Platon
je rođen kao Aristokle 427. pne. u Atini, u srednje imućnoj aristokratskoj
porodici. Njegov otac se zvao Ariston, majka Periktiona. Jedan od Platonovih
predaka, Glaukon, je bio jedan od najpoznatijih atinskih plemića. Nadimak
Platon (odnosno Plećati, Plećaš; od gr: platos - pleća) je stekao zbog svoje
tjelesne građe, prvenstveno zbog širine ramena (odnosno pleća). Diogen Laertije
svjedoči da je Platon stekao svoj nadimak u hrvačkim krugovima. Navodno je
jednom pobjedio na Istamskim igrama. Drugo mišljenje kaže da je taj nadimak
dobio zato što je bio širok u izlaganjima (govorima).
Platon je bio
jedan od onih filozofa koji je već dosta rano u svojoj fazi života pokazivao
znakove budućeg načina razmišljanja koji će se itekako odraziti na njegov način
života. Naime kada je upoznao Sokrata bio je prije svega očaran mudrošću tog
čovjeka zbog čega je postao jedan od njegovih najboljih učenika i prijatelj
skoro osam godina. Sudeći po Platonovim riječima – prisustvovao je suđenju
Sokratu, mada ne i njegovon pogubljenju. Za razliku od Sokrata, Platon je
zapisivao svoja filozofska viđenja, i ostavio je značajan broj rukopisa. Bio je
duboko pogođen načinom na koji su se gradske vlasti ophodile prema Sokratu, i
veliki dio njegovih ranih dijela sadrži njegove uspomene na učitelja.
Dubok uticaj na
Platona izvršio je nesumnjivo Pitagora, čija shvatanja harmonije broja jasno
odjekuju u Platonovoj teoriji ideja; a donekle i Anaksagora, Sokratov učitelj,
iako Sokrat rano raskida sa njegovim učenjem; i Parmenid, sa čijim shvatanjima
Platon polemiše u dijalogu Sofist.
Nakon Sokratovog
pogubljenja, razočaran stanjem u državi, Platon, sa 40 godina osniva jednu od
najranijih organizovanih školskih ustanova civilizacije Akademiju, nazvanu po
antičkom heroju Akademu, zaštitniku šume u kojoj se ona nalazila. Neprestano je
radila sve do njenog zatvaranja od strane cara Justinijana I 529. godine. U
Akdemiji se u prvim godinama njenog rada školovao i Aristotel. U to su vrijeme
nastali njegovi najznačajniji radovi od kojih zasigurno treba izdvojiti
"Državu" kojom je pokušavao formulirati najbolju državu po njegovim
mjerilima.
Po Platonu
idealna država imala bi tri staleža koji čine filozofi, vojnici i robovi.
Filozofi su upravljači države, vojnici su čuvari, a robovi su proizvođači.
Njegova je država bila idealistička zbog toga što nije postojala nego je
trebala nastati kao produkt svjesnom djelatnosti ljudi. Da bi država
funkcionirala Platon je tvrdio da svatko treba raditi ono što mu je zadano.
Platon se isto
tako bavio učenjem o spoznaji koja se po njemu bazirala na njegovom
idealističkom tumačenju svijeta. Ta je spoznaja bila racionalistička, jer se
svijet jedino može spoznati mišljenjem.
Većina pitanja
kojima se Platon bavi propituje važnost odnosa između pojedinca i države, a
razmatra ih u svojoj najvažnijoj knjizi - Državi.
Ovo su samo neka
od njih: Što objedinjuje državu i čini je stabilnom, je li država nešto
"prirodno" i neminovno ili je to kulturološka i promjenjiva pojava,
jesu li ljudska bića suradnici ili suparnici, kako treba obrazovati građane,
što je znanje, jesu li ljudska bića dobra ili zla, jesu li svi ljudi jednaki?
Ako jesu, u kojem smislu? Imaju li zajedničku kulturu, jesu li zakoni
neophodni, tko odlučuje o njima, zašto se moramo pokoravati zakonima, što se
događa ako se različiti ljudi ne slažu oko nečega, imaju li različiti ljudi
različite uloge u društvu, treba li svatko imati pravo sudjelovanja u
upravljanju, ili to treba prepustiti nekolicinistručnjaka, ima li država
nekakvu svrhu ili cilj, te da li je država nešto loše ili dobro?
Kad je umro,
godine 348. ili 347. pre n. e., sahranjen je u neposrednoj blizini Akademije,
koja je svoju djelatnost nastavila kroz sve oluje koje su potresale antički
svijet, najprije grčki, a zatim rimski, sve do 529. godine n. e., dakle preko
devet stoljeća. Justinijanov dekret koji je zabranio rad Akademije bio je
ujedno dekret kojim je definitivno dokrajčeno trajanje antičke filozofije.
Iako je Platonov
život bio prilično buran, a njegov misaoni razvitak dosta neujednačen, ipak se
može reći da je on od početka do kraja ostao vjeran svom nastojanju da izgradi
sistem idealizma i da u praksi pokaže mogućnost ostvarenja svojih ideja o
uzornoj državi.
Prema
dosadašnjem izučavanju Platonovih spisa, obično se smatra da su oni napisani u
četiri različite faze Platonovog misaonog razvitka i stvaranja: u prvu grupu
idu spisi mladog Platona, dok je još bio pod uticajem Sokratovog učenja; u
drugu grupu – spisi napisani u doba Platonovog osamostaljivanja i veoma žestoke
borbe protiv sofista; u treću grupu – oni koji su nastali u doba Platonove pune
zrelosti, u doba njegovog najvišeg uspona (Država, Gozba, Fedon i Fedar), kad
je on izgradio svoje učenje idejama i u skladu s tim učenjem sve ostale
dijelove svog filozofskog sistema; u četvrtu grupu — djela koja je Platon
napisao u starosti.