ETIKA - Seminarski rad (1): Pojam morala

Pojmove ethos (grč), zavičaj , odnosno ethikos (grč.), što u prevodu znači moralan, ćudoredan i moralis (lat.), što prevedeno znači običaj i ćudorednost, prvi uvode Heleni i Latini. Od tada pa sve do današnjih dana te pojmove susrećemo ne samo u teoriji, nego i u praktičnom životu. Neophodno je imati na umu da je tema morala danas više nego ikada zadržala svoju aktualnost i značajnost. Drugim riječima, moral je koliko tradicionalni toliko i savremeni etički i znanstveni problem. On ne može izgubiti svoju aktualnost i značajnost ma koliko dolazilo do promjena društva u njegovom socijalnom, političkom, ekonomskom i drugom smislu. ^10*

                  

Moral u svojoj biti predstavlja specifičnu formu ljudske prakse, tj. oblik djelatnog, praktičkog odnosa čovjeka prema drugim ljudima i samom sebi. Bez isticanja značaja specifične ljudske prakse, tj. praktičkog, djelatnog odnosa nema potpune predstave o suštini morala. Značaj takve prakse proizilazi otuda što njen objekt i subjekt predstavljaju jedno.

Moral je jedan od najvažnijih oblika čovjekovog djelatnog odnošenja prema svijetu, prema drugim ljudima i prema samom sebi. On se sastoji u vrijednosnom procjenjivanju ljudskih htjenja i postupaka kao pozitivnih ili negativnih, pri čemu se prvi odobravaju, žele, preporučuju i zahtjevaju, a drugi se neodobravaju, kude, osuđuju i zabranjuju. Ukratko, moral je aktivno čovjekovo oblikovanje i ocjenjivanje sebe i drugih ljudi kao dobrih i zlih.

Moral je skup nepisanih normi kojima se određuje kako ljudi treba da se ponašaju jedni prema drugima i prema zajednici, a pomoću kojih se ocjenjuju vlastiti i tuđi postupci kao dobri ili loši.

Moralna norma nastala je veoma davno, još u prvobitnoj zajednici. Tokom svoje evolucije čovek je, najprije, živio u malim grupama. Boraveći i živeci u grupi, prvobitni čovjek je neminovno sebi postavljao dva pitanja: kakav treba da budem ja, da bi drugi ljudi i ja bili sretni i kakvi treba da su drugi, da bih ja bio sretan i da bi moja sreća uopšte bila moguća? Na osnovu takvih razmišljanja formirana su pravila ljudskog ponašanja, nastala je filozofska disciplina - etika, koja izučava smisao i suštinu ljudskog bistvovanja, smisao kodifikacije normi ponašanja da bi ljudi, prije svega bili sretni. ^11*

Moral je objektivna društvena pojava koju konstituiše, prvo, skup pravila (normi, mjerila) koja regulišu ponašanje članova jedne društvene zajednice; drugo, skup stvarnih navika ponašanja. Značajno je istaći da te norme, načela ili pravila ponašanja uvijek podrazumijevaju regulisanje međuljudskih odnosa, dakle odnosa ljudi između sebe kao i odnosa jedinke prema društvu.

Moral se manifestuje u vrijednosnom procjenjivanju ljudskih postupaka i htjenja kao pozitivno ili negativno vrijednih. Moralni sud ili ocjena odnosi se na neki postupak, rasuđivanje, držanje, ponašanje ili karakter nekog čovjeka ili nas samih. Objekat moralne ocjene je uvijek samo čovjek.

Po Sigmundu Frojdu, norme koje društvo definiše, posebno one kojima se određena ponašanja zabranjuju, ličnost samo djelimično usvaja, pa tako ne mogu ni postati dio unutrašnje strukture ličnosti. Frojd tvrdi, imajući u vidu nagonsku, impulsivnu stranu ljudske prirode, da je potpuna harmonizacija moralne svijesti, kao oblika društvene cenzure, i svijesti pojedinca gotovo nedostižna.

Možemo da tvrdimo, uvažavajući značajna mišljenja u ovoj oblasti, da je porijeklo morala ljudsko, da se može naći u ljudskom društvu, u samom čovjeku. Jer, živeći u društvu, živeći sa drugim ljudima, stvarane su razne vrste normi koje su regulisale odnose tog zajedničkog življenja. Čovjek kao slobodno, (samo)svjesno, stvaralačko i odgovorno biće, stvara moral kao tvorevinu koja služi očuvanju njegovog ljudskog identiteta.

Pod pojmom "moral" najčešće se podrazumijeva sistem normi ili pravila ljudskog ponašanja. Odnosno, moral je skup običaja, navika, normi ili pravila ponašanja kojima se ljudi rukovode u svojim postupcima.

Kao skup pravila ponašanja, moral se zasniva na normama o dobru i zlu, a manifestuje se u vrijednosnom procjenjivanju ljudskih postupaka, u smislu koje je ponašanje dostojno čovjeka a koje nije, koje je vrijedno a koje se može označiti kao bezvrijedno, koje se odobrava a koje se osuđuje. U skladu sa moralnim normama, a u sklopu složene komunikacije koja se odvija u društvu, ljudi formiraju svoje ličnosti, karaktere i osobine, usmeravaju svoju motivaciju i djelovanje, vrednuju i sude i sebi i drugima.