nedjelja, 18. studenoga 2012.

U BiH se nalazi još 17.000 tona municije koju treba uništiti

Bosna i Hercegovina bi do kraja godine trebala utvrditi novu strategiju za borbu protiv malog oružja i lakog naoružanja za period 2013-2016, najavio je generalni sekretar Centra za sigurnosne studije (CSS) Denis Hadžović u izjavi za Agenciju FENA.


Istaknuo je da se ta strategija fokusira na dva sigurnosna segmenta, i to na uništavanje viškova naoružanja koji su u posjedu Oružanih snaga BiH (OSBiH), te na nelegalno naoružanje koje je u posjedu građana, odnosno na problem koji već dugi niz godina opterećuje bh. društvo i predstavlja ozbiljan sigurnosni rizik.

- Dosad su na tom planu registrirani određeni pomaci, ali u BiH se još nalazi oko 17.000 tona municije koja je predviđena za uništavanje - pojašnjava Hadžović.

Radi se o zastarjeloj municiji, koja može biti i nestabilna, a čije skladištenje i čuvanje predstavlja veliki teret za OSBiH i iziskuje značajne resurse.

Kada je u pitanju nelegalno naoružanje u posjedu civila, generalni sekretar CSS-a podsjeća da određene analize pokazuju da je oko 750.000 komada takvog oružja još izvan kontrole, a što je posljedica minulog rata u BiH.

- Činjenica je da to naoružanje predstavlja veliku opasnost po građane, jer 90 posto krivičnih djela počini se upravo tom vrstom naoružanja koja je lako dostupna na ilegalnom tržištu - precizira Hadžović.

Mišljenja je da bi, imajući u vidu ozbiljnost problema s kojim se BiH kao postkonfliktno i tranzicijsko društvo susreće, trebalo prisupiti harmoniziranju svih postojećih zakona o oružju.

U tom kontekstu podsjeća da je Vijeće ministara BiH 2009. godine donijelo odluku da se svi zakoni iz spomenute oblasti usaglase, bilo da se radi o kantonalnom ili entitetskom nivou, ali i da, uslijed nedostatka političke volje, ta odluka nije implementirana, niti je donesen krovni zakon na nivou BiH kako bi se na jedinstven način reguliralo pitanje posjedovanja oružja.

Strategijom za naredni četverogodišnji period se insistira na postizanju optimalnih rješenja, jer odsustvo političkog dogovora na tom planu umnogome otežava borbu protiv pojave da su, prema procjenama, ogromne količine naoružanja još u ilegalnom posjedu građana BiH.

U vezi s identificiranjem malog i lakog naoružanja u upotrebi je skraćenica SALW (engl. Small Arms and Light Weapons - - malo oružje i lako naoružanje).

Pod pojmom malo oružje podrazumijevaju se revolveri, pištolji i automatski pištolji, puške i karabini, puškomitraljezi, jurišne puške i laki mitraljezi i pripadajuća municija, dok se lakim naoružanjem podrazumijevaju teški mitraljezi, ručni lanseri granata montirani ispod cijevi, prijenosni i protuavionski topovi, bestrzajni topovi, minobacači kalibra ispod 81 mm, prijenosni protuoklopni raketni sistemi i prijenosni protuavionski sistemi i pripadajuća municija.

(Klix.ba)

petak, 16. studenoga 2012.

O Platonu



Platon je rođen kao Aristokle 427. pne. u Atini, u srednje imućnoj aristokratskoj porodici. Njegov otac se zvao Ariston, majka Periktiona. Jedan od Platonovih predaka, Glaukon, je bio jedan od najpoznatijih atinskih plemića. Nadimak Platon (odnosno Plećati, Plećaš; od gr: platos - pleća) je stekao zbog svoje tjelesne građe, prvenstveno zbog širine ramena (odnosno pleća). Diogen Laertije svjedoči da je Platon stekao svoj nadimak u hrvačkim krugovima. Navodno je jednom pobjedio na Istamskim igrama. Drugo mišljenje kaže da je taj nadimak dobio zato što je bio širok u izlaganjima (govorima).
Platon je bio jedan od onih filozofa koji je već dosta rano u svojoj fazi života pokazivao znakove budućeg načina razmišljanja koji će se itekako odraziti na njegov način života. Naime kada je upoznao Sokrata bio je prije svega očaran mudrošću tog čovjeka zbog čega je postao jedan od njegovih najboljih učenika i prijatelj skoro osam godina. Sudeći po Platonovim riječima – prisustvovao je suđenju Sokratu, mada ne i njegovon pogubljenju. Za razliku od Sokrata, Platon je zapisivao svoja filozofska viđenja, i ostavio je značajan broj rukopisa. Bio je duboko pogođen načinom na koji su se gradske vlasti ophodile prema Sokratu, i veliki dio njegovih ranih dijela sadrži njegove uspomene na učitelja.
Dubok uticaj na Platona izvršio je nesumnjivo Pitagora, čija shvatanja harmonije broja jasno odjekuju u Platonovoj teoriji ideja; a donekle i Anaksagora, Sokratov učitelj, iako Sokrat rano raskida sa njegovim učenjem; i Parmenid, sa čijim shvatanjima Platon polemiše u dijalogu Sofist.
Nakon Sokratovog pogubljenja, razočaran stanjem u državi, Platon, sa 40 godina osniva jednu od najranijih organizovanih školskih ustanova civilizacije Akademiju, nazvanu po antičkom heroju Akademu, zaštitniku šume u kojoj se ona nalazila. Neprestano je radila sve do njenog zatvaranja od strane cara Justinijana I 529. godine. U Akdemiji se u prvim godinama njenog rada školovao i Aristotel. U to su vrijeme nastali njegovi najznačajniji radovi od kojih zasigurno treba izdvojiti "Državu" kojom je pokušavao formulirati najbolju državu po njegovim mjerilima.
Po Platonu idealna država imala bi tri staleža koji čine filozofi, vojnici i robovi. Filozofi su upravljači države, vojnici su čuvari, a robovi su proizvođači. Njegova je država bila idealistička zbog toga što nije postojala nego je trebala nastati kao produkt svjesnom djelatnosti ljudi. Da bi država funkcionirala Platon je tvrdio da svatko treba raditi ono što mu je zadano.
Platon se isto tako bavio učenjem o spoznaji koja se po njemu bazirala na njegovom idealističkom tumačenju svijeta. Ta je spoznaja bila racionalistička, jer se svijet jedino može spoznati mišljenjem.
Većina pitanja kojima se Platon bavi propituje važnost odnosa između pojedinca i države, a razmatra ih u svojoj najvažnijoj knjizi - Državi.

Ovo su samo neka od njih: Što objedinjuje državu i čini je stabilnom, je li država nešto "prirodno" i neminovno ili je to kulturološka i promjenjiva pojava, jesu li ljudska bića suradnici ili suparnici, kako treba obrazovati građane, što je znanje, jesu li ljudska bića dobra ili zla, jesu li svi ljudi jednaki? Ako jesu, u kojem smislu? Imaju li zajedničku kulturu, jesu li zakoni neophodni, tko odlučuje o njima, zašto se moramo pokoravati zakonima, što se događa ako se različiti ljudi ne slažu oko nečega, imaju li različiti ljudi različite uloge u društvu, treba li svatko imati pravo sudjelovanja u upravljanju, ili to treba prepustiti nekolicinistručnjaka, ima li država nekakvu svrhu ili cilj, te da li je država nešto loše ili dobro?
Kad je umro, godine 348. ili 347. pre n. e., sahranjen je u neposrednoj blizini Akademije, koja je svoju djelatnost nastavila kroz sve oluje koje su potresale antički svijet, najprije grčki, a zatim rimski, sve do 529. godine n. e., dakle preko devet stoljeća. Justinijanov dekret koji je zabranio rad Akademije bio je ujedno dekret kojim je definitivno dokrajčeno trajanje antičke filozofije.
Iako je Platonov život bio prilično buran, a njegov misaoni razvitak dosta neujednačen, ipak se može reći da je on od početka do kraja ostao vjeran svom nastojanju da izgradi sistem idealizma i da u praksi pokaže mogućnost ostvarenja svojih ideja o uzornoj  državi.
Prema dosadašnjem izučavanju Platonovih spisa, obično se smatra da su oni napisani u četiri različite faze Platonovog misaonog razvitka i stvaranja: u prvu grupu idu spisi mladog Platona, dok je još bio pod uticajem Sokratovog učenja; u drugu grupu – spisi napisani u doba Platonovog osamostaljivanja i veoma žestoke borbe protiv sofista; u treću grupu – oni koji su nastali u doba Platonove pune zrelosti, u doba njegovog najvišeg uspona (Država, Gozba, Fedon i Fedar), kad je on izgradio svoje učenje idejama i u skladu s tim učenjem sve ostale dijelove svog filozofskog sistema; u četvrtu grupu — djela koja je Platon napisao u starosti.

ETIKA - Seminarski rad (1): Platonova teorija države




Pošto je filozofija izraz opštih karakteristika našeg mišljenja njene će maksime određivati i naš odnos prema politici. Možda se može reći i obrnuto, da je mnoga filozofija smišljena i zato da obrazložimo i utemeljimo vlastite političke stavove.
Platon je smatrao da postojeći oblici uređenja države koji su se nudili u Staroj Grčkoj [demokratija, oligarhija, aristokratija, monarhija (i tiranija)], nisu dobri. Filozofija je, prema tome, dužna da razmotri pojam države i pruži principe za njeno pravedno uređenje.
Platon se ovim pitanjem bavi u pomenutom velikom dijalogu "Država". Tu on počinje od rasprave o stavu sofista koji smatraju da ne postoji jedan odgovor na pitanje šta je pravednost. Za njih je svaka "pravda" samo izraz interesa onoga ko je na vlasti i prema tome svi zakoni su jednako pravedni ili nepravedni. Ono što je za jednoga nepravedno, za drugoga je pravedno i nema načina da se odluči ko je u pravu. Sokrat, koji i u ovom dijalogu zastupa Platona, odbacuje ovo mišljenje, jer smatra da je sigurno da pravedni ne mogu biti svi postupci, već samo određeni.
Da bi odredio šta je pravednost, Platon počinje od ideje da je pravedno dati svakome ono što mu pripada, a da će pravedna država biti ona u kojoj budu zadovoljeni interesi svih, a ne samo jednog dijela društva. Drugi princip na kome počiva Platonova ideja države je da o svemu treba da odluči onaj koji zna, a ne većina, jer znanje nikada nije kod većine nego kod pojedinaca.
Kada se ovi principi primijene, nastaje država u kojoj svako radi samo onaj posao za koji ima najviše sposobnosti, znanja i talenta i ne miješa se u poslove drugih. Proizvođači i trgovci rade i uživaju plodove rada kroz imovinu koju stiču, ali ne učestvuju u drugim poslovima. Državu štite vojnici, a vode je upravljači, koji su predati brizi o opštem dobru. Zato i nemaju svoju imovinu već žive umjereno na račun države čuvajući zakone, braneći državu i baveći se naukom i filozofijom.
Ovim slojevima se ne pripada po rođenju nego po talentu. Platon je smatrao da bi se građevina ovakve države brzo urušila ako ne bi počivala na tako vaspitanim građanima da predano služe dobru cjeline, gdje svaki obavlja samo svoju dužnost i ne miješa se u poslove drugih. Da bi vladari pravilno vodili državu prvo moraju u sebi savladati nagone za neumjerenošću i postići da njihov razum upravlja njihovim tijelom, onako kako će oni ubuduće upravljati tijelom države. Takvo vaspitanje postiže se u mladosti - putem gimnastike i muzike, kojima bi se kasnije pridružilo izučavanje matematike i, na kraju, dijalektike ili filozofije.
Filozofija se tako pokazuje i kao neka škola nepristrasnosti. Dijalektika, odnosno, rasprava i argumenti služe da nas, koliko je to moguće, udalje od naših želja, interesa i predubjeđenja, i približe nepristrasnoj istini o nečemu. Filozofi su određeni da vladaju jer im njihovo znanje o pravdi i vaspitanje da se drže toga znanja, omogućava da donose zakone koji koriste cjelini, odnosno, svim građanima društva.
Iako dizajnirana da spriječi manjkavosti, osobito tiranije i demokratije onoga doba, Platonova država ostala je kontroverzna u filozofiji. Ona je imala danas sporne autoritarne crte. Npr. vladari su mogli da propisuju sadržaje umjetnosti u državi, miješali su se u ono što bi danas nazvali privatnim životom građana, a Platon je smatrao i da je opravdano laganje podanika u svrhu nekog dobrog cilja. Platonova vizija države možda je upravo dokaz da i najbrižljivije opisana idealna država može biti manjkava, jer tako "dubok logos ima", da parafraziram Heraklita.

ETIKA - Seminarski rad (1): Pojam morala




Pojmove ethos (grč), zavičaj , odnosno ethikos (grč.), što u prevodu znači moralan, ćudoredan i moralis (lat.), što prevedeno znači običaj i ćudorednost, prvi uvode Heleni i Latini. Od tada pa sve do današnjih dana te pojmove susrećemo ne samo u teoriji, nego i u praktičnom životu. Neophodno je imati na umu da je tema morala danas više nego ikada zadržala svoju aktualnost i značajnost. Drugim riječima, moral je koliko tradicionalni toliko i savremeni etički i znanstveni problem. On ne može izgubiti svoju aktualnost i značajnost ma koliko dolazilo do promjena društva u njegovom socijalnom, političkom, ekonomskom i drugom smislu. 10*
                  
Moral u svojoj biti predstavlja specifičnu formu ljudske prakse, tj. oblik djelatnog, praktičkog odnosa čovjeka prema drugim ljudima i samom sebi. Bez isticanja značaja specifične ljudske prakse, tj. praktičkog, djelatnog odnosa nema potpune predstave o suštini morala. Značaj takve prakse proizilazi otuda što njen objekt i subjekt predstavljaju jedno.
Moral je jedan od najvažnijih oblika čovjekovog djelatnog odnošenja prema svijetu, prema drugim ljudima i prema samom sebi. On se sastoji u vrijednosnom procjenjivanju ljudskih htjenja i postupaka kao pozitivnih ili negativnih, pri čemu se prvi odobravaju, žele, preporučuju i zahtjevaju, a drugi se neodobravaju, kude, osuđuju i zabranjuju. Ukratko, moral je aktivno čovjekovo oblikovanje i ocjenjivanje sebe i drugih ljudi kao dobrih i zlih.
Moral je skup nepisanih normi kojima se određuje kako ljudi treba da se ponašaju jedni prema drugima i prema zajednici, a pomoću kojih se ocjenjuju vlastiti i tuđi postupci kao dobri ili loši.
Moralna norma nastala je veoma davno, još u prvobitnoj zajednici. Tokom svoje evolucije čovek je, najprije, živio u malim grupama. Boraveći i živeci u grupi, prvobitni čovjek je neminovno sebi postavljao dva pitanja: kakav treba da budem ja, da bi drugi ljudi i ja bili sretni i kakvi treba da su drugi, da bih ja bio sretan i da bi moja sreća uopšte bila moguća? Na osnovu takvih razmišljanja formirana su pravila ljudskog ponašanja, nastala je filozofska disciplina - etika, koja izučava smisao i suštinu ljudskog bistvovanja, smisao kodifikacije normi ponašanja da bi ljudi, prije svega bili sretni. 11*
Moral je objektivna društvena pojava koju konstituiše, prvo, skup pravila (normi, mjerila) koja regulišu ponašanje članova jedne društvene zajednice; drugo, skup stvarnih navika ponašanja. Značajno je istaći da te norme, načela ili pravila ponašanja uvijek podrazumijevaju regulisanje međuljudskih odnosa, dakle odnosa ljudi između sebe kao i odnosa jedinke prema društvu.

Moral se manifestuje u vrijednosnom procjenjivanju ljudskih postupaka i htjenja kao pozitivno ili negativno vrijednih. Moralni sud ili ocjena odnosi se na neki postupak, rasuđivanje, držanje, ponašanje ili karakter nekog čovjeka ili nas samih. Objekat moralne ocjene je uvijek samo čovjek.
Po Sigmundu Frojdu, norme koje društvo definiše, posebno one kojima se određena ponašanja zabranjuju, ličnost samo djelimično usvaja, pa tako ne mogu ni postati dio unutrašnje strukture ličnosti. Frojd tvrdi, imajući u vidu nagonsku, impulsivnu stranu ljudske prirode, da je potpuna harmonizacija moralne svijesti, kao oblika društvene cenzure, i svijesti pojedinca gotovo nedostižna.
Možemo da tvrdimo, uvažavajući značajna mišljenja u ovoj oblasti, da je porijeklo morala ljudsko, da se može naći u ljudskom društvu, u samom čovjeku. Jer, živeći u društvu, živeći sa drugim ljudima, stvarane su razne vrste normi koje su regulisale odnose tog zajedničkog življenja. Čovjek kao slobodno, (samo)svjesno, stvaralačko i odgovorno biće, stvara moral kao tvorevinu koja služi očuvanju njegovog ljudskog identiteta.
Pod pojmom "moral" najčešće se podrazumijeva sistem normi ili pravila ljudskog ponašanja. Odnosno, moral je skup običaja, navika, normi ili pravila ponašanja kojima se ljudi rukovode u svojim postupcima.
Kao skup pravila ponašanja, moral se zasniva na normama o dobru i zlu, a manifestuje se u vrijednosnom procjenjivanju ljudskih postupaka, u smislu koje je ponašanje dostojno čovjeka a koje nije, koje je vrijedno a koje se može označiti kao bezvrijedno, koje se odobrava a koje se osuđuje. U skladu sa moralnim normama, a u sklopu složene komunikacije koja se odvija u društvu, ljudi formiraju svoje ličnosti, karaktere i osobine, usmeravaju svoju motivaciju i djelovanje, vrednuju i sude i sebi i drugima.

ETIKA - Seminarski rad (1): Uloga morala u funkcioniranju države kod Platona




Klasni i politički sukobi sve više su se zaoštravali i postepeno pretvarali u prikriveni ili otvoreni građanski rat. I sve se to duboko usijecalo u svijest mladog Platona, koji je budno pratio događaje. Cijelog života nosio je u sebi uvjerenje koje je tada stekao i koje je kasnije izložio u Državi napisavši da „ako do vlasti dođu oni koji, u svojoj oskudici, žude za dobrima koja bi bila samo njihova, ubijeđeni da je upravo vlast ono mjesto na kojem se može najviše nagrabiti, . . . tada će doći do borbe za vlast, pa će ova borba — slično onome što se događa u ratu — upropastiti i njihova domaćinstva i cijelu državu" (521a).
Ako se malo bolje i dublje zamislimo, ove Platonove riječi nakon 24 stoljeća kod nas na Balkanu a, i u cijelom svijetu, dolaze na djelo. Dovoljno nam se usmjeriti u okviru granica Bosne i Hercegovina ili samo Kantona Sarajevo. Vidimo na mikro-području da Platonove riječi imaju smisla i da se jednostavno obistinjavaju. Veći dio ljudi koji su se upustili u političke vode i avanture, krenuli su bez igdje ičega. I vidi čuda, rekli bi, obogatiše se, nagrabiše, a narod i država, odnosno kanton propada. A sve po zakonu, kako god da okrenemo. Tome kraja nema, pa čak ni u Platonovoj Državi.
Zamisao Države, kao i cijela Platonova moralno-politička filozofija, često nam se prikazuje kao poetsko maštanje. Argumenti za ovakva gledišta traže se i nalaze kod samog Platona, koji je napisao i to da se „ljudski rod neće osloboditi nevolja sve dok ne uzmu vlast u svoje ruke pravi i valjani predstavnici filozofije, ili dok se upravljači država nekim božanskim promislom ne počnu baviti filozofijom".
U Državi Platon istupa istovremeno kao filozof i kao umjetnik, i tako modelira ideal Države prema iskustvima stečenim u najburnije vrijeme grčkog političkog života, kad je najoriginalnija i najznačajnija tekovina antičkog društva, polis, gradska država, preživljavala svoju krizu, da bi na njenim ruševinama izrastao prvo, Aleksandrov kosmopolis, a zatim jedan novi svijet koji je našao svoj izraz u rimskoj državi.
Već na prvim stranicama Države čitalac se suočava s diskusijom o pravičnosti. Pitanja o moralu razmatraju se s političkog gledišta, a politička pitanja s moralnog gledišta. Brani se shvatanje da je pravičnost glavna i najvažnija od svih vrlina i da je kao takva temelj cjelokupnog života, kako pojedinačno tako i društveno, tj. svih odnosa u državi i cjelokupne političke djelatnosti.  Tipično starohelensko shvatanje politike svodi se u stvari na ovo: budući da čovjek, kao pojedinac, iznad svega teži najvišem dobru, i državna zajednica teži tom istom, pa je prema tome najviše dobro najviši ideal života u državi. To je smisao antičke iluzije o neraskidivom jedinstvu politike i morala, koja je u ovom ili onom obliku potrajala sve do početka moderne epohe, kad je doživjela radikalnu kritiku u djelima Makijavelija.

Štaviše, može se reci da se u staroj Grčkoj, u doba najvećeg uspona gradske države, moralni život nije ni mogao zamisliti izvan države. Otuda se državi i prilazi kao moralnoj ustanovi, a pravičnost se prikazuje tako da kao moralna dispozicija sjedinjuje u sebi sve druge vrline. To je uzrok što se Platon upušta u široka razmatranja, ne samo moralno-političkih već i mnogih drugih filozofskih pitanja u vezi s problemom pravičnosti. Zato neki zaključuju da je Država „vjerovatno  najizgrađenija  monografija o pravičnosti.
Da bi pokazao kolika je prednost države koja se zasniva na pravičnosti u poređenju sa državom koja nije takva, Platon polazi izdaleka i izlaže sofistička gledišta o pravičnosti. Nasuprot njihovom stavu da su ljudi pravični samo zato što ne mogu činiti nepravdu, to jest da su pravični protiv svoje volje (359b), Platon iznosi argumente za svoje gledište da je pravičnost bolja od nepravičnosti, kako za ljude tako i za države. U daljem sudaru sa sofističkim gledištima on odbacuje sofističku teoriju društvenog ugovora i iznosi svoju teoriju o postanku države, koju zasniva na principu podijele rada. S jedne strane, on genijalno uočava zakon podijele rada, a, s druge, stvara teoriju o postanku države koja ima čisto potrošački karakter i koja se javlja kao negacija atinske demokratije. Za istoriju nauke o društvu i ocjenu Platonovog doprinosa u razvitku saznanja o društvu Platonovo shvatanje da je zakon podijele rada temelj podijele društva na klase ništa ne gubi zbog ograničenosti zaključka do kojeg je sam Platon došao trudeći se da postanak države objasni isključivo mnogostranošću ljudskih potreba i ograničenošću individualnih ljudskih mogućnosti. Istina, on svoje gledište o podijeli rada ne izlaže onako kako bi to možda učinio neki današnji sociolog, ali je to gledište svakako plod veoma konkretnih zapažanja i analiza koje se ne mogu osporiti.
Uzor idealnih društvenih odnosa Platon izgrađuje po analogiji sa ljudskim organizmom, jer u državi uvijek gleda uvećanog čovjeka, i polazeći od stava da ljudski  organizam vrši tri najvažnije funkcije, zaključuje da i država ima tri najvažnije funkcije koje treba da vrše tri staleža: upravljači (filozofi), čuvari (vojnici), radni ljudi (seljaci, radnici, zanatlije).
Ali šta je u stvari za Platona idealna država? U načelu, on mudro kaže da je „najbolja i najsložnija ona država u kojoj za vlašću najmanje teže oni koji su izabrani da vladaju, a ako država ima drukčije vladaoce, onda je u njoj obrnuto" (520d), a kad strukturu države podešava prema svom gledištu - da je podijela rada temelj podijele na klase, on tako oštro odvaja staleže jedan od drugog da se dobija prava slika kastinskog uređenja. On smatra da „takva razmjena i takva mnogostruka djelatnost moraju biti ubitačne po državu" i da je „međusobno zamjenjivanje funkcija tri vrste ljudskih bića najveća šteta za državu, pa bismo je, s najviše opravdanja, mogli nazvati zločinstvom", te zaključuje da je to „po prirodi stvari nepravičnost", pošto je nepravičnost „najveće zločinstvo prema sopstvenoj državi"  (434bc).

Platon je bio iskreno ubijeđen da se samo takvim uređenjem može obezbijediti sloboda da svaki građanin vrši one funkcije za koje je sposoban. I tu je on protivriječan kao i u mnogim drugim stvarima. Rodio se i podigao kao atinski građanin i naučio od svog djetinjstva da je slobodno učestvovanje u državnim poslovima ne samo pravo već i dužnost svakog slobodnog građanina. S druge strane, međutim, oštri klasni sukobi, pretjerani individualizam, demagogija i druge karakteristične slabosti atinske demokratije izazvale su kod njega mišljenje da državi treba dati daleko veću vlast nad pojedincima, a naročito da joj treba prepustiti selekciju građana.
U savremenom svijetu i društvu mnoge Platonove zamisli, ideje i inovacije ne bi uspjele da se „prime“, odnosno da uspiju. Mnoge njegove zamisli današnjem svijetu, prvenstveno meni izgledaju nezamislive i nesprovodive. Dovoljno je razumijeti njegovu zamisao o funkcionisanju „ljubavnih“ odnosa muškarca i žene. Po nekim mojim moralnim pravilima to nema veze s vezom. Međutim, nekima bi se to i svidjelo a nekima je to prije svega i odvratno. Da je nekom vremenskom mašinom Platona dovesti sada, ovdje i pustiti ga da piše knjigu Država. Kakav bi ona izgledala, teško je reći. Sigurno bi se i on zapitao, pa rekao: „Vi ljudi ste otišli zaista predaleko“!
Po sebi se razumije da krajnji smisao Platonovog shvatanja podijele i funkcija staleža u državi treba uvijek tražiti u Platonovom ubjeđenju da „nijedna država, nijedno uređenje i isto tako nijedan čovijek neće biti savršen dok ti malobrojni nepokvareni filozofi koje sad nazivaju neupotrebljivim, željeli oni to ili ne, ne budu nekako sudbinom prinuđeni da se pobrinu o državi i da joj posluže, ili dok istinska ljubav prema pravoj filozofiji kao kakav božanski dah ne obuzme sinove onih koji sada vladaju i kraljuju, ili same vladare" (499). Idealna državna uprava mogla bi se, po Platonovom mišljenju, ostvariti samo ako na vrhu staleške hijerarhije budu najmudriji, tj. filozofi. Oni, filozofi, posvetili bi se potpuno državnim poslovima, kao i stalež čuvara (vojnika); a da među njima koji upravljaju ne bude sukoba koje izaziva imovinska nejednakost (dvije „države" u jednoj).
Platon je bio svjestan da nejednakost staleža uvijek ostavlja široko otvorene mogućnosti da jedan stalež bude sretan na račun drugog. Zato naročito naglašava da „zakoni ne idu za tim da jedan rod u državi bude naročito sretan, nego da stvore blagostanje cijele države", pa radi toga  ,,i dovedu građane milom ili silom u harmoniju" (519e). Od svega je ipak, po Platonovom mišljenju, dobro vaspitanje najbolja prevencija protiv izrodavanja pojedinih staleža u vršenju njihovih funkcija (416b) i zbog toga on povjerava državi ulogu apsolutnog vaspitača svih njenih građana, da s punim pravom opredjeljuje svakog pojedinca za one funkcije koje im ona odredi. I tu počinje ona totalna vlast države nad svim njenim građanima koju Platon veliča kao nešto idealno. A to je, u stvari, glavni korijen onog karakterističnog totalitarizma u Platonovom shvatanju apsolutne potčinjenosti pojedinca državi, koji Platona u izvijesnom smislu približava raznim oblicima današnjeg totalitarizma, kao što ga razne druge misli i gledišta približavaju najprogresivnijim idejama našeg doba.

Prema misliocima stare Grčke, čovjek je društveno i političko biće (zoon politikon) – kako ga je i Aristotel defenirao. Svako je obavezan sudjelovati u političkom životu svoga grada. Državna vlast se u ono vrijeme definirala kao javna vlast u polisima u kojoj su sudjelovali svi slobodni građani. Vlast je u ono vrijeme imala i aparat prisile kojim je štitila pravni poredak. Vlast je bila ograničena ustavom. Za razliku od javne vlasti postojala je i tzv. vlast u domaćinstvu odnoikos. Ovdje vlast ima pater familias, te postoje odnosi muškarac-žena, otac-dijete i gospodar-rob. Naime, u prva dva odnosa pater familias vlada nad djetetom i ženom zbog njihove dobrobiti. Robom vlada radi dobrobiti domaćinstva tzv. ekonomije domaćinstva, njime vlada despotski – što znači da rob nema ni socijalne, ni ekonomske, ni političke slobode, odnosno, on je usko vezan za svog gospodara.
Država kakvu Platon zamišlja je idealna država, bez mana, i jednostavno je neostvariva. Karl Popper kaže da je Platon začetnik totalitarne države, jer je sve podređeno državnoj vlasti, pa čak i odgoj djece.
To je takozvani Platonov komunizam. On se ne zaustavlja samo na ukidanju privatne svojine i na uvođenju apsolutne potrošačke jednakosti, već ide i dalje, sve do zahtjeva „da država kojom se savršeno upravlja treba da ima zajednicu žena, zajednicu djece i cjelokupnog obrazovanja, a isto tako i zajedničke poslove u ratu i miru". Ali tu Platon ne misli na državu kao cjelinu, već samo na upravljače države, a što se tiče proizvođačkog dijela stanovništva, ono nije obavezno da uspostavi potrošačku jednakost i zajednicu žena, ali je apsolutno obavezno da stvara sva dobra za upravljače i cijelu državu. Prema tome, Platon uopšte ne zamišlja da se cijeli sistem državnog uređenja zasniva na imovinskoj (i ostaloj) jednakosti ljudi. Naprotiv, njegova Država zasniva se upravo na principu kastinske nejednakosti ljudi, na principu kastinske podjele rada i funkcija. Potrošačku jednakost zamišljao je Platon isključivo kao privilegiju upravljača i čuvara države, jer je mislio da samo na taj način vladajući staleži mogu biti apsolutno oslobođeni svih neposrednih briga ο materijalnim uslovima života i posvećeni isključivo državnim poslovima. Ostali građani (ne računajući uopšte robove lišeni su te privilegije i njihova je jedina obaveza da budu proizvođači dobra. Jednakost, dakle, nije privilegija svih građana. Jedina privilegija koju svi građani imaju jeste totalna „pravičnost" za sve, koja se u stvari sastoji u tome da svaki pojedinac, bez obzira kome staležu pripada, apsolutno podređuje svoje osobne interese, potrebe i želje državi. Tako se Platonova država javlja kao totalna sila iznad društva, koja sve pojedince pretvara u dijelove ili ćelije organizma a stalež u svoje organe. Po sebi se razumije da u takvom organizmu nema ni mjesta ni uvjeta za bilo kakav individualizam i da je takva zamisao države direktno suprotna atinskoj demokratiji. Zbog toga Karl Poper i kritikuje Platonovu zamisao države kao prvi cjeloviti model „zatvorenog društva“.

Poper smatra da se u Platonovoj teoriji ο pravičnosti već nalaze bitni elementi modernog totalitarizma i da je krajnji smisao sveukupnog Platonovog institucionalizma da spriječi svaku mogućnost političkih promjena uspostavljanjem staleško-kastinske kontrole totalnog upravljanja državom. Ali teško je ukazati na sve značajne elemente ovog Platonovog djela. Ima tu obične, svakodnevne životne mudrosti; ima nagovještaja koji uvijek daju povoda za svakojaka poređenja sa idejama raznih mislilaca, raznih epoha. Genijalne analize mješaju se kod Platona neprekidno sa naivnim zabludama i predrasudama. Ima riječi kojima je danas teško naći pravi smisao, jer su rečene u drugo vreme i ljudima drukčijeg načina mišljenja, a ima riječi koje zvuče kao da ih kazuje naš savremenik. Na mahove Platon govori kao progresivni mislilac, ali odmah zatim istupa kao konzervativac i reakcionar koji idealizuje totalitarnu ulogu države kao savremeni fašist. Fantazija se neprekidno miješa sa realnom analizom. Na kraju devete knjige Država Platon kaže da „uopšte nije važno da li ovakva država negdje stvarno postoji ili će tek u budućnosti postojati" i da ona, u stvari, „postoji samo u mislima", a kad dokazuje da ostvarenje sreće u državi zavisi od mudrosti upravljača, govori kao da je imao prilike da vidi državu u kojoj je to postignuto. Na jednoj strani, zalaže se da državom upravljaju najmudriji i najbolji, a, na drugoj, zahtjeva da država kojoj takvi ljudi stoje na čelu uspostavi apsolutnu kontrolu nad umjetnicima. On se zalaže za ostvarenje principa jednakosti među upravljačima, a ne pomišlja uopšte na prirodnu jednakost ljudi ο kojoj govore sofisti, koje on inače oštro kritikuje kao ljude koji se ne zalažu za istinu i pravdu.
S jedne strane, uzima nejednakost ljudi kao neku vrstu prirodnog zakona, a, s druge, zahtjeva ravnopravnost žena kao da je naš savremenik, i govori da „nema, prema tome, nikakvog posla u upravi države koji bi pripadao ženi zato što je žena, niti muškarcu zato što je muškarac, nego su prirodne sposobnosti podjednako podijeljene među oba stvorenja, i u svima poslovima može po svojoj prirodi učestvovati žena, i u svima poslovima muškarac, samo je žena u svima slabija od muškarca". A malo dalje nastavlja da je „. . . i kod muškarca i kod žene prirodna sposobnost za čuvanje države ista, bez obzira na to što je kod jednog slabija, a kod drugog jača". 
Platon ni od čega nije više strepio nego da nerazumni ljudi upravljaju državom i odlučuju ο najvažnijim stvarima. Da bi se spriječilo takvo upravljanje državom, Platon je zahtjevao da se mladi ljudi - budući državnici - obavežu „zakonom da se ponajviše bave onim obrazovanjem koje će ih osposobiti da u najvećoj mjeri i znalački postavljaju pitanja i da na njih odgovaraju". Tako državnici postaju filozofi, a filozofi  državnici, a gdje toga nema, države slabo prolaze, ili, kako Platon doslovno kaže: „Ako sadašnji kraljevi i vlastodršci ne postanu pravi i dobri filozofi, i ako oboje: politička moć i filozofija (ljubav prema mudrosti ) ne postanu jedno, i ako silom ne isključe one mnogobrojne prirode koje teže samo za jednim, ili samo zadrugim... neće prestati nesreće ne samo za državu nego... i za ljudski rod, i državno uređenje koje smo sada riječima opisali neće postati moguće niti će ugledati svjetlost sunca".

Po svemu izgleda da se Platon nikad nije mogao sasvim izlječiti od velikih iluzija svoje mladosti zbog kojih umalo nije završio kao rob - da samo filozofi mogu biti dobri upravljači i da dobri upravljači moraju biti filozofi. Razočaravši se u političare, Platon je svu svoju djelatnost ograničio na Akademiju, i tu je svoj ideal jedinstva filozofije i politike zasnivao teorijski, ostvarujući na taj način u teoriji ono što nije mogao da postigne u praksi. Država je u pravom smislu teorijsko zasnivanje Platonovog ideala jedinstva filozofije i politike. U ovom dijelu Platon je izrazio ono što mu je bilo najviše priraslo za srce i u njemu se najviše osjeća dah Platonovog filozofiranja. On je filozofiji postavio velike zahtjeve, ali je još veće zahtjeve postavio svima koji njome hoće da se bave. Smatrao je da filozofijom ne treba da se bave ni nedostojni ni nesposobni. Bojao se zloupotrebe filozofije, jer je vjerovao da su sofisti glavni krivci dekadencije atinske politike. Zato je tražio da filozof bude odgovorni znalac, a ne samo dobronamjerni ljubitelj mudrosti koji ne zna da traži istinu, koji je za takav posao nesposoban, ili kojem do istine uopšte nije ni stalo. U prilikama koje su prijetile da obezvrijede dijalektiku, odnosno težnju za mudrošću koja se ispunjava u nepristrasnom traganju za istinom, nije teško shvatit i slijedeće Platonovo upozorenje: 
„Svakako su sadašnje pogrešne predstave i prezrenje pogodi li filozofiju zato što se, kako sam i ranije spominjao, njome ne bave oni koji su toga dostojni. Njome se ne bi smjeli baviti njeni nezakonti, nego nju treba da njeguju njeni zakoniti sinovi". 
A „zakoniti sinovi filozofije" su oni koji, kako se to dalje u tekstu Države objašnjava, ne hramlju u duhovnom naporu, ni na teškom putu traganja za istinom, niti se kolebaju kad je u pitanju vrijednost istine. Stoga ni poslije dvadeset i četiri stoljeća, koja nas dijele od Platona i njegovog doba, ova upozorenja nisu izgubila ništa od svog živog i trajnog smisla.
Platonova Država prepuna je raznih ideja i zapažanja, i ako želimo da shvatimo njenu stvarnu historijsku vrijednost, moramo poći od činjenice da je to proizvod sasvim drukčijeg vremena i sasvim drukčijeg duha i da nikakva poređenja sa našim vremenom i po našim današnjim mjerilima neće omogućiti pravo razumijevanje onoga što je u njoj najznačajnije.