petak, 31. svibnja 2013.

Međunarodno pravo - 2. parcijala

XI. ČOVJEK KAO SUBJEKAT MEĐUNARODNOG PRAVA

Međunarodna zaštita ljudskih prava
Pravni pisci djele ljudska prava u tri generacije.Prva generacija tiče se građanskih i političkih prava koja su po mišljenju njihovih zagovornika proizilazila iz prirodnih prava.
Drugu generaciju čine ekonomska, socijalna i kulturna ostvarena u dvadesetom vijeku sa pojavom socijalizma.
U treću generaciju spadaju prava grupa i drugih kolektiviteta kao što su pravo naroda na samoopredeljenje, pravo na razvoj, pravo na zdravu životnu sredinu i druga prava.Pojava i razvoj ovih prava veže se za drugu polovinu dvadesetog vijeka.

3.2.3. Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima
Postavlja se pitanje pravne obaveznosti Deklaracije. O tome postoje različita mišljenja.
Postoje oni koji tvrde da je Deklaracija pravno obavezujući instrument. Ovaj stav temelje na činjenici da se neki drugi međunarodni instrumenti za zaštitu ljudskih prava pozivaju na Deklaraciju kao pravniosnov njihovog donošenja.
Po drugom shvatanju Deklaracija nema obavezujuću pravnu snagu, nego je više spisak ideala kojima treba težiti. Ona predstavlja program aktivnosti Ujedinjenih nacija na polju ljudskih prava i sloboda. Ne postoji nijedna odredba u Deklaraciji koja govori o njenoj pravnoj obaveznosti.

3.2.4. Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima

Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima usvojen je na sjednici Generalne skupštine UN 16. decembra 1966. godine, a stupio na pravnu snagu 23. marta 1976. Godine.Pakt se sastoji od preambule i 53 člana podijeljenih u šest dijelova.
Prvi dio (član 1.) priznaje svim ljudima pravo na samoopredjeljenje uključujući pravo da sami određuju vlastiti politički status, slijede vlastite ekonomske, socijalne i kulturne ciljeve i raspolažu vlastitim resursima.
Drugi dio (članovi 2-5) obavezuje članice da donose zakone gdje je to neophodno radi oživotvorenja prava sadržanih u Paktu i da osiguraju efektivne pravne lijekove za bilo koju povredu ovih prava.
Treći dio (članovi 6-27.) se bavi navođenjem pojedinačnih ljudskihprava.
Četvrti dio (članovi 28-45.) reguiiše uspostavu i rad Komiteta za ljudska prava podnošenje izvještaja o mjerama radi ostvarivanja prava sadržanih u Paktu i sadrži mjere nadzora nad implementacijom Pakta.
Peti dio (članovi 46-47.) pojašnjava da Pakt ne može biti tumačen na način kojim se povređuju odredbe Povelje UN ili urođena prava koja pripadaju svakom narodu da potpuno i slobodno iskorištava svoja prirodna bogatstva i resurse. Šesti dio (članovi 48-53.) odnosi se na ratifikaciju, stupanje na pravnu snagu i amandiranje Pakta.

3.3.1. Komitet za eliminaciju rasne diskriminacije
Pored procedure izvještavanja, Konvencija je ustanovila tri druga mehanizma putem kojih Komitet izvršava svoje nadzorne funkcije.
To su; procedura ranog upozoravanja, ispitivanje međudržavnih pritužbi i ispitivanje individualnih pritužbi.
Evropski sistem zaštite
Evropski sistem zaštite ljudskih prava proizašao je iz iskustava stečenih prije i tokom Drugog svjetskog rata što je dovelo do obnavljanja napora za očuvanje mira i saradnju između država. To je dovelo do stvaranja tri regionalne organizacije koje su osnovane sa različitim ciljevima a koje u svojim programima imaju brigu o ljudskim pravima.
To su:
1.Savjet Evrope čiji je osnovni cilj unapređenje vladavine prava, zaštita i unapređenje ljudskih prava i demokratije;
2.Evropska Unija koja je zamišljena kao institucija za unapređenje trgovine i ekonomske stabilnosti svojih članova, i
3.Organizacija za sigurnost i saradnju u Evropi koja je osnovana radi očuvanja mira i vojne sigurnosti u Evropi.

3.4.1.2. Sistem Evropske Unije
Povelja Evropske Unije izlaže na jednom mjestu, prvi put nakon nastanka Evropske Unije, čitav asortiman građanskih, političkih, ekonomskih i socijalnih prava građana Evropske unije kao i njenih rezidenata. Ova prava su grupisana u šest grupa: dostojanstvo, slobode, jednakost, solidarnost, građanska prava i pravda.

3.4.1.3. Organizacija za sigurnost i saradnju u  Evropi
U nedostatku suda koji bi kontrolisao postivanje ljudskih prava preuzetih kao političke obaveze država članica OSCE-a, razvijena je mreža drugih institucija koje vrše drukčiju vrstu kontrole. To su Ured OSCE-a  za demokratske institucije i ljudska prava, Visoki komesar OSCE-a  za nacionalne manjine i predstavnik OSCE-a za slobodu medija.

3.4.2.2. Američki sisitem zaštite
Član 1. Konvencije obavezuje države članice Konvencije da poštuju prava i slobode priznate Konvencijom i da osiguraju da sve osobe pod njihovom jurisdikcijom slobodno i potpuno ostvaruju prava i slobode, bez dikriminacije po bilo kojem osnovu.
Poglavlje II (članovi 3-25.) nabraja građanska i politička prava sadržana u Konvenciji.
Poglavlje III odnosi se na ekonomska, socijalna i kulturna prava.
Prvi dodatni protokol (Protokol iz San Salvadora)  usvojen od Organizacije američkih država 1988. godine odnosi se na ekonomska, socijalna i kulturna prava.
Drugi dodatni protokol odnosi se na ograničenja za izricanje smrtne kazne.
Konvencija predviđa sljedeće organe koji ce imati nadležnost u odnosu na pitanja koja se tiću ispunjenja obaveza iz Konvencije:
a)Medjuameričku komisiju za ljudska prava
b)Medjuamerički sud za ljudska prava
3.5.2.3. Izbjeglice

3.5.2.3.1. Međunarodni standardi za zaštitu izbjeglica
Protokol o statusu izbjeglica iz 1967. godine, je samostalan dokument, koji je integralno povezan sa Konvecijom iz 1951. godine. Prorokol uklanja vremenska i geografska ograničenja sadržana u pojmu izbjeglice u Konvenciji.


Zajedno, Konvencija i Protokol o izbjeglicama uređuju tri ključne oblasti:
a) definiciju izbjeglice, zajedno sa uslovima za prestanak i isključenje iz izbjegličkog statusa;
b) pravni status izbieglica u zemlji azila, njihova prava i obaveze, uključujući  pravo da budu zaštiženi od prisilnog povratka ili refoulementa na teritoriju gdje bi njihov život ili sloboda bili ugroženi.
c) obaveze država, uključujući saradnju sa UNHCR-om u obavljanju njegovih zadataka i olakšavanje njegovih nadzornih funkcija u vezi sa primjenom Konvencije.
Pristupanjem Protokolu države pristaju da odredbe Konvencije o izbjeglicama budu primijenjene na sve osobe koje su obuhvaćene definicijom izbjeglice iz Protokola.

3.5.2.4. Osobe bez državljanstva (apatridi)
U nekim dijelovima svijeta vrlo je raširena pojava apatridije. Postoje milion ljudi bez državljanstva. To je posljedica rođenja u zemlji koja nije zemlja njihovog porijekla. Zemlja u kojoj su rođeni nije im dužna dati državljanstvo.
Ova materija regulisana je sa dvije osnovne konvencije o osobama bez državljanstva.
Konvencija o statusu osuba bez državljanstva iz 1954. godine , ima za cilj regulisanje i poboljšanje statusa osoba bez državljanstva i osiguranje da takve osobe uživaju osnovna prava i slobode bez diskriminacije.

Konvencijasmanjenju broja osoba bez državljanstvo iz 1961. godine, definira načine na koji osobe koje bi  inaće bile bez državljanstva mogu dobiti ili zadržati državljanstvo putem utvrđene veze sa državom rođenja ili porijekla. Konvencija obuhvata pitanja kao što je prijem u drćžavljanstvo, gubitak iii odbacivanje državljanstva, uskraćivanje državljanstva i transfer teritorije. Konvencija također naglašava važnost zadržavanja jednom stečenog državljanstva.

3.6.1. Manjine
Ujedinjenih nacija predložila je 1947. godine slijedeće elemente za definiciju nacionalne manjine:
1) nedominantna grupa,
2) zelja za održanjem po diferenciranom tretmanu,
 3) očuvanje osnovnih karakteristika... po kojima se oni razlikuju od većinskog stanovništva.'













Ova definicija sadrži slijedeće elemente: 1) brojčana inferiornost, 2) državljanstvo, 3)posjedovanje etničkih, vjerskih ili jezičnih karakteristika, različitih od ostatka stanovništva, 4) pokazivanje osječaja solidarnosti, i to u svrhu: 5) održavanja svoje kulture, tradicije, vjere ili jezika.


S obzirom na način nastanka manjina mogli bismo ih podijeliti u tri osnovne skupine:

1) Autohtone ili "teritorljalne" manjine - koje već od davnine žive na određenom teritoriju (Baski, Katalonci, Korzikanci, Laponci ... ),

2) Neautohtone "neteritarijalne" manjine - nastale nasilnim preseljenjem (nasilna preseljenje robova iz Afrike na američki kontinent ili Indijaca na Jug Afrike, na Antile i dr.) ili dragovoljnom migracijom (seoba  njihovih pripadnika iz vjerskih, političkih ili ekonomskih razloga),

3) "Nove" autohtone manjine - karakterizira ih specifičan oblik "stvaranja" novih etničkih skupina nastao u posljednjim decenijama XX. stoljeca.
3.6.1.4. Evropski sistem zaštite manjina

U okviru Savjeta Evrope usvojena su dva vrlo važna dokumenta o manjinskoj zaštiti.
To su: Evropska povelja o regionalnim ili manjinskim jezicima iz 1992. Godine  i Okvirna kanvencija za zastitu nacionalnih manjina iz 1995. godine.













XII. DRŽAVNA TERITORlJA
1.      Pojam državne teritorije

Državna teritorija se razlikuje po tome da li se nalazi pod isključivom vlašću jedne države ili je terra nullius, odnosno teritorija koja se ne nalazi pod isključivom vlasti ni jedne države.
Zbug toga razlikujemo eksklave koje predstavljajlu dio državnog teritorija odvojen od glavnine državnog podrućja i sa svih strana opkoljen područjima druge države ili država, i enklave koje predstavljaju dio područja druge države unutar područja države
      3. Državne granice
      Državne granice mogu biti prirodne ili vjestačke.

1.      Prirodne su one granice gdje se granična linija proteže prirodnim oblikom tla poput rijeke ili planinskog lanca. Kada se granica između dviju država prostire planinskim lancem granična linija može povezivati njihove grebene ili slijediti vododjelnicu. Ukoliko granica slijedi vododjelnicu povlači se na način da dijeli slivove vodenih tokova koji se ulivaju u istu rijeku odnosno more.
2.      Vjestačke ili ugovorne su one granice koje ne slijede prirodni oblik zemljišta pa se moraju posebno odrediti i opisati u ugovoru. One se protežu od tačke do tačke, Ukoliko nema ugovora granicom se smatra ona crta koja faktički postoji bez osporavanja.
Posebna vrsta državnih granica su one koje slijede zemljine paralele ili merdijane.
3.2. Pravni osnov
Granice između država se po pravilu utvrđuju sporazumima između susjednih država. Ovi sporazumi mogu biti pismeni ili prećutni.
Granica također može biti utvrđena na osnovu sudske ili arbitražne odluke.
U slučaju teritorijalnih promjena koje dovode do sukcesije država primjenjuje se princip uti possidetis.
3.3. Povlačenje državnih granica.
 Postupak povlačenja državnih granica prolazi kroz tri faze: fazu delimitacije, fazu demarkacije i faza elaboraclje.
Prva faza sastoji se u zaključenju sporazuma o granicama ili u utvrđenju granice putem sudske ili arbitražne edluke.
Druga faza sastoji se od pobližeg obilježavanja. Demarkacije državne granice na terenu. To se uglavnom povjerava stručnim komisijama sačinjenim na paritetnoj osnovi kojima se povjerava zadatak obilježavanja granice na terenu. Takve komisije imaju ovlasti da na terenu mogu iz opravdanih razloga neznatno odstupiti od ugovorene linije kako bi se granica sto bolje postavila.
Treća faza je izrada pismenog elaborata sa opisom granične crte i podizanje graničnih stubova ili kamenih znakova koji se najčešće označavaju brojevima a ponekad i podizanje žicane ograde.
Prilikom povlačenja prirodnih granica u praksi su se izgradila određena pravila.

Ukoliko granica prolazi planinskim lancem postoje dvije mogučnosti za povlačenje granične linije.
-         Prva je da se granična linija povuče prateći lanac najviših vrhova.
-         Druga je da granica slijedi razvode (vododjelnicu) na koji način cjelovili slivovi rijeka pripadaju istoj državi.

Pravilo je običajnog prava da će granica slijediti izmjenu toka rijeke ukoliko se ona dešava postepeno. Ako granična rijeka postepeno mijenja svoj tok,državna granica se pomjera sa linijom sredine ili thalwegom njenog glavnog rukavca. Ali kod nagle promjene toka rijeke ona ostaje u  dotadašnjem koritu.
Ova pravila važe sarno ukoliko šta drugo nije ugovoreno. To važi i  za utvrđivnje granice između država između kojih postoji jezero. Ukoilko šta drugo nlje ugovoreno postoje tri mogučnosti.
-         Prva, da je jezero u tom slučaju koimperij.
-         Druga. da pojas uz obalu pripada svakoj državi posebno a ostatak izvan obalnog pojasa je sloloodan.
-         Treća, pokojem se dijelu čitava površina jezera.

4. Stjecanje teritorije
Stjecanje teritorije je pripojenje novih teritorija državnoj teritoriji neke države. Po tradicionalnom shvatanju postoje dva osnovna načina stjecanja teritorije.
To su originarni (izvorni) i derivativni (izvedeni) način.

5. Međunarodne rijeke i jezera
5.1. Rijeke
Razlikujemo dvije vrste rijeka: nacionalne i međunarodne.
Nacionalne su one rijeke koje u cjelosti prolaze kroz teritoriju samo jedne države. Dok su međunarodne one rijeke koje razdvajaju teritorlje dviju ili više država ili prolaze kroz više država. Danas se po međunarodnom pravu međunarodnim rijekama smatraju samo one rijeke čiji je reižm uređen međunarodnim ugovorom. Takve rijeke nazivaju se još i konvencionalne rijeke.
Prilikom regulisanja riječnog režima važni kriteriji su: stepen plovnosti rijeke i mogučnost njenog ekonomskog iskorištavanj za energetslke svrhe, navodnjavanje, ribolov i druge namjene.

Režim plovidbe rijekom Dunavom
Zadaci Komisije su: nadgledanje primjene odredaba Konvencje, izrada generalnog plana za obimnije radove koji su u interesu plovidbe, konsuitacije i preporuke zemljama članicama, harmonizacija carinskim, sanitarnih i drugih odredbi, harmonizacija regulacije unutrašnje plovidbe sa EU i Središnjom komisijom za plovidbu rijekom Rajnom itd.
Režim plovidbe rijekom Savom. Plovidba rijekom Savom uređena je Okvirnim sporazumom o slivu rijeke Save. Sporazum su potpisale priobalne zemlje 3. decembra 2002. godine pod pokroviteljstvom Pakta o stabilnosti za Jugoistočnu Evropu. Sporazum je stupio na snagu 29. decembra 2004. godine.'"

Cilj sporazuma utvrđen Članom 2. je:
a) uspostava međunarodnog režima plovidbe rijekom Savom i njenim plovnim pritokama,
b) uspostava održivog upravljanja vodama; i
c) poduzimanje mjera za sprećavanje ili ograničavanje opasnosti, te za smanjenje i uklanjanje štetnih posljedica nastalih usljed poplava, leda, suša i nezgoda koje uključuju tvari opasne za vode.
Radi sprovedbe Sporazuma Komisija donosi:
a.) odluke u cilju osiguranja sigurnosti plovidbe;
b.) odluke o uvjetima finansiranja izgradnje plovnih puteva i njihovom održavanju;
c) odluke o svom radu, proračunu i postupcima; i
d) preporuke o svim drugim pitanjima u vezi s provedbom ovog Sporazuma.
Savska komisija osniva Sekretarijat sa Sekretarom na čelu. Sekretar ima tri zamjenika.

 5.1.1. Pravo plovidbe međunarodnim rijekama
Režim plovidbe rijekom Savom. Plovidba rijekom Savom uređena je Okvirnim sporazumom o slivu rijeke Save. Sporazum su potpisale priobalne zemlje 3. decembra 2002. godine pod pokroviteljstvom Pakta o stabilnosti za Jugoistočnu Evropu. Sporazum je stupio na snagu 29. decembra 2004. godine.'"
Cilj sporazuma utvrđen Članom 2. je:
a) uspostava međunarodnog režima plovidbe rijekom Savom i njenim plovnim pritokama,
b) uspostava održivog upravljanja vodama; i
c) poduzimanje mjera za sprećavanje ili ograničavanje opasnosti, te za smanjenje i uklanjanje štetnih posljedica nastalih usljed poplava, leda, suša i nezgoda koje uključuju tvari opasne za vode.
Konvencija utvrđuje mehanizme saradnje između država članica. To su; sastanak, stranaka i Međunarodna komisija za sliv rijeke Save.
Savska komisija je zajedničko tijelo sa međunarodnopravnom i poslovnom sposobnošću potrebnom za obavljanje njenih funkcija. čine je po jedan član i zamjenik člana iz svake države članice. Svaka članica ima jedan glas. Sjedište komisije je u Zagrebu. Radi sprovedbe Sporazuma Komisija donosi:
a.) odluke u cilju osiguranja sigurnosti plovidbe;
b.) odluke o uvjetima finansiranja izgradnje plovnih puteva i njihovom održavanju;
c) odluke o svom radu, proračunu i postupcima; i
d) preporuke o svim drugim pitanjima u vezi s provedbom ovog Sporazuma.
Savska komisija osniva Sekretarijat sa Sekretarom na čelu. Sekretar ima tri zamjenika.
6. Vazdušni prostor
Sporazumom o međunarodnom vazdušnom tranzitu (tzv. Sporazum dviju sloboda) je propisano:
"Svaka država ugovornica daje drugim državama ugovornicama sljedeče vazdušne slobode u odnosu na redovni linijski promet:
(1) pravo prelijetanja preko njene teritorije bez slijetanja;
(2) pravo slijatanja u nekomercijalne svrhe
Mnogo ambiciozniji je Sporazum o međunarodnom vazdušnom transportu koji za države članice garantuje pet sloboda. To su pored navedene dvije i:
(3) pravo da se iskrcaju putnici pošta i teret iz države kojoj pripada vazduhoplov;
(4) pravo da se ukrcaju putnici. pošta i teret u državi kojoj pripada vazdohoplov; i
(5) pravo iskrcavanja i ukrcavanja putnika. poste i tereta između zracnih luka bilo koje stranke Konvencije.


Provni režim međunarodnog vazdušnog saobraćaja.
Ova materija uređena je Čikaškim konvencijama usvojenim 1944. godine.
Tu spadaju:
1.Konvencija a međunarodnom civilnom vazduhoplovstvu;
2.Sporazum o međunarodnom vazdušnom tranzitu ·(tzv. Sporazum dviju sloboda);
3.Sporazum o međunarodnom vazdušnom transportu i Privremeni sporazum a međunarodnom civilnom vazduhoplovstvu.
Svaka država ugovornica daje drugim državama ugovornicama sljedeče vazdušne slobode u odnosu na redovni linijski promet:
(1) pravo prelijetanja preko njene teritorije bez slijetanja;
(2) pravo slijatanja u nekomercijalne svrhe
Mnogo ambiciozniji je Sporazum o međunarodnom vazdušnom transportu koji za države članice garantuje pet sloboda. To su pored navedene dvije i:
(3) pravo da se iskrcaju putnici pošta i teret iz države kojoj pripada vazduhoplov;
(4) pravo da se ukrcaju putnici. pošta i teret u državi kojoj pripada vazdohoplov; i
(5) pravo iskrcavanja i ukrcavanja putnika. poste i tereta između zracnih luka bilo koje stranke Konvencije.










U članu 1. Konvencije je propisano da se ova Konvencija primjenjuje:
a) na krivična djela predviđena krivičnim zakonima; i
b) na akte koji bez obzira da li predstavljaju krivična djela ili ne mogu da ugroze ili ugrožavaju sigurnost zrakoplova ili lica ili dobara u njemu ili u njemu remete dobar red i disciplinu."
Ova Konvencija se primjenjuje na zrakoplove dok su u letu.
Sporazum kojim se regulišu aktivnosti država na mjesecu i drugim nebeskim tijelima iz 1979. godine ponavlja, razjašnjava i dopunjuje ugovor iz 1967. godine. Što je naročito važno on se bavi pitanjem prirodnih resursa. Član 11. navodi:
1. Mjesec i njegovi prirodni resursi su zajednlčka baština covječanstva koja nalazi svoj Izraz u odredbama ovog sporazuma i naročito u paragrafu 5 ovog Člana
2. Mjesec nije prikladan biti predmet aneksije okupacijom ili bilo kojim drugim sredstvom ... ;

8. Zajednička baština čovječanstva
Po članu 11.(7) režim zajedničkog nasijeđa čovječanstva ima sljedeće glavne funkclje:
a) uređen i siguran razvoj prirodnih resursa mjeseca
b) racionalno upravljanje tim resursima;
c) proširenje mogučnosti upotrebe ovih resursa; i
d) pravičnu diobu od strane ugovornica korist; koje proističu iz tih resursa, vodeči posebno računa o interesima i potrebama zemalja u razvoju kao i naporima svih zemalja koje su direktno doprlnjele eksploataciji mjeseca.













XIII. MEĐUNARODNO PRAVO MORA

2. Dijelovi mora koji čine dio teritorije obalne države
U dijelove mora koji čine dio državnog teritorija obalne države spadaju:
1. Unutrašnje morske vode
2. Arhipelaške vode arhipelaških drlžava
3. Teritorijalno more

Pomorske karte i popis geografskih koordinata.
Obalna država ne bi trebala vršiti svoju krivičnu jurisdikciju na stranom brodu ukoliko se radi o trgovačkom brodu ili državnom brodu koji se koristi u trgovačke svrhe koji prolazi teritorijalnim morem, radi hapšenja neke osobe ili vršenja istražnih radnji u vezi s bilo kojim kaznenim djelom počinjenim na brodu za vrijeme njegova prolaska, osim u ovim slučajevima:
(a) Ako se posljedice kaznenog djela protezu na obalnu državu
(b) Ako je kazneno djelo takvo da remeti mir zemlje ili red u teritorijalnom moru
(e) Ako je zapovjednik broda, ili diplomatski agent, ili konzularni dužnosnik države zastave zatražio pomoć mjesnih organa
(d) Ako su takve mjere potrebne radi suzbijanja nedopuštene trgovine opojnim drogama ili psihotropnim tvarima

3. Dijelovi mora nad kojim obalna država ima određena suverena prava
3.1. Vanjski morski pojas

Clan 33. Konvencije, "vanjski pojas" glasi:
1. U pojasu mora koji se nalazi uz njeno teritorijalno more, nazvanom vanjski pojas obalna država može vršiti nadzor potreban da bi:
a) spriječila kršenje svojih carinskih, fiskalnih, useljeničkih ili zdravstvenih zakona i drugih propisa na svom padručju ili u svom teritorijalnom moru;
b) kaznila krsenje tih zakona i drugih propisa počinjeno na svom području ili u svom teritorijalnom moru.
2. Vanjski pojas se ne može prostirati preko 24 morskih milja od polaznih crta od kojih se mjeri širina teritorijalnog mora.

3.2.1sključiva ekonomska zona
Po č1anu 56. Konvencije u isključivoj ekonomskoj zoni obalna država ima:
a) Suverena prava radi istraživanja i iskorištavanja, očuvanja i gospodarenja živim i neživim prirodnim bogatstvima voda nad morskim dnom i onih morskog dna i njegova podzemlja, te u pogledu drugih djelatnosti radi gospodarskog istraživanja i iskorištavanja pojasa, kao što je proizvodnja energije korištenjem vode, struja i vjetrova.
b) Jurisdikciju, u skladu s relevantnim odredbama Konvencije, u pogledu:
(i) podizanja i upotrebe umjetnih otoka, uredaja i naprava
(ii) znanstvenog istraživanja mora
(iii) zaštite i očuvanja morske okoline
(c) druga prava i dužnosti predviđene u ovoj Konvenciji


3.4. Zatvorena ili poluzatvoreno mora
Obalne države na zatvorenim iIi poluzatvorenim morima su dužne međusobno sarađivati na ostvarivanju svojih prava i ispunjavanju svojih dužnosti koje su propisane Konveneijom. U tom cilju ove države trebaju nastojati samostalno ili uz pomoć neke regionalne organizacije:
a) usklađivati gospodarenje, očuvanje, istraživanje i iskorištavanje živih bogatstava mora
b) usklađivati ostvarivanje svojih prava i ispunjavanje svojih dužnosti u pogledu zaštite i očuvanja morske okoline
c) usklađivati svoje politike znanstvenog istraživanja i -gdje je to primjereno - poduzimati zajednicke programe znanstvenog istraživanja toga područja;
d) pozivati, na odgovarajući način, druge zainteresirane države ili međunarodne organizacije na saradnju s njima u provedbi odredaba ovog člana.

3.5. Pravo pristupa neobalnih država moru i od mora i sloboda tranzita
Članom 125. Konvencije uređeno je pitanje odnosa između neobalne i tranzitne države na sljedeći način:
1. Neobalne države imaju pravo pristupa moru i od mora radi ostvarivanja prava predviđenih Konvencijom, uključujući prava koja se tiču slobode otvorenog mora i zajedničke baštine čovječanstva. U tu svrhu neobalne države užvaju slobodu tranzita preko područja tranzitnih država svim prijevoznim sredstvima.
2. Zainteresirane neobalne države i tranzitne države dogovaraju se dvostranim, subregionalnim i regionalnim sporazumima o uvjetima i načinima ostvarivanja slobode tranzita.
3. Tranzitne države, u ostvarivanju svoje pune suverenosti nad svojim područjem imaju pravo poduzimati sve potrebne mjere radi osiguranja da prava i olakšice, predviđeni u ovom dijelu za neobalne države, ni na koji način ne naruše njihove zakonite interese.

4. Dijelovi mora koji se nalaze izvan nacionalne jurisdikcije
4.1. Otvoreno more
Član 87. definira slobode otvorenog mora koje je otvoreno za sve države obalne i neobalne. One se ostvaruju pod uslovima propisanim Konvencijom i drugim pravilima međunarodnog prava. Te slobode sadrže između ostalog:
(a) Slobodu plovidbe
(b) Slobodu prelijetanja
(c) Slobodu polaganja podmorskih kabala i cjevovoda
(d) Slobodu izgradnje umjetnih otoka i drugih uređaja koje dopušta međunarodno pravo
(e) Slobodu ribolova
(f) Slobodu znanstvenog istraživanja



4.2. Zona međunarodnog podmorja (Zona)
Pravni položaj Zone i njenih bogatstava uređen je članom 137. Konvencije koji glasi:
1. Nijedna država ne može zahtijevati niti ostvarivati suverenost ili suverena prava nad bilo kojim dijelom Zone ili njenim bogatstvima; nijedna država, ni fizicka ili pravna osoba ne može prisvojiti bilo koji dio Zone ili njenih bogatstava. Nijedan takav zahtjev ili ostvarivanje suverenosti ili suverenih prava ili takvo prisvajanje neće se priznati.
2. Sva prava na bogatstva Zone pripadaju covjecanstvu kao cjelini, u ime kojega djeluje Vlast. Ta bogatstva ne mogu se otuđiti. Rude izvadene iz Zone mogu se otuđiti samo u skladu s ovim dijelom, te pravilima, propisima i postupcima Vlasti.
3. Nijedna država, ni fizička ili pravna osoba ne može zahtijevati, stjecati ili ostvarivati prava na rude izvadene iz Zone osirn u skladu s ovim dijelom. Prava drukcčje zahtijevana, stječana ili ostvarivana neće se priznati. Ponašanje država u odnosu na Zonu mora biti usklađeno sa
odredbama Konvencije i načelima sadržanim u Povelji OUN i drugim pravilima međunarodnog prava, u interesu održavanja mira i sigurnosti i unapređenje međunarodne saradnje i razumijevanja.

5. Tjesnaci koji služe međunarodnoj plovidbi
Režim neškodljivog prolaska, primjenjuje se u tjesnacima koji služe međunarodnoj plovidbi:

(a) u kojima se ne primjenjuje režim tranzitnog prolaska
(b) između jednog dijela otvorenog mora ili isključive ekonomske zone i teritorijalnog mora strane drzave. U arhipelaškim vodama brodovi svih zemalja užvaju pravo neškodlljvog prolaska. Slobodan prolazak je prolazak brodova tjesnacima u kojima postoji plovni put otvorenim morem ili ekonomskom zonom pagodan za plovidbu.


7.1. Suecki kanal.
Egipat je 1956. godine proglasio nacionalizaciju Kanala nakon čega je nastao sukob, Savjet sigurnosti donio je zaključak kojim su za budućnost utvrđena nacela o režimu kanala a Francuska, Velika Britanija i SAD koje su spor iznijele pred Savjet sigurnosti upućene su da u izravnim pregovorima izrade sporazum na osnovu tih nacela. Ta nacela su:
1. Sloboda plovidbe prokopom bez diskriminacije
2. Poštivanje egipatske suverenosti
3. Odvajanje uprave kanala od bilo koje zemlje
4. Uređivanje taksa za plovidbu sporazumom između Egipta i korisnika kanala
5. Odvajanje dijelova prihoda za održavanje i daljnje poboljšanje prokopa
6. Neriješena pitanja izmedu Egipta i Društva Sueckog kanala trebaju se riješiti arbitratom






7.1. Suecki kanal.
Egipat je 1956. godine proglasio nacionalizaciju Kanala nakon čega je nastao sukob, Savjet sigurnosti donio je zaključak kojim su za budućnost utvrđena nacela o režimu kanala a Francuska, Velika Britanija i SAD koje su spor iznijele pred Savjet sigurnosti upućene su da u izravnim pregovorima izrade sporazum na osnovu tih nacela. Ta nacela su:
1. Sloboda plovidbe prokopom bez diskriminacije
2. Poštivanje egipatske suverenosti
3. Odvajanje uprave kanala od bilo koje zemlje
4. Uređivanje taksa za plovidbu sporazumom između Egipta i korisnika kanala
5. Odvajanje dijelova prihoda za održavanje i daljnje poboljšanje prokopa
6. Neriješena pitanja izmedu Egipta i Društva Sueckog kanala trebaju se riješiti arbitratom

7.2. Panamski kanal.
Panamski kanal koji spaja Atlantski i Tihi okean je otvoren za promet 1914. Godine. Promet kanalom trenutno je uređen ugovorima između SAD i Paname zaključenim 1977. godine, koji su stupili na pravnu snagu 1. oktobra 1979. godine. Ovi ugovori kojima su priloženi brojni popratni dokumenti su:
1) Ugovor o Panamskom kanalu, i
2) Ugovor o trajnoj neutralizaciji i upravljanju Panamskim kanalom

7.3. KiIski kanal.
Kilski kanal je prokopan na teritoriji Njemačke radi ubrzanja i skraćenja puta između Baltičkog i Sjevernog mora a otvoren je za promet 1896. godine. Poseban pravni status za Kilski kanal nametnut je Njemačkoj odredbama Versajskog mirovnog ugovora (članovi 380-386.) prema kojem je kanal:
a) Otvoren za plovidbu ratnih i trgovačkih brodova svih zemalja, osim onih koje se nalaze u ratu s Njemačkom; i
b) Njemačka je mogla ubirati takse samo radi održavanja plovnosti i popravaka kanala.









XIV. PRAVO MEĐUNARODNIH UGOVORA
3. Osnovne vrste međunarodnih ugovora
Postoji vise kriterija za klasifikaciju medunarodnih ugovora. To moze biti forma u kojoj je ugovor zakljucen, broj ucesnika u ugovora, priroda ugovora, rok trajanja ugovora, teritorijalno vazenje, mogucnost pristupanja ali i neki drugi kriteriji.
S obzirom na formu u kojoj su zakljuceni ugovori mogu biti pismeni i u nekom drugom obliku. Obzirom na broj ucesnika ugovori se dijele na dvostrane (bilateralne) i mnogostrane (multilateralne). S obzirom na prirodu ugovori se dijele na: ugovore zakone i ugovore pogodbe. Razlikujemo takodjer ugovore- ustave medj. organizacija koji su istovremeno i mnogostrani sporazumi drzava njegovih ucesnica. Konvencija navodi kao posebnu vrstu ugovore kojima se osnivaju medj. organizacije i ugovore koje usvoji jedna medj. organizacija.
S obzirom na predmet ugovor moze biti politicki, ekonomski, kulturno prosvjetni. Politicki sporazumi zakljucuju se s namjerom da se ne preuzimaju pravne obaveze. Oni imaju moralni i politicki znacaj za ucesnike sporazuma.
S obzirom na mogucnost pristupa ugovoru drzava koje nisu ucestvovale u njegovom zakljucenju medj. ugovori se dijele na zatvorene, poluotvorene i otvorene ugovore.
S obzirom na teritorijalno vazenje ugovori mogu biti: univerzalni, regionalni i lokalni. Postoje ugovori pod razlicitim kolokvijalnim nazivima tako da je iz naziva ugovora vrlo tesko zakljuciti o kakvom se ugovoru zaista radi, primjeri su: Jedan memorandum o razumijevanju, pactum de contrahendo (on se rijetko koristi a znaci da su se drzave sporazumjele da zakljuce ugovor, takoder znaci da se u buduci ugovor ukljuce odredjene klauzule ili da se pristupi ugovoru koji je vec zakljucen.), modus vivendi.
Neki autori dijele ugovore na sljedeci nacin: a) ugovori u formi sporazuma izmedju drzava(Versajski sporazum i drugi sporazumi zakljuceni nakon I svjetskog rata), b) ugovori u formi sporazuma izmedj sefova drzava. Oni se mogu opisati kao historijski najstariji; c) ugovori u formi medjuvladinih sporazuma, d) ugovori zakljuceni izmedu ministarstava, ministara ili drugih podredjenih vladinih organa ili agencija.

6. Postupci sklapanja ugovora
U medj. praksi razvila su se dva osnovna postupka zakljucenja medj. ugovora: pojednostavljeni i slozeni postupak, a moguce su i kombinacije ova dva postupka.
Pojednostavljeni postupak se sastoji u razmjeni instrumenata koji sacinjavaju ugovor. Pristanak drzava da budu vezane ugovorom koji sacinjavaju medjusobno razmijenjeni instrumenti izrazava se ovom razmjenom: a) ako instrumenti predvidjaju da ce njihova razmjena imati to dejstvo; ili b) ako se na drugi nacin utvrdi da su se te drzave dogovorile da ce razmjena instrumenata imati to dejstvo.
Slozeni postupak sklapanja ugovora moze se sastojati od vise odvojenih radnji.
Nosiocima određeni funkcija u državi nije potrebna punomoć jer se podrazumijeva da oni imau pravo predstavljati svoju državu.Punomoć nije potrebna:
a)šefovima država, šefovima vlada i ministrima vanjskih poslova za sve aktere koji se odnose na zaključenje međunarodnih ugovora;
b)šefovima diplomatskih misija, za usvajanje teksta ugovora između države koja akredituje i države kod koje se akredituje;
Pregovori se mogu voditi na različite načine:Pismeno(razmjenom ponuda,diplomatskim kanalima, u okviru djelatnosti neke međuvladine organizacije ili na diplomatskoj konferenciji.
Član 12 konvencije, koji propisuje u kojim slučajevima država izražava pristanak da bude vezana ugovorom potpisivanjem navodi:
a)ako ugovor predviđa da će potpis imati to dejstvo
b)ako se na drugi način utvrdi da su se države kje su učestvovale u pregovorima dogovorile da će potpis imati takvo dejstvo;
c)ako namjera države da da takav efekt potpišu proizilazi iz punomoći njenog predstavnika ili je izražena tokom pregovora.
Pristanak države da bude vezana ugovorom izražava se putem ratifikacije:
a)ako ugovor propisuje da se pristanak izražava ratifikacijom
b)ako je na drugi način utvrđeno da su se države koje su učestvovale u pregovorima dogovorile da je potrebna ratifikacija
c)ako je predstavnik te države potpisao ugovor za koji se traži ratifikacija;ili
d) ako namjera te države da potpiše ugovor pod rezervom ratifikacije proizlazi iz punomoći njenog predstavnika ili je izražena u toku pregovora.

9. Tumačenje ugovora
Pravila koja se primjenjuju na tumacenju prava uopce primjenjuju se na tumacenje izvora medj. prava pa i medj. ugovora. Postoje tri osnovna pristupa tumacenja ugovora:
Objektivni pristup znaci tumacenje ugovora u saglasnosti sa uobicajenim znacenjem upotrebljenih rijeci u ugovoru; Subjektivni pristup polazi od namjere drzava pregovarateljica, smatrajuci- da je namjera stranaka najbitniji elemenat ugovora, a rijeci u tekstu nemaju znacenje ako ne izrazavaju tu namjeru; Teleoloski pristup zahtijeva tumacenje ugovora u saglasnosti sa njegovim ciljevima i namjerama. Ova tip pristupa tumacenju ugovora ne iskljucuju se u prakticnoj primjeni nego se dopunjuju.
12. Posebne ugovorne klauzule
Pastoje neke odredbe u medj. ugovorima koje nisu spomenute u Beckoj konvenciji o pravu ugovora koje se dugo i cesto unose u ugovore tako da su dobila i odredjene nazive. Federalna klauzula koju sadrze ugovori koje sklapaju slozene drzave. Njom se vodi racuna o ustavnoj raspodjeli nadleznosti izmedju federacije i federalnlh jedinica. Klauzula najveceg pavlašćenja predstavlja obecanje jedne drzave drugoj ugovornici da ce dobiti sve one povlastice koje je ona dala ili ce dati u buducnosti nekoj drzavi.
Ova klauzula kao izraz prijateljstva i bliskosti unosi se u ugovore iz oblasti ekonomskih odnosa izmedju drzava.14. Ništavost ugovora
Apsolutni uzroci ništavosti su oni koji se ne mogu naknadno otkloniti i ugovor se ne moze konvalidirati, cak i ako bi drzava koja je pretrpjela stetu pristala da takav ugovor ostane na snazi. Ti uzroci su:
Ius eogens norma- Nistavan je svaki ugovor koji je u trenutku kad se zakljucuje u sukobu sa imperativnom normom opceg medj. prava.

15. Suspenzije primjene, prestanak i povlačenje iz ugovora
Ugovor može prestati ili biti suspendiran na sljedece nacine:
Prestanak ugovora ili povlacenje iz ugovora na osnovu odredaba ugovora ili po pristanku stranaka. Konvencija predvidja da do prestanka ugovora ili povlacenja iz ugovora moze doci:
a) prema odredbama ugovota,
b) u svakom trenutku uz pristinak svih clanica, nakon konsultacije sa ostalim drzavama ugovornicama. Vecina ugovora sadrzi odredbe o prestanku ili povlacenju iz ugovora.

Prestanak ugovora ili obustavljanje njegove primjene kao posljedica krsenja ugovora
I pored bitnog krsenja ugovora ostecena drzava moze izgubiti pravo na pozivanje na razlog za prestanak ugovora, za povlacenje iz njega ili obustavu njegove primjene ako je ta drzava nakon sto se upoznala sa cinjenicama:
a) izricito pristala smatrati da ovisno o slucaju, ugovor vrijedi, da ostaje na snazi ili da se dalje primjenjuje; ili
 b) ako treba da se zbog ovog stava smatra kao da je pristala, ovisno o slucaju, na vazenje ugovora ili na njegovo ostajanje na snazi ili na njegovu primjenu.

16. Sukcesija država u odnosu na međunarodne ugovore
Član 24 Bečke konvencije propisuje:
1.Dvostrani ugovor koji je na dan sukcesije država bio na snazi u pogledu teritorije na koju se odnosi sukcesija država smatra da je na snazi između države koja je stekla nezavisnost i druge članice:
a)ako su se one o tome izričit sporazumjele; ili
b)ako na osnovu njihovog ponašanja, treba smatrati da su se one o tome sporazumjele.
Po pitanju multilateralnih ugovora Bečka konvencija razlikuje:
Ugovore na snazi na dan sukcesije država i ugovore koji nisu obavezivali državu prednicu na dan sukcesiju države.

Država koja ostane nakon otcjepljenja dijela njene teritorije-Svaki ugovor koji je na dan sukcesije država bio na snazi u pogledu države prednice ostaje na snazi u odnosu na ostatak njene teritorij ako :
a) o tome nije drukčije dogovoreno
b)nije utvrđeno da se ugovor jedino odnosi na teritoriju koja se otcjepila od države prednice; ili
c) iz ugovora ne proističe ili ako nije na drugi način utvrđeno da bi primjena ugovora na državu prednicu bila nespojiva sa predmetom i cilejm ugovora ili bi iz osnova izmjenila uslove izvršenja ugovora.



ZABRANA UPOTREBE SILE U ODNOSIMA IZMEDJU DRZAVA
Lokaranski sporazumi iz 1925 godine, predstavljaju napredak u odnosu na dotadasnje sporazume, cija je zajednicka odlika da nikada nisu stupili na pravnu snagu. Ovi sporazumi se oslanjaju  na cl.16. Pakta Lige naroda koji je propisivao kolektivne sankcije protiv prekrsioca Pakta. Zavrsni akt konferencije sadrzavao je ugovore o arbitrazi zakljucene pojedinacno izmedju Njemacke i sl. drzava pojedinacno: Belgije, Francuske, Poljske i Cehoslovacke, kao i izmedju Francuske i Poljske, i Francuske i Cehoslovacke.
Medjutim kljucni akt konferencije bio je Garantni ugovor izmedju Njemacke, Belgije, Velike Britanije i Italije. Clan 2 ovog sporazuma glasi: Njemacka i Belgija i takodjer Njemacka i Francuska se uzajamno obavezuju da nece ni u kom slucaju napadati ili izvrsiti inavaziju jedna druge ili pribjeci ratu jedna portiv druge. Ova odredba se nece primjeniti u slucaju:
1. ostvarenja prava legitimne odbrane
2. akcijama saglasnim cl, 16.Pakta
3. akcijama koje su rezultat odluke donesene od Skupstine ili Savjeta
Prema ovom prijedlogu agresija se sastoji u sledecem:
1. Agresorom u medjunarodnom sukobu bit ce smatrana drzava koja prva preduzme jedna od sl. akata:
a) objave rata protiv druge drzave,
b) zauzimanje teritorije druge drzave vlastitim oruzanim snagama bez obajve rata,
c) bombardodavanje teritorije druge drzave vlastitim oruzanim snagama, kopnenim, pomorskim ili zrakoplovnim, ili namjeran napad pomorske ili zrakoplovne snage druge drzave,
d) iskrcavanje ili uvodjenje unutar granica druge drzave kopnenih, pomorskih ili zrakoplovnih snaga bez dozvole vlade takve drzave...
e) ustanovljenje pomorske blokade obala ili luka drzave
Posebno opravdanje za napad ne moze biti bazirano na:
A) unutrasnjoj situaciji u datoj drzavi, kao npr:
a) politicka, ekonomska ili kulturna zaostalost date drzave,
b) pod izgovorom lose uprave,
c) moguca opasnost po zivot ili imovinu stranih drzavljana,
d)revolucionarni ili kontrarevolucionarni pokreti, gradjanski rat, neredi ili strajkovi,
e) uspostava ili odrzavanje u bilo kojoj drzavi bilo kojeg politickog, ekonomskog ili socijalnog poretka.
Prema Londonskim konvencijama smatra se napadacem onaj koji je prvi izveo jedno od sl. djela:
1. objavu rata,
2. upada oruzanim snagama na podrucju druge drazve, makar i bez obajve rata,
3. navalu kopnenim, pomorskim ili zracnim snagama na podrucje, brodove ili zrakoplove druge drzave bez objave rata,
4. pomorsku blokadu obale i luka druge drazve,
5. davanje potpore oruzanim bandama koje su organizovane na vlastitom podrucju drzave i upadaju u podrucje druge drzave.

2. Briand-Kellogg-ov pakt
Ovaj pakt je imao samo dva operativna clana koji glase:
Clan 1: visoke strane ugovornice izjavljuju svecano u ime svojih naroda da osudjuju pribjegavanje ratu radi rjesenja medjunarodnih sporova, i da ga se odricu kao orudja nacionalne politike u svojim medjunarodnim odnosima.
Clan 2: visoke strane ugovornice priznaju da ce raspravljanje i rjesenje svojih sporova ili sukoba koji se mogu medju njima pojaviti uvijek vrsiti jedino mirnim putem, ma kakve prirode ili porijekla ti sporovi bili.
3. Opsta zabrana rata po Povelji UN
Ciljevi UN ustanovljeni clanom 1. Povelje su:  ocuvanje medjunarodnog mira i sigurnosti i u tu svrhu poduzimanje pogodnih kolektivnih mjera radi sprecavanja i otklanjanja sega sto ugorzava mir i radi suzbijanja napada i drugih narusavanja mira.
4. Rad na zabrani i definicija agresije nakon donosenja Povelje
Povelja organizacije americkih drzava iz 1948.g poznata kao Povelja iz Bogote, u cl. 5. Sadrzi sl. odredbe: Americke drzave potvrdjuju sl.principe: Americke drzave osudjuju agresivni rat: pobjeda ne daje prava.
Definicija agresije koju je dao H.Alfaro glasi:
Agresija je prijetnja ili upotreba sile od strane drzave odnosno vlade, protiv druge drzave, na bilo koji nacin, bilo koje oruzje da je upotrebljeno i bez obzira da li otvoreno ili na drugi nacin, iz bilo kojeg razloga ili za bilo koje ciljeve izvan invidualne ili kolektivne samoodbrane ili izvrsenje odluke ili preporuke od nadleznog organa UN.


Pet osnovnih principa o mirnoj koegzitenciji sadrzani u sporazumu izmedju Kine Indije iz 1954.god. glase: 1. uzajamno postivanje suveriniteta  i teritorijanlnog integriteta,
2. uzdrazavanje od agresije,
3. uzajamno nemjesanje u unutrsanje odnose iz bilo kojeg razloga ekonomske, politicke ili ideoloske prirode,
4. jednakost i uzajamna pomoc, i
5. mirna koegzistencija.
Agresija je napad jedne drzave na drugu ne samo vojnim snagama i ne samo na njeno podrucje i njene vojne snage nego i na njenu nezavisnost, i to na sve nacine i svim sredstvima.
Intervencija ukljucuje korake uvijek korake ili mjere odnosne drzave koji su usmjereni  na rjesenje neke situacije ili nekog spora koji je zapravo u cjelosti ili djelimicno, u nadleznosti jedne druge drzave ili drzava.




XXI. PRAVO ORUŽANIH SUKOBA, MEĐUNARODNO RATNO I MEĐUNARODNO HUMANITARNO PRAVO
Pravo oružanih sukoba primjenjuje se u sljedećim situacijama:
Prvo, u slucajevima koji se smatraju ratom u smislu medunarodnog prava. To su oruzani sukobi izmedu drzava kao subjekata medunarodnog prava;
Drugo, primjenjuje se na odnose izmedu zaracenih i neutralnih država kada neutralne drzave postupaju poštujući svoju neutralnost u sukobu koji tece izmedu zaracenih drzava;
Treće, primjenjuje se i na oruzane akcije UN-a kada se poduzimaju oružane mjere u cilju nametanja, uspostave ili odrzanja narusenog medunarodnog mira.
 I četvrto, postoji tendencija koja je naročito dosla do izrazaja u Zenevskim konvencijama iz 1949. godine i dopunskim protokolima iz 1977. godine, da se pravila medunarodnog humanitarnog prava, mada u reduciranom obimu, primijene i na unutrasnje oruzane sukobe.

3. Kodifikacija prava oruzanih sukoba i medunarodnog humanitarnog prava putem medunarodnih konvencija

U znatno povoljnijim medunarodno politickim uvjetima do kojih je doslo nakon Drugog svjetskog rata u avgustu 1949. godme, u Zenevi je odrzana diplomatska konferencija na kojoj su 12. avgusta 1949. godine usvojene i potpisane cetiri konvencije iz oblasti medunarodnog
humanitarnog prava. To su:
-         Zenevska konvencija a poboljsanju položaja ranjenika i bolesmka u oružanim snagama u ratu;
-         Zenevska konvencija a poboljsanju položaja ranjenika, bolesnika brodolumaca oružanih snaga na moru;
-         Zenevska konvencija a postupanju sa ratnim zarobljenicima;
-         Zenevska konvencija a zastiti gradanskih lica u vrijeme rata.
Sve ove Konvencije dopunjene su na diplomatskoj konferenciji 1977. godine, sa dva dopunska protokola:
-         Dopunski protokol Zenevskim konvencijama od 12. avgusta 1949. godine o zastiti žrtava medunarodnih oruzanih sukoba (Protokol I);
-         Dopunski protokol Zenevskim konvencijama od 12. avgusta 1949. godine a zastiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba (Protokol II).

7. Svršetak rata
Rat se okončava  formalno i neformalno.
Formalno rat se okončava zaključenjem ugovora o  miru a neformalno pukim prestankom neprijateljstva trajnijeg karaktera.
Najčešći način okončanja rata je  zakljucenje mirovnog ugovora.
To je ujedno i najpoželjniji način okončanja rata s obzirom i da je najčešći cilj rata nametanje uvjeta mira drugoj državi upotrebom oružane sile. Stoga mirovni ugovori sadrže aranžmane vezane za promjene granica,reparacije, razmjenu zarobljenika, imovinska pitanja, važenje ugovora i slično.
Član 52. glasi: "Ništav je svaki ugovor zaključenje kojeg je postignuto primjenom iii
upotrebom sile protivno načelima međunarodnog prava koja su unesena u
Povelju Ujedinjenih nacija."

Mirovni ugovori obično sadrže ekonomsko-finansijske klauzule koje se najčešće odnose na reparacije, restituciju i ratnu odštetu. Okončanje neprijateljstva moguće je i prije okončanja ratnog stanja.
Postoje 4 načina okončanja neprijateljstva prije okončanja ratnog stanja
To su:
PRIMIRJE  kojim se obustavljaju ratne operacije uzajamnim sporazumom zaraćenih strana. Primirje može biti opće i lokalno ukoliko se ne odnosi na cjelokupno područje ratnih operacija;
OPĆA BEZUSLOVNA KAPITULACIJA  je jednostran čin poražene države praćen sporazumom o  predaji svih vojnih jedinica i dokidanjem svih civilnih vlasti u toj državi.
PREKID NEPRIJATELJSTVA ILI PRIMIRJE po nalogu iii preporuci Savjeta
sigurnosti UN. Cilj takve odluke je apsolutni ·prestanak neprijateljstava između zaračenih strana na vremenski rok predviđen rezolucijom Savjeta sigurnosti. U tom roku bi trebalo postići trajniji politički sporazum, redovno uz medijaciju organa UN.
OSTALE VRSTE UGOVORA O PREKIDU ILI SUSPENZIJI NEPRIJATELJSTVA – do različitih vrsta ugovora između strana u sukobu dolazilo je na diplomatskim konferencijama, uz posredovanje trećih država ili organa UN.

8. Vrste rata

Najstarija podjela ratova potiče od klasične škole međunarodnog prava koja dijeli ratove prema tome da li se oni odvijaju između suverenih država kao subjekata međunarodnog prava ili se ti sukobi odvijaju unutar jedne države. Po ovom osnovu ratovi mogu biti medunarodni ili unutrasnji (gradanski). Prvi se odvijaju između dviju suprotstavljenih strana dviju ili vise država, a drugi između suprotstavljenih grupa unutar jedne države.

Prema prostoru koji zahvataju, ratovi se dijele na lokalne i svjetske.
Lokalni ratovi su ograničeni na određeni region i obuhvataju manji broj država, ili  je prostor na kojem se odvijaju ograničen. Nasuprot tome, svjetski ratovi kao sto su to pokazali primjeri dva svjetska rata odvijaju se gotovo na cjelokupnoj zemaljskoj kugli.
S obzirom na način vođenja i upotrijebljena sredstva ratovi se mogu podijeliti na totalne i ogrančene ratove.  U totalnim ratovima se prema potrebi angažuje cjelokupno stanovništvo i svi materijalni resursi jedne države u cilju postizanja vojne pobjede, dok je kod ograničenih ratova učešće stanovništva i materijalnih  resursa srazmjerno postavljenom ratnom cilju.

S obzirom na ratne ciljeve koji mogu biti pravedni i nepravedni, ratovi se dijele na pravedne i nepravedne.

Savremena pravna teorija konstruirsala je pojmove zakonitog i nezakonitog rata.
Nezakonit bi bio svaki rat koji je suprotan Povelji Ujedinjenih nacija koja zabranjuje prijetnju silom ili upotrebu sile radi zadovoljavanja nekog interesa.

Ženevske konvencije od 12.avgusta 1949. godine, i Dopunski protokoli  Ženevskim konvencijama od 12. avgusta 1949. godine, (Protokol I i Protokol II) usvojeni 1977. godine, razlikuju 4  moguće vrste sukoba:
Međunarodni oružani sukobi u koje spadaju svi slučajevi objavljenog rata; svaki drugi sukob između dvije iii vise država stranaka Ženevskih konvencija; te svi slučajevi okupacije dijela iii cijele teritorije neke države, čak i ako ta okupacija ne naiđe ni na kakav otpor

Nemeđunarodni (unutrašnji, građanski) oružani sukobi u koje spadaju oni koji se vode na području jedne države (sa izuzetkom onih u korištenju prava naroda na samoopredjeljenje). U  unutrašnjim sukobima primjenjuju se pravila iz zajedničkog člana 3. Ženevskih konvencija, te
pravila iz Protokola II iz 1977. godine.
Unutrašnjji nemiri i zategnutost.. Dopunski protokol II iz 1977. između ostalog navodi da se taj Protokol neće primjenjivati na situacije unutrašnjih nemira i zategnutosti, kao sto su pobune, izolirani i sporadični akti nasilja i ostali akti slične prirode, jer to nisu oružani sukobi.
Uplitanje Savjeta sigurnosti UN u međunarodni iii nemeđunarodni
oružani sukob. Ako Savjet sigurnosti, ili neki vojni savez po njegovom odobrenju, preduzme oružanu akciju, oružane snage UN ili međunarodne organizacije dužne su da u svim situacijama poštuju pravila prava oružanih sukoba. Čak i u operacijama protiv države agresora, obje strane u sukobu
moraju poštivati ista pravna pravila i ogranicenja.
9. Područje ratnih operacija

Klasicno ratno pravo razlikovalo je pojmove ratište i podrucje ratnih operacija. Prema klasičnom ratnom pravu ratište je sav prostor na kome zaraćeni mogu pripremati i provoditi neprijateljstva, odnosno ukupan prostor u kome zaraćene drzave smiju oruzanim snagama voditi rat, neovisno o  tome da Ii one u tom prostoru ratuju i da li  im je uopće moguće da svoja neprijateljstva efektivnom oruzanom borbom prosire na cijelo to podrucje.
Za razliku od ratišta, područje ratnih operacija  je prostor na kome se neprijateljstva i ratne operacije stvarno vode.








10. Osobe koje učestvuju u oružanim sukobima
U oruzanim sukobima ucestvuju po pravilu oruzane snage zaraćenih strana. Oruzane snage sastoje se od odredenih vidova koje po pravilu cine kopnena vojska i ratno vazduhoplovstvo a ukoliko država
posjeduje izlaz na more onda i ratna mornarica. Oruzane snage zaraćenih strana legalan su objekt primjene oruzane sile od strane protivnika.
Na Brussels-koj konferenciji 1874. go dine, usvojena je Deklaracija a zakanima i abicajima rata.
Clan 9. Daklaracije glasi: Zakoni, prava i obaveze primjenjivati će se ne samo na redovnu vojsku, nego i na pripadnike milicije. i dobrovoljce ukoliko ispunjavaju odredene uvjete.
Deklaracija priznaje status zaraeene strane i puckim ustanicima
Clan 10. Deklaracije glasi: Stanovnistvo teritorije koja nije okupirana, koje, zbog priblizavanja neprijatelja, spontano se digne na oruzje da bi se oduprlo invazionim trupama bezda je imalo vremena da se
organizuje u skladu sa clanom 9. smatrat će se zaraćenom stranom ukoliko postuju zakone i obicaje rata.
Clan 11. glasi: Oruzane snage zaraćenih strana.mogu se sastojati od boraca i neboraca (t.j. medicinskog i vjerskog osoblja).

Haski pravilnik razlikuje borce i neborce unutar oruzanih snaga.

Neborce definira kao osobe koje pripadaju vojsci i koji potpadaju pod vojnu disciplinu, ali se ne bore s oruzjem u ruci.
Svaki borac kad se nade u vlasti protivnicke strane postaje ratni zarobljenik.
Špijuni nemaju pravo na staus borca ili ratnog zarobljenika.
U medunarodnim oruzanim sukobima spijunaza nije zabranjena, za razliku od spijunaze u vrijeme mira. Haski pravilnik iz 1907. godine, clanom 29. definira kao spijuna sarno onu osobu koja, "djelujuci potajno ili pod laznim izgovorima, prikuplja iii nastoji da prikupi obavjestenja u
operativnoj zoni jedne zaracene strane, s namjerom da ih saopci
protivnickoj strani."  Plaćenici nemaju pravo biti borci iii ratni zarobljenici.









XXII. OGRANIČENJE I ZABRANE OBAVEZNA U SVIM ORUŽANIM SUKOBIMA
3. Ograničenja i zabrane u pogledu načina ratovanja
Općeprihvaćena načela klasičnog ratnog prava vaze i danas. Pojedine zabrane sadržane su u pojedinim Haškim konvencujama usvojenim na Haškoj mirovnoj konferenciji iz 1907. godine, kao i Ženevskim konvencijama iz 1949. godine i Dopunskim protokolima 1 i 2 iz 1977. godine.
1) Haški pravilnik o zakonima i običajima rata iz 1907. God. između ostalog zabranjuje:
- Vjerolomno ubijanje ili ranjavanje pripadnika oružanih snaga protivnika
- Ubijanje ili ranjavanje neprijatelja koji se bez uslovno predao.
- Zloupotrebe zastave parlamentaraca, državne zastave neprijatelja ili uniformi
- Haški pravilnik ne zabranjuje ratna lukavstva

2) Ženevske konvencije iz 1949. godine, i protokoli iz 1977. godine se sastoje u pojavi novih zabranjenih načina ratovanja i postupaka koji se smatraju teškim povredama ovih konvencija i predstavljaju međunarodne zločine. Među zabranama koje navodi ovi propisi su:
1. Perfidije, napade na vojne ili civilne sanitetske jedinice, bolnice kao i na osoblje
2. Zloupotrebu znaka raspoznavanja Crvenog krsta, crvenog polumjeseca, crvenog lava
3. Korištenje zastave, oznaka i uniformi neutralnih ili drugih država koje nisu u sukobu
4. Izricanje naredbe da ne smije biti preživjelih
5. Napadi na osobe koje iskaču padobranom iz vazduhoplova




4. Ograničenja i zabrane s obzirom na objekte
Ova definicaija zahtjeva da bi se neki objekat smatrao vojnim objektom i prema tome vojnim legitimnim ciljem:
1. Da objekt po svojoj prirodi efikasno doprinosi vojnoj akciji
2. Da uništenje tog objekta daje određenu vojnu prednost
Da bi se osiguralo da civilno stanovništvo i objekti nece biti predmet napada, nužno je poduzeti mjere opreznosti prilikom napada. Dopunski protokol 1. napade bez izbora cilja. Takvi napadi po clanu 51. su:
a) Napadi koji nisu usmjereni na određeni vojni cilj
b) Napadi pri kojima se primjenjuje metoda ili sredstvo borbe koji ne mogu biti upravljeni na određeni vojni objekat
c) Napadi prilikom kojih se primjenjuje metod ili koristi sredstvo borbe čije se djelovanje ne može ograničiti.
7. Zaštita ratnih zarobljenika
(1)  Pripadnici oružanih snaga
(2)  Pripadnici ostalih milicija i pripadnici ostalih dobrovoljačkih jedinica, ispunjavaju sljedeće uvjete:
(a)  da na čelu imaju lice odgovorno za svoje podčinjene;
(b)  da imaju određni znak za razlikovanje i koji se može uočiti na daljinu
(c)  da otvoreno nose oružje
(d)  da se u svojim akcijaa pridržavaju zakona i običaja rata
(3)  Pripadnici redovnih oružanih snaga koji izjavljuju da pripadaju jednoj vladi
(4)  Lica koja prate oružane snage
(5)  Članovi posada
(6)  Stanoništvo ne okupirane teritorije

Zaštita civilnog stanovništva
Konvencija ustanovljava zaštitu određenih mjesta radi opće zaštite od odeđenih posljedica rata.To su:
a)Sanitetske i sigurnosne zone i mejsta
b)Neutralizirane zone
c)Građanske bolnice
Pored ovih zona i mjesta predviđenih Konvencijom Dopunski protokol i predviđa postojanje sljedećih mjesta i zona pod posebnom zaštitom:
a)Nebranjena mejsta
b)Demilitarizirane zone


10. Pravila o nemeđunarodnim oružanim sukobima
U slučaju oružanog sukoba koji nema karakter međunarodnog sukoba i koji izbije na teritoriji jedne od visokih strana ugovornica, svaka od strana u sukobu bit će dužna da primjenjuje makar sljedeće odredbe:
22)     U tom cilju zabranjeni:
    a) Nasilje, b) Uzimanje talaca, c) Povrede ličnog dostojanstva, d) Izricanje i izvršavanje kazni bez predhodnog suđenja
33)     Ranjenici i bolesnici bit će prihvaćeni i njegovani

Protokol dalje zabranjuje u svako vrijme i na svakom mjestu da se čine sljedeća djela:
a) Nasilje na životom, zdravljem i fizikim ili mentalnim blagostanjem ljudi, b) Kolektivne kazne, c) Uzimanje talaca, d) Akti terorizma, e) Vrijeđanje ljudskog dostojanstva, f) Ropstvo i trgovina robljem u svim oblicima, g) Prijetnja izvršenjme bilo kojeg od gore spomenutih djela.



Nema komentara:

Objavi komentar