Prikazani su postovi s oznakom konceputalna povezanost. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom konceputalna povezanost. Prikaži sve postove

ponedjeljak, 1. listopada 2012.

Restorativna pravda i prevencija kriminaliteta – konceputalna povezanost i izazovi


Prevencija kriminaliteta i restorativna pravda su bili predmeti mnogih naučnih rasprava, inovativnih politika i praktičnih konstrukcija u posljednjih nekoliko godina. Međutim, oba pojma se i dalje široko tumače jer se pri tome u obzir uzima raznolikost teorija, ideala, načela i prakse. Prevencija kriminaliteta se može involvirati u bilo koju radnju koja za cilj ima smanjenje štete vezane za kriminal. Kao što je i definisano u UN smjernicama za prevenciju kriminaliteta iz 2002. godine (United Nations Guidelines for the Prevention of Crime), ona obuhvata strategije i mjere koje nastoje smanjiti rizik od pojave kriminaliteta, i njegovog štetnog utjecaja na pojedince i društvo, uključujući i strah od kriminaliteta (fear of crime), tako što utječe na višestruke uzroke koji dovode do njegove pojave. Kao takve, sve teorije o uzročnosti kriminaliteta su po definiciji teorije o prevenciji kriminaliteta, i nude opsežan niz teorija o uzročnosti kriminaliteta koje postoje, pri čemu možemo doći do zaključka da je oblast prevencije kriminaliteta veoma široka.


Isto tako, restorativna pravda je veoma široko interpretirana. Jedna sveobuhvatna definicija kaže da je to 'proces u kojem stranke koje su učesnici određenog krivičnog djela pokušavaju zajednički riješiti kako da se nose sa posljedicama krivičnog djela i njegovim implikacijama u budućnosti' (Marshall, 1996). Ova definicija identifikuje tri središnja elementa restorativne pravde: uključivanje pojma zainteresiranih strana, važnost sudjelovanja i deliberativnih procesa, te naglasak restorativnih rezultata koji impliciraju pojmove pomirenja, približavanja i većeg uzajamnog povjerenja među strankama. Kao dodatak ovome, Van Ness i Strong (1997) su izdvojili četiri temeljna elementa restorativne pravde koji mogu poslužiti za empirijska istraživanja: suočenje, reparacija (odšteta), reintegracija i sudjelovanje. Dva od tih elemenata se odnose na postupke – suočenje i sudjelovanje, dok se druga dva odnose na rezultate tj. to su odšteta i reintegracija. Neki predstavnici teorije i prakse restorativne pravde stavljaju naglasak stavljaju na postupak, dok zanemaruju rezultate i to se smatra pogrešnim pristupom. Neki opet tvrde da bez obzira na postupak, rezultati mogu biti dovoljni za restorativnu pravdu, dok ostali tvrde da je u postupku sve, i da rezultati zavise od postupka. U tom smislu, Morris (2002) tvrdi da: 'bilo koji rezultat – uključujući i kaznu zatvora – može biti restorativan ako su ga ključne stranke smatraju prihvatljivim i ako su na njega pristale'. Ostali komentatori stavljaju naglasak na prirodu restorativnih rezultata, s manjim naglskom na postupak. Na primjer, Lode Walgrave (2008) definira restorativnu pravdu kao 'opciju za zadovoljenje pravde nakon učinjenog krivičnog djela koja ima za cilj da popravi individualnu, relacijsku i društvenu štetu koju je djelo prouzrokovalo'.
Za neke od predlagača, restorativna pravda vuče korijene iz pokreta žrtava, kojeg se mora pridržavati. Sa ovog gledišta, žrtvama se omogućava postupak koji ispunjava (ili barem nastoji ispuniti) njihove emocionalne i afektivne potrebe, i to treba da bude primarno mjerilo vrijednosti. Za ostale, zvijezda vodilja treba biti restauracija deliberativnih kvaliteta kojima se nastoji prevazići sukob, i to posredstvom profesionalaca (Christie, 1977). Postoje i oni za koje restorativna pravda predstavlja snažan normativni kriterij pomoću kojeg se kritikuju slabosti punitivnog krivičnopravnog sistema, posebice načini na koje se okrivljuju, kažnjavaju i stigmatiziraju ljudi koji su uhvaćeni u „prljavim radnjama“. Na određenom nivou, takvi uslovi omogućavaju restorativnoj pravdi da dobije podršku od različitih subjekata i pronađe svoje mjesto u različitim političkim programima i pospješivanje institucionalne retorike. Isto tako, u praksi, to također može značiti da ove inicijative odu u drugom, vrlo često natjecateljskom, smjeru kako bi se pridobili glasači tokom predizborne kampanje. U ovom široko zastupljenom načinu animiranja glasača, postoji opasnost da se putem restorativne pravde postave previsoki ciljevi koje poslije neće biti moguće ispuniti, zbog čega to može završiti razočarenjima na većem većini frontova.

Ipak, restorativna pravda nesumnjivo predstavlja izazov za tradicionalna shvatanja pojma pravde i otvara ga ka širem skupu vrijednosti, principa i ciljeva u odnosu na koje on treba biti posmatran. Djelimično, to čini uvođenjem novih subjekata kao što su zainteresirane strane, koje imaju interese i potrebe koje pravda treba zadovoljiti. Ovo je u suprotnosti sa uskim okvirom punitivnog krivičnopravnog sistema koji regulira odnos prestupnika i države. Učešće zainteresiranih strana prestavlja centralnu komponentu i temeljnu vrijednost restorativne pravde. U skladu sa ovim, McCold and Wachtel (2002) su nastojali klasificirati različite oblike praktičnog postupanja restorativne pravde prema stepenu uključenosti medijatora u postupak. Za potrebe svog tzv. 'modela involviranosti' odredili su tri šire kategorije posrednika: oštećeni, prestupnik i društvo (lokalna zajednica).


Stepen uključenosti svake od zainteresiranih strana predstavlja glavni kriterij 'restorativnosti'. Prema tome, 'potpuno restorativni' postupci su oni koji uključuju aktivno sudjelovanje sve tri skupine zainteresiranih stranki (npr. sastanci). Tamo gdje jedna od zainteresiranih strana nedostaje – kao npr. lokalna zajednica koja treba biti medijator između prestupnika i žrtve – takvi postupci se nazivaju 'uglavnom restorativni', dok u slučaju pojavljivanja samo jedne zainteresirane stranke postupak je 'djelimično restorativan'.

U tom smislu, sastanak u okviru lokalne zajednice može biti mnogo više restorativan nego obični postupak medijacije između prestupnika i žrtve. Prvo, to otvara postupak prema lokalnoj zajednici, u suprotnom bi to bio privatni postupak. Drugo, na taj način se smanjuje moć koju imaju profesionalni medijatori tokom postupka medijacije. Dakle, moć medijatora se smanjuje, a postupak podliježe većoj kontroli. Treće, ovakav postupak potvrđuje odgovornost lokalne vlasti koje trebaju biti zabrinute za građane koji se u određenom slučaju smatraju žrtvama odnosno prestupnicima: 'U kontekstu posredovanja, sastanci u lokalnoj zajednici su tako dizajnirani da potiču dijalog u okviru zajednice' (Braithwaite i Daly, 1994). U konačnici, to rješava problem nejednake pregovaračke moći stranaka, uključivanjem ostalih članova lokalne zajednice.
______________________________________________________________