškoća koje su imali
priznavajući svoju homoseksualnost... Ubistva homoseksualaca počela su u
poznatoj „Noći dugih noževa“ 30. juna 1934. kada je eliminiran lider SA Ernst
Roehm i pripadnici njegove jedinice. Broj žrtava homoseksualaca ubijenih za
vrijeme nacističkog režima također varira. Procjene se kreću od 5000-15000
žrtava. Jedan od razloga što je ovaj broj možda potcijenjen je i taj što su
homoseksualni akti sve do juna 1969. bili zabranjeni njemačkim zakonom.
Specifičnosti
i kontraverze holokausta
- Genocid nad Jevrejima zbog svoje specifičnosti koju ima u odnosu na ostale
zločine naziva se holokaust ili shoah. Holokaust je dakle nacistički plan koji
je kao krajnji cilj imao totalno jevrejskog naroda. Tokom II svjetskog rata u
Evropi je ubijeno oko šest miliona jevreja. Ne postoji niti jedan naučni
argument koji bi u pitanje doveo postojanje holokausta, međutim, naučnici se
spore o tome da li su nacisti od samog početka imali plan za istrebljenje ili
se proces uništenja jevreja zapravo razvio tokom rata.
Koncentracioni
logori - Koncentracioni logori podrazumijevaju masovno
zatvaranje civilnog stanovništva, bez redovnog sudskog postupka i na neodređeno
vrijeme. Civilno stanovništvo se terorizira raznim metodama. Uglavnom su
koncentracioni logori otvarani s namjerom da se veliki dio zatočenika i ubije.
Svaki genocid prate i koncentracioni logori i oni su se bez izuzetka koristili
u svim historijskim primjerima genocida. Termin „koncentracioni logor“ uveden
je da bi se opisali kampovi koje je koristila španska vojska tokom kubanske
pobune.
