O Platonu

Platon je rođen kao Aristokle 427. pne. u Atini, u srednje imućnoj aristokratskoj porodici. Njegov otac se zvao Ariston, majka Periktiona. Jedan od Platonovih predaka, Glaukon, je bio jedan od najpoznatijih atinskih plemića. Nadimak Platon (odnosno Plećati, Plećaš; od gr: platos - pleća) je stekao zbog svoje tjelesne građe, prvenstveno zbog širine ramena (odnosno pleća). Diogen Laertije svjedoči da je Platon stekao svoj nadimak u hrvačkim krugovima. Navodno je jednom pobjedio na Istamskim igrama. Drugo mišljenje kaže da je taj nadimak dobio zato što je bio širok u izlaganjima (govorima).

Platon je bio jedan od onih filozofa koji je već dosta rano u svojoj fazi života pokazivao znakove budućeg načina razmišljanja koji će se itekako odraziti na njegov način života. Naime kada je upoznao Sokrata bio je prije svega očaran mudrošću tog čovjeka zbog čega je postao jedan od njegovih najboljih učenika i prijatelj skoro osam godina. Sudeći po Platonovim riječima – prisustvovao je suđenju Sokratu, mada ne i njegovon pogubljenju. Za razliku od Sokrata, Platon je zapisivao svoja filozofska viđenja, i ostavio je značajan broj rukopisa. Bio je duboko pogođen načinom na koji su se gradske vlasti ophodile prema Sokratu, i veliki dio njegovih ranih dijela sadrži njegove uspomene na učitelja.

Dubok uticaj na Platona izvršio je nesumnjivo Pitagora, čija shvatanja harmonije broja jasno odjekuju u Platonovoj teoriji ideja; a donekle i Anaksagora, Sokratov učitelj, iako Sokrat rano raskida sa njegovim učenjem; i Parmenid, sa čijim shvatanjima Platon polemiše u dijalogu Sofist.

Nakon Sokratovog pogubljenja, razočaran stanjem u državi, Platon, sa 40 godina osniva jednu od najranijih organizovanih školskih ustanova civilizacije Akademiju, nazvanu po antičkom heroju Akademu, zaštitniku šume u kojoj se ona nalazila. Neprestano je radila sve do njenog zatvaranja od strane cara Justinijana I 529. godine. U Akdemiji se u prvim godinama njenog rada školovao i Aristotel. U to su vrijeme nastali njegovi najznačajniji radovi od kojih zasigurno treba izdvojiti "Državu" kojom je pokušavao formulirati najbolju državu po njegovim mjerilima.

Po Platonu idealna država imala bi tri staleža koji čine filozofi, vojnici i robovi. Filozofi su upravljači države, vojnici su čuvari, a robovi su proizvođači. Njegova je država bila idealistička zbog toga što nije postojala nego je trebala nastati kao produkt svjesnom djelatnosti ljudi. Da bi država funkcionirala Platon je tvrdio da svatko treba raditi ono što mu je zadano.

Platon se isto tako bavio učenjem o spoznaji koja se po njemu bazirala na njegovom idealističkom tumačenju svijeta. Ta je spoznaja bila racionalistička, jer se svijet jedino može spoznati mišljenjem.

Većina pitanja kojima se Platon bavi propituje važnost odnosa između pojedinca i države, a razmatra ih u svojoj najvažnijoj knjizi - Državi.

Ovo su samo neka od njih: Što objedinjuje državu i čini je stabilnom, je li država nešto "prirodno" i neminovno ili je to kulturološka i promjenjiva pojava, jesu li ljudska bića suradnici ili suparnici, kako treba obrazovati građane, što je znanje, jesu li ljudska bića dobra ili zla, jesu li svi ljudi jednaki? Ako jesu, u kojem smislu? Imaju li zajedničku kulturu, jesu li zakoni neophodni, tko odlučuje o njima, zašto se moramo pokoravati zakonima, što se događa ako se različiti ljudi ne slažu oko nečega, imaju li različiti ljudi različite uloge u društvu, treba li svatko imati pravo sudjelovanja u upravljanju, ili to treba prepustiti nekolicinistručnjaka, ima li država nekakvu svrhu ili cilj, te da li je država nešto loše ili dobro?

Kad je umro, godine 348. ili 347. pre n. e., sahranjen je u neposrednoj blizini Akademije, koja je svoju djelatnost nastavila kroz sve oluje koje su potresale antički svijet, najprije grčki, a zatim rimski, sve do 529. godine n. e., dakle preko devet stoljeća. Justinijanov dekret koji je zabranio rad Akademije bio je ujedno dekret kojim je definitivno dokrajčeno trajanje antičke filozofije.

Iako je Platonov život bio prilično buran, a njegov misaoni razvitak dosta neujednačen, ipak se može reći da je on od početka do kraja ostao vjeran svom nastojanju da izgradi sistem idealizma i da u praksi pokaže mogućnost ostvarenja svojih ideja o uzornoj  državi.

Prema dosadašnjem izučavanju Platonovih spisa, obično se smatra da su oni napisani u četiri različite faze Platonovog misaonog razvitka i stvaranja: u prvu grupu idu spisi mladog Platona, dok je još bio pod uticajem Sokratovog učenja; u drugu grupu – spisi napisani u doba Platonovog osamostaljivanja i veoma žestoke borbe protiv sofista; u treću grupu – oni koji su nastali u doba Platonove pune zrelosti, u doba njegovog najvišeg uspona (Država, Gozba, Fedon i Fedar), kad je on izgradio svoje učenje idejama i u skladu s tim učenjem sve ostale dijelove svog filozofskog sistema; u četvrtu grupu — djela koja je Platon napisao u starosti.

ETIKA - Seminarski rad (1): Platonova teorija države

Pošto je filozofija izraz opštih karakteristika našeg mišljenja njene će maksime određivati i naš odnos prema politici. Možda se može reći i obrnuto, da je mnoga filozofija smišljena i zato da obrazložimo i utemeljimo vlastite političke stavove.

Platon je smatrao da postojeći oblici uređenja države koji su se nudili u Staroj Grčkoj [demokratija, oligarhija, aristokratija, monarhija (i tiranija)], nisu dobri. Filozofija je, prema tome, dužna da razmotri pojam države i pruži principe za njeno pravedno uređenje.

Platon se ovim pitanjem bavi u pomenutom velikom dijalogu "Država". Tu on počinje od rasprave o stavu sofista koji smatraju da ne postoji jedan odgovor na pitanje šta je pravednost. Za njih je svaka "pravda" samo izraz interesa onoga ko je na vlasti i prema tome svi zakoni su jednako pravedni ili nepravedni. Ono što je za jednoga nepravedno, za drugoga je pravedno i nema načina da se odluči ko je u pravu. Sokrat, koji i u ovom dijalogu zastupa Platona, odbacuje ovo mišljenje, jer smatra da je sigurno da pravedni ne mogu biti svi postupci, već samo određeni.

Da bi odredio šta je pravednost, Platon počinje od ideje da je pravedno dati svakome ono što mu pripada, a da će pravedna država biti ona u kojoj budu zadovoljeni interesi svih, a ne samo jednog dijela društva. Drugi princip na kome počiva Platonova ideja države je da o svemu treba da odluči onaj koji zna, a ne većina, jer znanje nikada nije kod većine nego kod pojedinaca.

Kada se ovi principi primijene, nastaje država u kojoj svako radi samo onaj posao za koji ima najviše sposobnosti, znanja i talenta i ne miješa se u poslove drugih. Proizvođači i trgovci rade i uživaju plodove rada kroz imovinu koju stiču, ali ne učestvuju u drugim poslovima. Državu štite vojnici, a vode je upravljači, koji su predati brizi o opštem dobru. Zato i nemaju svoju imovinu već žive umjereno na račun države čuvajući zakone, braneći državu i baveći se naukom i filozofijom.

Ovim slojevima se ne pripada po rođenju nego po talentu. Platon je smatrao da bi se građevina ovakve države brzo urušila ako ne bi počivala na tako vaspitanim građanima da predano služe dobru cjeline, gdje svaki obavlja samo svoju dužnost i ne miješa se u poslove drugih. Da bi vladari pravilno vodili državu prvo moraju u sebi savladati nagone za neumjerenošću i postići da njihov razum upravlja njihovim tijelom, onako kako će oni ubuduće upravljati tijelom države. Takvo vaspitanje postiže se u mladosti - putem gimnastike i muzike, kojima bi se kasnije pridružilo izučavanje matematike i, na kraju, dijalektike ili filozofije.

Filozofija se tako pokazuje i kao neka škola nepristrasnosti. Dijalektika, odnosno, rasprava i argumenti služe da nas, koliko je to moguće, udalje od naših želja, interesa i predubjeđenja, i približe nepristrasnoj istini o nečemu. Filozofi su određeni da vladaju jer im njihovo znanje o pravdi i vaspitanje da se drže toga znanja, omogućava da donose zakone koji koriste cjelini, odnosno, svim građanima društva.

Iako dizajnirana da spriječi manjkavosti, osobito tiranije i demokratije onoga doba, Platonova država ostala je kontroverzna u filozofiji. Ona je imala danas sporne autoritarne crte. Npr. vladari su mogli da propisuju sadržaje umjetnosti u državi, miješali su se u ono što bi danas nazvali privatnim životom građana, a Platon je smatrao i da je opravdano laganje podanika u svrhu nekog dobrog cilja. Platonova vizija države možda je upravo dokaz da i najbrižljivije opisana idealna država može biti manjkava, jer tako "dubok logos ima", da parafraziram Heraklita.