Maloljetnička delinkvencija, restorativna pravda i medijacija

Ponašanja koja su nas nekad svrstavala u kategoriju huligana danas, na žalost postaju modelom ponašanja sve većem dijelu mlade generacije. Svaka čast većini 'normalnih', no kako je krenulo, uskoro  iznimkama. No, potencijalna opasnost prijeti od onih drugih, izgubljenih, agresivnih, željnih pažnje, pozicije i uspjeha na neki sasvim krivi način. 'Ta' djeca nisu neka druga djeca, već ona ista iz vrtića i škole koja su nas do nedavno pristojno pozdravljala. Svijet oko nas se mjenja i djeca se mjenjaju.

Prepoznavanje problema i reakcija

Najvažnije je prepoznati početak neprihvatljivog ponašanja djeteta i odmah reagirati. A on počinje već sa bezazlenim odlaskom sa zadnjeg sata... I tako to krene. Ako se na vrijeme ne uoči i ne korigira, sigurno vodi ka lošem u životu, ka maloljetničkoj delikvenciji, kasnijim kriminalnim radnjama i takvom načinu života. Na temelju brojnih i kontinuiranih statističkih podataka Mup-a RH navodim neka početna neprihvatljiva ponašanja kroz koja dijete sigurno kroči ka svemu lošem za njega, za njegovu obitelj, prijatelje, za naše društvo u cjelini:

• izostajanje s nastave
• neprihvatljivo ponašanje u zonama odgojno – obrazovnih ustanova
• vršnjačko nasilje (bulllying i cyberbullying)
• posjećivanje ugostiteljskih lokala, kladionica i sl.
• huligansko - vandalsko ponašanje (uništavanje imovine, pisanje grafita, sudjelovanje u navijačkim neredima i sl.)
• konzumiranje sredstava ovisnosti među mladima (opojne droge, alkoholna pića, duhanski proizvodi)
• nedozvoljeni noćni izlasci maloljetnih osoba do 16 godina starosti
• skitnja i prosjačenje
• nedozvoljena i štetna druženja maloljetnih osoba do 18 godina starosti s osobama sklonim kriminalitetu, skitnji, raznim oblicima iskorištavanja maloljetnih osoba
• udaljavanje maloljetnih osoba od porodičnog doma i bjegovi iz odgojnih ustanova

Kada pogledamo paletu neprihvatljivih ponašanja sigurno ćemo uočiti da već kao 'ljudi iz kvarta', u večernjoj šetnji primjećujemo bar nekoliko od nabrojanih oblika ponašanja u našem susjedstvu. Kod djece koja su do nedavno bila vesela djeca na igralištu, na biciklima, rolama, s loptom pod rukom. No, ponekad je dovoljno i samo nekoliko dana, tjedana da 'dobar' dječak ili djevojčica koje smo odgajali krene u nekom totalno krivom smjeru, sa totalno krivim društvom, u totalno nepotrebne životne situacije, a sve to pod okriljem, u tom periodu, nedovoljno zainteresiranih roditelja. I ne događa se nikada slučajno. Ne mareći za njih, ne pitajući se gdje su im djeca u 10 na večer, s kime se druže i kako provode vrijeme koje bi trebali provoditi s obitelji. Za par mjeseci već može biti prekasno. Što se u tim dječjim glavama prekopča? A časkom se postaje glavonja, a još brže delikvent...

A mi, koji im nismo roditelji samo ih s gorčinom gledamo kako ne odrastaju, nego jurišaju ka kriminalu i 'crnoj kronici'! A još češće okrećemo glavu da nas ne zadesi neka neugodna situacija s malim 'glavonjama' ili njihovim roditeljima.

Za početak dobrog odgoja brižno i stalno imajmo kontrolu nad kretanjima naše djece, svakako upoznajmo prijatelje s kojima se druže, ograničimo djetetovo vrijeme izbivanja iz kuće, naročito u večernjim satima i puno i stalno razgovajamo s njima i ozbiljno, i kroz  šalu, u zezanciji, šetnji, na igralištu. Komentirajmo zajedno s njima slične situacije o poznatoj djeci ili sve češće takove vijesti.  Razgovarajmo o svemu i svačemu, pa tako i o 'glavonjama' iz škole i iz kvarta. Iz razgovora ćemo puno saznati o našoj djeci koja rastu i mjenjaju se bez obzira na naš odgoj i moralna načela. Promjena u ponašanju je prirodna i normalna, ali je isto tako prirodno da ne gubimo kontakt sa djecom koliko god to nekada izgledalo kao nemoguća misija. Pružimo djeci osjećaj povjerenje u nas, roditelje. Ali, takav se odnos gradi svakoga dana. Ako uspijemo u tom dijelu odgoja, tada nas informacije koje slijede sigurno neće zanimati vezano za naše dijete.

Zakonske odredbe i maloljetnici

Maloljetnička delinkvencija podrazumijeva kaznena djela koja su počinile osobe mlađe od 18 godina života. Uporište policijskih postupanja nalazi se u odredbama Zakona o sudovima za mladež i Zakona o prekršajima uz primjenu policijskih ovlasti prema Zakonu o policiji i drugim zakonskim i podzakonskim propisima.

Mladi su odgovorni za kažnjiva ponašanja u BiH prema starosti, na slijedeće načine:

• Dijete je osoba do navršenih 14 godina života i nije kažnjivo odgovorna, te se prema njoj ne može pokrenuti postupak, već se postupa u okviru nadležnosti službe socijalne pomoći.
• Maloljetnik je osoba u dobi od 14 do 18 godina života, kazneno i prekršajno odgovorna.
• Mlađi punoljetnik je osoba u dobi od 18 do 21 godine života, kazneno i prekršajno odgovorna.

Podsjetimo se i prava i dužnosti roditelja:

roditelji radi dobrobiti svog maloljetnog djeteta, a sukladno s njegovom dobi i zrelosti, imaju pravo i dužnost nadzirati ga u njegovom druženju s drugim osobama

• roditelji imaju pravo i dužnost djetetu mlađem od 16 godina zabraniti noćne izlaske bez njihove pratnje ili pratnje druge odrasle osobe u koju imaju povjerenje
• noćnim izlaskom smatra se vrijeme od 23 do 5 sati
• svrha nije 'policijski sat' prema osobama mlađim od 16 godina, već pomoć i podrška roditeljima u ispunjavanju obveza odgoja djece
• roditelj uvijek mora znati s kime se njegovo dijete druži i kako provodi slobodno vrijeme
• radi nepoštivanja ove odredbe roditelji mogu prekršajno i kazneno odgovarati

Sudeći prema vijestima o ubistvima, silovanjima, pljačkama i drugim krivičnim djelima, Bosna i Hercegovina iz mjeseca u mjesec postaje sve nesigurnija zemlja. Malo je koherentnih analiza statističkih podataka koje bi pokazale da li građani zaista imaju osnova da se ove godine osjećaju nesigurnije nego prethodnih, ali je (subjektivno) opće stanje sigurnosti u Bosni i Hercegovini sve više upitno.

Delinkventno ponašanje maloljetnika na području Bosne i Hercegovine u posljednje  vrijeme poprima zabrinjavajuće razmjere. To je protivdruštveni oblik ponašanja, opasna i složena sociopatološka pojava, vrlo delikatan ne samo kriminološki, pravni, ekonomski i sociološki nego, jednako tako, i ozbiljan problem porodice, obrazovnih i zdravstvenih ustanova. Uobičajeno se naziv delinkvencija upotrebljava za maloljetne počinioce krivičnih djela koja su zakonom određena kao delikt. Međutim, potrebna je posebna pažnja pri upotrebi ovog naziva. Savremena shvatanja maloljetničke delinkvencije obuhvataju širok dijapazon ponašanja iz kojih je sistematski moguće izdvojiti osnovna shvatanja maloljetničke delinkvencije u užem smislu (krivičnopravna teorija) i shvatanja u širem smislu (teorije o devijantnosti).

Naime, izrazom delinkvencija u širem smislu označava se ukupnost protivpravnih ponašanja koja nemaju karakter krivičnih djela, a to su najčešće prekršaji i prestupi, dok se izraz delinkvencija u užem smislu koristi za protivpravna ponašanja djece i maloljetnika kažnjiva po krivičnim propisima koja bi da su ih izvršile punoljetne osobe bila označena kao kriminalitet. Maloljetnička delinkvencija je prestupničko ponašanje specifično za populaciju maloljetnika, a pojava delinkventnog ponašanja kod djece i mladih vrlo je osjetljiv društveni problem, čije posljedice trpimo svi, kao članovi društva.

Iako može zvučati smiješno, činjenica da su građani Sarajeva odlučili zaposliti superjunaka Batmena (u konkursu za posao objavljenom na portalu market.ba) koji bi ih spasio od stope kriminala u porastu je ustvari tragikomična i više nego indikativna.

Godina 2010., ali i 2011., u Tuzli i uopće Tuzlanskom kantonu ostat će upamćena kao godina strahovanja i zločina. Crne rubrike novina prepune su slučajeva premlaćivanja, silovanja, ubistava i samoubistava. Dvadeset devetog decembra 2010. godine u neposrednoj blizini SKPC Mejdan u Tuzli dva mladića su uz prijetnju upotrebe vatrenog oružja  na naročito okrutan i ponižavajući način silovali devetnaestogodišnju djevojku, studenticu iz Tešnja. Ovaj zločin zaprepastio je tuzlansku i bosanskohercegovačku javnost. Međutim, trenutaka za oporavak nije bilo. U novogodišnjoj noći još jedan akt nasilja. Dvije nepoznate osobe silovale su studenticu Medicinskog fakulteta koja se vraćala iz Omladinskog doma prema Slatini. Nekoliko dana poslije tuzlanskim vlastima se obratila i dvadesetdevetogodišnjakinja iz tuzlanskog naselja Ši Selo također uz optužbe da je četvrtog decembra silovana.

„Nakon ovih silovanja se uopće ne osjećam sigurno i izbjegavam sama hodati gradom. Baš i nisam primijetila patrole policija na mjestima ovih nemilih događaja. Mislim da bi policija stvarno trebalo da se aktivira, nisam zadovoljna njihovim učešćem u osiguravanju ulica Tuzle“, navodi Nevzeta Šečić, studentica treće godine na Pravnom fakultetu Univerziteta u Tuzli.

Neki novi klinci, neki stari zakoni

U Krivičnom zakonu Bosne i Hercegovine „dijete“ se definira kao „osoba  koja nije navršila 14 godina života“, a „maloljetnik“ kao „osoba koja nije navršila 18 godina života“.

Također, treba imati u vidu i definiciju maloljetnika prema Pekinškim pravilima: „Maloljetnik je dijete ili mlada osoba koja se, prema datom pravnom sistemu, može tretirati drugačije od odraslih po pitanjima prestupa.“

Prema izvještaju o stanju bezbjednosti u Republici Srpskoj za period januar – decembar 2010. godine, od ukupno evidentirana 9522 krivična djela općeg kriminaliteta, njih 705  počinjeno je od maloljetnih lica. Broj prekršaja uz upotrebu vatrenog oružja počinjenih od maloljetnih lica u Republici Srpskoj u istom periodu iznosi 14.

U izvještaju o stanju bezbjednosti u Federaciji Bosne i Hercegovine za prvih pola godine u 2010. o maloljetničkoj delinkvenciji se navodi sljedeće: „…maloljetnička delinkvencija je poseban društveni problem zbog toga što se maloljetnici pojavljuju kao prestupnici u oblasti zloupotrebe droga, a često i kao počinioci pojedinačno ili grupno, vršeći najčešće krivična djela teške krađe u poslovne prostore, automobile, stanove i drugo. Također, sve se češće pojavljuju i kao izvršioci težih krivičnih djela, kao što su razbojništva, silovanja i sl. Od ukupnog broja prijavljenih lica za počinjena krivična djela 670 (8,1%) čine maloljetnici“.

„Maloljetnicima se izriču odgojne mjere, a starijem maloljetniku se izuzetno može izreći i kazna maloljetničkog zatvora. Maloljetnicima od 14 do 16 godina (mlađi maloljetnici) mogu se izreći samo odgojne mjere. Maloljetnici također ne mogu biti osuđeni na uvjetnu osudu“, navodi se u Krivičnom zakonu BiH.

Ilustrativan je primjer  jednog od štićenika Zavoda Hum koji je do punoljetstva  počinio čak 467 krivičnih djela. Amir Zelić, direktor Doma za djecu bez roditeljskog staranja Bjelave, kaže kako je poslije 467 krađa dječak dobio samo ukor socijalne službe i pojačan nadzor u toj poluzatvorenoj ustanovi.

U vezi sa Zavodom „Hum“ vrlo je interesantan podatak da je otvaranjem Odjela za maloljetnike u okviru Kazneno-popravnog zavoda u Tuzli  te prebacivanjem dijela štićenika Zavoda „Hum“ u Tuzlu smanjen ukupan obim kriminaliteta u Kantonu Sarajevo. Ovaj zavod je mjesto u koje maloljetnici dolaze nakon opomena, ukora, pojačanih mjera nadzora i disciplinskih mjera. Tu provode od jedne do pet godina, u zavisnosti od efikasnosti tretmana i izvještaja koje zavod svaka tri mjeseca predočava sudskim organima. S maloljetnicima u sukobu sa zakonom rade vaspitači, sociolozi, pedagozi, psiholozi, socijalni radnici, referenti za obrazovanje, kulturu i sport. Štićenici su podvrgnuti individualnom ili grupnom tretmanu, u zavisnosti od težine krivičnih djela, psihičkog stanja i drugih problema. Ako se osvrnemo unazad, već više godina procent maloljetničkog prestupništva u ukupnom broju krivičnih djela u Bosni i Hercegovini kreće se između 8% i 10%. Nepostojanje zatvora i ustanova za resocijalizaciju registriranih maloljetnih prestupnika, zatim veliki broj djece prepuštene ulici, djece bez adekvatnog roditeljskog staranja, vaspitno zapuštenih maloljetnika itd. mogli bi se označiti čestim uzrocima učešća maloljetnika u kriminalitetu u ovom obimu. Stoga je neophodno putem nadležnih institucija osigurati da se maloljetni izvršioci krivičnih djela stave pod odgovarajući oblik vaspitne kontrole.

Nepovoljna su kretanja i u dobnim strukturama maloljetnih delinkvenata. Tako, u grupi krivično odgovorne djece uzrasta od 14 do 18 godina zakon najčešće krše djeca od 16 i 17 godina. Primjetna je pojava da sve mlađa djeca dolaze u sukob sa zakonom i da se ta granica pomjera ka četrnaestoj godini života. Posebno zabrinjava porast broja djece ispod 14 godina, koja su krivično neodgovorna, kako među počiniocima prekršaja tako i među počiniocima krivičnih djela. Ovakvom ponašanju često prethodi, ili ga prati, sve veći broj slučajeva zanemarivanja, prekidanja i napuštanja redovnog školovanja. Dječaci su izrazitija grupa maloljetnih prestupnika (98%), a urbana sredina češće je ambijent gdje je maloljetničko prestupništvo prisutno. Najčešće počinjena krivična djela su djela protiv imovine (čak 90% u strukturi počinjenih krivičnih djela od maloljetnika), a u manjem broju su djela protiv života i tijela i djela usmjerena protiv javnog reda i mira.

„Zašto je maloljetnička delinkvencija u porastu?“, pitanje je koje se sve češće čuje među građanima Bosne i Hercegovine. Jedan od argumenata koji se nameće kao odgovor je da  teška ekonomska situacija generira sve složeniju (ne)sigurnosnu sliku Bosne i Hercegovine. Ali, da li je to baš jedini uzrok?

Društveno neprihvatljivo ponašanja djece i maloljetnika svakako je u vezi sa sociokulturnim uzrocima, u koje spadaju: klima i geografski položaj zemlje, katastrofe i ratovi, ekonomske prilike, siromaštvo i nezaposlenost, urbanizacija, migracije, te porodica, škola, način provođenja slobodnog vremena i utjecaj mas-medija.

Dakle, socijalno okruženje, društveni uslovi i opće stanje društva u kojem dijete živi, nerijetko imaju presudan utjecaj.

Potvrđuje to i Biljana Milošević, magistrica sociologije i viši asistent na Katedri za sociologiju Univerziteta u Istočnom Sarajevu, koja  smatra da je „naše društvo evidentiralo ovaj problem, ali samo na opažajućem nivou“.   Milošević ističe da „kao zemlja u tranziciji  patimo od različitih sociopatoloških oboljenja, tako da  postojanje maloljetničke delinkvencije nije iznenađenje. Ovo je nestabilna zemlja sa čestim migracijama stanovništva,  gdje se porodice razdvajaju, ne samo iz emotivnih ili moralnih problema, već sve češće i iz ekonomskih“.

Mr. Milošević dodaje da „psihološka nestabilnost pred mnogim problemima, te poteškoćama pri adaptaciji na različite životne uslove i situacije izaziva promjene u ponašanju kroz različite poremećaje koji vode ka devijantnom ponašanju. Socijalni faktori, ili oni spoljni, čine veoma bitnu komponentu etiologije maloljetničke delinkvencije. U njih, prije svega, ubrajamo porodicu, školu, sredstva mas-medija, i sl.“

Mediji i zajednički napori u službi prevencije maloljetničke delinkvencije

Ako imamo u vidu okvirnu definiciju pojma maloljetničke delinkvencije, prema kojoj bi maloljetnička delinkvencija predstavljala svako ponašanje pojedinca ili grupa mladih koje je društveno neprihvatljivo (asocijalno i antisocijalno), to jest kojim se krše društvene norme (pravne i moralne) konkretnog i globalnog društva, i koje, kao takvo (eksponentno), izaziva spontanu ili organiziranu akciju društva u cjelini, u namjeri da se zaštite sve društvene vrijednosti, kao i sami akteri tog ponašanja, onda je vidljiv stepen kompleksnosti ovoga problema. Slijedom navedene definicije, neminovno je kontinuirano provoditi naučna istraživanja kako bi se osigurala pouzdana i objektivizirana slika o maloljetničkoj delinkvenciji, koja može poslužiti donosiocima odluka ali i praktičarima da na temelju činjenica usmjeravaju svoje aktivnosti. Naravno, ne smije se zaboraviti ni uloga medija, posebno istraživačkog novinarstva.

Izvještavanje o nasilju pred medije stavlja višestruke zahtjeve  u smislu informiranja javnosti, analize i interpretacije događaja, do prevencije. Ubistvo Denisa Mrnjavca 2008. godine aktualiziralo je ovaj problem. Počinioci ovog djela, ali i onih koja će uslijediti, uglavnom su maloljetne osobe. Iako je politizacija događaja česta boljka naših medija, ovaj put je to uglavnom izbjegnuto. U proteklih nekoliko godina ne može se tvrditi da se korektno izvještavalo o slučajevima ubistava širom zemlje, obračunima, maloljetničkoj delinkvenciji. Poseban problem predstavlja nedostatak podrobnih analiza i istraživanja uzroka novonastale situacije. Mali je broj tekstova u kojim se problem nasilja i sigurnosti u Bosni i Hercegovini tretira kao posljedica, i traga se za uzrokom. Uglavnom se sve svodi na izvještavanje, informiranje, pozivanje na odgovornost nadležnih vlada, pravosuđa, policije. Međutim, i ovdje se pozivalo na odgovornost vlada, bez ozbiljnih istraživanja šta zaista pojedini organi čine na sprečavanju maloljetničke delinkvencije i bez kontakta s njima. Tome u prilog ide činjenica da i pored postojanja državne Strategije protiv maloljetničkog prestupništva u Bosni i Hercegovini (2006-2010) („Službeni glasnik BiH“, broj 14/08), koja je definirala strateške ciljeve, aktivnosti i konkretne nosioce aktivnosti, predstavnici medija nisu bili skloni kontaktirati te organe radi objektivnog izvještavanja. Naprotiv, svjedoci smo posezanja za „senzacionalističkim“ naslovima radi prodaje novine, gledanosti televizije i sl. Ovakvi tekstovi su širili dodatni strah i paniku među građanima. Vrlo malo se radi na serijama tekstova koji bi ponudili analitički pregled situacije, kritički osvrt, sveobuhvatnu sliku i eventualno rješenje. Istovremeno, značaj ovakvog cjelovitog pristupa ogleda se i u preventivnom efektu. Javnost bi bila upoznata s problemom, ali bi se i probudila svijest da svi možemo postati žrtvom, i da moramo na pravi način reagirati.

Kao prigovor medijima može se uzeti i njihova pasivnost kada je u pitanju praćenje zakonodavno-pravnog okvira vezanog za maloljetnike. Naime, tokom 2010. godine u Republici Srpskoj usvojen je Zakon o postupanju s djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku („Službeni glasnik RS“, br. 13/10), dok je isti zakon u Federaciji Bosne i Hercegovine trenutno u parlamentarnoj proceduri usvajanja. Prvi put u pravosudnom sistemu imamo zakone koji objedinjuju materijalne i procesne odredbe u vezi s maloljetnicima, što svakako zaslužuje određenu medijsku pažnju, odnosno potrebu informiranja građana o novim rješenjima.

Dr. Kržalić smatra da sama policija kao organ zadužen za održavanje javnog reda i mira zaista ne može doprinijeti efikasnom povećanju nivoa sigurnosti ukoliko se ne uključe i drugi segmenti društva, posebno kada je u pitanju maloljetničko prestupništvo. „Prevencija zahtijeva sveukupnu društvenu aktivnost, počevši od pedagoško-odgojnih i obrazovnih institucija, policije, pravosuđa, tužilaštva, zakona, pa do spoznaje samih građana o sopstvenoj ulozi i obavezi u održavanju javne sigurnosti“, ističe dr. Kržalić.

U tom pravcu se najčešće odvijaju akcije nevladinog sektora. U medijima su najviše prostora dobili protesti građana u organizaciji pokreta „Dosta“, „Front“, „Revolt“ i drugih.

Protesti su za cilj imali pokazati vlastima koliko se (ne)sigurno osjećaju građani zemlje i tražiti od njih hitne akcije. S druge strane, pokušao se podići i nivo svijesti o ovoj problematici putem raznih plakata, pamfleta i grafita koji poručuju da svako od nas, u svakom momentu, može postati žrtva.

Činjenica je da je trenutna tendencija rasta maloljetničke delinkvencije veliki društveni problem, koji kod većine građana stvara osjećaj nesigurnosti i zabrinutosti. Sve dok nadležni organi jasno ne percipiraju neminovnu spregu zakonodavstva, prevencije, alternativnih mjera, institucionalnog tretmana, primjene krivičnog zakonodavstva za maloljetnike u praksi, kao i održivog sistema podrške u strateškom tretiranju problematike maloljetničke delinkvencije, teško možemo govoriti o sistemskom rješavanju problema. Ali, bez sumnje, i građani imaju svoju ulogu, koju je potrebno naglašavati kako bi se pozicija pasivnog posmatrača zamijenila statusom aktivnog učesnika. Ovo iz razloga kako bismo svi skupa uživali visok stepen stanja bezbjednosti u vezi s ponašanjem maloljetnika, odnosno pojavama devijantnosti u njihovom ponašanju.

Korisni savjeti

Korisno je podsjetiti se situacija u životu djece koje zbog izostanka roditeljskog nadzora mogu postati rizične po djecu i njihovo ponašanje. Prije svake takve situacije 'podebljajmo' razgovor i komunikaciju s djecom o mogućim neprihvatljivim ponašanjima i vrlo čestim, teškim posljedicama.

Pod mogućim rizičnim situacijama, mislim na izlete i maturalna putovanja, kada se većina djece odvaja od roditelja i samostalno odlučuje o svom ponašanju. Uzroci su sasvim uobičajeni – izgledati 'starije', dokazati se pred prijateljima u bilo kojem od neprihvatljivih ponašanja (prekomjerno konzumiranje alkohola, pušenje ili čak uzimanje droga).

Sa vrlo sličnim posljedicama završavaju organizirani odlasci bez roditelja na ljetovanja/zimovanja, odlasci na sportska natjecanja, koncerte ili druge vrste izbivanja iz doma bez roditeljskog nadzora.

Svakako budite svjesni i običnih izlazaka djeteta sa društvom i budite upućeni s kime izlazi, kuda izlazi te obavezno ograničite vrijeme izlaska primjereno godinama djeteta.

Alarm

U slučaju da se kamen već prejako zakotrljao, ispustili ste na neko vrijeme konce iz ruku i primjetili da:

• iz vašeg doma pod nejasnim okolnostima nestaju vrijednosti (novac, nakit, tehnička roba i sl.)
• dijete naglo popusti u učenju
• dijete pod nejasnim okolnostima gubi svoje osobne predmete (mobitele, odjeću i sl.)
• dijete kući donosi predmete koje mu vi niste kupili
• na tijelu svog djeteta se uočavaju tjelesne ozljede ili promjene u tjelesnoj konstituciji
• vaše dijete pokazuje interes za morbidne sadržaje (literatura, filmovi…)
• vaše dijete dovodi u obiteljski dom vama potpuno nepoznate osobe
• konzumira duhanske proizvode i sredstva ovisnosti

Krajnji je trenutak vratititi se svom djetetu i pružite mu ljubav i podršku da se spasi od loših utjecaja i lošeg društva. Ako mislite da ne možete sami, žrtvujte svoju neugodu za dobrobit djeteta i potražite stručnu pomoć psihologa, pedagoga, Centra za socijalnu skrb, i dugih nadležnih službi i spasite svoje dijete.

Kad policija zakuca na vrata za mnoge je prekasno jer su već dio tog lošeg društva, loših navika i reputacije sa policijskim dosjeom. A tada je težak put pred djetetom i roditeljima, a striček policajac sve češće je na vratima sa sve dužom listom pitanja.

A on/ona uopće nije loše dijete! Ili nam se to samo kao roditeljima čini?! Ili je tako i bilo, do prije koji dan?!

Kad bi nam se još škole pridružile na pravi način i predložile neke zajedničke preventivne akcije (djeca + roditelji + škola) vjerujem da bi učvrstili pravi put onima koji se ne dvoume da razbijati prozore na školi, u stvari, nije nikakva zabava, a one koji su se zatekli sa nekolicinom destruktivaca u takvom vandalizmu da bi ih posramilo druženja s takozvanim prijateljima. Na roditeljima je ogromna odgovornost u ova agresivna i destruktivna vremena. Krajnje je vrijeme i još veća društvena odgovornost na državi i stručnjacima da ekpeditivno razmišljaju i pripremaju kvalitetne preventivne metode za takve vrste ponašanja kojih će biti sve više, a našoj djeci će ona postajati normalnija, svakodnevnija i na kraju priče prihvatljiva?!

Za neke je već (na žalost) prekasno!

Šta je to medijacija

Medijacija je postupak u kojem treća neutralna osoba (MEDIJATOR) pomaže strankama u nastojanju da postignu obostrano prihvatljivo rješenje spora. Medijator uspostavlja i olakšava razgovor između stranaka, kako bi one postigle ovaj cilj. Medijator ne donosi odluke o tome kako će spor biti riješen.

U toku procesa svaka strana u sporu može iznijeti svoje stavove, pojasniti kako trenutni spor utiče na nju, te kakve bi opcije zadovoljile njene interese. Medijator će pažljivo slušati, usmjeravati stranke da razgovaraju o ključnim pitanjima, uočavati zajednička stanovišta i interese stranaka i pomagati strankama da na njima baziraju svoj dogovor.

Medijacija polazi od stanovišta da bez obzira na suprotstavljene pozicije i emotivni naboj stranaka, sporove treba posmatrati kao izazov. Sporovi su svakodnevne situacije, koje nam šalju signale da ljudi koji su u njih uključeni nisu zadovoljni stanjem ili međusobnim odnosima i da žele promjenu – transformaciju spornog odnosa. Ako stranke uspiju konfliktne situacije posmatrati kao izazov iz kojeg treba da proizađu novi odnosi i stanja, lakše će ih i rješavati. Ovaj transformativni karakter medijacije je jedna od njenih najvećih prednosti, jer stranke koje su donijele odluku o rješenju svog problema na obostrano zadovoljstvo, uspostavljaju novi, trajniji, povoljniji odnos, koji počiva na zdravim i samim tim čvršćim osnovama.

Cilj medijacije, dakle, nije da utvrdi koja je stranka u pravu u svom viđenju spora ili opravdanost njenih zahtjeva i da se na osnovu toga donese odluka, već da omogući strankama postavljanje novog zajedničkog okvira problema – zajedničkog izazova, koji uključuje interese i potrebe obje strane iz kojeg će potencijalno proizaći konačan obostrano zadovoljavajući odogovor.

Medijacija je povoljna za stranke

-          Stranke same dolaze do rješenja, što povećava opredjeljenost za provođenje dogovora.

-          Mišljenja i vrijednosti stranaka se uvažavaju.

-          Medijacija stvara pozitivnu atmosferu i pomaže izgradnji odnosa.

-          Medijacija je brza i efikasna. Spor je moguće riješiti u toku nekoliko dana ili sedmica.

-          Medijacija je jeftinija u odnosu na druge postupke rješavanja sporova.

-          Informacije iznesene u postupku medijacije su povjerljive.

Iskustva drugih zemalja su pokazala da, čak iako stranke ne postignu sporazum na medijaciji, u kasnijim fazama rješavanja sporova ili u sudskom postupku lakše dolaze do rješenja.

Osnovni principi u postupku medijacije

·         Dobrovoljnost - strane u sporu dobrovoljno pokreću postupak medijacije i sudjeluju u

·         Povjerljivost - postupak medijacije je povjerljive prirode. Izjave stranaka iznesene u postupku medijacije ne mogu se bez odobrenja stranaka koristiti kao dokaz u bilo kojem drugom postupku.

·         Jednakost stranaka - Stranke u postupku medijacije imaju jednaka prava.

·         Neutralnost medijatora - Medijator posreduje na neutralan način, bez predrasuda u pogledu stranaka i predmeta spora.

Proces medijacije

1.    Uvodna riječ medijatora

• Uvod dajete po potrebi. Počinjete na prijateljski način, kratkim opisom uloge medijatora uz naglašavanje lične neutralnosti.
• Postavite cilj sastanka i dnevni red.
• Odredite vremenski okvir procesa.
• Postignite dogovor oko plana rada. Recite jednostavno nešto slično ovom: „Kako vam ovo izgleda? Ima li nečeg što biste dodali?“

2.    Postavite osnovna pravila

• Iskoristite osnovna pravila ustanovljena na nivou kompanije, ukoliko postoje.
• Pravila pripremite pre sastanka.
• Pitajte za dodatna osnovna pravila.
• Tražite saglasnost svih zainteresovanih oko osnovnih pravila i obećanje da će ih se držati. Ukoliko se saglasnost ne postigne, privremeno prekinite sastanak.

3.    Izjava o problemu koju daju sve strane

• Svaka strana mora da ima priliku da neometana iznese svoj stav.
• Uobičajeno je da onaj ko je tražio medijaciju prvi govori.
• Kako bi se obezbijedile činjenice o datoj situaciji, ovo je trenutak da se problem definiše iz lične perspektive i kada se medijatoru pruža više informacija o emotivnom stanju svih prisutnih.

4.    Medijatorovo prikupljanje informacija

• Medijator postavljajte otvorena pitanja kako bi razumio suštinu problema i stavove svih strana. Obratite pažnju na činjenice ali i emocije koje ih prate i pravite jasnu razliku među njima.  Postavljajte pitanja kao što su sledeća:
• Šta se zapravo dogodilo?
• Šta vi mislite?
• Zbog čega tako mislite?
• Imate li konkretan primer?
• Medijator često sumira ili ponavlja rečeno (parafrazira) u cilju razjašnjavanja: „Dakle, ono što ste rekli je...“

5.    Identifikovanje problema i sporazum

• Medijator je taj koji traži zajedničke ciljeve sukobljenih strana.
• Medijator je taj koji predlaže teme oko kojih se treba nagoditi kako bi verovatnoća pozitivnog ishoda bila veća.
• „Predlažem da se pozabavimo slijedećim temama...“

1.    (tema)

2.    (tema)

3.    (tema)

„Hajde da počnemo pitanjem br. 2 (počinjete od manje konfliktnih tema). Šta mislite o tome?“

6.    Pribavljanje mišljenja/pregovaranje

U ovom koraku mogu se primeniti različite metode, shodno potrebama sukobljenih strana. Uobičajeni sled je ovakav:

• Hipotetički scenario – medijator pita učesnike da predlože idealan scenario. Onda vodi diskusiju kojom bi se došlo do idealnog scenarija oko koga bi se svi složili.
• 'Partijski sastanak' – Vrlo efikasan način rešavanja poslovnih konflikta može se, u slobodnoj interpretaciji, nazvati 'partijskim sastankom'. Na takvom sastanku definiše se pitanje od najvećeg interesa. Sve opcije i nagodbe vezane su za njega. U porodičnoj svađi, recimo, pitanje od najvećeg interesa može biti šta je najbolje za decu. U biznisu to može biti šta je u najboiljem interesu klijenta. Medijator će se često sretati sa pojedincima kao sukobljenim stranama nasamo, da bi uz pomoč brejnstorminga došao do odgovarajućeg rešenja. Na osnovu takvih, pojedinačnih sastanaka, medijator će dati svoj predlog.
• Predlog medijatora – medijator predlaže mogući scenario i poziva zainteresovane da daju svoje mišljenje, odnosno, modifikuju ga, ne bi li se sporazumeli.

7.    Pregovaračke taktike

Mnogi ljudi uključeni u procese medijacije koriste klasične taktike pregovaranja. Medijator mora da ih drži pod kontrolom uz pomoć osnovnih pravila kao što su ova:

• Ti govoriš prvi – medijator je taj koji daje reč.
• Spreman da odustane – medijator upravlja ovakvim odlukama sledeći osnovna pravilima. To je taktika koja se vrlo često koristi u raspravama sa radnicima.
• Pozivanje na viši autoritet – povremeno se pojave problemi koji se ne mogu rešiti medijacijom i moraju se podići na višu instancu.
• Podelite razlike – ovo je vrlo moćna pregovaračka taktika kojom se strane dovode za sto. Opasnost leži u tome što obe strane mogu steći utisak da gube umesto da dobijaju.

8.    Postizanje dogovora

• Medijator traži povoljne signale s obje strane.
• Kada ih primjeti, treba da predloži metod brejnstorminga pri čemu bi sve strane dale što više prihvatljivih prijedloga i lakše došle do sporazuma.
• Čim se postigne dogovor oko rješenja, medijator ovo naglašava riječima: „Dakle, složili smo se da je to najbolje rješenje. (Rekapitulirajte šta.) Jesam li u pravu?“
• Sve se strane slažu i pristupa se primjeni rješenja.
• Ukoliko je primjereno situaciji, medijator može da predloži i razgovor o potencijalnim nesuglasicama i načinima za uspješniji zajednički rad u budućnosti.

Stepen uključenosti svake od zainteresiranih strana predstavlja glavni kriterij 'restorativnosti'. Prema tome, 'potpuno restorativni' postupci su oni koji uključuju aktivno sudjelovanje sve tri skupine zainteresiranih stranki (npr. sastanci). Tamo gdje jedna od zainteresiranih strana nedostaje – kao npr. lokalna zajednica koja treba biti medijator između prestupnika i žrtve – takvi postupci se nazivaju 'uglavnom restorativni', dok u slučaju pojavljivanja samo jedne zainteresirane stranke postupak je 'djelimično restorativan'.

U tom smislu, sastanak u okviru lokalne zajednice može biti mnogo više restorativan nego obični postupak medijacije između prestupnika i žrtve. Prvo, to otvara postupak prema lokalnoj zajednici, u suprotnom bi to bio privatni postupak. Drugo, na taj način se smanjuje moć koju imaju profesionalni medijatori tokom postupka medijacije. Dakle, moć medijatora se smanjuje, a postupak podliježe većoj kontroli. Treće, ovakav postupak potvrđuje odgovornost lokalne vlasti koje trebaju biti zabrinute za građane koji se u određenom slučaju smatraju žrtvama odnosno prestupnicima: 'U kontekstu posredovanja, sastanci u lokalnoj zajednici su tako dizajnirani da potiču dijalog u okviru zajednice' (Braithwaite i Daly, 1994). U konačnici, to rješava problem nejednake pregovaračke moći stranaka, uključivanjem ostalih članova lokalne zajednice.

Zašto medijacija za stranke predstavlja najpogodniji način rješavanja njihovog spora? 

- U mirenju iznose se na vidjelo svi detalji spora, a ne samo njihova pravna interpretacija,
tijekom mirenja stranke zadržavaju kontrolu nad postupkom i mogu ga prekinuti u svakom trenutku,

- Mirenje umanjuje mogućnost sukobljavanja između stranaka i njihovih punomoćni ka,

- Tokom mirenja umanjuje se mogućnost emocionalne frustracije stranaka, koja je pratitelj svakog sporenja, posebno onog u sudskom parničnom postupku,

- U mirenju se utvrđuju interesi stranaka, a ne njihovo pravo, 

- Postupak mirenja je brz (najčešće završava za samo nekoliko sati ili u jednom danu), 

- Postupak mirenja pred sudom je besplatan, nagodba od zajedničkog interesa, postignuta mirenjem, daje manje povoda za njezino osporavanje,

- Mirenje završava nagodbom koju stranke dobrovoljno izvršavaju, što isključuje potrebu za dugotrajnim i skupim ovršnim postupkom.

Prednosti medijacije u odnosu na sudski parnični postupak

- Sudski postupak je javan, a postupak mirenja tajan (sve izneseno tijekom postupka mirenja ostaje povjerljivo i ne može se upotrijebiti u ili izvan parničnog postupka),

- Sudski postupak je strog i formalan, a postupak mirenja neformalan i elastičan, te se odvija u ugodnom ambijentu i ozračju,

- U sudskom postupku stranke sebe i suca uvjeravaju u svoj pravni položaj na temelju zakona, a u postupku mirenja važni su interesi stranaka, a ne utemeljenost njihovih zahtjeva na zakonu,

- U sudskom postupku sudac umjesto strana ka donosi odluku o njihovu sporu, a u postupku mirenja o vlastitom sporu odlučuju same stranke (vlastito rješenje spora),

- Sudska odluka stvara pobjednika i gubitnika i često je njome nezadovoljna i stranka koja je uspjela u sporu, a u postupku mirenja obje su stranke pobjednici jer su postigle nagodbu od obostranog interesa,

- Uspjeh stranaka u parničnom postupku je neizvjestan, a nagodba u mirenju za stranke isključuje rizik moguće nepovoljne sudske odluke,

- Sudskom presudom narušavaju se i onako poremećeni odnosi između stranaka u sporu, a nagodba u postupku mirenja sve sudionike čini zadovoljnima i omogućuje zadržavanje njihovih dobrih odnosa u budućnosti,

- Sudski postupak je dugotrajan i skup, a postupak mirenja je iznimno brz i besplatan.

Kakve su posljedice neuspješnog postupka medijacije?

Stranke ne mogu trpjeti pravne posljedice zbog neuspjeha u postizanju nagodbe u postupku mirenja. Upravo suprotno, one imaju veliku korist i od neuspjelog mirenja. Ovo stoga što stranke u ugodnom ozračju tijekom mirenja mogu znatno unaprijediti svoju ranije potpuno prekinutu komunikaciju i pri tome približiti svoje ranije oštro suprotstavljene stavove. Posljedica je završetak njihove nastavljene parnice već nakon samo nekoliko ročišta.

Zaključak

I na samom kraju, trebamo znati da medijacija polazi od stanovišta da bez obzira na suprotstavljene pozicije i emotivni naboj stranaka, sporove treba posmatrati kao izazov. Sporovi su svakodnevne situacije, koje nam šalju signale da ljudi koji su u njih uključeni nisu zadovoljni stanjem ili međusobnim odnosima i da žele promjenu – transformaciju spornog odnosa. Medijacija je postupak u kojem treća neutralna osoba (MEDIJATOR) pomaže strankama u nastojanju da postignu obostrano prihvatljivo rješenje spora.

Restorativna pravda nije primjenjiva u svim slučajevima. Međutim, tamo gdje je primjenjiva i gdje daje i može dati fantastične rezultate, se u Bosni i Hercegovini koristi slabo, gotovo nikako. To treba mijenjati, pod hitno. Ako uspijemo to, onda ćemo od naše djece „napraviti“ velike ljude.

Definitivno, primjena restorativne pravde u sklopu maloljetničke delinkvencije je poželjna. Postoji dosta prostora za nju i njeno korištenje i dobre rezultate. Potrebna je samo volja nadležnih institucija, ministarstava i kvalitetna komunikacija među njima.

ETIKA - džonići: 108 pitanja i odgovora

1. Ključne teme po Ničeu? a) Natčovjek b) Smrt Boga c) Prevrednovanje svih vrijednosti d) Vječno vraćanje istom e) Volja za moći

2. Moral po Ničeu?a) Moral robova b) Moral bogatih

3. Šeler analizira osam Kantovih teza u odnosu dobara i ciljeva materijalne etike a) Pretpost...avka glasi:  svaka materijalna etika nužno mora biti i etika dobara i ciljeva b) Kant nastoji obrazložiti da materijalna etika nužno ima empirijsko induktivno i aposteriorno važenje c) Kant pokazuje da je materijalna etika nužna etika d) Naglašava se da se materijalna etika nužno mora svesti na hedonizam e) Ističe se da jematerijalna etika nužno heteronomna f) Svaka materijalna etika vodi  legalitetu postupanja g) Govori da svaka materijalna etika postavlja ličnost u ovisnosti od njihovih vlastitih stanja ili spoljašnjih dobara h)      Na štetu materijalne etike, a u korist etike formalizma i umskog rigorizma pokazuje da svaka materijalna etika na temelju etičkih vrednovanja u nagonskom egoizmu ljudske prirode.

4. Šta znači euparhija?Pravilna, moralna radnja (djelovanje). Nalazimo je kod Aristotela, znači djelo kojim se uspostavlja  mesotes odnosno sredina  između dva ekstrema.

5. Kako Aristotel dijeli pravdu? a) Distributivna – koja dolazi do izražaja prilikom dodjele počasti, novca i drugih dobara na koje pripadnici države opravdano polažu pravo. Ovu pravdu dijeli zakonodavac. b) Korektivna ili komutativna – je onaj oblik pravde koju dijeli sudija prilikom riješavanja raznih sporeva i donošenja određenih presuda kojim sankcionira prijestupnika.

6. Navesti pravdu po Kantu? Sadržajna etika koju čine: hedonizam, eudaimonizam i utilitarizam. Ova etika imenuje se i etikom dobara ili heteronomnom etikom. Po kantu je pravda najviši etički ideal i ona se ne može definisati.

7. Fihte-ov odnos prema Kategoričkom imperativu On odbija priznati univerzalističko značenje kategoričkog imperativa. Za to iznosi argument: svaki čovjek ima poseban ili specifičan poziv, odnosno svoje specifične zadatke. Njegova formulacija imperativa glasi: ispuni uvijek svoj poziv ili zadatak koji je jasno određen u ljudskoj svijesti i spojen sa tvojim pozivom u životu.

8. Etika istorijske planetarne odgovornosti razvija se u dva pravca? a) Kantov etički formalizam ( formalistička etika) – koja polazi od forme, interesuje ga forma čovjekovog djelovanja, apriorna forma. b) Aristotel-ov koncept moralnosti (teološka etika) – moralna radnja ima sadržaj ali ne i formu.

9. Koncepti o moralnom dobru? a) I grupu – čine oni koncepti čiji protagonisti polaze od fundamentalnih ciljeva. Teološka etika pojam dobra izvodi iz nekog odrđenog cilja ili njegovog realiziranja. To čini osnov hedonizma, eudaimonizma, utilitarizma i egoizma. Oni postaju kritika Kanta, Moora, Šelera i Hartmana.             b) II grupa – pripadaju mišljenja čiji predstavnici dobro utemeljuju na spoznaji prirodnih zakonitosti i uspostavljaju harmoniju života sa prirodom. Predstavnici su stoičari i Spinoza. c) III grupu – čine koncepti koji stavljaju naglasak na pojam vrijednosti. Njih razvijaju Šeler i Hartman. Po njima moralno dobro se određuje prije moralnog zakona. d) IV grupu – mišljenja o dobru čini Kantovo učenje. Polazi od principa za koje se čovjek osjeća obaveznim da ih poštuje. Ti principi imaju značenje imperativa i bezuvjetnih dužnosti. Po Kantu, porjeklo moralnih principa nalazi se u ljudskom umu.

10. Imperativ etike istorijske i planetarne odgovornosti? a) I imperativ glasi: djelujte tako da maksime vašeg djelovanja budu opće pretpostavke opstanka ljudi i biosfere. b) II imperativ glasi: djelujte tako da vašim djelovanjem budućim generacijama obezbjedite sretan život.

11. Mesotes je? Mesotes je sredina između dva ekstrema ili dvije krajnosti. Aristotel ovaj izraz koristi pri objasnjavanju pravednosti i pravednog.On kaze da pravedno djelovanje znaci sredinu izmedju vrsenja nepravde i trpljenja nepravde.

12. Polazište i ishodište Kantovog učenja? Polazište je sloboda, a ishodište je kategorički imperativ.

13. Ko je utemeljio racionalni egoizam? Hobs.

14. Bitne odlike Kantovog učenja? a) Kritički racionalizam b) subjektivizam c) formalizam i rigorizam d) apriorizam i apsolutizam e) dentologizam f) autonomnost i imperativnosti kao posebna odlika spominje se „trebanje“ kojim on zeli posebno naglasiti da ljudi treba da se pridrzavaju moralnog zakona odnosno kategorickog imperativa.

15. Može li se etičko kao etičko dokazati? Ne može se teorijski odrediti i dokazati jer etika transcendira činjeničnu datost, pri čemu svoj problem smješta u praktičnu zonu. Tu tezu su zastupali: Aristotel, Kant i Hartman.Kant smatra da čovjek posjeduje tri duševne moći: a) Saznanje (teorijski um) b) Htijenje (praktički um) c) Osjećanje (moć suđenja) Predmet Kant-ove kritike čini:a) Saznanje („kritika čistog uma“) b) Moralno djelovanje („kritika praktičkog uma“) c) Lijepo („kritika rasudne moći“)

16. Etika se može podjeliti na nekoliko grupa? a) To su učenja koja se mogu označiti sadržajnom ,teleološkom etikom ,etikom dobra te heteronomnom etikom . Čine je hedonizam, eudaimonizam i utilitarizam. b) Deontološka ili etika dužnosti. Nju utemeljuje Kant. c) Emocionalna etika. Osnivač je Maks Šeler.

17. Subjektivne komponente moralnosti? a) Svijest uopće b) Moralna svijest ili savjest c) Emocije d) Voljne osobine ,moralne osobine      

18. Šta predstavlja moralna norma? Pod pojmom moralne norme treba podrazumjevati kriterij ili mjerilo na temelju čega čovjek slobodno djeluje, prosuđuje i vrijednuje. Tim normama ili mjerilima se utvrđuje način uvažavanja i važenja, ispoljavanja i prezentitanja vrijednosti, a s obzirom na njihov karakter (pozitivni i negativni), odobravanje ili neodobravanje ili zabrana ili osuda.

19. Postoje dva koncepta moralnih normi? a) Relativno značenje (Marks, Niče i Neopozitivizam) b) Apsolutno značenje (Platon-ov objektivni etički idealizam)

20. Konstitutivni elementi moralnosti? Prosuđivanje, vrednovanje i djelovanje.

21. Čiji je princip uskladiti život sa prirodom? „Uskladiti život sa prirodom, kako sa vanjskom tako i vlastitom“. Stoičko učenje – bit moralnosti je duhovno zadovoljstvo (Zenon i Hrizip).

22. Sokratove Škole? a) Magarska škola - osnivač je Euklid. Ona je najapstraktnije odredila pojam dobra, koji predstavlja princip njegovog učenja. b) Kirenaička - osnivač je Aristip. Ona je „dobro“ koncipirala u smislu trajnog zadovoljstva. Učenje o zadovoljstvu. c) Kinička - osnivač je Antisten. Prihvata Sokrat-ovo intelektualističko ili racionalističko shvatanje vrline. Vrlina je jedino i najviše dobro. Razvijaju učenje o sreći.Ali za njega ej posebno bitna maksima:“Bolje je sto manje trebati jer samo to donosi potupuno zadovoljstvo i srecu“.On ovom maksimom zeli reci da covjek moze imati materijalno bogatstvo a da ne bude bogat u dusi,tako da e moze biti ni sretan.To se naziva etikom minimuma.

23. Šopenhauerova etika? Najznačajniji je nosilac 19. vijeka. Razvio je racionalističku i voluntarističku metafiziku. Vrhovni princip njegovog učenja je samilost. Izvan samilosti nema pravog istinskog djelovanja. On osporava Kant-a. On smatra da je samilost vrhovni princip moralnosti. Bitna odrednica Šopenhauer-ovog učenja je iracionalizam i voluntarizam, a u njemu dominira pojam svjetske volje. Volja je gospodar intelekta. Ona je neumoriva i oslobođena od starenja, što nije slučaj sa intelektom. Intelekt ima status sekundarnog i fizičkog, a volja je temelj svega i predstalja pravnu prirodu čovjeka. Polazeći od samilosti on promovira aksiom o potpunoj nemoći uma u zoni moralnog. Smatra da moralnost potiče od saznanja.

24. Po šopenhaueru osnovni pokretači ljudskih radnji, preko kojih se odvijaju motivi čovjekovog djelovanja? a) Bezgranični egoizam - suština se iskazuje u postizanju sreće ili koristi i po cjenu patnje i bola drugog. b) Zlobna radnja - kojom se nanosti zlo ili patnja drugom. c) Samilost - kojom se želi svakom čovjeku dobro. Prve dvije radnje su bez moralne vrijednosti, a treća predstavlja pravnu ili istinsku vrijednost.

25. Kakvo značenje ima samilost? Znači neoborivu činjenicu ljudske svijesti, samo čovjek sa moralnosm sviješću posjeduje samilost. Njome se ujedinjuje čovjek s drugim čovjekom. Šopenhauer daje značajno mjesto i plemenitost.

26. Predstavnici nauke o dobru? Sokrat, Aristotel i Platon.

27. Parametri moralno razvijene ličnosti? Stid, kajanje, odgovornost, čast, savjest, svijest.

28. Kantovo učenje? a) Kritički racionalizam, b) subjektivizam, c) formalizam i rigorizam, d) apriorizam i apsolutizam, e) dentologizam, f) autonomnost i imperativnosti kao posebna odlika spominje se „trebanje“ kojim on zeli posebno naglasiti da ljudi treba da se pridrzavaju moralnog zakona odnosno kategorickog imperativa.Polaziste njegovog ucenja je sloboda.On daje tri znacenja slobode: 1. Sloboda kao inteligibilna 2. Sloboda kao slučajnost 3. Sloboda kao autonomija

29. Sloboda po Spinozi? Spinoza slobodu shvata kao spoznatu nužnost, radi se na insistiranju međusobnog prožimanja slobode i nužnosti. Ovo prožimanje se postiže pomoću razuma koji stoji između čovjekove slobode i univerzalne nužnosti.

30. Egoizam? To je sebičnost. Hobs, Holbah, Helvecijus, Šopenhauer.

31. Šta je objektivni idealizam? Označava Platon-ovo etičko učenje, jer polazi od ideje koja znači objektivnu suštinu po čemu se razlikuje od prethodnih stajališta, a na formiranje njegovog stajališta uticali su Pitagora, Parmenid, Heraklit i Sokrat.Za njega ideja je objektivna.

32. Predstavnici etike minimuma? Kiničari čiji je osnivač Antisten. Ali za njega ej posebno bitna maksima:“Bolje je sto manje trebati jer samo to donosi potupuno zadovoljstvo i srecu“.On ovom maksimom zeli reci da covjek moze imati materijalno bogatstvo a da ne bude bogat u dusi,tako da e moze biti ni sretan.To se naziva etikom minimuma.

33. Bitna svojstva Aristotelove Etike? a) Racionalizam - čovjek je razumno biće; b) Realizam - čovjek svoje razloge svog mišljenja i djelovanja nalazi u ovozemaljskom životu c) Imanentizam - čovjek razvija svoju bitnu imanentnu formu.

34. Pravda zastare mislioce? Ideje o pravdi prisutne su još u predsokratovskom mišljenju kod Heraklitu koji ističe da su sa stajališta Boga sve stvari lijepe, dobre i pravedne, ali su ljudi stvorili uvjete da neka od njih budu pravedne, a ako ne, odnosno dobro ili loše.

Stari mislioci o emocijama – oni potpuno odbacuju značaj emocija u objašnjavanju i razumjevanju moralnosti. 

35. Slabost Sofističkog učenja? Kritičari tog učenja su smatrali da se sofisti slobodno služe lažnim dokazima, tj. da bi neku istinu refutirali. Sofisti su nastojali da je učine sumljivom. Zbog toga su omrženi, kako kod onih koji su isticali ulogu zdravog ljudskog razuma, tako i moralista.    Osnovni kriticari sofistickog ucenja su : PLATON - koji ih kritikuje iz dva razloga i to prvo njihov pokusaj ujedninjavanja supritnosti (lazna dijalektika),a drugo njihovu recenicu :“Sve je istinito nista niej lazno“ cime su po njegovom misljenju ponistili znacenje istinitosti ARISTOTEL - ih kritikuje jer su se smatrali govornicima. HEGEL - on ih smatra pupoljkom moralnosti ,ali posto je on protiv moralnosti kao moralnosti on ih kritikuje.

 36. Predstavnici praktično-normativne etike? Šopenhauer, Niče i Dirkem.

37. Koncepti o moralnom suđenju?   a) Kognitivni antiimperalizam – Kiničari, Stoičari, Spinoza, Kant i Fihte; b) Antikognitivni empirizam – Hjum, Lok, Saftzberi, Pali, Raseli, Šeler i Hartman.

38. Razvoj intelekta po Šopenhaueru? Volja je gospodar intelekta, ona je nemoralna i oslobođena od starenja, što nije slučaj sa intelektom, koji ima status sekundarnog. I on kao i sve fizičko, djeluje kad je pokrenut voljom.

 

39. Intruističko dobro je? Sredstvo na osnovu kojeg se postiže dobro. (Roger Moor)

40. Šta je eutimija? Ili ataraksija i nepokolebljivost moralno valjanog čovjeka predstavlja oznaku trajnog društvenog mira i vedrine, ili oznaku indiferentnosti ili ravnodušnosti prema vanjskom svijetu i ugodnom i neugodnom doživljaju u svakodnevnom životu.

41. Ko je pripremio stoičko učenje? Zenon.

42. Sloboda po stoičarima? Može se na dva načina posmatrati: a) Gnoseološko stajalište - sloboda znači spoznaju nužnosti koja je vječna. b) Etičko ili moralno - odnosni se na unutrašnju slobodu ili društveni mir.

43. Kardinalne vrline?Hrabrost, mudrost, pravednost i umjerenost.

44. Ko kritikuje Kanta? Hegel, Šopenhauer, Šeler, Hartman i Niče.

45. Moralna svijest? Predstavlja diferenciranje dobra i zla. Ona čini vrhovni kriterij ili pravilo moralnog prosuđivanja i djelovanja. Može je posjedovati samo moralno razvijena ličnost. (po Šeleru persona).

46. Psihološko zasnivanje moralnosti?  Predstavlja najizrazitiju formu takvog zasnivanja moralnosti. Neki ga smatraju ispravnim pozivajući se na tvrdnju da se psihološko zasnivanje nalazi u neposrednoj povezanosti sa senzualizmom, enterizmom, fragnatizmom, instrumentalizmom i drugim etičkim oblicima. Prisutno je kod Hjuma, Melbransa, Fihte-a i Šopenhauer-a.

47. Predstavnici materije htijenja? Šeler i Hartman.

48. Predstavnici simpatije?  Hjum, Smit i Šeler.

49. Četiri faze po Platonu? 

Prva faza:“MLADI PLATON“ je faza u kojoj imamo Platona pod uticajem Sokrata odnosno njegovog identificiranja morala i znanaj, tj. njegovog stava da bez znanja nema ni morala.A čine je spisi :Triton, Lahet, Protagora, Lisid i prva knjiga Države. 

Druga faza: „PRELAZNO RAZDOBLJE “ to je razdoblje u kome on kritikuje sfisticko ucenje i njihov gnoseoloski skepticizam, gnoseoloski nihilizam i skepticizam.A čine je spisi: Gorgija, Menon i Kratil. 

Treća faza: „ZRELI PLATON“ to je razdoblje u kojem on odbacuej sva prethodna ucenja i stavra svoje eticko ucenje.A cine ga spisi: Gozba, Fedon, Država. 

Četvrta faza: „KASNI PLATON“. A cine ga spisi: Parmenid, Sofist, Državnik.

50. Sloboda po Fihteu? Je samopotvrđivanje i samostvaralačka djelatnost. Ona je apsolutni početak i krajnja svrha cijelog našeg života i djelovanja.

51. Podjela ktitičkih teorija prema vrhovnom načelu moralnosti? a) Teološka ili sadržajna etika - hedonizam, eudaimonizam i utilitarizam. b) Deontološka etila ili etika dušnosti - Kant i Fihte. c) Emocionalna etika - Maks Šeler. d) Etika istorijske i planetarne odgovornisti

52. Bitna odlika stoičkog učenja? Adijafora, tj. apatija ili ataraksija, moralna nepokolebljivost ili moralna indiferentnost su bitne odlike stoičkog učenja (mudraca).

53. Razlika između Bentama i Mila? Ogleda se u tome što Bentam insistira samo na kvantitativnim aspektima zadovoljstva i sreće. Dok Mil insistira na jedinstvu kvantitativnih i kvalitativnih aspekta.

54. Pravda po Rawlsu? U demokratskim društvima je prva vrijednost, isto kao što je istina u raznim sistemima mišljenja. Polazi od dva principa: a) Svaki čovjek koji učestvuje u nekoj instituciji ima veze sa njenim funkcioniranjem i ima jednako pravo na najširu slobodu spojivom sa slobodom jednakom za sve. b) Sve društvene vrijednosti, sloboda i mogućnosti, prihodi i bogatstvo, kao i društvene osnove samopoštovanja treba da budu raspoređene jednako; osim ako je nejednaka raspodjela bilo koje ili svih ovih vrijednosti, svakome od koristi.

55. Koncepti slobode? Kauzalni deteminizam, indeterminizam i specifični determinizam i teološki determinizam.

56. Aristotel insistira na trijadnoj strukturi ljudskog znanja? a) Teorijska zona b) Praktična zona (zona znanja, ljudskih aktivnosti) c) Poetička zona (umjetnost)

57. Platonu uvodi diadnu strukturu ljudskog znanja? a) Teorijska zona b) Praktična zona

58. Bitna osobina Aristotelovog učenja? Sastoji se u tome da etika nema za cilj teorijsku spoznaju, nego praktični način djelovanja.

59. Prema zadatku etička učenja dijelimo na tri primarne grupe? a) Zadatak etike je analiziranje pojmova i sudova moralnog; b) Zadatak etike je objašnjavanje smisla čovjekovog života i njegovog ponašanja i djelovanja; c) Zadatak etike je istraživanje morala kakav on jeste i kako se tokom ljudske istorije formirao i razvijao.

60. Sa istorijskog aspekta možemo govoriti i postojanju raznih formi morala? a) Moral u starom i srednjem vijeku b) Moral u novovjekovlju c) Moral u savremenom društvu

61. Klasifikacija etičkih mišljenja s obzirom na pitanje stvaranja normi čovjekovog ponašanja (autonomija moralnosti)? a) Ateistička - učenja koja polaze od tvrdnje da je moral neovisan od religije (Herbes, Marks). b) Teistička - učenja po kojim moral proizilazi iz religije (Hjum, Lok). c) Kompromisna između ljudskog uma i Boga - karaktriše ih nastojanje da pomiri mišljenja koja poralnosti daju potpunu autonomiju u odnosu na religiju sa stajališta po kojima moral izvire iz religije. Njihovi predstavnici insistiraju na vezi između religije i morala.

 62. Dvije sintagme prava po Aristotelu? a) Prirodno pravo - ono je simbol ljudskog postojanja, jer je ono samo prisutno kod čovjeka. Ono je tema svih etičkih učenja od sokrata pa sve do njemačkog klasičnog idealizma. To je pimarno etičko pitanje.  b) Pozitivno pravo – je prinudno pravo za subjekta moralne radnje. To je pronudno pravo, zaštićeno je ustavom. Ono se veže za pozitivnu slobodu, a ona se veže za sve ljude i ostvaruje se u modernom tipu države. Samo moderna država na temelju ustava uspostavlja slobodu.

63. Pravednost po Platonu? Je na snazi samo ukoliko postoji jaka i stabilna cijelina – država. Prema njemu nema pravednosti ukoliko nema stabiliteta cijeline.

64. Pravičnost prema Ničeu? Je samo produžetak za nagonskom osvetom.

65. Podjela dužnosti sa stajališta njihove objektivne nužnosti? a) Moralne ili etičke - ne odnose se na ono što se dešava, nego na ono što treba da se dešava, ovdje se radi o čistim dužnostima bez primjene empirijskog (Kant, Fihte); b) Heteronomne ili empirijske - odnose se na ono što se dešava, ovdje se radi o dužnostima iz svakodnevnog empirijskog muzeja (predstavnici antičke empirijske etike).

66. Pozitivne dužnosti su? One dužnosti koje predstavljaju osnovu na kojoj se temelje objektivni oblici socijalnog života (pravo, običaj, brak, društvo i država). Na pozitivnom značenju dužnosti insistira Hegel.

67. Pozitivne i negativne norme su? Pozitivne norme se odnose na norme faktičkog i utemeljuje ih država. Negativne norme se tiču onog što se opire faktičnom i što treba da bude, a utemeljuje ih pojedinac.

68. Dvije osnovne grupacije koje insistiraju na normativnosti?

a) Pravna normativnost - ova varijanta teorije, odnos prava i morala, posmata kroz prizmu pravne norme kojim se zahtjeva, zabranjuje ili dozvoljava određeno ponašanje čovjeka;

b) Moralna normativnost - ova varijanta teorije, postulira moralnu normu kojom se propisuje i zahtjeva da se čovjek ponaša prema zahtjevima moralnog zakona.

69. Pravne i moralne norme su? Pravne norme iskazuju postojeće stanje prema kojem pojedinac mora usklađivati svoje ponašanje i djelovanje. Moralne norme ukazuju na ono što treba biti. Moral ima unutrašnji karakter, a pravo se karakteriše spoljašnjim karakterom.

70. Predmet prava je? Je zajednički život pojedinca i njihovo međusobno odnošenje, koji zauzima značajno mjestou teoriji planetarne i istorijske odgovornosti i ekoetičkom učenju.

71. Običaj je? Običaj, kao i moral, temelji se na nepisanim normama, koje nisu sasvim ušle u pravne propise jednog društva, ali ih se ljudi pridržavaju do kraja života. Svako društvo se karakteriše običajima u koje je neminovno upleteno, i bez njih čovjkov život je nezamisliv. Običajne norme se bitno razlikuju od pravnih normi, jer su za razliku od pravnih precizno utvrđene, bez preciznog definiranja.

72. Emocije? Emocije zajedno sa moralnom sviješću-savješću i voljom čine subjektivne pretpostavke moralnosti, sa kojima doprinose i rasvjetljavaju suštine moralnog.

 73. Slobodna volja ili sloboda volje se može misliti u dvostrukom smislu?

a) Egzistencijalnom - Sartrovo mišljenje o slobodnoj volji. 

b) Etičkom - Kantova autonomna etika (učenje o moralnoj slobodi), a temelji se na sledećem: nema moralnosti tamo gdje ne postoje mogućnosti za slobodno djelovanje.

74. Razlika između samovolje i slobodne volje?  Je u tome što samovolja znači slobodu subjekta radnje da može činiti šta hoće, koja ne podrazumjeva moralnu odgovornost. Njom se ne poštuje ljudsko dostojanstvo, te kao takva nije sloboda volje u etičkom smislu, nego predstavlja njenu negaciju.

75. Dva tipa slobode? Prvi tip slobode odnosi se na situaciju kada čovjek sebe učini slobodnim za slobodu. Drugi tip slobode je slučaj kada čovjek može učiniti sebe neslobodnim za slobodu.

76. Četiri su osnovne grupe koncepata slobodne volje? a) Teleološki deteminizam – temelji se na spoznaju b) Kauzalni determinizam c) Slojeviti (specifični) determinizam d) Indeterminizam – temelji se na doživljaju

77. Moralno suđenje je? Je pojam za diferenciranje moralnog dobra od moralnog zla.

78. Tri konstitutivna elementa moralnog dobra su? Osjećanje časti, odgovornost i ljepote.

79. Zlo je? Takva smišljena radnja kojom se nastoji pogaziti ljudsko dostojanstvo, uništiti biološka i duhovna supstanca čovjeka ili naroda. Treba ga razlikovati od nesvjesnog čina ili nesvjesne radnje.

80. Razne teorije o vrlinama mogu se svrstati u dvije grupe? a) Mišljenja po kojima su vrline urođene i neiskorjenjene (Šopenhauer). b) Učenja Helenskih mislilaca (Sokrat, Platon i Aristotel).

81. Podjela vrlina po Aristotelu? a) Intelektualne (dijanoetičke) - odnose se na istinu, čisto saznanje i kao takve stiču se upornim učenjem. b) Moralne (etičke) - odnose se na djeljenje, osjećanje i htjenje.

82. Prema Šopenhaueru postoje dvije kardinalne vrline? a) Pravičnosti b) Čovjekoljublje

83. Varijante eudaimonističke etike po Aristotelu? a) Hedonizam b) Perfekcionizam c) Utilitarizam d) Altruizam e) Egoizam

84. Morlana vrijednost podrazumjeva? Sposobnost djelovanja s pravilnim rasuđivanjem o osnome što je za čovjeka dobro ili zlog. Moralne vrijednosti se razumjevaju i objašnjavaju na temelju djelovanja  moralno razvijene ličnosti. Izvor moralnih vrijednosti je u moralnom habitusu, osnosno u držanju ili ponašanju i djelovanju moralno razvijene ličnosti.

85. Dvije varijante karaktera vrijednosti? 
a) Dihotomni karakter - radost/žalost, prijatno/neprijatno, lijepo/ružno, korisno/štetno.
b) Pozitivni karakter - predstavljaju dobra bez obzira na njihove heterogene sadržaje, npr. materijalne, tjelesne, estetske, etičke.

86. Kant je u svojim kriterijima izložio tri vrste vrijednosti? a) Vrijednost istinskog b) Vrijednost dobrog c) Vrijednost lijepog

87. Hartman insistira na sljedećim vrijednostima? a) Moralnim b) Estetičkim b) Saznajnim

88. Epikur vrši podjelu požuda prema onome koja je od njih korisnija? a) Požude koje su prirodne i potrebne b) Požude koje su potrebne ali nisu prirodne c) Požude koje nisu potrebne ni prirodne

89. Epikurova etika? Epikur igrađuje etičku teoriju koja usavršava kirenaičko učenje, i ono je empirijskog karaktera. Njegovo učenje obraća se individui, što se označava individualističkom etikom.

90. Bitne osobine Spinozinog učenja? a) Apsolutni racionalizam b) Individualizam c) Utilitarizam

91. Razlika između Dekartovog i Spinozinog učenja? Dekart nastoji da nauči ljude kako da misle, a Spinoza želi da nauči ljude kako da žive. Dekart uspostavlja rascjep između razuma i volje, čemu se spinoza opire. Kod Dekarta nema etičkog ideala, a spinozino učenje se zapravo na njemu temelji.

92. Pozitivni zakoni u trostrukom smislu po Hobsu? a) Božanski zakon b) Građanski zakon c) Zakon javnog mjenja

93. Središnji pojmovi Hobsove teorije?  a) Prirodno pravo ili prirodno stanje b) Prirodni zakon ili moralni zakon c) Građanski zakon ili pozitivni zakon

94. Hobs moralni zakon izvodi? Iz prirodnog prava za samoodržavanje. Hobs vrline koje su preovladavale u antičkom periodu reducira na plemenitost i pravednost.

95. Dvije vrste hedonizma?
a) Etički hedonizam - njegova maksima je ništa nije dobro osim želje za užitkom;  
b) Psihološki hedonizam - njegova maksima je ljudsko ponašanje i djelovanje se pokreće samo uživanjem. POLITIČKI (Hobs)- NEPOLITIČKI (Epikur 2 i stoičari)

96. Kant razlikuje dvije vrste dužnosti?
a) Kategoričke - odnose se na čovjeka kao čistog moralnog bića i njegovog inteligibilnog, one su apsolutne, ničim nisu uvjetovane i moraju se poštivati, one se apliciraju bez obzira na posljedice koje bi mogle proizaći iz njegovog poštivanja. 
b) Hipotetičke - odnose se na empirijskog čovjeka i njemu pripadnog ili osjetilnog svijeta, zahvaljujući njima čovjek izvršava ili izbjegava neku radnju, one govore šta moramo i šta ne smijemo učiniti da bi smo postigli ili izbjegli neki cilj.

97. Razlika imeđu pravne i moralne dužnosti? 
a) Pravne dužnosti - temelje se na spoljašnom zakonodavstvu i one su uske. 
b) Moralne dužnosti - baziraju se na subjektivno postavljenim ciljevima i one su široke.

98. Pojam slobode u trostrukom smislu po Kantu je? a) Sloboda kao autonomija b) Sloboda kao inteligibilna suština c) Sloboda kao slučaj

99. Dva imperativa po Kantu? a) Kategorički imperativ b) Hipotetički imperativ

100. Kategorički imperativ? Je princip ponašanja koji se primjenjuje na osobe kao slobodna i racionalna bića. To je objektivni princip kojeg čovjek kao umno biće stalno praktički primjenjuje. Kantovo učenje polazi od zamišljenog čovjeka, umnog bića koji djeluje po načelu nužno objektivnog i apsolutno moralnog zakona koji nosi u sebi. Takav čovjek posjeduje čistu moralnu svijest, odnosno svijest očišćenu od svih naslaga osjetilog svijet. Bitna obilježija Kantovog imperativa su: nužnost, bezuvjetnost, apriornost, apsolutnost ili univerzalnost ili opća zakonodavnost. Kategoricki impertaiv glasi: „Djeluj tako da maksime tvog djelovanja budu opcim zakonom za sva ostala moralna bića“.

101. Hipotetički imperativ? Oni ne zapovjedaju već predstavljaju nužnost mogućeg djelovanja kao sredstva pomoću kojeg se dolazi do nečeg drugog. Što se hoće htjeti ili što je moguće htjeti. Hipotetiči imperativ (imperativi spretnosti, imperativ mudrosti ili pameti) znače imperative koji predsavljaju praktičnu nužnost jedne moguće radnje kao sredstva za postizanje nečeg drugog što se želi.

102. Nagoni po Fihteu?a) Prirodni nagon b) Čisti nagon

103. Bitna odlika Fihteovog učenja? Je stavljanje znaka identiteta između moralno svijesti, samosvijesti i svijesti.

 104. Šeler smatra da dužnosti pripada dvostruka prinuda? a) Prinuda nad sklonostima b) Prinuda nad samom individualnom voljom

105. Četiri vrste vrijednosnih modaliteta po Šeleru? a) Vrijednosni niz zadovoljstva i bol b) Vitalne vrijednosti c) Duhovne vrijednosti d) Vrijednosti svetog i nesvetog

106. Dvostruko značenje pojma autonomije po Šeleru? a) Autonomija ličnog uvida u vrijednosti dobra i zla b) Autonomija ličnog htijenja onog što je dato kao dobro ili zlo

107. Aristotelov pojam sreće involvira? a) Zdravlje b) Bogatstvo c) Slava i čast d) Uspjeh e) Dobro razmišljanje

108. Po Islamskim misliocima duša posjeduje tri sposobnosti? a) Racionalnu b) Voljnu 
U skladu s tim posjeduje tri vrline: a) Mudrost b) Hrabrost c) Umjerenost