nedjelja, 4. ožujka 2012.

Kriminologija

Kriminologija je nauka o zločinu - (lat. crimen - zločin). Kriminologija je nauka koja izučava kriminalitet kao negativnu društvenu pojavu. U najopštijem smislu kriminologija je nauka o zločinu. Ovaj termin je prvi upotrijebio francuski antropolog P. Topinard u svom djelu "Antropologija" 1879.g., označavajući kriminologiju kao nauku o proučavanju zločina.

Kriminalitet je veoma stara društvena pojava i za nju se zanimaju mnoge nauke kao što su: pravna nauka, sociologija, psihologija, psihopatologija, antropologija, fenomenologija i dr. Proučavajući kriminalne probleme sa raznih aspekata vremenom su se razvile i posebne kriminološke discipline kao što su: kriminalna antropologija, sociologija, psihologija, politika, etiologija, fenomenologija i druge koje ne nose predznak "kriminalne" kao što su: viktimologija, penologija i sl.

Koncepcija kriminologije ima onoliko koliko ima i samih kriminologija. S obzirom da postoji različito definisanje pojma kriminologije u teoriji postoje različiti pokušaji određenja kriminoloških područja i disciplina. Po tome kriminologija kao grupna nauka dijeli se na teorijske i aplikativne discipline. U teorijske - prema njima spadaju: kriminalna sociologija, krim. antropologija, krim. psihologija, krim. psihopatologija i penologija. Aplikativna ili primjenjena kriminologija obuhvata kriminalnu politiku, krim. profilaksu i kriminalistiku.

Uži pojam kriminologije predstavlja kriminologiju kao nauku koja se bavi izučavanjem etiologije i fenomenologije kriminaliteta, kao masovne i individualne pojave. Kriminologija je nauka o deliktu i delinkventu

Širi pojam kriminologije preovladava u shvatanjima, po kome pristalice ove koncepcije smatraju da kriminologija pored istraživanja kriminaliteta u užem smislu izučava i sve ostale oblike prestupnog i devijantnog ponašanja; zatim sistem državnih mjera i mehanizama za suzbijanje kriminaliteta, uključujući organizaciju i rad pravosudnih i policijskih organa i ustanova za izvršenje krivičnih sankcija.

petak, 2. ožujka 2012.

Kriminalistika

Cilj kriminalistike kao nauke je da na što efikasniji način spriječi krivična djela i otkrije njihove izvršioce, odnosno njen zadatak je da preventivnom i represivnom aktivnošću što efikasnije suzbija kriminalitet, posebno u sadašnjem vremenu kada on ima tendenciju eksponencijalnog rasta, i to podjednako u urbanim i neurbanim sredinama.

"Kriminalistika je nauka koja pronalazi, usavršava i primjenjuje određene naučne ili na praktičnom iskustvu zaosnovane metode i sredstva koja su najpodensija da se krivično dijelo otkrije i razjasni, otkrije i učini dostupan izvršilac i obezbjede činjenice koje mogu da posluže kao dokaz, kao i da se spriječi izvršenje planiranih krivičnih djela." Ukratko kazano, to je nauka o taktici, tehnici i metodici istraživanja i sprečavanja krivičnih djela.

Kriminalitet je kao društvena pojava poznat od najstarijih vremena, tako da se od kriminaliteta društvo branilo donošenjem represivnih zakona. Najstariji je Hamurabijev zakonik, nastao u 19. ili 18. st. p.n.e. Pregled najvažnijih pravnih sistema i kodifikacija, od Hamurabijevog  zakonika do danas, svjedoči da je borba protiv kriminaliteta prisutna od davnina i da je društvo oduvijek nastojalo da se protiv tog zla bori na najefikasniji mogući način. Društveni karakter kriminalističke nauke dolazi do izražaja kroz praktičnu primjenu njezinih postulata.

Praksa pokazuje da je najbolja prevencija od kriminaliteta efikasno otkrivanje izvršilaca krivičnog djela. Nema boljeg sredstva da neko odustane od kriminalne radnje od saznanja da će brzo biti otkriven i kažnjen.

Kriminal je pratilac čovječanstva od prvog uspravljanja čovjeka kao mislećeg bića. Danas je jedno od stanja civilizacije, a pratit će društvo i u nepredvidivo daleku budućnost kao sastavni dio njegove opće habitualnosti. Razlikujemo nekoliko vrsta kriminaliteta: nasilnički, imovinski, kriminalitet bijelog okovratnika (privredni kriminal), organizovani kriminal...

U masi brojni kriminogenih faktora, čije je dejstvo različito ne samo u odnosu na konkretne kriminalne akte već i na određene oblike kriminalnog ispoljavanja, moguće je izdvojiti spoljne (ambijentalne) i unutrašnje (individualne) kriminogene faktore. Prilikom izdvajanja i isticanja značaja pojedinih uzroka kriminaliteta mora se voditi računa i o okolnostima da se društvene zajednice u svom razvoju mogu nalaziti u dva ralizčita stadija: 1) u stanju raltivnog društvenog mirovanja 2) u periodu velikih socijalnih potresa i kriza.
Među spoljne (ambijentalne) faktore spadaju: društveno-ekonomski, političko-ideološki i mikrogrupni faktori kriminalnog ponašanja. Izvršenje krivičnih djela povezano je i sa osobinama ličnosti izvršioca. Tu dolaze do izražaja osobine karaktera, temperamenta, stavovi, motivi , navike interesi, ideali, emocije i dr. Ta lična svojstva su međusobno jako povezana, tako da ih je teško razdvojiti i odrediti tačan uticaj svakog od njih pojedinačno.